Akida

Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (2)

950views
Priredio: Ersan Grahovac
„Ako neko usadi mladice spoznaje u zemlju svoga srca, iz njega će iznići drvo ljubavi. A kada ono ojača, dat će plodove pokornosti, a zatim će to drvo u svako vrijeme, dozvolom Gospodara svoga, davati dobre plodove…“ (Ibnul-Qajjim) (1)
 
„Njegovi znakovi svjedoče o istinitosti riječi Njegovih, a On preko Svojih znakova svjedoči o istinitosti Poslanika, s.a.w.s. Allah je svjedok, i Njega sve svjedoči. On ukazuje i sve na Njega ukazuje. On je dokaz Sam po Sebi. O tome su neki ljudi koji su spoznali Allaha rekli: „Kako da tražim dokaz za Onoga Koji je dokaz svega drugog? Kakav dokaz tražiti o Njegovom postojanju, kad je Njegovo postojanje jasnije od svakog dokaza?“ Zato su poslanici govorili svojim narodima: „Zar se u Allaha može sumnjati?“ (2) On je poznatiji od svega poznatog i jasniji od bilo kojeg znaka ili dokaza. U zbilji su sve stvari preko Njega upoznate i otkrivene, iako smo, kroz promatranje i dedukciju, kroz stvari i Njegovo djelovanje na njih, upoznali Njega.“ (Ibnul-Qajjim) (3)

„Sva su Njegova imena lijepa, osobine savršene, a djela mudra, korisna, pravedna i milostiva. Što se tiče ljepote Njegovog Uzvišenog Bića, to je ono što razum ne može doseći, niti ga neko, osim Njega, može pojmiti. Stvorenja o Biću Njegovom imaju samo jezičke izraze, pa oni kojima On počast ukaže preko njih dolaze do spoznaje i otkrovenja. (…) Abdullah ibn Abbas, r.a., veli: „Svojim osobinama prekrio je Svoje Biće, a osobine je prekrio Svojim djelima.“ Pa može li se i zamisliti Ljepota Koja je prekrivena apsolutno savršenim svojstvima i skrivena iza opisa Veličine i Uzvišenosti?! Kroz ova izlaganja možemo razumjeti neka značenja ljepote Bića Njegovog, jer rob se, doista, spoznajom Njegovih djela uspinje na stepen upoznavanja Njegovih osobina, a zatim se, upoznavajući Njegove osobine, podiže na stepen upoznavanja Njegovog Bića. Kada rob primjeti neke ljepote Njegovih djela, to mu postaje dokaz o ljepoti Njegovih osobina, a potom ljepotom Njegovim osobina dokazuje ljepotu Njegovog Bića. (…) Ne postoji ništa što se, samo po sebi, voli i hvali, osim Allaha Uzvišenog. Sve drugo čemu se poklanja ljubav i pažnja, ako nije u sklopu ljubavi koja se Njemu Svevišnjem poklanja i ne voli se radi Njega, to je bezvrijedna i ništavna ljubav. Ovo je suština Božanstvenosti, jer se samo Istiniti Bog voli i hvali zbog Sebe Samoga. Ako na to još dodamo i Njegovo dobročinstvo prema stvorenjima, Njegove blagodati, Njegovu blagost, oprost, nekažnjavanje zbog grijeha, milost i dobrotu, obožavanje postaje još nužnije. Obaveza roba jeste da zna da nema drugog boga osim Allaha, pa Ga zbog toga i zbog Njegovog Savršenstva, voli i hvali. Takodjer treba znati da u stvarnosti ne postoji dobročinitelj koji obasipa raznovrsne vidljive i nevidljive blagodati osim Allaha, pa Ga zbog Njegovog dobročinstva i blagodati voli i zahvaljuje Mu se. Jednom riječju, obaveza je roba da voli svoga Gospodara u oba slučaja, zbog Njegovog Savršenstva i zbog Njegovog dobročinstva. Kao što Allah ničemu nije sličan, tako i ljubav prema Njemu nije slična drugoj ljubavi. Kao što Allah ničemu nije sličan, tako i ljubav prema Njemu nije slična drugoj ljubavi. Ljubav krunisana pokornošću jeste ubudijjet – ibadet radi kojeg je Allah stvorio sva stvorenja. On se ogleda kroz ispoljavanje beskrajne ljubavi koja uzrokuje totalnu poniznost. Ovakav ibadet dolikuje samo Allahu Uzvišenom. Pripisivanje sudruga Allahu u ovome jeste mnogoboštvo koje On neće oprostiti, a uz to ni sva druga djela neće uvažiti.“ (Ibnul-Qajjim) (4)

