Akida

Smijemo li se radovati smrti novotara

450views
Preveo: Harmin Suljić
Kada je u pitanju smrt uleme i daija, musliman iskazuje žalost, ali se istovremeno raduje kada Allah uništi novotare ili zabludjele, posebno ako se radi o osobama koje su vođe ili inicijatori određenih zabludjelih teorija ili djela. Musliman se raduje njihovoj smrti zato što se na taj način lome njihova pera, iščezavaju njihove ideje kojima su zavodili ljude. Naši ispravni prethodnici upozoravali su na opasnost živih novotara i njima sličnih, ali isto tako nakon njihove smrti nisu donosili rahmet na njih, niti su se žalostili zbog njihovog preseljenja. Naprotiv, u takvim situacijama pojašnjavali su stav šerijata u vezi sa stanjem takvih osoba, iskazujući radost i veselje.

U zbirkama Buharije i Muslima prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., za njih govorio: ”Od njih će se odmoriti robovi, zemlja, drveće i životinje.”
Stoga, kako da se musliman ne raduje smrti onih koji su ezijetili ljude i remetili red na Zemlji? Naprimjer, kada se tržnicom proširila vijest o smrti zabludjelog Murisija, Bišr b. Haris, koji se tu zatekao, rekao je: ”Da se ne radi o isticanju ličnosti, ovo bi bilo mjesto zahvale Allahu i mjesto gdje treba učiniti takvu sedždu, ali hvala Allahu koji ga je usmrtio.” (Tarihul-Bagdad, 7/66)
Jedan čovjek rekao je imamu Ahmedu: ”Da li je grješan čovjek koji se raduje nedaćama koje pogode pristalice Ibn Ebu Davuda?”, a on mu je odgovorio: ”Ko se tome ne bi radovao!” (Es Sunne od Hilal, 5/121)

Seleme b. Šebib kazuje: ”Jednom prilikom dok sam sjedio kod Abdu-Rezaka Sinanija došla nam je vijest o smrti Abdul-Medžida, pa je on rekao: ”Hvala Allahu koji je Muhammedov ummet oslobodio od Abdul-Medžida.” (Sijer ealamu nubela, 9/435) Spomenuti Abdul-Medžid bio je sin Abdul-Aziza b. Ebu Davuda, predvodnika akide murdžija.

Kada se čulo za smrt Vehda el-Kurešija, zabludjelog novotara, Abdu-Rezak je rekao: ”Hvala Allahu kada je muslimane oslobodio od njega.” (Lisanul mizan od Ibn Hadžera, 8/402)

Hafiz Ibn Kesir u djelu ”El-Bidaje ve nihaje”, 12/338, govoreći o jednom vođi novotara, kaže: ”Allah je njegovom smrću podario muslimanima smiraj ove godine u mjesecu zul-hidždžetu. Ukopan je u svojoj kući, a zatim je prenesen u mezarje Kurejšija. Allahu hvala i čast! Kada je umro, njegovoj smrti radovali su se mnogi pripadnici ehli-sunneta, a svoju radost iskazali su zahvalom Allahu, s.v.t., tako da nikog od njih nisi mogao vidjeti a da Allahu nije zahvaljivao na tome.”

Dakle, prethodno smo naveli stav selefa, Allah im se smilovao, u vezi sa smrću vođa novotara i zalutalih. Neko će koristiti predaju Ibnul-Kajjima u djelu ”Medaridžu-salikin”, 2/345, koju prenosi od svog šejha, šejhul-islama b. Tejmijje, koji je rekao: ”Došao sam mu jednog dana radujući se smrti jednog od njegovih velikih protivnika i neprijatelja i čovjeka koji ga je mnogo ezijetio, pa je on osudio takvo moje ponašanje. Odmah je ustao i otišao njegovoj porodici da im izjavi saučešće rekavši: ‘Ja sam vam umjesto njega za sve što treba.”’
Onaj ko razmisli o ovoj predaji, vidjet će da u njoj nema ništa kontradiktorno jer je šejhul-islam Ibn Tejmijje bio poznat po svojoj blagosti i po tome što se nikada nikome nije svetio radi sebe. U takvim situacijama, šejhul-islam bi osudio stav svakog svog učenika koji bi pokazao radost zbog smrti njegova neprijatelja ili osobe koja mu je pokazivala veliko neprijateljstvo.

Mi smo često svjedoci smrti javnih ličnosti iz različitih sfera našeg društva i šire, posebno osoba koje ulažu maksimalan napor u borbi protiv islama i muslimana, osoba koje blagosiljaju zločine nad muslimanima ili ih sami planiraju, odobravaju, huškaju i raspiruju mržnju i netrpeljivost među narodima.

Otuda je neophodno ukazati na činjenicu da se svaki musliman treba radovati smrti svakoga onoga ko ispoljava kufr, prakticira i propagira činjenje novotarija i zabluda, u najmanju ruku zbog toga što je nestalo zagovarača kufra i zablude. Ovu činjenicu i stav prvo moraju shvatiti učenjaci i daije, osobe koje iskazuju ljubomoru u pogledu Allahove vjere i koji se trude da se uklone zlo i zabluda.

Istovremeno je žalosno vidjeti i čuti kako daije, ulema i predstavnici muslimana izražavaju žaljenje, saučešće i rahmet prilikom smrti takvih osoba, ili čak štaviše, dove da im Allah podari njemu sličnog. Naravno, ovakvo ponašanje dovodi u pitanje ispravnost njihove akide i islama.

Da nam Allah podari da istinu vidimo istinom i da je slijedimo, i da nam podari da neistinu vidimo neistinom i da je se klonimo. Amin!