Rekaik

Srce…

5.7kviews
Prevela: Enesa Hotić-Dizdarević
U dubini duše čovjekove skrila se snaga koju oko nije u stanju da vidi, mikroskop ne može da primijeti, a nepoznata je i anatomiji. To je duhovna energija koju čovjek osjeća u svome biću. Ona je poput svjetiljke koja ga, osvjetljavajući mu put, usmjerava ka izvršenju sopstvenih obaveza. Ona je moć koja ga upućuje, naređuje mu i zabranjuje. Sila koja nas podstiče i upozorava. Ona je sposobnost koja sudi i izvršava.
Ovakvu vrstu energije moralisti nazivaju savjest, neki je zovu podsvijest, a neki opet to prozivaju intuicijom, duhovnom sposobnošću ili spoznajom, dok islam ovakvu vrstu potencijala jednostavno naziva srcem.
Rekao je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Zaista, u svakom tijelu ima jedan dio (organ) koji, ako valja, onda je cijelo tijelo dobro, a ako taj dio bude pokvaren, pokvari se cijelo tijelo, a to je srce.” (Buhari i Muslim)
Od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem, dova bile su i riječi kojima je molio: “O Ti Koji obrćeš srcima, učvrsti moje srce u Svojoj vjeri.” (Ahmed i Tirmizi)
Srce je, dakle, životna srž i područje u kome obitava naše vjerovanje, i u kome je naše ubjeđenje pronašlo utočište. Velika je greška ako pomislimo da je srce tek dio čovječijeg tijela. Ne! Tijelo je, u stvari, samo plašt kojim je srce omotano.
Arapi imaju običaj da kažu kako čovjeka u biti čine njegovo srce i njegov jezik. Ovom izjavom oni su srcu nanijeli veliku nepravdu stavljajući ga u istu ravan sa jezikom. Zar jezik nije tek blijedo oslikavanje onoga što se dešava u srcu, dok je srce ono koje uspijeva da očita Allahove znakove oslikane na nebesima i na Zemlji? Te veličanstvene dokaze Božijeg stvaralaštva jedino srce može da primjeti i razumije. Jedino ono može da ih osjeti i doživi, za razliku od jezika kome nisu podarene takve sposobnosti. Srce nikada ne laže, ali zato, za razliku od njega, jezik vrlo rijetko govori istinu.
 
Ako nekada poželiš da pogledaš u najčudnije Allahovo stvorenje onda pogledaj u srce. Nećeš moći naći ništa veličanstvenije, niti preciznije, niti ljepše od njega.
Ako se uštimaju njegove žice i ako se osvijetle njegovi najdublji kutovi, milost će se razliti našim bićem. Suosjećanje, ljubav i blagost takođe. Naša osjećanja će biti tanahna, a vrijednosti plemenite. Međutim, ako nam srce potamni i iskrive se njegove strune, počet će propuštati zlobu i bezosjećajnost sve dok nas njihova bujica ne strovali u propast.
Srce je u svojoj suptilnosti dostiglo sami vrhunac. Tako malen, ali jako značajan. Sitan i veličanstven u isto vrijeme. Uprkos tome, nađe li se u njemu nešto od svireposti i bezobzirnosti spram drugih, neće biti u stanju nikoga vezati uz sebe. Rekao je Uzvišeni: “…a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.” (Alu Imran, 159)
Srce se od srca i ne razlikuje u izgledu, ali tek u njihovim vrijednostima počinju razilaženja. Pa tako postoje srca koja su poput dragog kamenja ili plemenitih metala. Čiste boje i bistre vode, koja privlače svjetlost, a zatim je reflektuju. Za svo to vrijeme njihov sopstveni sjaj je mnogo jači i blještaviji.
Postoje i bezosjećajna i hladna srca poput stijene. Njih rečenice ne mogu potresti, niti na njih riječi ostavljaju ikakav trag, i njima opomena ne koristi. “Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa.” (El-Bekare, 74)
Osim njih imaju i srca osvijetljena vjerovanjem, koja se raduju pri pomenu Milostivog. “…a srca se doista, kad se Allah pomene smiruju!” (Er-Ra’d, 28)
Zatim dolaze i ona druga, pomračena nevjerstvom, koja su slijepa za istinu. “…ali oči nisu slijepe, već srca u grudima.” (El-Hadždž, 46)
Postoje još razne druge vrste ljudskih srca, kao i njihove nijanse.
Ako pogledamo na odnos srca spram grijeha primjetit ćemo da se tu izdvajaju dvije skupine, kao što nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestio. “Srca neprestano bivaju izlagana smutnjama kao što se slaže hasura, stabljika po stabljika. I svako srce koje se njome zanese dobit će crnu tačku. Dok će na svako srce koje opovrgne i prezre tu kušnju biti stavljena bijela tačka. I tako sve do krajnjeg ishoda u kojem će se ukazati dvije skupine: srca koja su poput mramornih stijena, čiste, bijele boje, kojima neće moći nauditi nikakva smutnja sve dok traju nebesa i Zemlja, i druga srca, crna, istačkana, kao izvrnut vrč, koja ne prepoznaju dobra djela niti preziru loša, i usvajaju samo ono što im njihova strast nalaže.” (Muslim i Ahmed)
 
