Proticanje vremena ili naših života iz godine u godinu je sve brže i čini se kao da je svaka godina kraća. Tako pored onih godišnjih obaveza po kojima nekako godina najbrže i prođe, čini mi se da i blagdani i odabrani dani i vremena sve su bliže jedni drugima. Evo prošao je i Kurban-bajram blagdan koji dočekujemo jednom godišnje i za kojeg se pripremamo da ga obilježimo i provedemo na najbolji i najefikasniji način. Sigurno da je ove dane Kurban-bajrama najljepše dožive i najbolje iskoriste oni koji te dane provedu u obredima hadždža, a zatim oni koji pripreme i kolju kurbane. Obzirom da je mali broj onih koji hodočaste Kabu i hadždž obave, a nešto veći broj onih koji kurbane kolju, te velika većina onih koji se baš i ne pripremaju za ove obaveze pišem ovaj tekst kao podsticaj na razmišljanje.
Slušajući predavanje između sabah i bajram namaza i govora o spremnosti Ibrahima alejhisselam da za kurban, po Allahovom naređenju, zakolje vlastitog sina, sina kojeg je čekao do svoje starosti kao i spremnosti Ismaila alejhisselam da podnese teret iskušenja i odazove se naredbi da bude zaklan, razmišljao sam o veličini imana, odlučnosti da ustraju i pokore se Uzvišenom Allahu Ibrahim i Ismail alejhimesselam bez obzira na veličinu žrtve, žrtve sina i žrtve vlastitog života bez imalo kolebanja i traženja olakšica. Razmišljao sam pa gdje smo to mi koji se pravdamo da nemamo dovoljno sredstava, tražimo olakšice, raspravljamo o tome je li vadžib ili sunnet zaklati kurban, kurban koji je naša jedan plata ili polovina ili četvrtina ili desetina. Gdje je naša spremnost na žrtvu koju niti smo čekali dugi niz godina, niti smo njome rodbinski vezani, niti je volimo i u srcu nosimo, žrtvu jednog hajvana kojeg je Allah stvorio da nam bude od koristi i da nama služi. Pa zar želimo da budemo u društvu sa Ibrahimom alejhisselam, u dženetima ljepote i uživanja, vječnim, on je bio spreman i odazvao se naredbi Gospodara dženneta, bio je spreman žrtvovati sina jer je znao i bio ubjeđen da ono što mu Gospodar njegov naredi – u tome ne može biti zlo niti loše. Od nas se ne traži da žrtvujemo sina, ne traži se da žrtvujemo ni sav naš imetak, a kamoli potomke, traži se samo dio i kod većine mali dio imetka kao žrtva u ime Gospodara svjetova, a zauzvrat nam se nudi Njegova Milost, a bez Njegove milosti nema ulaska u džennet, a svako od nas će reći da mu je to cilj i da tome žudi. Zar da ne žrtvujem kurban i nadam se da ću biti u društvu Ibrahima alejhisselam koji je bio spreman na toliku žrtvu, biti s njim družiti se, sjediti razgovarati, upoznati ga i veseliti se u džennetima vječnosti, zar je to velika žrtva, a mala nagrada pa da o njoj i razmišljam i na njoj da štedim.
Obilazeći rodbinu slušam starijeg čovjeka kako, obzirom da bajram dolazi u ljetnji period i teško je naći ovna preko godine starosti da zadovoljava uvjete kurbana uzima ove godine janje i hrani ga kao kurban za iduću godinu. Ovaj čovjek se sprema i shvatio je veličinu te žrtve i priprema je godinu dana unaprijed ne želeći da dođe u situaciju da ne može ispuniti ovu naredbu. Također, razmišljao sam tada i o predavanju koje sam slušao putem radio talasa, a gost je bio neki stariji imam, ne sjećam se imena, koji je govorio o tome da su ljudi pripremali se kroz cijelu godinu za ramazana i kurbana. I ovo je formula za mnoga naša davanja i izdvajanja jer smo tako izgradili kuće, postavili fasade, uredili dvorišta, itd, itd. Ostavljajmo dnevno po jednu marku imaćemo dovoljno za kurbana, ostavljajmo mjesečno po 50 za pet godina moći ćemo i na hadždž otići, a počeo sam pišući o kratkoći vremena, brzo pet godina prođe, pogledajte u vašu djecu.
Molim Allaha da nas pomogne na pravom putu i održi na uputi, da nas zakloni iskušenja koja ne možemo podnijeti i sastavi u džennetu u najljepšem društvu: poslanika, šehida, iskrenih i dobrih Allahovih robova. Amin
Allahov rob
