Akida

Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (1 dio)

3.79Kpregledi
Priredio: Ersan Grahovac
Uvod: Sva hvala pripada samo Allahu dž.š.; neka je salevat i selam na povjerljiva upućivača Muhammeda sallallahu ‘alejhi we sellem, na njegovu časnu porodicu, na njegove ashabe, i na sve one koji se drže njegova sunneta, i njegovom stazom hode, do Sudnjega dana. Kaže Uzvišeni:
„I nisam stvorio ni ljude ni džinne osim da Mi ibadet čine.“ (Ez-Zarijat, 56.) Kaže Ibnul-Qajjim: „Kao što Allah ničemu nije sličan, tako i ljubav prema Njemu nije slična drugoj ljubavi. Ljubav krunisana pokornošću jeste ubudijjet – ibadet radi kojeg je Allah stvorio sva stvoenja. On se ogleda kroz ispoljavanje beskrajne ljubavi koja uzrokuje totalnu poniznost. Ovakav ibadet dolikuje samo Allahu Uzvišenom.“ (1)

„One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti.“ (El-’Ankebut, 69.)
„I ja ne pravdam sebe, doista je duša sklona zlu…“ (Jusuf, 53.)
„I kunem se dušom koja sebe kori…“ (El-Qijame, 2.)
„I mi smo stvorili čovjeka i znamo šta mu njegova duša došaptava…“ (Qaf, 16.)
„A ti o dušo smirena, udji kod Gospodara Svoga zadovoljna, a i On tobom zadovoljan…“ (El-Fedžr, 27.)
„Uspio je onaj ko je očisti, a propao je onaj ko je uprlja…“ (Sura Eš-Šems, 9-10.)
„Uspio je onaj ko se očisti…“ (El-E’alaa, 14.)

„On je Taj Koji je poslao poslanika neukima, da im ajete Njegove kazuje, i da ih očisti i poduči Knjizi i mudrosti…“ (El-Džumu’a, 2).
„Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje, i da vas očisti, i da vas Knjizi i mudrosti poduči i da vas, onome što niste znali, nauči…“ (El-Beqara, 151.)

Značaj čišćenja i odgoja duše i srca

Da bismo spoznali Allaha Uzvišenog istinskom spoznajom i dostigli najviše stepene te spoznaje, potrebno je dušu i srce očistiti, jer ka visinama ne putuju prljava duša i srce zbog tereta prljavštine koja ih vuče dole.

