Društvo i politika

Stvarna priča o nastanku Izraela

386views

Preveo: Haris Osmanagić
Kako bi se bolje razumio palestinski zahtjev za članstvo u UN-u, važno je razumjeti prvobitni potez UN-a po pitanju Izraela i Palestine 1947. godine. Stvaranje Izraela uobičajeno se predstavlja na taj način da je UN stvorio Izrael i da je svijet podržao ovaj potez, te da je i američka vlada dala svoju podršku. U stvarnosti, iako je Generalna skupština UN-a preporučila stvaranje židovske države na dijelu Palestine, ova preporuka nije bila obavezujuća niti je ikad implementirana od strane Vijeća sigurnosti. Drugo, Generalna skupština dala je tu preporuku tek nakon što su izraelski predlagači nekim državama uputili prijetnje, a neke podmitili, kako bi dobili neophodne dvije trećine glasova.

Treće, američka administracija podržala je preporuku jer je imala u vidu domaće izbore i zauzela je ovaj stav uprkos neumornom prigovoranju od strane State Departmenta, CIA-e i Pentagona.

Ova preporuka Generalne skupštine bila je iskra koja je započela nasilje u ovoj regiji. U dolazećim mjesecima, naoružano krilo proizraelskog pokreta, koje se već dugo spremalo za rat, izvršilo je seriju masakara i progona širom Palestine, implementirajući plan čiji je cilj bio utabanati put za većinsku židovsku državu.

Upravo ova oružana agresija i etničko čišćenje najmanje tri četvrtine miliona autohtonih Palestinaca stvorilo je židovsku državu na teritoriji gdje je, prije cionističke imigracije, 95% stanovništva bilo nežidovsko i gdje je i nakon godina imigracije 70% stanovništva ostalo nežidovsko. Uprkos šačici legaliteta koji su njegovi pobornici izvukli od Generalne skupštine, Izrael je stvoren u atmosferi protivljenja američkih eksperata i vlada širom svijeta, koji su svoje oponiranje njegovom stvaranju gradili na pragmatičnim i moralnim temeljima.

Bacimo pogled na pojedinosti.

Pozadina preporuke UN-a za podjelu/partition

1947. godine UN se pozabavio pitanjem Palestine, teritorije kojom su tada upravljali Britanci.

Pedesetak godina prije toga, pokret zvani cionizam začet je u Evropi. Namjera ovog pokreta bila je osnovati židovsku državu u Palestini kroz protjerivanje kršćanskog i muslimanskog stanovništva koje je tada činilo više od 95% ukupnog stanovništva i kroz njihovu zamjenu židovskim imigrantima.

Kako je u sljedećim godinama ovaj kolonijalistički projekat rastao, domaći Palestinci su reagirali povremenim naletima nasilja. Cionisti su ovo i predviđali jer se ljudi obično opiru protjerivanju sa svojih ognjišta. U različitim pisanim dokumentima citiranim od strane palestinskih i židovskih historičara, cionisti su razrađivali svoju strategiju: kupovali bi zemlju sve dok prethodno stanovništvo ne bi u potpunosti emigriralo, ili, ukoliko ovo ne bi uspjelo, koristili bi nasilje kako bi ih otjerali.

Kako je prva opcija dala svega nekoliko procenata zemlje, cionisti su stvorili određeni broj terorističkih grupa kako bi se borili protiv Palestinaca i Britanaca. Terorista i budući izraelski premijer Menachem Begin kasnije se hvalio kako je donio terorizam na Srednji istok i svijet uopće.

Konačno, 1947. Britanija je proglasila da će okončati svoje upravljanje Palestinom, koja je stvorena odlukom Društva naroda nakon Prvog svjetskog rata te je pitanje Palestine predala UN-u.

Do tog trenutka, cionistička imigracija i projekat otkupljivanja povećali su židovsko stanovništvo na 30% ukupnog i posjedovanje zemlje sa 1% na otprilike 6%.

S obzirom da je jedan od temeljnih principa UN-a bio “samoopredjeljivanje naroda”, očekivalo bi se da UN podrži fer, demokratske izbore u kojima bi stanovnici mogli da stvore svoju nezavisnu državu.