„Ljepota Njegovih djela kazuje o ljepoti Njegovog Bića, pa kada Ga rob upozna, neodoljiva ljubav prema Njemu iz srca roba iscrpi svu snagu voljenja. Iscrpi je za onoliko koliko rob upozna od osobina Njegove ljepote i savršenosti. I kada Ga srce roba istinski zavoli, ono se oslobodi od svake druge ljubavi i želje. Ako bi neko i pokušao tu ljubav usmjeriti na drugu stranu, srce i sv njegove pore bi to izričito odbacile, upravo onako kako pjesnik opisuje: „Od srca se traži da vas zaboravi, al’ navike tijela na to ne pristaju…“ Tako ljubav prema Njemu u srcu postaje navika, a ne obaveza…“ (Ibnul-Qajjim) (5)

„Užitak dolazi s ljubavlju; raste kako raste ljubav, a slabi sa slabljenjem ljubavi. Što je čežnja za stizanjem do Voljenoga veća i jača, slast pri susretu sa njim potpunija je i snažnija. A ljubav i slast zajedno dolaze nakon pravog i potpunog upoznavanja Voljenoga. I sve što je poznavanje Voljenoga veće i potpunije, time je ljubav jača i izraženija. Pa ako znamo da se brojnost ahiretskih blagodati i veličina uživanja vezuje za čovjekovu ljubav prema Allahu i njegovu spoznaju Uzvišenoga, onda će onaj koji bolje poznaje Allaha Uzvišenog, Njegove osobine i imena, više Ga i voljeti, a njegovo uživanje i slast prilikom susreta sa svojim Gospodarom, prilikom gledanaj u Njegovo lice, prilikom slušanja Njegovog govora, biti će veći i potpuniji. A ako bismo usporedili sve dunjalučke blagodati, uživanja, slasti, radosti i sreću, to u odnosu na ahiretsko uživanje i slast ne predstavlja ni koliko jedna kap u moru. Kako onda onaj ko ima razum može dati prednost slabom kratkotrajnom uživanju, koje je pomućeno s bolima, nad velikim, neprekidnim i vječnim užitkom? Rob će biti savršen i potpun u onolikoj mjeri koliko je velika njegova spoznaja o Allahu Milostivom, i koliko pokazuje ljubavi prema Njemu Uzvišenom. Najvrednije znanje jeste znanje o Allahu Svevišnjem, a najplemenitija ljubav jeste ljubav prema Njemu i radi Njega. Veličina i trajnost užitka uvjetovana je sa ovo dvoje: spoznajom i ljubavlju…“ (Ibnul-Qajjim) (6)

„Relaksacija srca i tijela jesu u pokoravanju Allahu. U tome je skrivena velika imanska tajna, a to je da srce neće postići smirenost, spokoj i stabilnost osim po uspostavljanju veze sa Gospodarom. Sve što se želi ili voli mimo Allaha zapravo se želi i voli radi nečega mimo toga, a samo se Jedan voli i želi radi Sebe Samog. To je ljubav prema Onome kod Koga je skončanje. Nemoguće je da kraj skončanje bude kod dvojice, kao što je takodjer nemoguće da je nastanak stvorenja počeo od dvojice. Onaj čija ljubav, želje, htijenje i pokornost skončaju kod nekog drugog mimo Allaha, doista će mu to propasti i nestati u onom času kada mu je najpotrebnije. A onaj čija ljubav, strah, nada i cilj bude Allah Uzvišeni, ostvarit će svoju vječnu blagodat, slast, vedrinu i sreću.“ (Ibnul-Qajjim) (7)

„Život srca moguć je samo uz spominjanje Allaha, dž.š., i bez toga ono umire. Kada jezik srca utone u spominjanje Allaha dž.š. ono shvati šta njegov Miljenik od njega želi. Većinu svojih riječi i djela on posveti Njemu, a male blagodati koji mu Allah dž.š. podari, on smatra velikim. On je potpuno predan Allahu dž.š. i u potpunosti se klonio griješenja. Sve svoje biće on je poklonio svome Voljenom i sebi ništa nije ostavio. Njegovo je srce ispunjeno veličanjem i uzdizanjem svoga Gospodara i nastojanjem da se stekne Njegovo zadovoljstvo. Teško mu je da se strpi zbog daljine susreta sa Njim, smiren je samo kada Njega spominje, za Njim žudi i Njemu čezne. Sretan je samo kada Njega spominje, čuva Njegove granice i kada daje prednost Njegovom zadovoljstvu nad zadovoljstvom Njegovih robova. To je onaj koji istinski voli svoga Gospodara.“ (Ibnul-Qajjim) (8)