„Doista Allahu pripadaju dvije vrste ubudijjeta (robovanja) od strane roba: robovanje njegove nutrine i spoljašnje robovanje. Tako rob ima robovanje srca svog, i robovanje jezika i dijelova tijela, i njegovo održavanje spoljašnjeg robovanja uz lišavanje suštine unutarnjeg robovanja je nešto što ga ne približava Gospodaru njegovom, nti mu garantuje nagradu i primanje djela. Ono što se želi jeste testiranje srca i iskušavanje tajnosti nutrine, a djelo srce je duh robovanja i njegova srž, pa kada se njega liši djelo tijela, biva poput mrtvoga tijela bez duše. Namjera jeste djelo srca koje je kralj udova i koje je cilj naredbi i zabrana, pa kako da sa njega, srca, spadne njegova obaveza a da uzima u obzir obaveze njegovih podanika, vojske i sljedbenika, čije su obaveze propisane radi njega i zbog njegovog boljitka? Zar je ovo išta drugo do supotnost stvari i obrtanje suštine? Ono što se želi svim djelima, spoljašnjim i nutarnjim, to je ustvari zbog dobrobiti srca, njegova savršenstva i stajanja s pokornošću pred Gospodarem Njegovim, i kada pošalje svoje vojske i podanike, a sam bude odsutan od svog služenja i robovanja, doista je takvo služenje najzaslužnije odbijanja i prezira. Ovaj primjer izražava vrhunac poklapanja situacija. Da li su djela koja su lišena srčanih radnji osim na mjestu površnih, slučajnih pokreta nemarnika za koje u suštini nema niti nagrade, niti kazne. Kada su ovo vidjeli neki od onih koji vode brigu o srcima, oni su se okrenuli od toga ka upućivanju svoje ambiicije ka robovanju srca, i poništili su djela tijela. Kažu: Ono što se želi jeste istinsko služenje srca, a udovi su inferiorni. Ove dvije skupine se u potpunosti poklapaju, jedni ne obraćaju pažnju na ubudijet (robovanje) dijelova tijela, pa im je propao ubudijet srca, a drugi ne obraćaju pažnju na ubudijet srca, pa im je propao ubudijet tijela. A vjernici koji su spoznali Allaha i Njegovu naredbu, stoje pred Njega sa suštinom ubudijeta, nutrinom i vanjštinom, dali su prednost srcima svojim u služenju Allahu, a udove su učinili pratiocima srca njihovih, te je ostao i kralj i vojske njegove u službi Obožavanog, i ovo je suština ubudijeta, robovanja. I poznato je da je upravo to namjera Gospodara Uzvišenog Njegovim slanjem poslanika, objavljivanjem knjiga i propisivanjem vjerozakona, a tvrdnja da je ovaj ubudijet ostvaren iako mu nije pridružen ubudijet srca, pa to je od najneispravnijih i najpokvarenijih tvrdnji. A Allah je Onaj Koji daje uspjeh. Ko razmisli o šerijatu, njegovim izvorima i ograncima, znaće povezanost djela tijela sa djelima srca, i da nema koristi bez njih, te da su srčane radnje obaveznije robu od djela tijela. Da li se razlikuje vjernik od munafika osim po onome što je u srcu svakoga od njih, od djela koja prave razliku izmedju njih, i da li je moguće da iko udje u islam osim sa djelom srca prije djela tijela. A robovanje srca je veći od robovanja tijela, i brojnije i trajnije, jer je obavezan u svakom vaktu, i zbog ovoga je iman neprestana obaveza srca, a islam je s vremena na vrijeme obaveza tijela.(2) Tako je ono što nosi iman – srce, a ono što nosi islam – tijelo, i ovo su sažete riječi po ovom pitanju, a ako bih govorio opširno o tome ispala bi velika knjiga, ali samo ukazujem išaretom ka tome. Poenta ovog pitanja jeste da djela tijela bivaju ibadetom uz namjeru, nijjet…“ (Ibnul-Qajjim) (3)
 
„Čuvaj se zla svoje duše (nefsa), jer te nijedna nedaća nije snašla a da je nije izazvala tvoja duša. Nikada s dušom nemoj sklapati mir! Tako mi Allaha, svoj nefs nije počastio onaj ko dušu svoju nije ponizio i nije joj pokazao nikakve počasti, niti ju je uzdigao onaj je ga nije prizemljio, niti ju je odgojio onaj ko je nije salomio, niti ju je odmorio onaj ko je nije umorio, niti ju je osigurao onaj ko je nije zastrašio, niti ju je obradovao onaj ko je nije rastužio…“ (Ibnul-Qajjim) (4)

„Čišćenje duše je teže od liječenja tijela i žešće, pa ko svoju dušu očisti raznim vježbama, i borbom i osamom sa kojom nisu došli poslanici, on je poput bolesnika koji sebe liječi po svom mišljenju, a gdje je njegovo mišljenje u odnosu na mišljenje doktora? Poslanici su doktori srca, i nema puta ka njihovom čišćenju i popravljanju osim njihovog puta, i na njihovim rukama, te sa čistim predavanjem i pokornošću njima…“ (5)(Ibnul-Qajjim)

Kaže Ibn Abbas, r.a., o govoru Musa, a.s., faraonu: „Da li bi ti da se očistiš…“ (En-Nazi’at, 18.): „Sa čišćenjem se ovdje misli na čišćenje duše od ružnih osobina, a najvažnije od svega toga jeste čišćenje duše od širka…“ (6)

