Akida

Ljubav

1.6kviews

Priredio: Ersan Grahovac
„Hvala Allahu, Koji je ljubav učinio sredstvom pomoću kojeg stižemo do onoga koga volimo. Pokornost i skrušenost postavio je kao dokaz iskrene ljubavi prema Njemu. Njome je podstakao duše da teže različitim vrstama savršenstva s ciljem da ih traže i postignu. Podario ju je i prijašnjim i potonjim generacijama kako bi postigle svoje savršenstvo i svoju snagu podredile djelu, bile aktivne i težile boljem. Ljubav je ta kojom je podstakao one odlučne i čvrstom voljom obdarene da radi nje teže njenim najčasnijim ciljevima.“ (Ibnul-Qajjim) (1)

Jezici ne uspijevaju dosegnuti hvalu Njegovu koja priliči veličanstvu Njegovom. Umovi su nesposobni da zahvate suštinu ljepote Njegove. Oči klonu pred gledanjem slave Lica Njegovog. On nije stvorenjima dodijelio nikakav put da Ga spoznaju, izuzev spoznaje nesposobnosti  spoznaje Njega. On podiže zastor s očiju srca, rastjeruje oblake sumnji iz vjerovanja i najunutarnjijih misli, istjeruje smutnju dvoumljenja iz srca i tajnih misli, proširuje grudi potvrdom znanja istinitog.

Neka je Allahov potpuni blagoslov i neprekidni mir na Poslanika i Vjerovjesnika Muhammeda, čiji put vodi uvjerenju u Njegovu Jednoću i utoćistu u Ljepoti Njegove podrške; na Poslanika kome je spoznaja najvrijedniji kapital, razum osnova načina života, ljubav u svemu temelj, čežnja lađa koja ga morem života nosi, spominjanje Allaha saputnik, zadovoljstvo Njegovo zarada i plijen, ovisnost o Njemu ponos, robovanje Njemu zanimanje, istina lijek, pokornost samoobračunavanje, doprinos na putu dobra narav, a radost oka u namazu, svjedoka, učitelja i poslanika svim ljudima. Neka Allah Uzvišeni blagoslovi njega i porodicu njegovu, najbliže njemu po osvjedočenju i spoznaji, drugove njegove bliske njemu po iskustvu i osjećanju i sve njegove sljedbenike do Kijametskog dana.