„Ljubav je stablo u srcu čiji je korijen poniznost prema voljenom, njegovo je stablo spoznaja voljenog, njegove su grane strahopoštovanje, njegovi su listovi stid pred voljenim, njegov je plod pokornost, a spominjanje (zikr) tečnost koja to stablo zalijeva. Ukoliko u ljubavi izostane samo jedna od ovih stvari, ona će biti nepotpuna… Allah je Onaj koji istinski voli svoje robove, i oni vole Njega istinskom ljubavlju.“ (Ibnul-Qajjim) (9)

„Postavilo se pitanje o ljubavi, pa neki učenjaci iznesoše svoje mišljenje. Džunejd je bio najmladji medju okupljenim učenjacima, te mu rekoše: „O Iračanine, reci nam šta ti misliš o ovome.“ On zavrtje glavom, oči mu se orosiše suzama, a zatim reče: „Rob koji je napustio prohtjeve svoje duše, u stalnom je spomenu Gospodara svog, doslovno ispunjava svoje obaveze prema Njemu, u Njega gleda svojim srcem, svjetlom srca spalio je svoje prohtjeve, ispio je čisto piće iz pehara Njegove ljubavi, kada nešto kaže, to je o Allahu, kada progovori, Njegove riječi koristi, ako se pokrene, to je na osnovu Njegove naredbe, ako šuti, o Allahu misli, sve što radi u ime je Njega, radi Njega i s Njegovom naredbom.“ Učenjaci zaplakaše i rekoše: „Na ovo se nema šta dodati. Uzdigao te Allah, o vodjo mudraca.““ (Ibnul-Qajjim) (10)

„Što se tiče onoga za što se srce veže, pa to je svaka stvar, pored Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.w.s., koja zaokuplja pažnju srca, bilo da je riječ o dunjalučkim užicima, vlasti, druženju s ljudima i slično. No, srce se ne može osloboditi od ove tri najveće veze osim snažnim vezivanjem za Allaha Uzvišenog, jer srce ne može ostaviti ono što voli i za čim čezne, osim da pronadje nešto vrednije i bolje, što će više zavoljeti. I sve što se srce više veže za ono što voli, time slabi njegova veza sa onim manje vrijednim od voljenoga. Ali i za suprotan slijed stvari važi ista zakonitost. Vezivanje srca za ono što je vrijedno predstavlja jačinu njegove želje za dosezanjem te vrijednosti, a to je pak uvjetovano veličinom spoznaje srca date vrijednosti, veličinom vrijednosti i njenim kvalitetom u poredjenju sa drugim stvarima…“ (Ibnul-Qajjim) (11)