Takođe se prenosi od Poslanika, sallallhu alejhi ve sellem, govor o općenitoj podjeli srca: “Četiri su srca: srce čisto, kao da je u njemu svjetiljka koja blista, srce svezano u omot, prevrnuto srce i dvolično srce. Čisto srce je vjernikovo i svjetiljka koja se u njemu nalazi je njegova svjetlost. Zamotano srce pripada kafiru, dok je preokrenuto srce, srce munafika koje je spoznalo istinu, a zatim je zanijekalo. Što se tiče srca sa dva lica, to je srce u kojem se istovremeno nalaze iman i nifak. Primjer imana u njemu je poput biljke zaljevane čistom vodom, a primjer nifaka u njemu je kao rana iz koje cure gnoj i sukrvica, pa koja tekućina od ove dvije prevagne u srcu ta osobina ga je i zaposjela.” (Ahmed)
Ibnul-Kajjim je srca grupisao u tri skupine: zdrava, mrtva i bolesna srca. Što se tiče bolesnih srca, postoje oboljenja koja prestaju korištenjem običnih lijekova, ali i ona koja se mogu ukloniti samo uz pomoć šerijatskog liječenja.
 
Možemo reći da lica kod ljudi nalikuju jedna na druge, kao i njihove oči, usta ili uši, i da imaju neku vrstu sličnosti. Ali, za razliku od toga, svaki čovjek ima svoje sopstveno, unikatno srce u kojem se nalaze određene količine ljubavi i mržnje, blagosti i strogoće, veličine i nikosti, vjere i nevjere, i upravo je ova neobična raspodjela glavni razlog zbog kojih se tako drastično razlikuju ljudske vrijednosti.
Primjetit ćemo da naiđu periodi u kojima srce zamre, a zatim dođu drugi koji ga ožive. Nakon izvjesnog vremena ponovo izgubi svoju živost, a onda opet “poskoči”. Srce zna da dospije do samog vrha, ali zna i da se skrši na dno ponora. Naša srca su među prstima Milostivog nam Gospodara, i On ih prevrće kako poželi. Život srca je u stalnom spominjanju Živog koji ne umire.
 
Srce, ako želiš, biva tvoj Džennet i tvoje blaženstvo, ili pak tvoja patnja i tvoj Džehennem. Ako hoćeš, od njega možeš da načiniš meleka ili čak u šejtana da ga preobraziš. Srce, ako dopustiš, može da postane i buktinja ljubavlju rasplamsana:

»Ljubav ja ne zovem ljubavlju
dok mi srce oganj ne postane,
i samo kopljem probodeno
tu vatru ono može da utrne. «

Na tebi je odluka, ako želiš da ti bude spasonosno i hladno, da ga takvim i učiniš:

»Strast moja srce mi je izmučila
i teškim bremenom ga opteretila,
žudnjom u koju je lahko padalo,
i čuvstvom što skupo ga je stajalo.

Bogu svome tada sam se molio:
“Mom’ srcu, ma koliko to volio,
nikad ne daj smiraja i slobode,
dok’ ga niske strasti u ropstvo vode. “«

Srce je centar emocija, dok je glava središte razuma. Ali šta nam vrijedi razum bez osjećaja? Ko ostvari sve što želi, a pri tome izgubi srce, izgubio je sve. Dok onaj koji ne postigne ništa u svome životu ali uspije srce sačuvati, u stvari je na dobitku i ništa on nije protračio.
Pa da li se iman utiskuje, da li se njegovi principi učvrščavaju, a njegovo korijenje posađuje igdje drugo osim u srcu? Iman je ubjeđenje koje osjećaš u srcu i potvrđuješ ga svojom praksom.