Jedna od osnovnih svojstava duše ljudskog bića jeste suptilno svojstvo ljubavi. Ljubav, kao širi pojam, obuhvata nebesa i zemlju koja je sazdao Uzvišeni Allah, koji je izvor ljubavi, koome je ljubav jedno od Njegovih Uzvišenih svojstava, i Jedini Koji se može voljeti savršenom ljubavlju čistom i uzvišenom od svake manjkavosti. Puno je autora pisalo o temi ljubavi, razni filozofi, teolozi, mistici, psiholozi, i svako je na nju gledao kroz svoje i kroz tuđa iskustva, posmatrajući posljedice koje ljubav ima na čovjeka i okolinu, a koje mogu biti nekada izvor harmonije i sreće, a nekada uzrok katastrofe i nesreće. Neki su otišli do obale mora, koje se zove ljubav, neki su zakoračili u to more i uplašeni pobegli, dok su neki zaplovili morem ljubavi, u njemu su srca njihova poput riba postala i ako bi bez nje ostala, ubrzo bi smrt doživila. Od ovih zadnjih su neki postali u moru ljubavi utopljenici, dok su drugi postali istinski zaljubljenici. Učenjaci prvih generacije i oni koji ih u dobru slijede od potonjih su od onih koji su osjetili šta znači suština ljubavi i prema kome ona mora biti usmjerena da čovjek ne bi postao utopljenik kojeg ljubav proguta i u propast baca, već zaljubljenik kog ljubav do najviših prostranstava duha i spoznaje uznosi. Razvrstali su uzroke ljubavi, i po svakom od tih uzroka detaljno objasnili šta se to treba voljeti u apsolutnom smislu i šta je to što uopšte i zaslužuje biti voljeno, a šta ne. Kako se postiže savršena ljubav i sreća, a kako izbjegava ona manjkava i prolazna ljubav koja izaziva boli i nelagode u biću čovjeka. Kako se sačuvati od svih negativnih posljedica koje ljubav može donijeti ljudskoj duši i kako je dovesti do savršenstva i savršene harmonije. Uradili su to postpuno i razumljivo, ubirajući mirisne cvjetove sa staze kojom kroče oni što su Istinu spoznali, spravljajući djelotovorne lijekove za ljudske duše i srca. To su uradili i veliki učenjaci i zaljubljenici u Istinu, poput prijašnjih – Hasan El-Basri (2), Fudajl ibn Ijjad (3), Abdullah ibn Mubarek (4), Sirri Es-Seqati (5), Džunejd El-Bagdadi (6), Ebu Talib El-Mekki (7), Sehl ibn Abdullah Et-Tusteri (8), Haris El-Muhasibi, Eš-Šibli, Zun-Nun El-Misri, Jahja ibn Muaz Er-Razi, Ebu Sulejman Ed-Darrani (9), Jusuf ibn Esbat (10), Huzejfe ibnu-l-Mer’aši (11), Ma’ruf El-Kerhi (12), ’Amr ibn Osman El-Mekki (13) i dr., i potonjih poput AbdulQadira Džejlanija, Šejha Hammada, Ebul Bejana, Ibn Tejmijje, Ibnul Qajjima El-Džewzijja i drugih, samo su neki od onih koji su istinski spoznali Allaha Uzvišenog i Njemu se predali, a od kojih ćemo se, inšaAllah, ovdje okoristiti.

4.1. Smisao ljubavi i stvaranja
    
Najbolja definicija ljubavi na koju sam naisao jeste Ibnul Qajjimova definicija gdje kaže: „Sve kretnje, bilo u višim ili nižin svjetovima, rezultat su volje i ljubavi. S njom i radi nje se pokreće ovaj kosmos. Ona je osnovni razlog djela i njihov cilj. S njom i radi nje stvoreni su svjetovi. U kosmosu se ne desi ni jedan pokret, a da nije rezultat volje i ljubavi koja je njegov uzrok i cilj. Suština ljubavi jeste kretanje duše onog koji voli prema svom voljenom. Ljubav je ustvari neprestano kretanje. Vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i potpuna predanost i pokornost voljenom. Ljubav je istina s kojom, i radi koje su stvorena nebesa i Zemlja, ovaj i onaj svijet (…) Istina s kojom i radi koje su stvorena sva stvorenja jeste obožavanje samo Allaha dž.s. a to je vrhunac ljubavi prema Njemu. To je skrušenost, poniznost i pridržavanje svih Njegovih naredbi i zabrana, smatranje istinitom Njegove nagrade i kazne. Radi ovoga je Allah dž.š. slao poslanike, i objavio knjige, stvorio Džennet i Džehennem, nebesa i Zemlju.“ (14)

Allahov Poslanik s.a.w.s. je rekao: „Allah dž.š. navodi kao primjer put bez krivina, a sa strana tog puta su dva zida. Na zidovima se nalaze mnogobrojna otvorena vrata, a na vratima se nalaze zastori. Na kraju puta se nalazi glasnik koji govori: „O ljudi, krenite ovim putem i nemojte oklijevati.“ Iznad puta se nalazi drugi glasnik koji, kada neko htjedne da zaviri kroz vrata, kaže: „Teško tebi, ne zaviruj, jer ako to uradis, ući ćes kroz vrata.“ Ovaj put je Islam, zastori na vratima su Allahove dž.š. granice, otvorena vrata su Allahove dž.š. zabrane, glasnik na kraju puta je Allahova dž.š. Knjiga, a glasnik iznad puta jeste opominjač koji se nalazi u srcu svakog vjernika.“ (15)
„Da nije ljubavi ne bi se spojilo brdo s brdom i rodilo dolinu. Da nije ljubavi ne bi se ptica skrasila uz pticu i sagradila gnijezdo. Da nije ljubavi ne bi nebesa plakala da oplode Zemlju, niti bi se razvili plodovi proljeća. Da nije ljubavi ne bi ni svijeta bilo.“ (Ali Et-Tantawi)
Svrha stvorenja koja slobodnu volju imaju jeste da dostignu stepen ljubavi prema Stvoritelju, te tako ostvare suštinu i cilj svoga postojanja. Onaj koji istinski voli, svom Voljenom pokoran je, i samo na taj način će osjetiti potpunu slast ljubavi i svrhu svoga bitisanja, ostvariti harmoniju u sebi i oko sebe je širiti, bivajući konstruktivni element društva, a ne destruktivni. Zato kaže Allah u Kur’anu : „Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da Mi ibadet čine.“ (16) 