Kod čovjeka: „Moraju ući u njegov govor: ubjedjenje srca i srčane radnje udruženi sa njegovim potvrdjivanjem, poput ljubavi prema Allahu, straha od Njega, oslanjanja na Njega i tome slično. Doista je ulazak srčanih radnji u iman preče od ulaska djela tijela, po konsenzusu svih skupina…“ (Ibn Tejmijje) (7)

„A djelo srca, poput ljubavi prema Njemu, oslanjanja na Njega, srčano odazivanje i vraćanje Njemu, strah od Njega, nada prema Njemu, iskrenost u ispovijedanju vjere Njemu, sabur na Njegovim naredbama i od Njegovih zabrana i na Njegovim odredbama, zadovoljstvo Njime, prijateljevanje radi Njega i neprijateljevanje u ime Njega, poniznost, potčinjenost i skromnost prema Njemu, smirenost uz Njega, i druga djela srca čija je obaveznost veća od obaveznosti djela tijela, i čija je preporučenost draža Allahu, a djelo tijela bez njih je ili bez koristi ili sa malo koristi…“ (Ibnul-Qajjim) (8)

„Kod pobožnjaka je prisutna obuzetost vanjštinom, a zapostavljanje unutarnjeg prečišćavanja, stagniranje, jer je robu preče da vrijeme koje provede u obuzetosti vanjštinom iskoristi u nekom srčanom ili tjelesnom dobrom djelu, u povećanju spoznaje ili u proširivanju konkretnog imana. To je zato što će ljudska duša biti proživljena u liku svojih djela, spram spoznaje koju je dokučila i veličine svog htijenja i volje, dok će tijelo biti proživljeno prema svojim djelima: lijepim i ružnim. Kada se rob preseli s ovog svijeta, lično će ovo posvjedočiti. Spram blizine njegovog srca Allahu Uzvišenom, rob će biti daleko od društva ljudi i njihovih nastambi. A srazmjerno čistoći njegove unutrašnjosti, srca i htijenja, rob će biti u Allahovoj zaštiti. Ključ uspjeha za roba i postizanja takvog stanja vezan je za ispravnost tewhida, vjerovanja, za pravu spoznaju puta kojim se treba kretati, zatim za ispravno htijenje ili volju roba, i, na kraju, za ispravna djela. A ponajviše se čuvaj da ti ljudi svojim okretanjem i pažnjom prema tebi ne pokvare namjeru i cilj kojem težiš. To bi bila najveća propast…“ (Ibnul-Qajjim) (9)

 „Allah Svevišnji je naredio Svojim robovima da izvrše praktične obaveze islama u onoj vidljivoj vanjskoj formi, a da stvarnost imana prožive duhovno i srcem, lično u svojoj unutrašnjosti. Ali kod Allaha ovo dvoje jedno bez drugoga neće biti prihvaćeno, već samo zajedno: islam i iman. U Musnedu imama Ahmeda navodi se kao predaja od Poslanika, s.a.w.s., da je rekao: „Islam je ono što se javno manifestuje, a iman je u srcu…“ (Ibnul-Qajjim)(10)

 „Bogobojaznost jeste ustvari bogobojaznost srca, a ne bogobojaznost tijela i organa. Uzvišeni je rekao: „Pa ko poštiva Allahove propise, znak je čestita (bogobojazna) srca“, zatim u nastavku sure kaže: „Do Allaha neće doprijeti meso njihovo i krv njihova, ali će Mu stići bogobojaznost vaša.“ (11) A Vjerovjesnik, s.a.w.s., je rekao: „Bogobojaznost je ovdje“, pokazavši na prsa. (12) Razuman i razborit rob svojom ispravnom odlukom, visokom ambicijom, nepokolebljivošću i s malo dobra prevali mnogo više puta ka Allaha Uzvišenom od onoga koji ulaže mnogo truda i napora i zamara se na tom putu, ali ne posjeduje ona srčana djela. To je zato što ljubav i čvrsta odluka za postizanjem nečega otklanja tegobu i teret, te putovanje čini ugodnijim. Napredovanje na putu ka Allahu i brže stizanje do cilja postiže se visokom ambicijom, iskrenom težnjom i čvrstom odlukom. Onaj koji posjeduje ambiciju (himmet), i pored malo djela, daleko je u prednosti ispred onoga koji čini mnoga dobra djela, ali ne posjeduje ambiciju…“ (Ibnul-Qajjim) (13)

