Alimi

Sufijurrahman El-Mubarakfuri – napojio te Allah sa Zapečaćenog džennetskog napitka

391pregledi
Priredio: Mithad R. Ćeman

Iz Indije, nekadašnje zemlje muslimana kojoj se zbog prostranosti nisu znale granice, došle su nam tužne vijesti o smrti velikog učenjaka, misionara kojeg su voljele mase vjernika, čovjeka čije su knjige rasprostranjene po bibliotekama muslimana širom svijeta, koji je svojim istraživanjima i pisanim radovima pravio sponu i povećavao ljubav današnjih muslimana prema našem Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Riječ je o šejhu Sufijurrahmanu el-Mubarakafuriju.

‘’Zapečaćeni džennetski napitak’’, čiji je autor cijenjeni šejh, bez sumnje je najčitanija knjiga Poslanikovog životopisa meðu ostalim knjigama autora današnjice. Dala je izuzetno veliki doprinos u povećavanju ljubavi prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, ostavila je izuzetno veliki trag na srca i duše njenih čitalaca i bila je razlogom za mnogobrojne dove od strane studenata da nagradi njenog autora zbog pojednostavljenog načina dostavljanja podataka iz života Allahovog miljenika, sallallahu alejhi ve sellem.
Koliko znamo o zemlji Indiji i koliko znamo o stanovnicima ove zemlje? Udaljenost od nje i nepoznavanje njenih prilika nisu bile smetnje da ova knjiga dopre do čitalaca širom zemaljske kugle jer istina je da se dobar glas daleko čuje. Kao što reče jedan od šejhovih učenika, da je šejh tražio da se za svaku odštampanu knjigu ’’Zapečaćenog džennetskog napitka’’ odvoji za njega 1 rijal, bez sumnje bi bio milioner.

Porijeklo i stjecanje znanja

Puno ime šejha je Sufijurrahman b. Abdullah b. Muhammed el-Mubarakafuri el-‘Azami. Roðen je 1361. h.g / 1942. god. u selu Husejn Abad, sjeverno od mjesta Mubarakafura, koje se nalazi u blizini grada Benaris na sjeveru Indije.

Prvo počinje stjecanje znanja pred svojim djedom i amidžom pred kojima prelazi prve džuzeve Kur’ana da bi poslije toga upisao školu Daru Et-Ta’lim u mjestu Mubarakafur 1367. h.g / 1948. god. gdje ostaje šest godina i na kojoj uzima stepen osnovnog obrazovanja, a tu je naučio i perzijski jezik.

Školovao se pod veoma strogim kriterijima, na način poznat na Indijskom poluostrvu, gdje se učenici zbog traženja znanja odvode daleko od porodica i poznanika i koje tokom školovanja viðaju samo povremeno.

Pokazivao je bistrinu i oštroumnost od malih nogu. Tako se prenosi se da je jedne prilike po povratku od svoje porodice zakasnio na nastavu dva dana bez opravdanog razloga. Pošto ga je nadzornik škole kritizirao zbog izostanka, šejh je tražio od njega da mu dozvoli da za pola sata ponovi propušteno gradivo i da ga poslije toga ispitaju. Kada je bio ispitan, nije se prepoznala razlika u odgovorima izmeðu njega i onoga koji je bio prisutan na nastavi u ta dva dana.

1373. h.g / 1954. god. počinje sa školovanjem u medresi Ihja’ el-‘Ulum u istom gradu gdje provodi dvije godine učeći arapski jezik, pravila izražavanja i pisanja… da bi poslije dvije godine prešao u poznatu školu Fida gdje ostaje pet godina nastavljajući sa učenjem pravila arapskog jezika, izučava u njoj šerijatske znanosti, hadis i usulu el-hadis, fikh i usulu el-fikh te završava sa školovanjem 1380. h.g. / 1961. god. Kompletno školovanje završio je sa odličnim uspjehom i izuzetnom angažovanošću tako da je došao i do drugih državnih diploma.