Ibadet jeste termin koji označava obožavanje, kao najviši stupanj ljubavi, uz pokornost koja iz njega slijedi, jer vrhunac ljubavi je obožavanje, poniznost, skrušenost i potpuna predanost i pokornost voljenom. Pravi i potpuni vjernik dostiže svrhu bitisanja na ovome svijetu, on je taj koji najpotpunije, od svih drugih ljudi koji nisu na tom stupnju, izvrsava ono zbog čega je stvoren. To je zato što je on spoznao svrhu života na ovom svijetu. Spoznao je da je svrha života da samo Allahu ibadet činimo, da se Njemu u potpunosti predamo, svojom nutrinom i vanštinom, što iziskuje da Mu se potpuno pokorimo u onome u čemu nam je naredio da Mu se pokovaramo, a da izbegnemo ono što nam je naredio da izbjegavamo, ali i da ta pokornost bude ispunjena ljubavlju kao njenim pokretacem, najvišim stepenom ljubavi, obožavanjem.  Da samo Njega obožavamo i time se istinski povratimo iskonu od kojeg naša duša i potiče. Vidimo kakva veličanstvena ravnoteža i harmonija vladaju u prirodi koja je bespogovorno pokorna svom Stvoritelju i kakva anarhija vlada u svijetu ljudi kojima je Allah dao mogućnost izbora da budu i da ne budu pokorni. Veličanstvena harmonija će se ostvariti u skladu sa svom ostalom prirodom i u nasoj duši, koja za razliku od prirode ima pravo izbora da li će biti pokorna ili ne, onda kada uspemo da je nadredimo prohtjevima, a podredimo Gospodaru. Tada u nama zavlada ta prirodna harmonija koja vlada u univerzumu i tek tada ispunjavamo svoju iskonsku prirodu i duhovno i tjelesno.

„Ni džinne ni ljude nisam stvorio osim da mi ibadet čine.“ Kaže Gazali: „Drugim riječima: Mi smo stvorili srce, dali mu vlast i vojsku te mu dušu učinili jahalicom da na njoj prelazi put od Zemlje do najviših visina. Pa ako želi pravilno da iskoristi ovu blagodat, u svojoj državi treba da treba da zaposjedne mjesto vladara, da se usmjeri i zaputi ka božanskoj prisutnosti, da budući svijet smatra svojom domovinom i mjestom gdje će se nastaniti, da mu duša bude jahalica, da mu ovaj svijet bude usputno boravište, da mu ruke i noge budu sluge, da mu razum bude ministar, da mu strast bude radna snaga, da mu srdžba bude policija i da mu osjetila budu komunikacioni sistem, tako što bi svako čulo pratilo i prikupljalo podatke iz zasebne oblasti za koju je osposobljeno… Ako ti neki od pomenutih organa tvoje države bude neposlušan i ne bude dobro obavljao svoju funkciju, kao što su strast ili srdžba, ti treba da se boriš protiv njih, ali ne i da ih ubijaš, jer su ti potrebni za funkcionisanje države. Ako tako budes postupao, ispunićeš svoju obavezu spram, ukazane blagodati i zaslužićeš da budes nagrađen, kad za to dodje vrijeme. A ako ne budeš tako postupao, bićeš nesretan i zaslužićeš da budeš kažnjen.“ (17)