„Da bi se nešto pohranilo u nečemu, prvo se mora isprazniti od onoga što ne odgovara željenom pohranjivanju. Ovo se odnosi na materijalne i opipljive stvari, ali takva zakonitost vlada i u onim apstraktnim nematerijalnim stvarima. Ako je srce ispunjeno zabludom koju s ljubavlju prihvata i u nju čvrsto vjeruje, onda u njemu nema mjesta i volje za istinskim i pravim uvjerenjem. Ako jezik priča o nekorisnom, onda nema mogućnosti da govori o korisnom sve dok ne završi kazivanje o onom prvom. U istoj su poziciji ruke i noge na čovjekovom tijelu: ako su obuzete nekim poslovima koji nemaju veze sa ibadetima, ne mogu se predati pokornosti i ibadetu sve dok ne prekinu onaj prvi posao. Takodjer, srce koje je obuzeto nekim stvorenjem, njegovom ljubavlju, čežnjom za njim i uživanjem u njegovoj blizini, ne može se predati Allahu Uzvišenom, voljeti Njega, čeznuti za Njime i radovati se boravku u Njegovoj blizini, sve dok se ne oslobodi one prve veze. Jezik se ne može predati zikru, a organi tijela pokornosti i služenju, sve dok se jezik ne oslobodi spominjanja stvorenja, a organi od pokornosti i služenja stvorenjima. Ako srce bude obuzeto stvorenjima i učenjem onoga što ne koristi, neće se moći obuzeti Allahom Uzvišenim i učenjem Njegovih imena, osobina i propisa. Tajna uspjeha u pogledu spomenutog jeste u tome da srce pomno sluša baš kao i uho, pa ako pored Allahovih riječi sluša nešto drugo, onda niti će čuti Allahove riječi, niti će ih razumjei. Ako ljubav srca nagne nekom stvorenju, onda u njemu neće ostati mjesta za ljubav prema Allahu Uzvišenom. Ako srce spominje neko stvorenje, u njemu neće ostati mjesta za zikr Allaha, isto kao u slučaju jezika. (…) Onaj ko traži Allaha Uzvišenog i želi ahiretski život, neće pronaći pravi put do svog cilja sve dok spram svog srca, jezika i tijela ne ispuni po dva uslova: da pažnju srca okrene i koncetriše na svoj cilj i da mu spriječi osvrtanje i gledanje u nešto drugo pored željenog cilja; da jezik uposli veličanjem Allaha i onim što će mu povećati spoznaju o Uzvišenom i iman, a spriječi mu da govori o beskorisnom; da svoje tijelo uposli izvršavanjem obaveza i pohvalnih djela, a spriječi mu činjenje grijeha i povodjenje za strastima. U ovakvom stanju rob treba ostati sve dok ne sretne svoga Gospodara, pa ga On, Uzvišeni, rastereti i oslobodi stega tih uvjeta, i s tjesnaca puta kojim je hodio uvede ga u prostranost i ljepotu. Ako rob ne uspije ispuniti oba dva uslova spram svojih organa i prepusti se prostranstvu strasti, po odlasku s ovog svijeta uslijedit će taj strašni i tegobni tjesnac i pritvor, jer svaki čovjek koji napusti dunjaluk, on – ili se rasterećuje stega i ograničavanja obaveza, ili pak ulazi u vječni ahiretski pritvor i ograničenje…“ (Ibnul-Qajjim) (12)

„Priklanjanje i predavanje jeste i’tikaf srca, odnosno njegovog vezivanja za Allaha Uzvišenog, isto kao što postač, mu’tekif, priveže svoje tijelo za boravak u džamiji u odredjenim danima mjeseca ramazana. Stvarnost ove vrste i’tikafa jeste da rob priveže svoje srce za ljubav prema Allahu i Njegov zikr, veličajući Allaha spominjanjem Njegove Uzvišenosti i Svetosti, zatim da svoje tijelo, kroz iskrenost i dosljedno slijedjenje Sunneta, priveže za pokornost Uzvišenom. Ali onaj koji svoje srce ne vezuje za Allaha Uzvišenog, vezuje ga za mnoge druge idole i kumire… (…) Onaj koji čezne za ahiretskim životom i susretom sa Allahom Uzvišenim, on zapravo putuje ka Allahu ma gdje da bio, a kada Ga sretne, kod Njega će odsjesti. Sva briga ovog putnika je u tome kada će stići i okončati svoje putovanje. „A ti o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa udji medju robove Moje, i udji u Džennet Moj.“(13) Žena faraonova je molila: „Gospodaru moj, sagradi mi kod Sebe kuću u Džennetu.. (14)Tražila je da joj sagradi kuću kod Njega, prije nego što je tražila da kuća bude u Džennetu, je se prvo traži komšija, a potom podiže kuća…“ (Ibnul-Qajjim) (15)

„Najčistije, nasvjetlije, najuzvišenije, najplemenitije, najveće i najprostranije stvorenje jeste ’Aršur-Rahman, Prijestolje Milostivog i zbog toga je bilo pogodno da se nad njim Milostivi uzvisi. Sve što je neko stvorenje bliže ’Aršu, ono je svjetlije, čistije i plemenitije u odnosu na ona stvorenja koja su udaljena od ’Arša. Zbog toga je Firdews najuzvišeniji, najbolji, nasvjetliji i najcjenjeniji medju svih osam dženneta, zbog njegove blizine ’Aršu Milostivog, zapravo ’Arš je pokrov Firdewsa. Sve što je udaljenije od ’Arša manje je i tamnije. Zato je Esfelu safilin, najniža dubina (džehennemska provalija), najgore i najtjesnije mjesto oslobodjeno svakog dobra. Allah Uzvišeni stvorio je srca i odredio je da se u njima sabire spoznaja o Njemu, ljubav i čežnja za Njim. Srce je stoga prijestolje najuzvišenijih i najplemenitijih osobina i ideala: spoznaje Allaha, ljubavi i čežnje prema Njemu. Uzvišeni je rekao: „Onima koji u ahiret ne vjeruju rđavih su osobina, a Allah najuzvišenije osobine ima, On je Silan i Mudar.“ (16) Takodjer je rekao: „On je Taj Koji ni iz čega stvara i On će to ponovo učiniti. On je Uzvišen i na nebesima i na Zemlji, On je Silni i Mudri!“ (17) A u drugom ajetu stoji: „Njemu ništa nije slično!“ (18) To su te plemenite vrijednosti i dobre osobine koje ovladaju srcem vjernika jer je srca njihovo prijestolje. (19)Ako srce nije najčistije, najplemenitije, najsvjetlije i najudaljenije od svake pogani i nečisti, onda ono nije podobno da njime ovladaju plemenite vrijednosti spoznaje, ljubavi i čežnje. U tom slučaju srcem ovladaju bezvrijedne dunjalučke osobine: ljubav i čežnja prema dunjaluku i vezivanje za njega. Tako srce, u tom slučaju, postaje grubo, tijesno i tamno, daleko od sreće, uspjeha i savršenstva.