Angažovanost u podučavanju

 
Šejh je od 1380. do 1394. h.g. / 1961. – 1974. god. radio kao profesor u više islamsko-prosvjetnih ustanova počevši kao predavač i hatib u gradu Allah Abad, a završivši kao profesor fikha i hadisa na Selefijskom univerzitetu u gradu Bunaris (Veliki selefijski univerzitet u Indiji). Poslije toga došao je na položaj urednika mjesečnog časopisa ’’Muhadis’’ koji izlazi do današnjih dana pri spomenutom univerzitetu.
Godine 1408. h. počeo je sa radom u Istraživačkom centru sunneta i sire pri Islamskom univerzitetu u Medini Munevveri. Ostao je na tom mjestu punih deset godina, sve do 1418. h.g. kada je na zahtjev direktora izdavačke kuće Daru es-Selam u Rijadu postao nadzornik za istraživački rad pri ovoj instituciji.

Šejhov doprinos islamu i muslimanima

Šejhu pripada izuzetno velika zasluga za pomoć islamu i muslimanima kako u Indiji tako i van nje. O njegovoj brizi i upućenosti prema problemima muslimana možemo vidjeti i iz odgovora u intervjuu datom časopisu ’’El-Istikame’’ u broju 22, kada je upitan o razlogu širenja slabosti meðu muslimanima i o njihovom nazadovanju, na šta je šejh rekao sljedeće:
“Nema sumnje da su izazovi sa kojima se susreo islamski svijet danas, radilo se o nacijama ili nekom od pojedinaca, mnogobrojni i da bi se svi spomenuli zahtijevalo bi dosta vremena i truda.

…a glavni razlog je ostavljanje obaveze ljubavi i mržnje u ime Allaha (el-vela’ vel-bera’), kao i ostavljanje džihada – borbe na Allahovom putu bez razlike radilo se o osnovnom značenju borbe ili o onome što bi moglo potpasti pod tim pojmom.

Kada se muslimanima desilo da su ostavili obavezu džihada… i prepunili su duše ljubavlju prema dunjaluku, i zalegli su, zalijepili se za dunjaluk i ono što iz njega izlazi, postali su slabi u odnosu na ostale narode.”

Šejhov ahlak (norma ponašanja)

Šejh, Allah mu se smilovao, bio je skroman i blage naravi, imao je veseo pristup i prema starima i prema mladima, nije volio pohvale i bježao je od toga da ga veličaju i hvale. Bio je toliko ponizan da nije omalovažavao druge čak i kada je za to imao prilike ili povoda. Prenosi se da je na jednom od svojih predavanja održanom 1420. h.g., na kojem su bile prisutne na stotine slušalaca, bio upitan o klanjanju vitr-namaza u istoj formi kao i akšam-namaza, pa je šejh odgovorio da je ispravnije klanjati drugačije citirajući hadis u kome se kaže: “Ne obavljajte ga kao akšam-namaz.” Na to je ustao jedan od prisutnih i rekao da to nije istina i da propis nije takav, već da je Aiša, radijallahu anha, klanjala vitr isto kao i akšam. Šejh je na to odgovorio da on ne zna izuzev predaju koju je već citirao i da do podatka koji je trenutno čuo do sada nije došao.

Iako je mladić postupio suprotno pravilima lijepog ponašanja na sijelu, i bez poštovanja prema citiranom hadisu te prema mnogobrojnim učenjacima i daijama prisutnim na dersu, šejh ga nije ponizio, već mu je samo blago spomenuo da on ne zna i da ta predaja nije poznata meðu tragaocima za znanjem.

Nije dozvoljavao šejh da mu postavljaju pitanja o ostalim daijama niti je volio da kritikuje njihove stavove, već je tražio da se o tome ne govori u njegovom prisustvu. Znao je šejh da je to put upropaštavanja ljudi i islamskog misionarstva i da je to nesreća koja je zadesila ummet, zato je podsticao i odgajao svoj selefijski džemat da odgajaju sopstvene duše i učio ih je istini, pravdi i milosti, pozivajući se i vladajući se po metodi našeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po ovim stvarima i pitanjima. Kao što je rekao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Nije od nas onaj koji nema milosti prema mladima niti ima poštovanja prema starima niti učenjacima daje njihovo pravo.”