 „Uzvišeni je rekao: „One koji se budu zbog Nas borili, Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti.“ (14) Allah Uzvišeni je uvjetovao uputu borbom na Njegovom putu; zbog toga su najupućeniji robovi upravo oni koji se najviše bore. Za roba je najobaveznija borba – borba sa svojim strastima, borba sa egom, borba sa dušom i borba sa dunjalukom. Ko bude u stalnoj borbi protiv ova četiri neprijatelja, Allah će mu ukazati puteve Svoga zadovoljstva koje će ga dovesti do Njegovog Dženneta. S druge strane, onaj ko zapostavi ovu borbu, propustit će onoliko upute koliko bude zanemario tu borbu. Džunejd je, tumačeći ovaj ajet, rekao da je njegovo značenje: Oni koji se pokajanjem budu borili protiv svojih strasti, Mi ćemo, sigurno, putevima iskrenosti i predanosti Nama uputiti. Onaj ko ne savlada svoje unutarnje neprijatelje ne može se boriti ni protiv stvarnih vanjskih neprijatelja. Ko savlada svoje unutarnje neprijatelje savladat će i vanjske. A koga pobijede njegovi unutarnji neprijatelji, pobijedit će ga i vanjski…“ (Ibnul-Qajjim) (15)

„Osnova svakog dobra, uz Allahovu podršku i Njegovo htijenje, jeste plemenitost, veličina i čast duše, dok je osnova za svako zlo podlost, mizerija, malenkost i pokvarenost duše. Uzvišeni je rekao: „Uspjet će samo onaj ko je očisti, a propao je onaj ko je zaprlja.“ Ovo znači da će uspjeti samo onaj ko svoju dušu okiti, oplemeni. Uveliča i odgoji u pokornosti Allahu Uzvišenom. A propast će onaj ko svoju dušu obezvrijedi, omalovaži i ukalja grijesima i neposlušnošću prema Allahu Svemoćnome. Časne duše nisu zadovoljne ničim drugim osim najvrednijim, najboljim i za završnicu najzahvalnijim stvarima, dok niske i bezvrijedne duše kruže samo oko nečisti i beznačajnog, baš kao što i muhe padaju samo na lešinu i izmet…

Časna i plemenita duša odbija činiti nasilje i nemoral, ili krasti i iznevjeravati, jer je ona veća, uzvišenija i dostojnija od takvih djela. Medjutim, niska i bezvrijedna duša nije takva, nego je puka suprotnost plemenitoj i časnoj duši. Zapravo, sve vrijedno i plemenito teži ka onome što mu odgovara i što mu je ravno. Na to upozorava i kur’anski ajet: „Reci: Svako postupa po nahodjenju svom!“ (16), tj. onako kako mu odgovara i što je njemu dostojno. Svako se ponaša onako kako dolikuje njegovom moralu i prirodi. Svaki čovjek radi po onome što je naučio, što mu odgovara i kako je najvikao. Grešnik slijedi svoj način koji se odlikuje okretanjem od Blagodavaoca i uzvraćanju grijesima na Njegove blagodati, dok vjernik postupa na način kako to njemu i dolikuje: zahvaljuje Blagodavaocu, voli Ga, hvali, stidi se pred Njim, trudi se da Mu udovolji i stalno je svjestan da ga Gospoda njegov prati i vidi, te Ga stoga on hvali i veliča.“ (Ibnul-Qajjim) (17)