Obožavanje Stvoritelja je prava plemenitost prema stvorenom jer obožavanje Allaha, kao što već rekoh, znači, prije svega, čovjekovo oslobođenje od obožavanja materije, strasti, požuda, položaja… Ljudska duša odvojena iz svijeta gdje je Allah prvobitno stvorio duše, odvojene iz svoje domovine, zaogrnute materijalnim ogrtačem, tijelom, koje je sredstvo preko kojeg duše operiraju u pojavnome svijetu.
U njima su ostavljeni putokazi, čista neiskvarena priroda koja osjeća Ko je njen Stvoritelj i Ko je Taj kome sve njene težnje usmjerene moraju biti. Izvori ljudske percepcije i razum su dovoljno savršeni da bi bili dobri vodiči čovjeku ka Uputi i uz Uputu koju je objavio Stvoritelj istih, ali i dovoljno manjkavi da bi sami bili Uputa. Iz toga zaključujemo da nije lijepo ono što mi kažemo da je lijepo nego ono što Allah kaže da je lijepo, niti je ružno ono što mi kažemo da je ružno već ono što Bog kaže da je ružno, niti je pravedno ono što mi mislimo da je pravedno već ono što Bog kaže da je pravedno. To je zato što naš razum kao i čula nam ne daju vjernu sliku onoga što posmatramo ili o njemu mislimo već na njih ima mnogo uticaja (od rođenja pa do sad) i nemoguće je da budu apsolutno objektivni. A apsolutno objektivno može procjenjivati samo onaj koji je i sam Apsolutno Savršen i iznad svega stvorenog i na Kojeg ne utiču spoljni uticaji a On utiče na sve. Naše se mišljenje o pravednom, lijepom, ružnom mijenja pod raznim uticajima, i poklapa se sa onim što Uzvišeni kaže srazmerno tome koliko su nam srca (ne)zaprljana tokom ovog života.

Navešćemo jedan primjer putokaza u našoj duši. Nama nije potrebno da vidimo vodu da bismo vjerovali da ona postoji, već je dovoljno da osjetimo žeđ za vodom i da automatski znamo da ona postoji. Mi u sebi osjećamo žeđ za apsolutnom (savršenom) pravdom. Ako žeđ za vodom ukazuje na postojanje vode, onda žeđ za savršenom pravdom ukazuje na postojanje te pravde. Međutim, ako apsolutna pravda ne postoji na ovom svijetu, onda mora doći dan i čas kada će mjerila pravde biti uspostavljena, kada će računi biti polagani i poravnati. Ali, odkud ta žeđ u nama? Da li može žeđ za nečim savršenim poticati od nečega što je i samo nesavršeno, od nas, ili je izvor toga onaj koji je sam Savršen? On je to utisnuo u našu dušu još na rođenju da nam bude putokaz, kao što umjetnik utisne svoj pečat u djelo koje uradi, da bi na autora ukazao. Znači izvor je Apsolutno Savršeno Pravedni. To je samo jedan od primjera putokaza koji na Njega ukazuju. Putokazi u duši ukazuju na Njega, Stvoritelja, i postoji čežnja za povratak Njemu, koja se vremenom može ugušiti usljed utjecaja tijela na dušu, i pokoravanja duše tjelesnim prohtjevima. Svaki čovjek zdravog razuma i prirode zna da je stvoren i Njegov Stvoritelj mu je ostavio putokaze u duši preko kojih će doći do spoznaje Onog Istinskog Voljenog, bivajući vođen Uputom koju je On spustio preko svoje posljednje Objave. Kada čovjek očisti svoju unutrašnjost i njome prostruje vjetrovi ljubavi, njegova duša ispušta zvuk čežnje za Voljenim koji ju je stvorio u njenom prvom staništu, i teži za povratkom Njemu. To je smisao cijeloga života. Onaj ko je iskren u svojoj ljubavi, on je i savršeno pokoran Voljenom, jer taj voli ono što Voljeni voli, želi ono što Voljeni želi i radi ono što je Voljeni, Koji najbolje zna šta je dobro, naredio da radi.