 
Srce je to koje biva žigosano vatrom grijeha koje počini, ili ono koje se rascvjeta zbog slatkoće ibadeta kada je osjeti. Ko drugi ispija gorčinu ljubavi i ko drugi mimo srca biva pržen njenom vatrom?! Gdje se to raspiruje pakleni zanos ako ne u srcu?! Ako srce nije postaja gdje brige odlažu svoju prtljagu, šta je onda?! Ko to podnosi sjetu i dočekuje odrede tuge, ko ako ne srce?! Zar nije sreća u stvari spokoj koji osjeća srce, a nesreća, opet, muka i jad koju ono trpi?! Svaki čovjek u srcu ima svoj Džennet i radost kao što ima i Džehennem i svoju gadost. Rekao je šejhul-islam Ibn-Tejmije: “Šta to moji neprijatelji misle da su mi nažao učinili? Moj Džennet je u mojim prsima. Gdje god da pođem i on je sa mnom.”
I dovoljno je srcu ukazano počasti, dato mu ugleda i visokog položaja samim tim što ga je naš Gospodar učinio jedinim mjestom na koje On, slavljen neka je, obraća pažnju. Načinio je od njega područje kojim je uslovljeno Njegovo zadovoljstvo. “Doista Allah ne gleda u vaše likove, niti u vaše imetke, nego posmatra vaša srca i djela.” (Sahihul-džami’)
 
Onoga trenutka kada čovječanstvo bude stajalo pred Uzvišenim nam Gospodarem, u danu koji će pedeset hiljada godina trajati, nikome neće biti od koristi njegova imovina niti sinovi. Ono što će im od pomoći biti jeste njihovo dobro srce i čista duša. “Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu čista srca dođe spasen biti.” (Eš-Šuara, 88-89)
Čisto srce koje se spominje u ajetu je u stvari srce koje se susteglo od svake zabranjene strasti suprotne Allahovoj naredbi. Ono je daleko od svake sumnjive stvari za koju postoji mogućnost da je oprečna Gospodarevoj riječi.
Velike žrtve i nezaboravni događaji koji zabilježiše naši velikani, samo su posljedica i produkt silne medjusobne ljubavi koja je ispunjavala njihova srca, i plavila im duše. “Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. On je znao šta je u srcima njihovim, pa je spustio smirenost na njih, i nagradiće ih skorom pobjedom.” (El-Feth, 18)
Razum ima sposobnost planiranja i osmišljavanja određene taktike, ali je srce to koje nas uistinu pokreće i podržava. Zbog toga je islam došao obraćajući se i srcu i razumu zajedno. Razumu da razmotri i spozna, a srcu da zavoli i počne slijediti. U srcu postoji emotivna skala čije ljestvice skoro da nemaju kraja. Ono u sebi skladišti velike količine pokretačkog goriva sačinjenog od snažnih htijenja koje nikakvo pero niti retorika nisu u stanju da opišu. Zbog jačine tih želja opomena će koristi samo onome koga Gospodar naš obdari nedirnutim i besprijekornim srcem, dok će srce onoga koji slijedi svoje strasti učiniti nemarnim. Svakome ko čvrsto bude vjerovao u Allaha, On će uputiti njegovo srce, a onome ko prekrši ovaj uslov kazna će biti prokletstvo i srce tvrdo i bezosjećajno. “Srca onih koji u onaj svijet ne vjeruju poriču, oni se ohološću razmeću.” (En-Nahl, 22)
Vjerniku će srce, kada se spomene Allah, postati bogobojaznije dok će nevjerniku i dvoličnjaku opomena samo povećati tvrdoću srca. “Teško onima čija su srca neosjetljiva kada se spomene Allah…!” (Ez-Zumer, 22)
 
Čistoća, neporočnost, odanost i iskrenost se odražavaju na jeziku, a zlobu, zavist i mržnju uspjevaju prepoznati oni kojima je dato vjerovanje. “Zar oni bolesnih srca misle da Allah zlobe njihove neće na vidjelo iznijeti?” (Muhammed, 29)
Niti jedna društvena zajednica neće se uspjeti urediti ili napredovati tek pukim uvođenjem određenih zakona, donošenjem odluka, propisivanjem pravilnika ili odgovornošću same vlade. Uz ovo potrebna su čila i aktivna srca kao i prisustvo čiste savjesti. Uistinu je iman taj koji najviše unosi živost u naša srca i najiskrenije pokreće naše savjesti. On je najmoćniji generator koji snabdijeva srce duhovnom strujom pribavljajući mu tako potrebnu toplinu, svjetlost i pokretačku energiju.
 