Umjesto toga, cionisti su zahtijevali rezoluciju Generalne skupštine prema kojoj im je neproporcionalno dodijeljeno 55% Palestine. (Dok su rijetko ovo priznavali javno, njihov ustanovljeni plan bio je da kasnije preuzmu ostatak Palestine.)

Američki zvaničnici protive se planu podjele

State Department energično se protivio ovom planu, smatrajući cionizam suprotnim i američkim principa i američkim interesima.

Autor Donald Neff  bilježi da je Loy Henderson, direktor Ureda za bliskoistočna i afrička pitanja pri State Departmentu, uputio dopis državnom sekretaru upozoravajući:

“…podrška vlade SAD-a politici koja uspostavlja židovsku državu u Palestini bila bi suprotno želji ogromne većine lokalnog stanovništva s obzirom na njihov formu vladavine. Štaviše, to bi imalo izuzetno štetan efekat na američke interese na Bliskom i Srednjem istoku”.

Henderson je dalje naglasio:

“Trenutno, SAD imaju moralni prestiž na Bliskom i Srednjem istoku, prestiž koji je iznad prestiža bilo koje druge velike sile. Izgubili bismo taj prestiž i vrlo vjerovatno bismo godinama nakon toga bili smatrani izdajicama visokih principa koje smo mi sami proglašavali tokom rata”.

Kada su cionisti počeli vršiti pritisak u UN-u za podjelu, Henderson je snažno preporučivao protivljenje podržavanju njihovog prijedloga. Upozorio je da bi se takva podjela morala implementirati silom i naglasio je da to ”nije zasnovano ni na kojem principu.” Nastavio je:

“…to (particija) bi bila garancija permanentnosti palestinskog pitanja i njegovoj komplikaciji u budućnosti”.

Henderson je istakako:

“…prijedlozi za podjelu definitivno ruše principe izložene u Povelji (UN-a) kao i principe na kojima su zasnovani američki koncepti vlasti. Ovi prijedlozi, naprimjer, zanemaruju principe  poput samoodređivanja i vlasti većine. Priznaju princip jedne teokratske i rasne države i u nekim slučajevima idu toliko daleko da diskriminiraju na temelju vjere i rase…”

Henderson svakako nije bio jedini koji je ovo preporučivao. Pisao je da njegovi pogledi nisu utemeljeni samo na mišljenju stručnjaka u Odjelu za Bliski istok, već ih dijeli i “skoro svaki član ministarstva spoljnih poslova ili odjela koji je u bilo kojoj značajnoj mjeri radio na bliskoistočnim problemima”.

Henderson nije pretjerivao. Zvaničnik za zvaničnikom i agencija za agencijom usprotivili su se cionizmu.

1947. CIA je izvijestila da je cionističko vođstvo težilo ciljevima koji bi doveli u opasnost kako židove tako i “strateške interese zapadnih sila na Bliskom i Srednjem istoku”.

Truman se slaže sa proizraelskim lobijem

Međutim, predsjednik Harry Truman ignorirao je ovaj savjet. Trumanova polički savjetnik Clark Clifford vjerovao je da su židovski glasovi i prilozi od suštinske važnosti za dobijanje predstojećih predsjedničkih izbora, i da bi podrška tom planu osigurala podršku njemu kao predsjedničkom kandidatu. (Trumanov protukandidat Dewey zauzeo je isti stav iz sličnih razloga.)

Trumanov državni sektretar George Marshall, renomirani general iz Drugog svjetskog rata i autor Marshallovog plana, bio je bijesan vidjevši kako su izborni ciljevi uzeli prednost nad politikom nacionalnog interesa. Osudio je ono što je nazvao “transparentnom prevarom kako bi se dobilo nekoliko glasova,” koji bi bili uzrok da “veliki dignitet Kabineta predsjednika bude ozbiljno umanjen”.