Tako se ostvaruje gorespomenuta savršena harmonija unutar i oko vjernika zaljubljenika, koji je spoznao i okusio ljubav prema Onome koji Jedini zaslužuje da bude voljen. To je svrha ibadeta koji je svrha našeg stvaranja od strane Stvoritelja. Kada zavoli Njega, onda će sve ostalo voljeti radi Njega i On će biti uzrokom ljubavi prema stvorenjima. Bolje rečeno, sve ljubavi arifa (onog koji je spoznao Allaha) koje su usmjerene prema stvorenjima su ustvari odsjaji ljubavi koja je usmjerena prema Stvoritelju, i on voli onoga koga Allah voli i to zato što ga Allah voli. To je ljubav prema stvorenjima u ime Allaha, koja slijedi iz one savršene ljubavi prema Allahu, i koja je uopšte najispravnija i najiskrenija ljubav prema stvorenom, bez očekivanja ičega zauzvrat od tog stvorenja.

Ljubav prema nekom stvorenju traje onoliko koliko uzrok te ljubavi opstoji. Pa ako neko nekog voli radi koristi koju od njega ima, onda će ga on voljeti dokle je god uzrok njegove ljubavi prisutan. Ali ako je uzrok ljubavi prema stvorenom Onaj koji je Vječan, onda je i ljubav vjernika prema stvorenom takva, te je zato to najiskreniji vid ljubavi prema stvorenom i samo oni koji su se takvom ljubavlju međusobno voljeli na Sudnjem danu će biti prijatelji kao i na dunjaluku, a oni koji su se voljeli iz drugačijih pobuda ili interesa, na Sudnjem danu će neprijatelji jedni drugima biti.

Koliko je samo čista i veličanstvena ljubav radi Allaha možemo vidjeti iz sljedećih predaja:

Rekao je Allahov Poslanik, s.a.w.s.: „Allah Uzvišeni će na Sudnjem Danu reći: ’Gdje su oni koji su se radi Veličanstva Mojeg voljeli? Danas ću ih smjestiti u Svoj hlad, na dan kada neće biti drugog hlada osim Mojeg.’“ (18) I rekao je Allah Uzvišeni: „Oni koji su se u ime Moje Uzvišenosti voljeli imat će minbere od svjetlosti na kojima će im pozavidjeti vjerovjesnici i šehidi.“ (19)

„Slavljen neka je Onaj Koji je Svojom moći učinio srca sklonim da vole, onako kako je On htio i kada je to htio. S ljubavlju je stvorio stvorenja shodno mudrosti Njegovoj. Među stvorenjima ju je podijelio po vrstama i kategorijama i detaljno je pojasnio. Voljenog je pridodao onome ko ga voli, bez obzira griješio ovaj u svojoj ljubav ili ne, i tom ga je ljubavlju učinio sretnim ili upropaštenim. Shodno ljubavi, ljudi se dijele na one koji vole Milostivog, na one koji vole idole, vatru i križ, svoju domovinu i braću, žene i djecu, trgovinu, vjeru, pjesme i na one koji vole Kur’an. Allah Uzvišeni odlikovao je one koji vole Njega, Njegovu Knjigu i Poslanika, s.a.w.s., nad ostalim koji vole nešto drugo. S ljubavlju i zbog ljubavi stvorena su nebesa i Zemlja i ostala stvorenja. Radi nje se galaksije pokreću koje svemirom kruže, i zbog njeg su kretanja dostigla svoj vrhunac. Radi nje je spojen početak sa krajem, i ljubav je ta koja je duše podstakla da traže svoj cilj i postignu ono što žele. S njom, a ne sa nečim drugim, ostvarile su nade svoje i živjele ugodnim životom, i okusile slast vjere kada su postale zadovoljne da im Allah bude Gospodar, Islam vjera, a Muhammed, s.a.w.s., Poslanik.“ (Ibnul-Qajjim) (20)

