Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/2020/wp-content/themes/minbertheme/templates/template_single_post.php on line 1084
Sira

Svjedočenja nepristrasnih ljudi o istinitosti Muhammedovog, s.a.v.s., poslanstva

1.3kviews

Mnogi protivnici naše vjere, svejedno da li su sljedbenici Knjige ili ateisti, posvjedočili su našem Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, istinoljubivost i činjenicu da se radi o istinskom Allahovom vjerovjesniku. Neki od njih su prešli na islam, a neki to nisu učinili, već su navedenu činjenicu posvjedočili držeći se načela pravednosti. Ako imamo slučaj da protivnik prizna ispravnost učenja onoga sa kim je u sukobu, koji pomno u svojoj zasjedi iščekuje samo jedan trenutak njegove pogreške, to nesumnjivo biva veoma snažan dokaz o istinitosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

Imam Et-Tirmizi zabilježio je predanje od Ebi Muse koji je rekao: „Kada je Ebu Talib krenuo u Šam, sa njim je krenuo i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zajedno sa skupinom Kurejšija. Nadomak svećenika, zaustavili su se i odmorili svoje jahalice. Svećenik im je prišao iako on do tada, kada bi god pored njega prolazili, nije izlazio pred njih niti se na njih uopće osvrtao.“ Reče: „Dok su oni odvezivali svoje jahalice, svećenik je prošao između ljudi, došao do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo ga za ruku i rekao: ‘Ovo je prvak svjetova, ovo je poslanik Gospodara svjetova! Ovoga će Allah poslati kao milost svim svjetovima.’ Kurejšije su ga upitali: ‘Kako to znaš?’ Rekao je: ‘Kada ste se spuštali s brda, svaki kamen i drvo palo je na sedždu, a oni čine sedždu samo vjerovjesnicima. Prepoznao sam ga i po vjerovjesničkom pečatu ispod plećke, poput jabuke.’ Zatim se vratio i spremio im hranu. Kada im je donio hranu, Vjerovjesnik je namirivao deve, pa im je svećenik kazao: ‘Pozovite mi ga.’ Kada je prilazio, jedan oblak mu je stalno pravio hlad. Približivši se skupini, primijetio je da su svi prije njega već bili zauzeli hlad drveta, pa kada je on sjeo, hlad drveta je njemu prišao. Tada svećenik reče: ‘Pogledajte hlad ovog drveta kako je njemu prišao!’ Boraveći sa njima, zamolio ih je da sa njim ne idu u Bizantiju, jer ako ga Bizantinci vide, prepoznat će ga po njegovim karakteristikama pa će ga ubiti. Nakon toga se okrenuo i ugledao sedmoricu ljudi kako dolaze iz pravca Bizantije, pa im je otišao u susret i upitao ih: ‘Zbog čega dolazite?’ ‘Došli smo jer će se u ovom mjesecu Vjerovjesnik pojaviti. Na svakom putu poslani su ljudi, pa tako smo i mi, nakon što smo obaviješteni o Vjerovjesniku, ovim putem poslani.’ ‘Da li iza vas stoji neko ko je bolji od vas?’, upita ih. Rekoše: ‘Ne, samo smo obaviješteni da bi on mogao upravo ovim putem proći.’ ‘Šta mislite da li je iko od ljudi u mogućnosti da izmijeni Allahovu odredbu koju On želi da se dogodi?’, upita ih. ‘Ne!’, odgovoriše. Nakon toga mu dadoše prisegu i sa njim dođoše, pa reče: ‘Zaklinjem vas Allahom, recite mi ko je njegov (vjerovjesnikov) staratelj!?’ Rekoše: ‘Ebu Talib.’ Neprestano ga je molio sve dok Ebu Talib nije pristao da ga vrati, pa je Ebu Bekr poslao sa njim Bilala, a svećenik ih je opskrbio pogačom i uljem.“[1]

 

Ovo je drugo svjedočenje najpriznatijeg kršćanskog svećenika u Vjerovjesnikovom, sallallahu alejhi ve sellem, vremenu:

Imam Ahmed zabilježio je predanje od Abdullaha ibn Abbasa, koji kaže da mu je Selman el-Farisi pričao o ovom događaju: „Bio sam dječak iz područja Isfahan u Perziji, iz sela Džejjan. Moj je otac bio starješina sela, najbogatiji i najpoštovaniji u cijelom selu. Od rođenja, ja sam mu bio najdraži od svih stvorenja, a iz dana u dan njegova ljubav prema meni se pojačavala, tako da me je, strahujući za mene, skroz zatvorio u kuću, pored vatre, kao što se zatvaraju djevojke. Trudio sam se u našem obožavanju vatre koliko sam mogao, pa sam postao onaj koji je odgovoran za nju i koji je loži. Ta časna obaveza mi je povjerena kako se vatra koju smo obožavali ne bi ugasila ni za jedan tren. Moj je otac imao veliki posjed koji nam je donosio značajan prihod, i on je stalno išao i obilazio posjed, i sakupljao prihod.

Jednoga dana ga neki posao spriječi, pa ne mogavši otići u selo, pozva me i reče: ‘O sine, kao što vidiš, ja ne mogu otići na naš posjed, nego ti idi i umjesto mene obavi tamo posao!’ Ja krenuh u pravcu našeg posjeda, i dok sam putovao naiđoh na jednu od kršćanskih bogomolja, čuh iznutra glasove onih koji su se molili, pa to privuče moju pažnju. Ja nisam ništa znao o običajima kršćana ili nekog od pripadnika drugih vjera, zbog toga što me otac stalno držao zatvorenog u kući, daleko od drugih ljudi. Kada čuh njihove glasove, uđoh unutra da vidim šta to oni rade. Pošto sve dobro razgledah, zadivi me njihov obred pa poželjeh da primim njihovu vjeru. Pomislih: ‘Ova vjera je bolja nego ona u kojoj smo mi.’ I tako ja ne odoh od njih sve dok sunce ne zađe, a na posjed svoga oca ne odoh nikako. U međuvremenu upitah prisutne:  ‘Gdje je porijeklo ove vjere?’ Oni mi odgovoriše: ‘U području Šama.’ Kada pade noć, ja se vratih kući, gdje me dočeka otac pitajući šta sam uradio. Ja mu rekoh: ‘O oče, naišao sam na ljude koji se mole Bogu u svojoj bogomolji, pa mi se veoma dopala njihova vjera. Kod njih sam se zadržao sve do kraja dana. Otac se trže od mojih riječi, pa reče: ‘Moj sine, nema u toj vjeri nikakva dobra, tvoja vjera i vjera tvojih očeva je puno bolja.’ ‘Nije, Boga mi!’, rekoh mu. ‘Njihova vjera je bolja od naše!’ Moj otac se uplaši mojih riječi, pa strahujući da se ne odmetnem od svoje vjere, ponovo me zatvori u kuću i još mi stavi okov na noge. Kršćani me potražiše, pa im ja rekoh:’Kada vam naiđe prva karavana kršćanskih trgovaca koja putuje u Šam i kada se spreme da putuju nazad, obavijestite me.’ Reče: Kada je stigla karavana kršćanskih trgovaca iz Šama, oni me obavijestiše o njoj, a ja im rekoh: ‘Kada obave sve poslove i htjednu da se vrate u svoju zemlju, zatražite od njih dozvolu da sa njima krenem.’ Kad oni htjedoše da se vrate u svoju zemlju, ovi me obavijestiše, a ja svim silama navalih na okove, oslobodih se, te se krišom priključih toj karavani i tako stigosmo u Šam. Kada stigosmo, ja upitah: ‘Ko je ovdje najbolji čovjek u ovoj vjeri?’ Rekoše mi: ‘Biskup, čuvar dotične bogomolje’, te mu ja odoh i rekoh mu: ‘Želja mi je da uđem u kršćanstvo, pa bih volio da budem uz tebe, da te služim, da učim od tebe, i da se s tobom molim Bogu.’ On mi reče: ‘Uđi’, te uđoh kod njega i počeh da ga služim. Nije mi trebalo dugo vremena da otkrijem kako je on loš čovjek. Svojim podanicima naređivao je da daju milostinju i podsticao ih na to obećavajući im nagradu, a kada bi mu nešto dali da on podijeli na Božijem putu, on bi to krišom uzimao za sebe, a siromasima i bijednicima ne bi davao ništa. Tako je nagomilao sedam velikih kesa zlata. Ja sam ga zbog toga silno zamrzio, ali on ubrzo umrije, pa kada se kršćani sakupiše da ga ukopaju, ja im rekoh: ‘Ovaj vaš drug bio je loš čovjek! Naređivao vam je milostinju i podsticao vas da je dajete,  a kada biste mu vi šta donijeli, on bi to ostavljao za sebe, dok siromasima ne bi davao ništa.’ Oni me upitaše: ‘Otkud to znaš?’ Ja im rekoh: ‘Pokazat ću vam gdje je njegova riznica.’ ‘Pokaži nam!’, povikaše mi. Ja im pokazah mjesto gdje je on ostavljao zlato, pa kad ga oni izvadiše, nađoše sedam kesa punih zlata i srebra. Kada to vidješe, povikaše: ‘Boga mi, nećemo ga nikako ni ukopati!’ Onda ga mrtva razapeše na krst i kamenovaše. Nedugo nakon toga izabraše drugog čovjeka na njegovo mjesto, a ja počeh i njega slijediti i služiti. Nikad nisam vidio čovjeka da mu je ovaj svijet manje važan, a da se toliko brine za onaj svijet. Bio je i danju i noću u pobožnosti i obredima. Zavolio sam ga veoma mnogo, te kod njega ostadoh dugo, a kada mu se primače smrt, ja mu rekoh: ‘O dobri čovječe, bio sam uz tebe i zavolio te kao nikog prije tebe. Kao što vidiš, primakla ti se Allahova odredba, pa koga mi preporučuješ i savjetuješ da kod njega budem poslije tebe?’ On mi odgovori: ‘Sine moj, ne poznajem nikoga da je ovakav kao ja osim jednog čovjeka u Mosulu[2], to je čovjek koji je poput mene, slijedi istinu, pa idi kod njega!’

