ISTAKNUTORazličite teme

Specifičnosti istraživanja u islamskoj pedagogiji

696views

Piše: Amir Durmić

  1. Uvod

Pedagogija kao znanost koja proučava odgojne i obrazovne procese i koja se bavi istraživanjem i analizom zakonitosti odgoja i obrazovanja, svoje uporište definitivno pronalazi i duboko u religiji općenito, a u vjeri islamu posebno. Religijsku pedagogiju definiraju i kao teoriju religioznog poučavanja i učenja, odnosno teoriju religioznog odgoja i obrazovanja.[1] Veliki broj islamskih vjerskih tekstova govori upravo o odgoju i poučavanju ljudi različite starosne dobi. Primarni cilj svakog Božijeg poslanika bio je odgojiti izuzetno čvrstu i stabilnu generaciju vjernika koja će ispovijedati neprikosnoveni monoteizam, te se ponašati u skladu visokih moralnih i ćudorednih standarda koje nalazimo u Božijim objavama. Samim tim, već od  prvih generacija muslimana na zemlji, može se okvirno govoriti o postojanju islamske pedagogije, dakle znanosti koja se na temelju dva primarna islamska izvora Kur’ana i Sunneta, bavi odgojem i obrazovanjem, te proučava i analizira njihove zakonitosti.

Metodologiju pedagogije kao granu pedagogije koja se inače bavi proučavanjem puteva kojima se dolazi do naučnih spoznaja na području odgoja,[2] u različitim oblicima pronalazimo i u religijskoj pedagogiji, premda istini za volju, ona do dana današnjeg nije elaborirana niti stručno razrađena kao što je to slučaj sa metodologijom pedagogije u općem smislu.

Religijska pedagogija ima dosta dodirnih tačaka sa pedagogijom uopće, ali je ipak kakarkerišu neke posebnosti i specifike kao što su recimo neupitnost ispravnosti porijekla pedagoških tekstova za koje muslimani vjeruju da dolaze direktno od Stvoritelja koji najbolje poznaje potrebe i težnje Svojih stvorenja, pa kao takvi nisu podložni nikakvom preispitivanju niti postoji mjesto za sumnju u njihovu originalnost.[3] Samim tim, i metodologija pedagoškog istraživanja unutar ove grane pedagogije je na neki način posebna, ili u najblaže rečeno, specifična.

U ovom kratkom i skromnom radu ću pokušati ukazati na neke specifičnosti istraživanja u oblasti religijske, tačnije islamske pedagogije. Imajući u vidu da i pored velikog truda nisam uspio pronaći primarnu stručnu literaturu koja se bavi ovom tematikom, u pisanju ovog eseja sam se uglavnom oslonio na vlastita saznanja i iskustva, naravno, konsultirajući pri tom literaturu iz područja opće pedagogije i njene metodologije koja mi je pri tom pružala glavne smjernice.

  1. Specifičnosti istraživača u religijskoj pedagogiji

Prije nego što pokušam izdvojiti neke specifičnosti istraživanja u području religijske pedagogije, smatram vrlo bitnim ukazati na određene specifičnosti samog istraživača u domenu ove nauke.

Osjetljivi i jaki senzorni organi, mentalna svježina i fizičko zdravlje, razvijena distributivna pažnja, sposobnost samokontrole i samosavladavanja…, neka su od svojstava koja bi se obavezno trebala naći kod ispitivača prilikom sistematskog promatranja kao jednog od načina prikupljanja podataka u domenu metodologije pedagogije. [4] Sva navedena svojstva bi se također morala naći i kod istraživača na polju religijske pedagogije, jer se radi o općim svojstvima koja se jednostavno sama po sebi podrazumijevaju. Međutim, za istraživača na polju ove vrste pedagogije je bitno naglasiti da on bilo kojoj vrsti istraživanja ne prilazi samo kao naučnik i puki istraživač, već i kao vjernik koji svoj rad smatra vrstom bogoslužja i boguugodnog djela, te vjeruje da ga za njegovo objektivno i nepristrano istraživanje i sumiranje rezultata očekuje Božija nagrada, a da će zbog svoje eventualne bahatosti ili pristrasnosti prilikom istog biti pozvan na odgovornost, a vjerovatno i primjerno kažnjen, ako ne na ovom, onda na budućem svijetu sigurno.