„Ljubav prouzrokuje kretanje duše i stvara u njoj jaku želju za nečim. Duša je, poput vatre, u svojoj osnovi stvorena pokretljivom. Ljubav je njeno prirodno kretanje, tako da onaj ko zavoli nešto, u toj ljubavi nalazi slast i odmor za dušu.“ (Ibnul-Qajjim) (21)

„Ljubav prema Njemu i u ime Njega jeste potpuna ljubav i jedna od njenih nužnih propratnih pojava, a ne njen nedostatak. Ljubav prema nekome podrazumijeva ljubav prema svemu što on voli kao i ljubav prema svemu što će ga pomoći u toj ljubavi i dovesti u okrilje zadovoljsta voljenog. Kako da vjernik ne voli ono što će mu pomoći na putu stjecanja Allahovog zadovoljstva i što će mu osigurani Njegovu ljubav i blizinu?“ (Ibnul-Qajjim) (22)
    
Ljubav prema Allahu jeste apsolutna, a ljubav prema stvorenjima relativna. Sve ljubavi prema onome što je stvoreno su kao rijeke i rječice koje izviru iz nepresušnog vrela ljubavi prema Stvoritelju Uzvišenom čije je korito srce vjernika… Gazali nam govori da probuđeno srce ne može ni za trenutak zanemariti posmatranje Njegovoj djela, da ne razmišlja kako i na čemu počiva Njegovo Uzvišeno Biće. Sve ljubavi su samo sjene ljubavi prema Allahu, a pravi vjernik može voljeti samo Njega jer sve ostalo voli radi Njega, i Njegovo zadovoljstvo vjernikom će se prosuti kao milost na njega u vidu dozvole gledanja u Njega u Džennetu. Zbog toga je nužno da se spozna da sve stvari svjedoče i pokazuju trag Njegove Moći te trag odsjaja svjetla Njegove Mudrosti. Kroz sve to i iz svega toga izbija odsjaj ljepote koja je od Njega, tako da se u svemu On pokazuje svojim stvaranjem i mudrošću…

„Pošto smo sve ovo objasnili, znamo da je ljubav koju je Allah naredio i sve radi nje stvorio – ljubav prema Njemu, Onome Koji nema druga, i ona podrazumijeva robovanje samo Njemu. Postoji više vrsta ljubavi po kvantitetu i kvalitetu, a najviše spomena je bilo o ljubavi prema Uzvišenom Allahu, o onome što je vezano za Njega, poput ibadeta, pokajanja, skrušenosti.“ (Ibnu-l-Qajjim (23)
Kaže Gazali: „Znaj da Istinska ljubav i iskreni odnosi pripadaju samo Allahu Uzvišenom, a s pravom se može reći da je ona pravi i krajnji cilj svih stepeni. A svrha svih odgoja i čišćenja nije nista drugo do odgoj i cišćenje od svega što smeta i utiče na ljubav prema Allahu Uzvišenom.“ (24) To je uvođenje u vrt zaljubljenih i šetalište čežnjom ispunjenih…

Iz serijala: Spoznaja Allaha, put ka Njemu i čišćenje duše i srca (4 dio)

(Slijedi još članaka na ovu temu inšallah) 

 