Kada moj učitelj umrije, ja odoh tom čovjeku u Mosul, a kada mu dođoh, ispričah mu sve o sebi i rekoh mu: ‘Prije nego što će umrijeti, taj i taj moj učitelj mi je preporučio da dođem tebi rekavši mi da se ti čvrsto držiš onoga što je ispravno.’ On mi reče:  ‘Ostani kod mene.’ Ja ostadoh kod njega i vidjeh da je i on najbolji što može biti. Ali, ne prođe mnogo vremena pa i on umrije. Kada mu se primakla smrt, ja ga upitah: ‘O dobri čovječe, kao što vidiš, došla ti je Božija odredba, a ti o meni znaš sve. Pa kome me preporučuješ i koga mi savjetuješ da slijedim?’ ‘O sine!’, reče mi on, ‘Boga mi, ne znam ni za jednog čovjeka koji je ovakav kao što smo mi bili, osim tog i tog čovjeka u Nesibinu[3], pa idi kod njega.’ Kada ovaj čovjek bi ukopan, ja otputovah u Nesibin i nađoh preporučenog čovjeka, pa mu ispričah sve što mi je rekao moj zadnji učitelj. On mi reče: ‘Ostani kod nas. Ja ostadoh kod njega i uvjerih se da je i on dobar i pošten kao i njegova dva druga. Ali, Boga mi, i njemu ubrzo dođe smrt pa mu rekoh:  ‘Ti dobro znaš šta ti se sprema, pa kome me sada ti preporučuješ?’ On reče: ‘O sine moj, Boga mi, ja ne znam ni za koga da je ovakav poput nas, osim tog i tog čovjeka u Amuriji[4]. On je poput nas, pa ako želiš, idi kod njega.’ Rekao je: ‘On je na ovoj našoj vjeri!’ Kada je umro i kada ga sahraniše, ja odoh tom čovjeku u Amuriju i sve mu ispričah, a on reče: ‘Ostani kod nas!’ Ja ostadoh kod tog čovjeka koji, Boga mi, bijaše isti kao i njegovi drugovi.