Marshall je pisao da je Cliffordov savjet bio “zasnovan na domaćim političkim razmatranjima, dok je problem sa kojim su se susretali bio međunarodne prirode. Prosto sam rekao da ukoliko bi predsjednik slijedio Cliffordov savjet i ako bih glasao na izborima, glasao bih protiv predsjednika…”

Henry F. Grady, kojeg zovu “top američkim vojnikom u kritičnom periodu Hladnog rata”, predsjedao je 1946. komisijom koja je trebala da pronađe rješenje za Palestinu. Grady je kasnije pisao o cionističkom lobiju i njegovom štetnom efektu po američke nacionalne interese.

Grady je tvrdio da bez cionističkog pritiska, Amerika ne bi bila u stanju “zlovolje sa arapskim državama, koje su od iznimne strateške važnosti u našem hladnom ratu sa Sovjetima”. Također je opisao odlučnu moć lobija:

“Imao sam dosta iskustva sa lobističkim grupama, ali ova je nastavila tamo gdje je moje iskustvo sa ostalim stalo… Bio sam na čelu nekoliko vladinih komisija, ali ni u jednoj nisam vidio toliko nelojalnosti… S obzirom da nema političke snage koja bi se suprotstavila cionizmu, njegove kampanje su sklone tome da budu odlučujuće”.

Bivši državni podsekretar Dean Acheson također se usprotivio cionizmu. Achesonov biograf piše da je Achesona “brinulo da će Zapad platiti visoku cijenu za Izrael”. Drugi autor, John Mulhall, bilježi Achesonovo upozorenje:

“…da se (Palestina) transformira u židovsku državu sposobnu primanja miliona ili više imigranata, to bi u ogromnoj mjeri moglo pogoršati politički problem i ugroziti ne samo američke već i zapadne interese uopće na Bliskom istoku”.

Sekretar za odbranu James Forrestal također je pokušavao, iako bezuspješno, da se suprotstavi cionistima. Bio je iznimno ljut što je Trumanova bliskoistočna politika bila zasnovana na onome što je on nazvao “bijednim političkim interesima”, tvrdeći da “politika SAD-a treba da bude zasnovana na američkim nacionalnim interesima, a ne na domaćim političkim interesima”.

Forrestal je predstavljao generalni pogled Pentagona kada je rekao da “nijednoj grupi u ovoj zemlji ne bi smjelo da bude dozvoljeno da utječe na našu politiku do te mjere u kojoj bi dovelo u opasnost našu državnu bezbjednost”.

Izvještaj Državnog vijeća bezbjednosti upozorio je da je palestinski metež akutno ugrožavao bezbjednost SAD-a. Izvještaj CIA-e naglašavao je stratešku važnost Bliskog istoka i njegovih zaliha naftnih resursa.

Slično, George F. Kennan, direktor Odjela za planiranje politike pri State Departmentu, je 19. januara 1947. izdao visoko povjerljiv dokument u kojem je navedena ogromna šteta koju je plan za podjelu nanio SAD-u (“Izvještaj kadra za planiranje politike u vezi stava Sjedinjenih Država po pitanju Palestine”).

Kennan je upozorio da bi “važne američke koncesije na naftu i prava na zračne baze” bile izgubljene podrškom plana za podjelu i upozorio da bi SSSR bila na dobitu sa planom podjele.

Kermit Roosevelt, nećak Teddyja Roosevelta i legendarni obavještajni agent, je još jedan u nizu onih koji su duboko pogođeni ovim događajima, primijetili:

“Proces kojim su židovi cionisti bili u mogućnosti da dobiju američku podršku za podjelu Palestine demonstrira vitalnu potrebu za inostranom politikom utemeljenoj na nacionalnim, a ne na stranačkim interesima… Samo kada nacionalni interesi SAD-a, u svom najvišem smislu, budu imali prednost nad svim drugim razmatranjima, može da se razvije jedna logična, delekovidna politika. Nijedan američki političar nema pravo da kompromitira američke interese kako bi dobio stranačke glasove…”

Nastavio je riječima:

“Sadašnji kurs svjetske krize će u uvećanoj mjeri dovoditi Amerikance do shvatanja da će njihovi nacionalni interesi i interesi predlagane židovske države u Palestini biti u konfliktu. Nadati se da se američki cionisti i necionisti uhvate ukoštac sa stvarnošću ovog problema.”

