Aktuelno

Slijeđenje strasti je najveći povod razilaženja među muslimanima

393views

Preveo: Smail L. Handžić

Uzvišeni Allah je rekao: „Zbog onoga što ljudske ruke učiniše, pojavio se nered na kopnu i na moru, da im On dadne da iskuse kaznu zbog onoga što rade, ne bi li se popravili.“ (Er-Rum, 41) Jedan od najvećih nereda koji se mogu učiniti je rušenje međusobnih veza a koji nastaje uslijed slijeđenja strasti ili činjenja sumnjivih djela. Na putu ostvarenja zacrtanih ciljeva, prohtjevi i strasti podstiču na činjenje nepravde prema drugom, a otuda nastaju i brojna razilaženja i započinju razdvajanja. Uvijek su se među ljudima javljali sukobi upravo onda kada bi se sukobili njihovi interesi i kada bi se isti potčinili vlastitoj strasti koja bi im diktirala način njihovog razmišljanja i izgradnju određenog shvatanja. Ako bi se ljudi, kojim slučajem, potpuno podčinili Allahu i Njegovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, tada bi bio uklonjen prvi i najvažniji razlog njihovog razilaženja, pa makar se i ne podudarali njihovi pogledi na određena i nametnuta pitanja. Osnovni razlog razilaženja se ne krije u različitosti u određenim shvatanjima, već je upravo strast ta koja podstiče da, onaj koji zastupa određeno mišljenje, bude uporan u njegovom propagiranju pa iako mu se prethodno i objelodanila prava istina. Dakle, radi se o tome da se postavlja lični ugled na jedan tas vage, a istina na drugi, prilikom čega se već od prije znalo da će neminovno prevagnuti tas koji zastupa ljudski ugled!

Upravo zbog ovoga nam je došao nauk da, prilikom borbe, posebno budemo pokorni Allahu i Njegovom poslaniku, sallallahu ‘alejhi we selleme, jer je to postupak kojim se ubrizgava jedno načelo bez koga je borba nemoguća. „O vjernici, kada se s kakvom četom sukobite, smjeli budite i neprestano Allaha spominjite da biste postigli što želite, i pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.“ (El-En’am, 45, 46)

Što se tiče sumnjivih stvari i pokvarenih tumačenja koja idu njima u prilog, ta zbog toga su se ljudi i udaljili od istine i prihvatili mišljenja i stavove koja su oprečna jedna drugim! Među najjasnijim dokazima takvih razilaženja je to što će se ovaj ummet razići u sedamdeset i dvije skupine zastranivši na taj način od pravog puta. Također, slijeđenje strasti i sumnjivih stvari je razlogom pojave mnogih bolesti koje upravo jamče rascjepljenje jedinstva „saffa“ i razdvajanje unutar ummeta. Možda su slijedeće bolesti najvažnije takve pojave:

Prva: Nepravičnost i nasilje

Rekao je šejhul-islam, ibn Tejmijje rahimehullah, a on je posjedovao obilato iskustvo sa svojim neistomišljenicima: „…A ti, ako bi dobro razmislio o svemu onome što se dešava od silnih razilaženja unutar ovog ummeta, između njegovih učenjaka, pobožnjaka, vođa i starješina, primjetio bi da je to velikim djelom zbog nepravičnosti, bilo ono protumačeno ili neprotumačeno! Zbog toga su Džehmijje bile nepravedne prema sljedbenicima Sunneta prilikom iskušenja koja su bila u vezi sa sifatima (Allahovim s.w.t. osobinama) i Kur’anom, kao što je bilo iskušenje sa imamom Ahmedom i drugim. Zbog toga su i Rafidijje (ortodoksna šiitska sekta) bili nepravični prema sljedbenicima Sunneta u mnogobrojnim primjerima. Također, i Nasibije su pretjerali u pogledu Alije i Ehlu Bejta, zatim, i Mušebbihe prema Munezihijama, ali i neki sljedbenici Sunneta su bili nepravični kako sami prema sebi, tako i prema nekim novotarima koji su bili neumjereni naspram Allahovih naredbi, a to je, u stvari, bilo pretjerivanje koje je spomenuto u riječima Uzvišenog: „Gospodaru naš, oprosti nam krivice naše i neumjerenost našu u postupcima našim“