Po osobinama i vrijednostima koje ovladavaju srcem dolazimo do toga da imamo samo dvije vrste srca. U prvu vrstu spada srce koje je poput ’Aršur-Rahmana, Prijestolja Milostivog, koje je ispunjeno svjetlom, životom, radošću, srećom, vedrinom i svekolikim dobrom. Sa druge strane, imamo srce koje je poput ’aršuš-šejtana, šejtanskog prijestolja, a ono je ispunjeno tjeskobom, tamom, mrtvilom, tugom, brigom i nesrećom. Takvo srce tuguje zbog onoga što je prošlo, brine se za onim što će doći i izbezumljeno je onim što trenutno osjeća i proživljava. Et-Tirmizi je zabilježio predanje od Allahovog Poslanika, s.a.w.s., u kojem stoji: „Kada nur, svjetlost, udje u srce ono se raširi i razvedri!“ Prisutni upitaše: „A kako ćemo to prepoznati, o Allahov Poslaniče?“ On im reče: „Čežnjom za svijetom vječnosti, sustezanjem od svijeta obmana i pripremom za dan smrti prije njegovog dolaska!“ Svjetlost koja ulazi u srce zapravo je trag plemenitih vrijednosti koje ovladavaju srcem, i zbog toga se srce raširuje i razvedrava. Ali, ako se u srcu ne nadje spoznaja Allaha, ljubav i čežnja prema Njemu, onda je unutar srca samo tama i tjeskoba.

Godina je poput stabla voćke, mjeseci su poput stupaca stabla, dani su poput grana, sati poput listova, a uzdasi čovjeka u tom vremenu su poput plodova. Čiji uzdasi budu u pokornosti Allahu, plodovi njegovog stabla slatki su i ukusni, a čiji uzdasi budu u griješenju, plodovi njegovog stabla gorki su. A nešto kasnije, u sezoni ubiranja plodova, na dan susreta sa Gospodarem Pravednim, raspoznat će se kvalitet plodova: da li su slatki ili gorki?!

Ihlas, iskrena predanost Allahu, i tewhid, priznavanje Allahove jednoće, jesu jedno stablo u srcu roba. Stupci tog stabla su njegova djela, a plodovi pak lijep i ugodan život na dunjaluku, i vječna blagodat na ahiretu. Kao što su džennetski plodovi trajni i dokučivi, takvi su i plodovi ihlasa i tewhida na dunjaluku. Širk, pripisivanje Allahu sudruga, laž i rijaluk, pretvaranje, takodjer predstavljaju jedno stablo u srcu čovjeka. Njegovi plodovi na dunjaluku su: strah, briga, tuga, tjeskoba u grudima, zatamnjenost srca, a njegovi ahiretski plodovi su: zeqqum i neprekidna patnja. Allah Uzvišeni oba ova stabla spomenuo je u suri Ibrahim. (20)“ (Ibnul-Qajjim) (21)

„Ko upozna svoju dušu zapostavit će tuđe mahane i trudiće se da je popravi. Ko spozna svog Gospodara odbacit će hirove svoje duše u zanosu za Njim!“ (22)