Bilješke:
1-Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Rewdatu-l-muhibbin we nuzhetu-l-muštaqin, str. 3., Darul-kutubil-’ilmijjeh, Bejrut, 1403. h.g.-1983. Pored izvornog djela Rewdatu-l-muhibbin, korišćen je i sažetak ovog djela Itihafu-l-’ašiqin, šejha Raida ibn Sabrija, Aman, Jordan.
2-Ebū Seid El-Hasan ibn El-Hasan El-Basri. Očevo mu je ime Jesar El-Basri, bio je od zarobljenika Mejsana pri osvajanju Perzije i rob Zejdu ibn Sabitu r.a. Rođen je u predžadnjoj godini hilafeta Omera r.a. u Medini. Preselio je u Basru nakon pogibije Osmana r.a. Vidio je Osmana i Aliju i sreo Talhu i Aišu (radijallahu ‘anuhuma). Prenosi od ashaba popout: Ebū Bekra Es-Sekafija, Enesa ibn Malika, Semure ibn Džunduba (radijallahu ‘anhum). Bio je imam svoga vremena i ostalih vremena, preteča u znanju, zuhdu, mudrosti i ibadetu, a njegov govor je bio najsličniji govoru vjerovjesnika. Umro je u Redžebu 110. h.g., rahimehullah. Vidjeti: Ahmed Ferid, Min e’alami-s-selef, 1/139., Daru-l-iman, prvo izdanje, 1418. h.g.-1998.
3-Fudajl ibn ’Ijad, Ebu Ali Et-Temimi El-Jerbu’i El-Merwezi, šejh Harema, bio je imam rabbanijj, odgojen i koji odgaja, pobožan i postojan u vjeri, velikan islama. Živio je u Mekki, i umro je 187. h.g. Vidjeti: Ez-Zehebi, Tezkiretu-l-huffaz, 1/245.
4-Abdullah ibn Mubarek ibn Wadih Et-Temimi, veliki učenjak, pobožnjak, zahid i mudžahid od prvih generacija. Jedne godine bi išao u džihad a sljedeće bi išao na hadždž. Vidjeti: Ahmed Ferid, Min e’alami-s-selef, 2/5., Daru-l-iman, prvo izdanje, 1418. h.g.-1998.
5-Sirri Es-Seqati, veliki učenjak, pobožnjak, zahid i mudrac kojeg islamski učenjaci puno citiraju kada su u pitanju teme vezane za put ka Allahu. Vidjeti: Ibnu-l-Qajjim, Medaridzu-s-salikin, Rewdatu-l-muhibbin i dr.
6-Ebu-l-Qasim Džunejd ibn Muhammed El-Bagdadi’, jedan od islamskih velikana i velikih poznavaoca vjere. Rodio se, živio i umro u Bagdadu. Ibnu-l-Esir o njemu kaže da je bio imam vremena u kojem je živio. Učenjaci ga ubrajaju u prvog čovjeka svog sufijskog pravca, zato što je svoj pravac uskladio sa Kur’anom i Sunnetom i nije zastupao iskrivljenja vjerovanja. Svoje je principe štitio od pretjerivanja i izbjegavao je sve ono što se kosi sa Šerijatom. Jedna od njegovih izreka jeste: „Naš put je regulisan Kur’anom i Sunnetom“, i „Onoga ko ne nauči Kur’an napamet i ne ovlada fikhom ne treba slijediti.“ Umro je ovaj prvak islama 297. h.g. Vidjeti: Ibnu-l-Esir, Rewdatu-n-nazirin, Ibn Hallikan, Wefejatu-l-e’ajan, 1/117.; Ebu Nu’ajm, Hiljetu-l-ewlija’, 10/255.; El-Hatib El-Bagdadi, Tarihu Bagdad, 7/241.