Iskreno vjerovanje i potpuna pokornost Uzvišenom Allahu dvije su stvari koje su obilježile jednu posebnu generaciju i veličanstvenu zajednicu koja je živjela u vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To su njegovi drugovi, Allah bio zadovoljan sa njima. Iman je taj koji je čovjeka učinio nadzornikom nad samim sobom, naučio ga je da poštuje svoje postojanje, te da bude iskren prema svome Gospodaru. On je zadužio čovjeka da sam sebe kontroliše, da bude upravljač svojim osjećajima i kralj svojim udovima.
U prvom redu vjernikovo čvrsto ubjeđenje u postojanje Uzvišenog Gospodara, a zatim vjerovanje da će doći trenutak polaganja računa, kada će svako biti nagrađen onako kako je zaslužio, čine njegovu savjest u stanju potpune pripravnosti i stalne trezvenosti. Vjernik je svjestan činjenice da je njegov Gospodar uvijek sa njim ma gdje se nalazio. Na putu ili kod kuće, u društvu ili u osami, i od Njega ništa nije skriveno. On je poznavalac onoga što na javu iznosimo i ono što krijemo od drugih. “Zar ne znaš da Allah zna sve što je na nebesima i što je na Zemlji? Nema tajnih razgovora među trojicom, a da On nije četvrti, ni među petoricom, a da On nije šesti, ni kad ih je manje ni kad ih je više, a da On nije s njima gdje god oni bili; On će ih na Sudnjem danu obavijestiti o onome što su radili, jer Allah sve dobro zna.” (El-Mudžadela, 7) “Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome nije ništa skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj.” (Junus, 61)
 
Ibnul-Kajjim je naveo neke znakove koji upućuju na ispravnost čovjekovog srca: ne umara se od spominjanja svoga Gospodara; ne osjeća mrzovolju dok mu se pokorava, niti traži ičije zadovoljstvo osim Njegovog; ako propusti neki svoj vird osjeća bol veću od boli zaljubljenika u imetak kada ga izgubi; čezne za službom Uzvišenom Allahu kao što izgladnjeli žudi za hranom i pićem; kada stane na namaz iščezne iz njega tuga i briga za dunjalukom, te u molitvi nađe svoj smiraj i zadovoljstvo kao i istinsku sreću za svoje srce; ima samo jednu brigu i ona je zbog Allaha; škrtari na svome vremenu kako mu ne bi bilo uzaludno potrošeno, kao što največi škrtac štedi svoj novac; te je okupiran ispravnošću svojih dijela više nego što je zainterisovan za sama djela.
 
Ukratko: Dobro srce je ono u kojem su sve brige i ambicije vezane za Allaha; njegova ljubav je za Allaha, njegove namjere su zbog Allaha, njegovo tijelo, njegova djela, njegovo spavanje i budnost su zbog Allaha; njegov govor je kazivanje o Allahu, i takav govor mu je primamljiviji od bilo kakvog razgovora; njegove misli su samo one koje kruže oko Allahovog zadovoljstva ne bi li mu pribavile Njegovu ljubav.

Gle, kako grijesi srca umrtvljuju!
Al’ opet u njima ustrajavaju.
Zbog toga poniženje nasljeđuju,
jer ogrezli u njima ne odustaju.

Onaj ko se grijehu suprostavi
svako dobro sebi će da pribavi.
Prijestupe ko iskreno ostavi
on srce svoje životom proslavi.

Gospodaru naš, popravi stanje naših srca, a naše duše učini kreposnim, jer Ti ih najbolje možeš učiniti neporočnim. Gospodaru naš, utječemo ti se od srca koje ne drhti iz straha od Tebe i od oka koje ne suzi, kao i od molbe na koju se nećeš odazvati.

Iz knjige: “Nesimul-Hidžazi min mesdžidi Ibni-Bazi” (Lahor Hidžaza iz džamije Ibn-Baza),
Napisao: dr. Nasir M. Ez-Zehrani, imam i hatib džamije “Ibn-Baz” u Mekki,

Sa arapskog prevela: Enesa Hotić-Dizdarević,
Stihove prepjevao: Jasir F. Dizdarević.