Iz rečenog, zaključujemo da istraživača na polju istraživanja u religijskoj pedagogiji pored općih svojstava koja smo spomenuli, moraju krasiti i slijedeća svojstva:

2.1. Bogobojaznost

Ona podrazumijeva duboku svijest pojedinca da će pred Uzvišenim Stvoriteljem odgovarati za svako djelo koje učini i za svaki posao koji obavi, te da će shodno svojoj ozbiljnosti, trudu, naporu i zalaganju koje je u njih uložio biti primjerno nagrađen ili kažnjen. Kako je istraživanje na polju religijske pedagogije definitivno vrlo ozbiljan i odgovoran posao od čijih rezultata i saznanja uveliko ovisi mnogo toga u budućnosti nadolazećih generacija, onda istraživač ovom poslu prilazi krajnje odgovorno i oprezno, čak s dozom strepnje da bi zbog svoje eventualne nemarnosti, neobjektivnosti ili pristrasnosti mogao zaslužiti prijekor i kaznu od Svevišnjeg Stvoritelja. Ovakav pristup ovoj znanosti garantira vrlo ozbiljan rad i ulaganje maksimuma od strane istraživača.

2.2. Maksimalna usredsređenost i strpljivost         

Slično kao i kod prethodnog, istraživač na polju religijske pedagogije mora biti maksimalno usredotočen na dolaženje do istinitih i kvalitetnih rezultata u svome istraživanju, što opet zahtjeva skoro fanatičnu strpljivost s njegove strane. Međutim, za razliku od običnog istraživača u nekoj drugoj grani pedagogije, on pri svome radu očekuje pomoć od Uzvišenog Allaha a i nagradu za uloženi trud, što ga čini još strpljivijim i produktivnijim. Rekao je Uzvišeni Allah u Kur’anu: „I strpljivim muškarcima i strpljivim ženama,  – Allah je, doista, za sve njih oprost i veliku nagradu pripremio.“[5]

  1. Specifičnosti istraživanja u religijskoj pedagogiji

Poput specifičnosti osobe koja se bavi istraživanjem u domenu religijske pedagogije a na koje smo netom ukazali, isto tako, ova znanost u cjelini je karakteristična po nekim specifikama  koje je čine posebnom i na neki način jedinstvenom. Između ostalog, radi se i o slijedećem:

3.1. Međusobno povjerenje između istraživača i objekta istraživanja

Ukoliko se s ciljem dolaska do novih spoznaja na polju religijske pedagogije kao postupak u istraživanju koriste recimo intervju ili pak anketa, i istraživač i ispitanici mogu računati na potpunu međusobnu iskrenost i bezgranično povjerenje, iako se možda prije toga nikada nisu vidjeli niti sreli. Naime, islam kao religija od svojih sljedbenika zahtjeva potpunu iskrenost u svim segmentima i sferama života te strogo zabranjuje bilo kakav vid laži i neiskrenosti, u što svakako spada i davanje bilo kakvih lažnih informacija, pa tako i onih u anketi ili intervjuu. Vrlo je jasan i nedvosmislen Kur’nski imperativ: „O vjernici, bojte se Allah i budite s onima koji su iskreni!“ [6] Isto tako, u autentičnom predanju se od Muhammeda sallallahu alejhi ve sellem prenosi da je rekao: “Zaista, iskrenost vodi dobročinstvu, a dobročinstvo vodi Džennetu. Zaista čovjek koji stalno govori istinu postane istinoljubiv. Zaista, laž vodi u razvrat, a razvrat vodi Džehennem. Uistinu će čovjek koji uporno laže kod Allaha biti upisan kao lažac.”[7]

3.2. Istinitost i mjerodavnost rezultata do kojih se došlo putem istraživanja

Iz prethodno pojašnjene specifičnosti proizlazi još jedna koja joj liči. Naime, na osnovu jasnih islamskih imperativa koji vjernicima nalažu iskrenost i govorenje istine, nakon sumiranja podataka i informacija koje su u toku nekog pedagoškog istraživanja pružili vjernici, za njih sa sigurnošću možemo ustvrditi da su tačni i mjerodavni, naravno imajući pri tome u vidu da su pogreške i lapsusi u određenoj mjeri sigurno zastupljeni.