Čelni čovjek Odjela za bliskoistočna pitanja pri State Departmentu, Gordon P. Merriam upozorio je protiv plana podjele pozivajući se na moralne osnove:

“Američka podrška podjeli Palestine kao rješenju tog problema može biti opravdana samo na osnovu arapskog i židovskog pristanka. U suprotnom, kršili bismo princip samoopredjeljenja naroda koji je zagarantiran Atlantskom poveljom, Deklaracijom UN-a i Poveljom UN-a, što je princip koji je duboko ukorijenjen u našoj vanjskoj politici. Čak bi i opredjeljenje Ujedinjenih nacija za jednu takvu podjelu, a u odsustvu takvog (obostranog, op. prev.) pristanka, bilo izvrganje ruglu i kršenje sopstvene povelje.”

Merriam je dodao da bi, bez pristanka, “krvoproliće i haos” uslijedili, što je, tragično, jedna precizna prognoza.

Jedan interni memorandum State Departmenta precizno je predvidio kako će Izrael biti rođen putem oružane agresije, a pod plaštom odbrane:

“…Židovi će biti stvarni agresori na Arape. Međutim, židovi će tvrditi da samo brane granice države utvrđene od strane UN-a… U slučaju takve arapske pomoći izvana, židovi će doći u Vijeće sigurnosti sa tvrdnjom da je izvršena oružana agresija na njihovu državu i koristit će sve načine da sakriju činjenicu da je zapravo njihova sopstvena oružana agresija spram Arapa unutar (države, op. prev.) prouzrokovala arapski kontranapad.”

Američki vicekonzul William J. Porter predviđao je još jedan ishod plana podjele: da nijedna arapska država neće ni postojati na teritoriji Palestine.

Proizraelski pritisak na članove Generalne skupštine

Kada je postalo jasno da preporuka za podjelu nije imala neophodne dvije trećine podrške Generalne skupštine UN-a kako bi prošla, cionisti su progurali odlaganje glasanja. Ovo odlaganje su zatim koristili kako bi izvršili pritisak na brojne nacije kako bi glasale za preporuku. Određen broj ljudi kasnije je opisao ovu kampanju.

Robert Nathan, cionista koji je radio za američku vladu i koji je bio posebno aktivan u židovskoj agenciji, nakon toga je pisao: “Koristili smo svako sredstvo koje nam je bilo pri ruci” poput toga da su određenim delegacijama govorili kako bi iskoristili svoj utjecaj da blokiraju ekonomsku pomoć svakoj zemlji koja ne bi glasala onako kako su to oni htjeli.

Drugi cionista je ponosno izjavio:

“Svaki trag je sa ekstremnom pedantnošću provjeren i slijeđen. Bez obzira bila to najmanja ili najudaljenija nacija, kontaktirana je te joj se dodvoravalo. Ništa nije bilo prepušteno slučajnosti.”

Bernard Baruch, kapitalista i dugogodišnji savjetnik predsjednika, rekao je Francuzima da će izgubiti američku pomoć ukoliko budu glasali protiv podjele. Glavni pomoćnik direktora Bijele kuće David Niles organizirao je pritisak na Liberiju pomoću kaučukovog magnata Harveyja Firestonea, rekavši liberijskom predsjedniku da ako ne bude dao svoj glas “za”, da će Firestone odustati od svoje planirane ekspanzije posla u toj zemlji. Liberija je glasala za podjelu.

Latinoameričkim delegatima rečeno je da bi projekat izgradnje panameričkog autoputa bio vjerovatniji ukoliko bi glasali za podjelu. Žene delegata su dobijale vizonske kapute (žena kubanskog delegata vratila je svoj); navodno je predsjednik Costa Rice, Jose Figueres, dobio blanko čekovnu knjižicu. Haitiju je obećana ekonomska pomoć ukoliko bi odustali od protivljenja particiji.

Dugogodišnji cionista, sudija Vrhovnog suda, Felix Frankfurter, je zajedno sa deset senatora i Trumanovim domaćim savjetnikom Clarkom Cliffordom uputio prijetnju Filipinima (sedam prijedloga zakona vezanih za Filipine bilo je na čekanju u Kongresu).