„Ko svojim srcem poštuje Allaha Uzvišenog i Njegovu veličinu, pa zbog toga bježi od grijeha, Allah Uzvišeni u srce ljudi usadi poštovanje prema njemu i zaštiti ga od njihovog ponižavanja.“

„Tabor Allahu pokornih je u strastima vidio prevaru i obmanu, pa su ih se klonili. Obratili su se razumu za savjet, pa su savjet prihvatili. Srca su uposlili razmišljanjem o cilju i svrsi njihovog stvaanja. Svoja su tijela uposlili činjenjem dobrih djela koja su im naredjena. Svoje su vrijeme trošili na ono što će im koristiti na ahiretu. Brzi prolazak dunjalučkog života preduhitrili su požurivanjem činjenja dobra. Borave na dunjaluku, ali im srca putuju ka ahiretu. Nastanili su se na ahiretu prije nego su u njega zagazili. Zaokupljeni su Allahom Uzvišenim i pokornošću onoliko koliko osjećaju potrebe za Njime. Za ahiret se pripremaju onoliko koliko će u njemu boraviti. Na ovo im je Allah Uzvišeni još u dunjalučkom životu uzvratio blagodarjem iz Dženneta i njegovim mirisima: u srca im je ulio smirenost, ljubav prema Njemu i čežnju za susretom sa Njim, a oslobodio ih je onoga čime je napunio srca poklonika dunjaluku: od ljubavi prema dunjaluku, od briga za njegovim nestankom i od tuge za njegovim prolaskom. Njima je bilo lahko ono što je rasipnicima i ljubiteljima dunjalučkog sjaja bilo teško i trnovito. Oni su uživali u onome što je neznalicama strano i nepoznato. Tijelima su bili na dunjaluku, a dušama kod džennetskih kapija…“ (Ibnul-Qajjim) (18)

„Kupi svoju dušu danas; pijaca je još tu, cijena je poznata, a i novca imaš. Roba je jeftina, ali će doći dan kada neće biti ni pijace, ni robe, niti će u tom danu išta, bilo veliko ili malo, moći kupiti i nabaviti. „To će biti dan u kojem će vam biti jasno da ste sami sebe obmanuli…“ (19) „Dan kad nevjernik bude prste svoje grizao…“ (20)

Bilješke:

1-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 17., Bemust, Sarajevo, 2006.
2-Tj. iman u srcu mora postojati neprekidno, dok za farzove i obaveze tijela, poput namaza, posta itd., postoje odredjena vremena.
3-Vidjeti: Beda’iu-l-fewaid, 3/193., Bemust, Sarajevo, 2006.
4-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 395. , Bemust, Sarajevo, 2006.
5-Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 2/328., Darul-kitabil-’arebijji, Bejrut, 1973.
6-Bilježi ga Bejheqi u Es-Sunenu-l-kubra, 4/96.
7-Vidjeti: Medžmu’ul-fetawa, 8/506.
8-Vidjeti: Medaridžu-s-salikin, 1/114.
9-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), u prijevodu Ismeta Purdića, 357.
10-Bilježi Ahmed u Musnedu, 3/135., i Ibn Ebi Šejbe u Musannefu, 11/11., i u djelu El-Iman, 5. Hadis je hasen.
11-El-Hadždž, 32. i 37.
12-Hadis bilježi Muslim, 2564.
13-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 172., Bemust, Sarajevo, 2006.
14-El-‘Ankebut, 69.
15-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 148., Bemust, Sarajevo, 2006.
16-Sura El-Isra’, 84.
17-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 307., Bemust, Sarajevo, 2006.
18-Vidjeti: El-Fewaid (Riznica znanja), prijevod, 388., Bemust, Sarajevo, 2006.
19-Sura Et-Tegabun, 9.
20-Sura El-Furqan, 27.

 
 
Kraj prvog dijela
Svi tekstovi na ovu temu su dostupni ovdje:
 
X