„Kako će onaj ko ne poznaje samoga sebe upoznati svoga Stvoritelja? Znaj da je Allah Uzvišeni u tvojim grudima postavio prijestolje, ’arš, na koji se uzdiže najuzvišenija vrijednost, a i Gospoda Svemoćni se, odvojen od stvorenja, Bićem Svojim nad ’Aršom uzdigao. Najuzvišenija vrijednost predstavljena kroz spoznaju Allaha, priznavanje Njegove jednoće i ljubavi prema Njemu Uzvišenom, uzdiže se na prijestolje srca. Preko prijestolja prostrt je prekrivač zadovoljstva, a s desne i lijeve strane prijestolja razgranate su rijeke Božijih šerijatskih naredbi. Ispred prijestolja Allah je Uzvišeni otvorio džennetska vrata Svoje milosti, džennetska vrata čežnje za Njegovim susretom i smirenosti u društvu Njegovom. Srce je ptom napojio obilnom kišom Svojih riječi, što je u njemu probudilo i dalo da iznikne mnogobrojno mirisno bilje i plodonosno drveće. Plodovi njihovi sve su sami ibadeti i zikrovi Subhanallah, La ilahe illallah, elhamdulillah, Allahu ekber… Usred srčanog vrta je učinio da bude drvo spoznaje, „…ono u svako doba koje Gospodar njegov odredi plod svoj daje…“ (23) od ljubavi, priklanjanja Allahu, strahopoštovanja, radosti i sreće zbog blizine Njegove. Učinio je da ka tom drvetu teče ono što će ga napajati, od razmišljanja o Allahovim ajetima, njihovog razumijevanja i primjene njihovih savjeta. I zakačio je u toj kući kandilj, kojeg je upalio svjetlošću njegove spoznaje, vjerovanja i tewhida, koje svoju svjetlost crpi sa „…drveta blagoslovljenog maslinovog, ni istočnog ni zapadnog, čije ulje gotovo da sija kad ga vatra ne dotakne.“ (24)Zatim je Allah Svevišnji ogradio vrt, odnosno srce, da budu zaštićeni od svih mahana, bolesti i pokvarenjaka. Ko pokuša uništiti vrt ne može mu naškoditi. Pored kuće i vrta postavljeni su meleki stražari koji ih čuvaju dok je rob budan, kao i kada spava. Uzvišeni je podučio vlasnika kuće i vrta ko se treba nastaniti u tim ljepotama, pa se vlasnik stalno brine o uredjivanju i popravljanju svoga stanja i kuće koju nosi u grudima, bojeći se da njegovu kuću ne napusti njen stanovnik. Divne li kuće i divna li stanovnika! Slavljen neka je Allah, Gospodar svjetova! Kolika je samo razlika izmedju ove lijepo uredjene kuće i kuće kojom je ovladala propast, pa je nastanjuju gmizavci i insekti. U nju prolaznici odlažu smeće i nečist, a neki vrše i nuždu, jer kuća je napuštena, niko u njoj ne živi niti je ko čuva. Ta kuća kao da je namijenjena i baš odgovara za vršenje nužde; mračna je, ružnog mirisa, sva obrušena, puna smeća i nečisti, i samo je nastanjuju oni kojima takvo što odgovara: ogavni gmizavci, crvi i insekti. Šejtan sjedi na prijestolju te kuće, a preko prijestolja prostrt je prekrivač neznanja. Oko prijestolja lepršaju prohtjevi krilima svojim, a sa lijeve i desne strane granaju se rijeke strasti. Ispred prijestolja otvorena su vrata koja u vrt poniženja, divljaštva, nezasite vezanosti za dunjaluk i nalaženja smiraja uz njega, zuhda prema ahiretu. Vrt je napojen obilnom kišom neznanja, strasti, hirova, širka i novotarija, te iz njega izniču trnoviti i gorki plodovi: razne vrste nepokornosti Allahu i suprotstavljanja Njemu, inovirani načini zavodjenja, zasljepljivanja, nasmijavanja i opuštanja, raznih ljubavnih pjesama i pjesama o alkoholu, koji pozivaju na harame i odvraćaju od pokornosti Allahu. U sredini vrta raste drvo neznanja i okretanja od Allaha. Ono u periodima određenim daje plodove velikih grijeha, nepokornosti Allahu, zabave, igre, nemorala, povodljivosti kud vjetar puhne i slijedjenja svake strasti. Od njegovih plodova je briga, tuga, bol i patnja, ali ih rob ne primjećuje usljed zauzetosti duše igrom i zabavom. No, kada se svijest i trezvenost povrate, rob osjeti teškoću bola, brige, tuge, kajanja i tegobna života. Ka drvetu teku rijeke nade u dug život, povođenja za strastima i obmane ovodunjalučkim prividnim sjajem, te se ono napaja tom vodom. Zatim je ta kuća napuštena, ostavljena u tminama, otvorenih kapija i nezaštićene ograde, pa u nju slobodno mogu ući svaki pokvarenjak i životinja, i može se odložiti smeće i nečist. Slavljen neka je Onaj Koji u grudima roba podiže lijepu ili ružnu kuću! Onaj koji prepozna kakvu kuću nosi u grudima, te sagleda sva ta bogatstva, vrijednosti i mogućnosti koje su postavljene u toj kući, doista će lijepo živjeti i okoristiti se time. Medjutim, onaj kome to znanje i spoznaja budu uskraćeni, uništiće sebe i svoju sreću. A od Allaha Uzvišenog zavisi svaki uspjeh. (…) Vjernik koji je spoznao svog Gospodara, arif, jeste poput mirisne voćke iz Dženneta. Kada onaj koji teži ka Allahu, murid, osjeti njen miris, njegova duša osjeti želju za džennetskim vrtovima. Srce zabljubljenika stoji ispred veličine i ljepote Voljenoga, pa kada opazi Njegovo Veličanstvo, zastrepi pred Njim i slavi Ga, a kada vidi Njegovu ljepotu, zavoli Ga i s čežnjom iščekuje dan kada će se s Njime susresti…“ (Ibnul-Qajjim) (25)

