Rekaik

Sve zbog grmljavine

870pregledi
Piše: Jasmina Ćorsuljić

Krvavo bosansko sunce polako se guši zarobljeno od strane gustih tamnih oblaka. Ni boriti se ne može, već je izgubilo snagu koju je imalo. Hladni vjetar lomi i otkida slabašne grančice, a zatim ih odnosi, neku gore u visinu, neku u daljinu i onda ih pušta, a one padaju na tlo i tu ostaju slomljene.Iznenada hladni vjetar dotaknu moje tijelo,osjetih hladnoću. Sjedim ovdje na pragu stare kuće, niti da uđem u kuću niti da ostanem.

Sama sam. Iznenada udari grom gore negdje u šumu. Koliko je puklo kao da je pored mene. Ni ptica da zakreči. Srce mi poče ubrzano kucati. Stisnuh uz sebe onu knjigu čiju tajnu nisam znala. Krupne, ali ne tako česte kapi kiše pokvasiše vjetrom okrenutu stranicu one knjige.  Sura Al’Alek (Ugrušak)  bila je na toj stranici. Trnci prođoše mojim tijelom kad to pročitah. Neobičan strah i hladnoća utjeraše me u kuću. Nena uči neke ajete.
– Idi izbaci koju kašiku i tanjir na avliju, ne bi li prestalo – reče mi.
Kad sam malo zastala ,
htjevši da je pitam zašto da to uradim, ona me prekinu, kao da je znala šta sam htjela i reče mi:
– Hajde požuri, šta čekaš!?
Naravno, mi djeca šta god da kažemo, kod njih se obično ne broji.
 Te večeri i naredne i ostalih večeri, uz grmljavinu i uz sunčano i lijepo vrijeme osjećala sam strah i hladnoću od onog akšama. U mislima su mi lebdile prve riječi sa one pokisle stranice.
– Čitaj!!! Ali, ja čitati ne znam.
Ne znam, ali naučit ću, ako Bog da. Nekoliko mjeseci kasnije počela sam ići u mekteb. Brzo sam shvatala i učila ta mala tajanstvena slova. Sjećam se, najbolje sam znala izgovarati krupne harfove, ali mi je bilo najteže izgovarati krupno slovo  ”h”.
Evo, sada sjedim na avliji, na travi, dok vjetar nosi latice behara obgrljenog mirisom tek procvalog jorgovana. Na avliji miriše poljsko aprilsko cvijeće. Iako znam već napamet glas svake ptice u vrtu, nije mi dosadno slušati ih. Mala rada je upravo isplela svoju mrežu i tako spojila cvjetove behara na staroj Šareniki. Uspjela sam otkriti tajnu tog, donedavno meni nepoznatog  pisma, kojim je napisana knjiga ova, čiju tajnu sam sada otkrila.  Evo i ja pletem, harf po harf , ajet po ajet, i tako ispunjavam svoju dužnost koja mi je zadata u onoj knjizi i onoj suri čija je stranica pokisla onog akšama.
 Pred akšam je neočekivano grmilo i proljetni pljusak se prolio iz neba. Izađoh vani s knjigom u ruci. Sada je blagi vjetar nosio kišom umivene latice behara. Sama sam. Nigdje nikoga , ali možda je tako i bolje. Bolje je da sam sama bez ikoga, nego s njima a sama…. Ali sretna sam i nije me strah, iako grmi i sijeva. U srcu mi vihori nekakva toplina. Mrak prividno pada. Kroz gromoglasne udare groma probija se glas mujezina:
– Allahu ekber !!

Osjetih trnce na koži i vrele obraze umiše mi hladne suze. Otvorih suru Al-Alek i rekoh poluglasno: ‘Jesam, hvala Allahu, postala sam čuvar ove sure. Ove i mnogih drugih i dok sam živa one će da žive sa mnom.”

Odoh sada u kuću, ne zbog straha niti što mi je hladno, nego da kažem neni da ne vjeruje u to da će bacanjem posuđa na avliju spriječiti udar groma , i da se odazovem na poziv mujezina.

Prvi put objavljeno: nedjelja, 22 Veljača 2009 08:07