3.3. Nužnost čestog improviziranja 

Kako je jedan od primarnih zadataka svakog imama – hodže, da dobro poznaje zajednicu muslimana u kojoj radi kao vjerski službenik, on je prinuđen da stalno istražuje i na različite načine ispituje stanje i prilike u njoj. Podatci i rezultati do kojih dođe će mu itekako koristiti da svoju pastvu usmjeri ka onom što je za njih dobro i korisno. Do potrebnih informacija i podataka najčešće dolazi postupkom usmene eksploracije odnosno intervjua, ali i postupkom sistematskog promatranja, najčešće za vrijeme većih okupljanja vjernika na zajedničkim namazima poput džume namaza, Bajram namaza itd. Kako džamije nisu specijalne prostorije namijenjene za promatranje ljudi, mjesni imam, koji u ovom slučaju biva islamski pedagog i istraživač, nužno mora pribjeći improvizaciji u njenim različitim oblicima. Isto tako, uzrasna dob onih koje promatra varira između malodobne djece do izrazito starih ljudi kao što varira i njihovo intelektualno, imovinsko i svako drugo stanje. Zbog svega ovog, imami su prisiljeni da prilikom istraživanja na polju religijske pedagogije često puta improviziraju i da se samostalno snalaze u vremenu i prilikama koje diktiraju okolnosti.

  1. Zaključak

Istraživanja na polju religijske pedagogije su barem za sada još uvijek nedovoljno aktualizirana i u praksi malo sprovođena. Ovu tvrdnju najbolje dokazuje činjenica da je do sada veoma mali broj stručnjaka zasebno pisao na temu istraživanja u oblasti religijske pedagogije i njenim specifikama, bez obzira što je o religijskoj pedagogiji uopće napisano i publicirano mnogo materijala. Međutim, primjetno je da opća metodologija pedagoškog istraživanja ima dosta dodirnih tačaka sa religijskom pedagogijom i istraživanjem unutar nje, te se okvirno slažu u mnogim postavkama, uvjetima i pravilima.

Pored toga, znajući da je religijska pedagogija ipak zasebna znanost koja na nešto drugačiji način pristupa odgoju i obrazovanju nego što to čini pedagogija uopće, onda se podrazumijeva da istraživanja na polju religijske pedagogije po nečem budu karakteristična, posebna i specifična u odnosu na metodologiju pedagogije općenito.

U ovom skromnom radu sam pokušao ukazati na neke od tih specifika i posebnosti. Najistaknutija od specifičnosti istraživanja u domenu religijske pedagogije o kojoj je bilo riječ a koja se na neki način prožima kroz sve druge posebnosti ove nauke jeste činjenica da istraživači – vjernici ovoj znanosti pristupaju kao vidu bogoslužja, kako smo to već prethodno napomenuli. To ih čini krajnje opreznim i ozbiljnim u njihovom radu i istraživanju, a religijsku pedagogiju i istraživanja na njenom polju unapređuje u zasebnu teološku disciplinu koja će u budućnosti neminovno biti mnogo bolje istražena i elaborirana.

___________________

  1. Literatura
  1. Korkut, B.: Prijevod značenja Kur’ana, Orijentalni institut, Sarajevo.
  2. El-Buhari, M.: Sahihul-Buhari, Daru Ibn Kesir, Bejrut, 1987.
  3. Mužić, V.: Metodologija pedagoškog istraživanja, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1968.
  4. H.: Usulut-terbijjetil-islamijje (Osnove islamske pedagogije), Darul-kutub, Medina, 2000.
  5. Pranjić, M.: Religijska pedagogija, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1996., str. 21.

           

_________________________

[1] Pranjić, M.: Religijska pedagogija, Katehetski salezijanski centar, Zagreb, 1996., str. 21.

[2] Mužić, V.: Metodologija pedagoškog istraživanja, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1968., str.10.

[3] Hazimi. H.: Usulut-terbijjetil-islamijje (Osnove islamske pedagogije), Darul-kutub, Medina, 2000., str. 45.

[4] Mužić, V.: Metodologija pedagoškog istraživanja, Zavod za izdavanje udžbenika, Sarajevo, 1968., str. 237.

[5] Korkut, B.: Prijevod značenja Kur’ana, Orijentalni institut, Sarajevo. Sura  El-Ahzab, 35.

[6] Ibid, Sura  Et-Tevbe, 119.

[7] El-Buhari, M.: Sahihul-Buhari, Daru Ibn Kesir, Bejrut, 1987, str. 261.