„- Najgore čime rob može biti kažnjen jeste krutost srca i udaljenost od Allaha Uzvišenog.
– Džehennemska vatra stvorena je radi rastapanja krutih srca.
– Najudaljenije srce od Allaha jeste kruto i okorjelo srce.
– Kada srce postane kruto, tada i oko presuši.
– Krutost srca nastaje kada se pretjera u nekoj od četiri stvari: jelu, piću, govoru ili druženju sa ljudima.
– Kada tijelo oboli, više mu ne koriste hrana i piće, a tako je i sa srcem: kada ga strasti shrvaju i bol mu nanesu, tada mu više ne koriste savjeti i upute.
– Ko želi sačuvati čistotu srca svojeg, neka mu Allah bude ispred njegovih strasti i prohtjeva.
– Srca koja su čežnjom vezana za strasti, daleko su od Allaha onoliko koliko su vezana za strasti.
– Srca su Allahove posude na Zemlji, pa Njemu najdraža srca jesu ona najčistija, najčvršća i najmekša.
– Njihova srca zauzeta zauzeta su dunjalukom, a da su ih uposlili sjećanjem na Allaha, razmišljanjem o ahiretu, ona bi doista doprla do značenja njegovih objavljenih i vidljivih znakova, te bi se vratila svojim vlasnicima sa začuđujućim mudrostima i zadivljujućim koristima.
– Ako srce bude nahranjeno sjećanjem na Allaha, napojeno razmišljanjem o Allahovim znakovima i očišćeno od mahana i nedostataka, onda će dosegnuti najuzvišenije stepene i bit će mu darovana mudrost.
– Nije svako ko je dosegao spoznaju i mudrost, i krenuo putem toga, od njenih stvarnih vlasnika. Stvarni vlasnici spoznaje i mudrosti jesu oni koji su oživjeli svoja srca suzbijanjem svojih prohtjeva. Medjutim, oni koji su umrtvili srce, a oživjeli svoje prohtjeve, njihova spoznaja i mudrost ogoljene su na njihovim jezicima.
– Propast srca jeste u njegovoj sigurnosti od Allaha i nemarnosti prema Njemu, a život srca je u strahopoštovanju prema Allahu i sjećanju na Njega.
– Kada se srca odreknu dunjalučkih trpeza, onda budu pozvana, sa svim uglednicima, za ahiretske trpeze. A u slučaju da se zadovolje dunjalučkim trpezama, onda im promaknu ne bolje, ahiretske.
– Čežnja za Allahom i susretom sa Njim jeste miomirisni vjetrić koji odgoni blistavu zavodljivost dunjaluka.
– Ko svoje srce nastani kod Allaha smirit će se i bit će u sigunom susjedstvu, dok će onaj koji svoje srce prepusti ljudima zapasti u nevolje i brige.
– Allahova ljubav neće ući u sce koje voli dunjaluk, osim ako se uže provuče kroz iglene uši.
– Kada Allah zavoli nekog roba, On ga odgaja za Sebe, izabire za Svoju ljubav i čisti ga za pokornost Sebi. Allah njegovu misao uposli razmišljanjem o Njemu, njegov jezik sjećanjem na Allaha, a njegovo tijelo podredi služenju Njegove vjere.
– Srce obolijeva kao što obolijeva i tijelo, a njegov lijek je u pokajanju i žurnom činjenju dobra. Srce se prlja kao što se prlja i odgledalo, a čisti se i glača veličanjem i slavljenjem Allaha. Srce može biti bez odjeće kao i tijelo, a odjeća i ukras sca jeste bogobojaznost. Srce osjeća glad i žeđ poput tijela, a njegova hrana i piće jesu spoznaja Allaha, ljubav prema Njemu, oslanjanje na Njega, pribjegavanje Njemu, i stalna budnost u pokornosti Njemu Uzvišenom.“ (Ibnul-Qajjim) (26)