7-Ebu Talib El-Mekki, Muhamemd ibn Ali ibn ’Atijjeh, veliki pobožnjak iz prvih generacija, puno je spominjao Allaha, bio je zahid, dobar čovjek i sa puno ibadeta i prenosio je hadise od više selefa. Napisao je djelo Qutu-l-qulub, za koje Ibn Tejmijje kaže: „Što se tiče knjige Qutu-l-qulub, i knjige Ihja’ koja slijedi ono što ovaj spominje od djela srca, poput sabura, zahvalnosti, ljubavi, tewekkula, tewhida i tome slično, Ebu Talib je učeniji u hadisu i predajama, i govoru učenjaka o djelima srca od sufija i drugih mimo njih, nego Ebu Hamid El-Gazali, i njegov je govor tačniji i precizniji, i dalji od novotarije, s tim da u Qutu-l-qulub ima slabih i apokrifnih hadisa, i mnogih odbačenih stvari.“ Odrastao u Mekki a umro u Bagdadu 386. h.g. Vidjeti: Ibn Hallikan, Wefejatu-l-e’ajan, 4/303.; Ibn Kesir, El-bidaje we-n-nihaje, 11/365., Daru ihjai-t-turasi-l-’arebijji, 1408. h.g.-1988. i Medžmu’u-l-fetawa, 10/551-552.
8-Sehl ibn Abdillah Et-Tusteri, bio je zahid, imao je veoma lijepe i poučne vazove, i napisao je knjigu o pokuđenosti ilmu-l-kelama, puno je volio da uči i podučava hadis, i umro je 283. h.g. Vidjeti: Ez-Zehebi, Sijeru e’alami-n-nubela’, 13/330.
9-Ebu Sulejman Ed-Darrani, Abdurrahman ibn Ahmed El-’Ansi, zahid svog vremena i sljedbenik Sunneta, umro je 205. h.g. Vidjeti: Ez-Zehebi, Sijeru e’lami-n-nubela’, 10/182.
10-Jusuf ibn Esbat je imam, zahid, pobožnjak, od velikana šejhova, imao je veoma lijepa predavanja i mudrosti, bio je od onih koji bdiju na Allahovim granicama. Umro je 195. h.g. Vidjeti: Ez-Zehebi, Sijeru e’alami-n-nubela’, 9/169., i Ibn Hadžer, Tehzibu-t-tehzib, 11/358.
11-Huzejfe ibn Qatade El-Mer’aši, bio je od skromnih i poniznih pobožnjaka, družio se sa Sufjanom Es-Sewrijem i od njega slušao nauku. Vidjeti: Ebu Nu’ajm, Hiljetu-l-ewlija’, 8/267.
12-Ma’ruf El-Kerhi, Ebu Mahfuz ibn Fejruz, od roditelja kršćana, a on je primio Islam. Bio je poznat po tome što je bio dobar daija pa su mu se ljudi odazivali masovno. Umro je u Bagdadu 200. h.g. Vidjeti: Ibn Hallikan, Wefejatu-l-e’ajan, 5/231.
13-Ebu Abdullah, ’Amr ibn Osman ibn Kureb od stanovnika Mekke, koji se zatim preselio u Bagdad gdje je ostao do svoje smrti. Bio je veliki pobožnjak i mudrac, ima napisana djela o tesawwufu, umro je 291. h.g. Vidjeti: Ebu Abdurrahman Es-Sulemi, Tabeqatu-s-sufijje, 200., i Tarihu Bagdad, 12/233.
14-Vidjeti: Ibnul Qajjim El Džewzijje, Rewdadu-l-muhibbin, 59.,
15-Hadis je Sahih, biljezi ga Ahmed u Musnedu.
16-Kur’an, 51:56
17-Vidjeti: Ebu Hamid El-Gazali, Ihja’u ’ulumiddin.
18-Hadis je sahih, bilježi Muslim pod brojem 2566.
19-Hadis kudsi, bilježi Ahmed u Musnedu, 5/239., Tirmizi u Sunenu, 4/597., Ibn Hibban u Sahihu, 2/338 i drugi. Kaže Tirmizi: „Ovaj hadis je hasen-sahih.“
20-Vidjeti: Ibnul-Qajjim, Rewdatu-l-muhibbin we nuzhetu-l-muštaqin, str. 3-4., Darul-kutubil-’ilmijjeh, Bejrut, 1403. h.g.-1983. Pored izvornog djela Rewdatu-l-muhibbin, korišćen je i sažetak ovog djela Itihafu-l-’ašiqin, šejha Raida ibn Sabrija, Aman, Jordan.
21-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 185.
22-Vidjeti: Itihafu-l-’ašiqin, 321.
23-Vidjeti: Šejtanove zamke, 229
24-Ebu Hamid El Gazali, Ihja’u ’ulumiddin, Rubu’u-l-mundžijat, Kitabu-l-mehabbeh.

 

Svi tekstovi na ovu temu su dostupni ovdje:
 

DEVETI