Kod njega stekoh i malo imetka, nekoliko krava i ovaca. Zatim i tom čovjeku dođe Božija odredba koja je došla i njegovim drugovima, pa kad mu se prikuči smrt, ja mu rekoh: ‘O dobri čovječe, živio sam sa tim i tim, pa mi je preporučio da odem tom i tom, a on mi je preporučio da odem tom i tom, zatim mi je taj preporučio da idem kod tebe. Pa kome me preporučuješ i šta mi naređuješ da činim?’ On reče: ‘Sine moj! Boga mi, ja ne znam da je na cijelog zemaljskog kugli ostao ijedan čovjek privržen vjeri kao što smo to mi bili. Međutim, primaklo se vrijeme u kojem treba da se u zemlji Arapa pojavi Božiji poslanik, koji će propovijedati čistu Ibrahimovu vjeru. On će iz svog kraja preseliti u kraj pun palmi među kamenitim brdima. On će imati znakove koji se ne mogu sakriti: jest će ono što mu se pokloni, a neće jesti milostinju, između njegovih pleća bit će biljeg – pečat poslanstva. Pa ako ikako možeš da odeš u te krajeve, ti idi.’

Onda i taj čovjek umrije, a ja u Amuriji ostadoh sve dok tuda ne naiđe grupa trgovaca iz Arabije iz plemena Kelb. Ja im rekoh: ‘Ako me povedete sa sobom u Arabiju, dat ću vam ove svoje krave i ovce.’ Oni prihvatiše, pa im ja dadoh sve što sam imao. Povedoše me sa sobom, a kada dođosmo u Vadil-kura – dolinu između Šama i Medine, iznevjeriše me i prodadoše kao roba nekom Jevrejinu.

Tako ostadoh tu da ga služim, a vidjeh i palme pa poželih da je to zemlja koju mi je prijatelj opisao, iako nisam bio siguran. Kod njega sam boravio sve dok ga jedanput nije posjetio njegov amidžić iz plemena Benu Kurejza, pa me on otkupi i povede sa sobom. Odvede me u Jesrib, pa ja vidjeh palme koje je spomenuo moj učitelj u Amuriji. Prepoznadoh Medinu tačno onako kako mi ju je on opisao, pa tako ostadoh u njoj.

U to vrijeme Vjerovjesnik je pozivao narod u Mekki, ali ja o tome nisam ništa čuo jer sam bio prezauzet poslovima koje sa sobom nosi ropstvo. Ne prođe mnogo vremena, a Vjerovjesnik preseli u Jesrib, a taj dan, tako mi Allaha, ja bijah na vrhu palme, gdje sam obavljao posao za svog gospodara koji je u tom času sjedio ispod palme. Odjednom se pojavi njegov amidžić koji mu reče: ‘Neka Bog pobije pripadnike plemena Evs i Hazredž, eno ih, Boga mi, svi se sakupili u Kuba’u oko čovjeka koji je došao iz Mekke i tvrdi da je Allahov poslanik.’ I samo što čuh njegove riječi, mene obuze vrtoglavica i vrućina, pa se uplaših da ne padnem na svoga gospodara. Brzo se spustih sa palme govoreći čovjeku: ‘Šta si to rekao?! Šta si to rekao?!’  Moj gospodar se razljuti, pa me silno ošamari govoreći mi: ‘Šta imaš ti sa tim čovjekom? Vrati se svome poslu!’Rekoh: ‘Ništa, želio sam samo da se uvjerim u ono što je kazao.’ Kod mene već bijaše ono što sam nabrao, pakada nastupi noć, ja uzeh datula koje sam brao i zaputih se tamo gdje je odsjeo Vjerovjesnik. Dođoh kod njega i rekoh: ‘Čuo sam da si ti dobar čovjek, a s tobom su tvoji drugovi, stranci i potrebni. Evo ovo sam odvojio za sadaku, pa mislim da ste vi preči da vam to dam nego iko drugi.’ Onda mu pružih datule. On reče svojim drugovima: ‘Jedite!’, a sam ništa ne uze niti pojede. Rekoh u sebi: ‘Ovo je prvi znak!’ Onda se vratih pa ponovo sakupih datula, a kada se Vjerovjesnik iz Kuba’ a premjesti u Medinu otiđoh mu i rekoh: ‘Vidio sam da ti ne jedeš sadaku, pa sam ti ovo donio kao hediju da te počastim.’ On uze i pojede nekoliko datula, naredi svojim drugovima te jedoše i oni. Ja opet rekoh sam sebi: ‘Ovo je drugi znak!’ Kasnije sam došao Vjerovjesniku, kada je on bio u Beki’il-Garkadu, mezarlucima gdje je ukopavao nekog od svojih drugova. Vidio sam kako sjedi, a na njemu su bila dva ogrtača. Ja ga poselamih, pa počeh kružiti oko njega ne bih li vidio pečat na njegovim leđima koji je spomenuo onaj čovjek u Amuriji.