Prije samog glasanja, filipinski delegat je dao vatren govor protiv particije, stajuću u odbranu nepovredivog “praiskonskog prava naroda da sam određuje svoju političku budućnost i da zadrže teritorijalni integritet svoje zemlje…”

Nastavio je sa time da nije mogao da vjeruje da bi Generalna skupština sankciorala pokret koji bi vratio svijet “nazad na put opasnih principa rasne isključivosti i arhaičnih dokumenata teokratskih vlada”.

Dvadeset četiri sata kasnije, nakon intenzivnog cionističkog pritiska, delegat je glasao za podjelu.

Američka delegacija u UN-u bila je toliko bijesna kada je Truman insistirao da podrže plan podjele, da je direktor Odjela za pitanja vezana za UN pri State Departmentu poslat u New York kako bi spriječio delegate od grupnog davanja ostavke.

29. novembra 1947. rezolucija o podjeli, Rezolucija broj 181, je prošla. I dok je ova rezolucija često citirana, imala je ograničen (ako ikakav) legalan utjecaj. Rezolucije Generalne skupštine, za razliku od rezolucija Vijeća sigurnosti, nisu obavezujuće državama članicama. Iz ovog razloga, rezolucija je zahtijevala da “Vijeće sigurnosti preduzme neophodne mjere kako je predviđeno planom implementacije”, što Vijeće sigurnosti nikad nije uradilo. U pravnom smislu, rezolucija Generalne skupštine je bila “preporuka” i nije stvorila nikakvu državu.

Ali, ono što je realizirano ovim činom jeste početak oružanih sukoba u Palestini. U okviru nekoliko mjeseci (i prije nego što Izrael bilježi početak rata za svoje osnivanje), cionisti su nasilno iselili 413.794 ljudi. Cionističke vojne jedinice su se tajno spremale za rat prije glasanja u UN-u i nabavile su teško naoružanje, jedan dio toga kroz raširenu mrežu krijumčarenja oružja u SAD-u pomoću određenog broja čelnih grupa.

UN je na kraju uspio da stvori privremeno i veoma djelimično primirje. Švedski medijator u UN-u, koji je prethodno spasio hiljade židova od nacista, poslan je kako bi vodio pregovore oko okončavanja nasilja. Izraelski atentatori su ga ubili i Izrael je nastavio ono što on zove “rat za nezavisnost”.

Na kraju ovog rata, koristeći veću vojnu silu od one koju su njegovi protivnici posjedovali i kroz nemilosrdnu implementaciju plana da se istjera što više nežidovskog stanovništva, Izrael je konačno nastao, i to na 78% teritorije Palestine.

Najmanje 33 masakra su sprovedena nad palestinskim civilima, polovina od njih prije nego što se ijedna arapska armija umiješala u konflikt, stotine sela je opustošeno i sravnjeno sa zemljom, a tim kartografa je poslat kako bi svaki grad, naselje, rijeka i brežuljak dobili novo, hebrejsko ime. Sve tragove palestinskog naseljavanja, historije i kulture trebalo je izbrisati iz historije, napor koji je skoro pa uspio.

Izrael, koji tvrdi da je “jedina demokratija na Srednjem istoku”, odlučio je da ne proglasi zvanične granice niti da napiše ustav, što je situacija i danas. 1967. Izrael je uzeo i više palestinske i sirijske zemlje, što je sad ilegalno okupirana teritorija, s obzirom da je aneksiranje zemlje vojnim osvajanjem mimo granica propisanih savremenim međunarodnim zakonom. Od tada pa do danas, Izrael je nastavio svoju kampanju rasta kroz oružanu akviziciju i ilegalnu konfiskaciju zemlje.

S druge strane, “pravo na postojanje” izraelske države zasnovano je na navodnom “pravu” koje je izvedeno iz moći, što je jedan zastario koncept koji međunarodne pravne konvencije ne priznaju, već ga, štaviše, naročito zabranjuju.

Autor: Alison Weir

Alison Weir je izvršni direktor “If Americans Knew” (Kada bi Amerikanci znali). Fotografije i video-materijali koji se koriste kao reference u članku mogu se vidjeti na web-siteu (http://ifamericansknew.org). Možete je kontaktirati putem emaila: contact@ifamericansknew.org