Naučnoistraživačka ostavština šejha

Kasete: Ostao je iza šejha veliki broj snimljenih predavanja uglavnom na indijskom jeziku, mada su ostala zabilježena njegova predavanja i na arapskom jeziku poput predavanja o ’’Vrijednostima pripadnika sunneta’’ i predavanja na temu ’’Utjecaj imana u izgradnji islamske države. Ova predavanja dostupna su na internetskim stranicama.

Knjige: Takoðer i većina šejhovih pisanih djela bila je na indijskom jeziku, a ukupno je napisao preko 20 (dvadeset) naučnih radova, a od djela na arapskom značajnija su sljedeća:

-Er-Rahikul-Mahtum – Zapečaćeni džennetski napitak (preveden na bosanski jezik 1995.). Ovaj rad proglašen je najboljim pisanim radom o životopisu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na takmičenju koje je organizovala Rabita 1396. h.g. / 1976. god. Zanimljivo je spomenuti da je šejh ovaj rad završio za svega šest mjeseci.
-Revdetul-envar – Bašta svjetlosti,
-Tehzim tefsir Ibn Kesir – Skraćeni tefsir Ibn Kesira,
-Tehkik tefsir edž-Dželalejn – Valorizacija tefsira Dželalejn,
-Minnetul-Men’am fi-t-talik ‘ala Sahih Muslim – Kratak komentar na Muslimovu zbirku hadisa,
-Itihaful-kerami fi-t-talik ‘ala Buligil-meram – Poklon plemenitima u vidu komentara na hadise spomenute u Bulugul-meramu,
-Ibrazul-hakk ve-s-sevab fi mes’eletis-sufur vel-hidžab – Isticanje istine i pojašnjavanje nagrade / kazne vezane za propise otkrivanja i pokrivanja žene i druga djela.

Kada bismo nastavili sa nabrajanjima i istraživanjima šejhovog rada i sa iznošenjem svijetlih primjera njegovog pravednog odnosa i ispravnog vaganja, onda bi za sve to trebalo daleko više prostora od jednog novinskog članka.

Tokom života obnašao je sljedeće funkcije:

– urednik časopisa ’’Muhadis’’ u Indiji pri Selefijskom univerzitetu u Benarisu;
– dugo vremena bio je voða džemata Sljedbenici hadisa (Selefijskog džemata) na sjeveru Indije, da bi na kraju postao voða istog džemata za cijelu Indiju;
– bio je zadužen za istraživački rad u Institutu za sunnet i siru pri Islamskom univerzitetu u Medini Munevveri;
– bio je nadzornik za istraživački rad pri izdavačkoj kući Darus-Selam u Rijadu.

Šejhova smrt

Zadnja četiri mjeseca svoga života šejh je zbog svoje bolesti bio vezan za postelju. Bolest mu je prekinuta susretom sa neizbježnim gostom koji će i nama pokucati na vrata. Smrt ga je zadesila u petak, 10. 11. 1427. h.g / 1. 12. 2006. god. u dva sata poslije podne po indijskom vremenu, u 65. godini života. Dženazu su klanjali u subotu, a ukopan je u groblju sela u kojem je roðen u mjestu Husejn Abad.

Iza sebe je ostavio osmero djece, četiri sina i četiri kćerke. Sin Tarik je na postdiplomskim studijama Šerijatskog fakulteta pri Medinskom univerzitetu, jedan sin mu je službenik u Džiddi, a preostala dvojica su svršenici Medinskog fakulteta i trenutno se bave islamskim misionarstvom u Indiji.
Molimo Allaha da ga sačuva kaburske patnje, da mu učini kabur prostranim i da mu podari Er-Rahikul El-Mahtum u Džennetu kao nagradu za ’’Džennetski napitak’’ koji je šejh priredio muslimanima. I neka je salavat i selam na posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Prvi put objavljeno: utorak, 22 Travanj 2008 05:38