Kada Vjerovjesnik vidje kako gledam u njegova leđa, shvati šta ja hoću, skinu ogrtač sa leđa, pa ja pogledah i vidjeh pečat. Saznadoh da je on uistinu Allahov poslanik, pa počeh da ga ljubim plačući. On me upita: ‘Šta je s tobom i ko si ti?’ Ja mu onda ispričah svu svoju priču od početka do kraja, kao što tebi ovo sada pričam, Ibn Abbase, što ga veoma zadivi (i začudi). Zaželje da i njegovi drugovi to čuju od mene….“[5]

U slična svjedočenja također možemo svrstati predanje koje se prenosi od Sevbana, štićenika Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji pripovijeda: ”Stajao sam sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pa je došao jedan židovski svećenik i rekao: ‘Mir neka je na tebe, Muhammede!’ Tada sam ga zgrabio i gurnuo da je malo falilo da padne. ‘Što si me gurnuo?’, upita me. Ja mu rekoh: ‘Zašto ne kažeš Allahov Poslaniče?!’ ‘Mi ga zovemo onim imenom koje mu je dala njegova porodica!’, reče židov. Na to Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Moje ime je Muhammed i doista me je tim imenom nazvala moja porodica!’ Židov ga upita: ‘Došao sam da te nešto upitam.’ ‘Misliš li da ćeš se okoristiti onim što ti odgovorim?’, upita ga Poslanik. Reče: ‘Želim to da čujem svojim ušima!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pročeprka svojim štapom po zemlji, pa reče: ‘Pitaj!’, a židov mu postavi pitanje: ‘Šta će biti sa ljudima onda kada se zemlja u drugačiju promijeni, a i nebesa?’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Bit će u mraku, u blizini ćuprije!’ ‘Koja kategorija ljudi će prvo biti nagrađena?’, upita ga, a on mu odgovori: ‘Siromašni muhadžiri!’ Židov ga ponovo upita: ‘Koju zakusku će imati odmah po ulasku u Džennet?’ ‘Dodatni dio na jetri kita!’, odgovori. ‘Koju hranu će konzumirati nakon toga?’, upita, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovori: ‘Zaklat će im se džennetski bik, bik koji se hranio na džennetskim rubovima.’ ‘Koje piće će uz to jelo piti?’, upita ga židov, a Poslanik reče: ‘Pit će sa izvora koji se zove Selsebil.’ ‘Istinu si rekao!’, reče, i nastavi: ‘Došao sam da te pitam o stvarima koje niko na čitavoj Zemlji ne poznaje, osim vjerovjesnik, ili jedan, ili eventualno dva čovjeka!’ ‘A da li ćeš od toga imati koristi?’, upita ga Poslanik, a on odgovori: ‘Želim da čujem svojim ušima tvoj odgovor.’ Tada ga upita: ‘Došao sam da te upitam o djetetu?’ Poslanik mu odgovori: ‘Sjeme muškarca je bijelo, a sjeme žene je žuto. Kada se spoje, ako sjeme muškarca pretekne ženino, bit će muško dijete, uz Allahovu dozvolu, a ako pretekne sjeme žene, dijete će biti žensko, uz Allahovu dozvolu.’ Židov reče: ‘Istinu si rekao, ti si doista vjerovjesnik!’ Nakon toga je otišao, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Sve o čemu me je pitao nisam znao sve dok me o tome nije Allah poučio!’“[6]