„Put koji vodi Allahu Svevišnjem ogleda se u neprikosnovenom pokoravanju i povođenju za Allahovim Poslanikom, s.a.w.s., suštinski i formalno, zatim u zatvaranju oka srca od gledanja i okretanja preko nekom drugom pored Allaha Svemoćnog. A od Allaha zavisi svaki uspjeh. Ko se Allahu preda i zbog obuzetosti ibadetom zaboravi na sebe i svoje potrebe, Allah Uzvišeni preuzet će brigu o tom robu. Ko se obuzme Allahom Uzvišenim, a zapostavi ljude, Allah Svemilosni preuzet će sve njegove obaveze prema ljudima, dok onaj ko se obuzme samim sobom zapostavljajući Allaha Uzvišenog, On će ga prepustiti samome sebi, kao što će i onoga koji se zabavi ljudima, a zaboravi na Allaha Svevišnjeg, On prepustiti ljudima.“ (27)

„Znak ispravne namjere i želje jeste da se rob interesira isključivo sticanjem zadovoljstva svoga Gospodara, pripremom za dan kada će pred Njim stati, kajanjem za vremenom koje nije utrošeno radi sticanja Njegovog zadovoljstva i tugovanjem za nedosegnutošću Njegove blizine i uživanja u društvu Njegovom. Sve spomenuto može se nadoknaditi i postići ako rob osvane i omrkne, a nema druge brige osim da udovolji svome Gospodaru Plemenitom…“ (Ibnul-Qajjim) (28)

„Da je tvoja ljubav iskrena, osjećao bi se neugodno u društvu onih koji te ne podsjećaju na Voljenoga. Čudno je to da tvrdiš da Ga voliš, a potreban ti je neko ko će te na Njega podsjećati! Najmanje što ljubav sa sobom nosi jeste da ti ne dopušta da zaboraviš na Voljenog! Kada zaljubljenik krene na put radi susreta sa Voljenim, sa njim se zaputi i njegova vojska. Ljubav je na čelu vojske, nada pjesmom predvodi vojsku, čežnja za susretom tjera je i požuruje, a strah ili neizvjesnost drži vojsku na okupu. (…) Neki su ljudi svoja srca ispraznili od svega dunjalučkog što ih zaokuplja, podižući u njima šatore ljubavi prema Milosnome, a potom su obavezali oči da nad šatorima bdiju; pa ih čas čuvaju, a čas suzama zalivaju…“ (Ibnul-Qajjim) (29)

Bilješke:
1-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 313., Bemust, Sarajevo, 2006.
2-Sura Ibrahim, 10.
3-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 13., Bemust, Sarajevo, 2006.
4-Vidjeti: Isto, 15-16.
5-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 50., Bemust, Sarajevo, 2006.
6-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 293., Bemust, Sarajevo, 2006.
7-Vidjeti: Isto, 8.
8-Vidjeti: Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi, 438.
9-Vidjeti: Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi, 439.
10-Vidjeti: Uvodjenje zaljubljenih u vrt ljubavi, 438.
11-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 237., Bemust, Sarajevo, 2006.
12-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 386.
13-Sura El-Fedžr, 27-29.
14-Sura Et-Tahrim, 11.
15-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 383.
16-Sura En-Nahl, 60.
17-Sura Er-Rum, 27.
18-Eš-Šura, 11.
19-Misli se na spoznaju Allaha, ljubav i čežnju prema Njemu, kako je to autor ranije i pojasnio.
20-Rekao je Uzvišeni: „Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo, korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu okrenute; ono, u svako doba koje Gospodar njegov odredi, plod svoj daje, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu sa površine zemlje opstanka nema…“ (Sura Ibrahim, 24-26.)
21-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 230-233.
22-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 63.
23-Sura Ibrahim, 24-26.
24-Sura En-Nur, 35.
25-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 303-304.
26-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 233-235.
27-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 257.
28-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 304.
29-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 417-418..

 
Svi tekstovi na ovu temu su dostupni ovdje:
 

DEVETI