Kada je El-Dželendiju, kralju Gassana, došao izaslanik Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga pozove u islam, rekao je: ”Na ovo me, tako mi Allaha, naveo nepismeni Vjerovjesnik koji ne naređuje ništa što je dobro a da nije prva osoba koja to učini, niti zabranjuje išta što je štetno a da nije prva osoba koja ga se kloni. Kada pobijedi, nije umišljen, kada bude pobijeđen, ne ljuti se. On ispunjava dati ugovor i pridržava se svojih obećanja. Svjedočim da je on vjerovjesnik!”[7]

Također i u El-Majurkijevoj priči, najveći kršćanski učenjak u svome vremenu jasno svjedoči o istinitosti Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

I Heraklije, bizantijski vladar, koji je osim toga bio i kršćanski učenjak, posvjedočio je Vjerovjesnikovu, sallallahu alejhi ve sellem, istinoljubivost, o čemu će kasnije biti više govora.

Nakon navedenog, pogledajmo šta su naši savremenici kazali na ovu temu:

”Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je pečat svih vjerovjesnika i najveličanstveniji poslanik kojeg je Allah poslao da pozove ljude da obožavaju Allaha…”[8] (Washington Irving)[9]

”Najviše o čemu razmišljamo kada čitamo o islamskoj vjeri jeste ono što je posebno krasilo ličnost vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Upravo zbog toga sam odlučio da moje istraživanje prvo obuhvati valorizaciju njegove ličnosti i izvještaj o njegovom odgoju i ponašanju, ne bih li na taj način sa ovim istraživanjem pronašao novi argument o njegovoj istinoljubivosti i povjerenju, što je, zapravo, stvar oko koje su se složili svi religijski historičari i najveći pobornici kršćanstva…”[10] (Henri de Castries)[11]

”Da li ste ikada vidjeli da lažac uspostavi i toliko proširi svoju vjeru? Lažac ne može kuću od čerpića napraviti, jer ako ne zna karakteristike kreča, maltera, zemlje i sličnog, onda ono što on gradi nije kuća, već obična hrpa šupljina i smjesa raznih materijala. I nije za očekivati da će ta kuća ostati uspravna na svojim temeljima čak dvanaest stoljeća i da će je nastanjivati dvije stotine miliona ljudi. Nasuprot, bilo bi za očekivati da se ona iz temelja uruši i da joj traga nestane. Sa sigurnošću tvrdim da svaki čovjek, ukoliko želi da ga njegovi sljedbenici ne napuste, mora da se pridržava svih stvari u skladu sa prirodnim zakonima. Nevjernici u njegovom vremenu nisu bili u stanju da rašire laž iako su je toliko ukrašavali da drugi o njoj pomisle da je sušta istina. Nemoguće je bilo obmanuti tolike ljude – narode i čitavu zajednicu – sa tolikim zabludama…”[12] (Thomas Carlyle)[13]

Carlyle je također rekao: ”Velika je sramota za svakog da, u ovom dobu, sluša kvalifikacije da je islam lažna vjera i da je Muhammed varalica i lažac. Moramo se suprotstaviti ovim besmislenim i sramotnim izmišljotinama, jer misija koju je ispunio taj Poslanik, još uvijek je, dvanaest stoljeća poslije, svjetiljka vodilja za stotine miliona ljudi koje je Allah stvorio kao što je i nas stvorio.

Zar neko misli da je ova vjera, po kojoj žive i umiru neprebrojivi milioni ljudi, laž i prevara!? Što se mene tiče, ne mogu sebi nikada dopustiti takvo razmišljanje! Pa, zar da se tzv. ‘laž i prevara’ na ovaj način podvale Allahovim stvorenjima i da budu ovako prihvaćeni? Onda su ljudi ništa drugo do pravi bezumnici i ludaci, a njihov život obična je igra i besmislenost. Bolje je bilo da nisu ni stvoreni!”[14]

Osim ovih, postoje još mnogobrojna iskrena svjedočenja koja sam namjerno izostavio vodeći se nastojanjem da budem koncizan. Ona su sabrana u brojnim knjigama među kojima posebno treba spomenuti knjigu „Kalu anil-islam“, a koju je izdala En-Nedvetul-alemijje liš-šebab. Radi se o knjizi bogatoj i ispunjenoj citatima, svjedočenjima i priznanjima iz svih postojećih vjera.

 

Nastaviće se inšallah

Iz knjige: Neporecivi argumenti o istinitosti Muhammedovog, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstva

AUTOR:

dr. Abdul-Muhsin bin Zebn el-Mutajri

PRIJEVOD:

Smail Handžić



[1] Et-Tirmizi, 3620. Lanac prenosilaca ovog hadisa je dobar, međutim, dodatak u hadisu gdje se spominju Ebu Bekr i Bilal smatra se munkerom. Na to su jasno ukazali učenjaci poput Ez-Zehebija, Ibnul-Kajjima, Ibn Hadžera, El-Džezerija i El-Mubarekfurija, jer je Ebu Bekr bio mlađi dvije godine od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, a Bilal se tada još nije bio ni rodio. Dakle, dodatak: ‘Pa je Ebu Bekr poslao sa njim Bilala’, nije vjerodostojan, a vjerodostojno je ono što se prenosi u predanju kod Bezzara: ‘Njegov amidža ga je poslao sa grupom ljudi’. Pogledati: „Sahihu Sunenit-Tirmizi“ od šejha Albanija, 3/191, „El-Miškat“, broj 5918 sa naučnom valorizacijom od šejha Albanija, „Es-Sahihul-Musnedi min dela’ilin-nubuvveti“ od El-Vadi’ija, str. 80, te „Tuhfetul-ahvezi“ od El-Mubarekfurija.

[2] Mosul je drevni grad na sjeveru Iraka na kraju rijeke Dedžle. Između njega i Bagdada je oko četiri ferseha, a preko puta njega sa istočne strane je Nejneva. Pogledati: „El-Fethur-rabbani“, 22/263, i „Lisanul-areb“, 11/730.

[3] Veliki grad na obali Eufrata. Pogledati: „El-Fethur-rabbani“, 22/263.

[4] Grad u Bizantiji koji je osvojio El-Mu’tesim 223. hidžretske godine. Pogledati prethodni izvor.

[5] Imam Ahmed u svom ”Musnedu”, 23225, sa dobrim lancem prenosilaca. U djelu „Medžme’uz-zeva’id“, 9/559, El-Hejsemi je rekao: ”Njegovi prenosioci su vjerodostojni osim Muhammeda ibn Ishaka, koji je sika i mudellis. On je izjavio da je ovo slušao, pa je tako i nestala sumnja za tedlis.” Es-Sa’ati je ovaj govor potvrdio i prenio u „El-Fethur-rabbani“, 22/266.

[6] Muslim, 315.

[7] „Er-Revdul-unfi šerhu sireti Ibni Hišami“, 4/250.

[8] Pogledati: „Hajatu Muhammedin“ od Emila Dermigema, str. 72, prijevod na arapski: Adil Zu’ajter, prvo izdanje, izdavačka naklada Daru ihja’il-kutubil-‘arebijje iz Kaira, 1911. godina.

[9] Američki orijentalista koji je pokazao veliko interesiranje za historiju muslimana iz Andaluzije. Njegovo djelo zove se „Siretun-nebijjil-‘arebi“, a nadopunio ga je sa načelima islama i njihovim vjerskim izvorima na kraju knjige, zatim „Fethu Grenada“ koje je napisao za vrijeme 1859. godine. Pogledati: „Kalu anil-islam“, str. 50, izdavač je En-Nedvetul-alemijje liššebabil-islami iz Rijada, prvo izdanje 1992. godine.

[10] „Kalu anil-islam“ od dr. Imaduddina Halila, str. 61

[11] Starješina francuske armije, rođen 1850., a umro 1927. U Sjevernoj Africi proveo je mnogo vremena, a iza njega su ostala djela „Mesadiru gajru menšure an tarihil-magribi“, „El-Ešrafus-sa’dijun“, „Rihletu Hulandi ilel-magrib“ i dr. Pogledati: „Kalu anil-islam“, str. 61.

[12] „Kalu anil-islam“, str. 123.

[13] Čuveni engleski pisac, rođen 1795. godine, a umro 1881. Od njegovih djela je „El-Ebtal“, u kojem je napisao veličanstveno poglavlje o Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem. Pogledati: „Kalu anil-islam“, str. 123.

[14] „El-Kur’anu vel-mustešrikun“, dr. Et-Tihami Nukre, str. 25.