Druga: Zadivljenost sa samim sobom

Zadivljenost sa samim sobom proizvodi dopadljivost prema sopstvenom mišljenju i stavu, ali od nje nastaje i oholost prema drugim. Odatle čovjek postane čvrst u svome mišljenju pa makar ono bilo i neispravno, a podcjenjuje sva drugačija mišljenja, iako su ona ispravna. Istina je jedino ono što on kaže, a sve što je suprotno njegovom stavu je već osuđeno kao neispravno. Međutim, ako bi takav, barem na kratko vrijeme, posumnjao u svoju dušu, i ako bi spoznao da je upravo ona ta koja uvijek poziva na neposlušnost, time bi odagnao mnoga razilaženja i razdvajanja. Takvome bi, uistinu, i naš Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, bio uzoriti primjer, o kome je Uzvišeni Allah rekao: „Samo Allahovom milošću, ti si blag prema njima; a da si osoran i grub, razbjegli bi se iz tvoje blizine.“ (Ali Imran, 159) Zbog toga, ako su osobine ljubaznosti i blagosti osobine koje su među najprećim osobinama kojima se trebaju okititi vjernici, tada je još veća potreba, i još je veća nužda, da se one nađu kod onih koji su se opredjelili da budu nosioci šerijatskog znanja, da’weta, fetwe…

Treća: Loše mišljenje o drugima

Ovakav sve ljude posmatra u općem crnilu; njihovo razmišljanje je pogrešno, namjere su im ružne, njihovi postupci su neispravni, njihova mišljenja su sumnjiva… Svaki put kada čuje o nekom kakvu dobru vijest, on je porekne ili je protumači na svoj način. Kada god se neko spomene po nekoj zasluzi ili vrijednosti, on ga spomene po nečemu ružnom ili ga osudi. Često se upošljava tuđim namjerama i željama (koje su mu, kao gajb, nepoznate), a da ne govorimo o očitim postupcima i vanjskim djelima. Uvijek neistomišljenike osuđuje prije nego li se uvjerio u njihova mišljenja ili saslušao njihove dokaze. Da stvar bude još gora, on se sa svim ovim ne zadovoljava, već dozvoljava da njegov jezik bude toliko slobodan da može narušavati tuđe časti sa psovkom, potvaranjem, vrijeđanjem, praćenjem ljudskih posrtaja, pogreški. Ako bi, kojim slučajem, bio toliko bogobojazan i svjestan pa da se ustručava od samog govora koji narušava čast drugih – od njega vrijednijih osoba – tada bi posegnuo opet za osuđivanjem, ali sada uz pomoć davanja znakova i odgovarajućih, za tu svrhu, pokreta, što ponekad biva odvratnije i licemjernije. Recimo, sa klimanjem glave, izvrtanjem usta, okretanjem, pravljenjem grimasa, naborivanjem čela… „Ti te ljude zaista vidiš kao osuđivače i kasapine! Kad god naiđe na skupinu daija (misionara), među njima odabere svoju žrtvu (kao kurban) na koju će ispaliti projektile odvratnih izraza, ali koji će izletjeti upravo iz njegovih usta poput strijele iz sredine luka, i pogoditi ga u sred puta. Nakon toga će kazati: „Uklanjajte prepreke sa puta, jer to je dio imana!

Četvrta: Ljubav prema dokazivanju u raspravi sa drugima

Ono što podstiče na ovakvo nešto je pokornost sopstvenoj strasti, ili je, pak, nedovoljnost razumjevanja, besposličarenost i klonjenje od korisnih postupaka. Imam Ahmed, a i drugi mimo njega, su zabilježili predaju od Ebi Umame, da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Ni jedan narod nije zalutao nakon njihove upute, osim radi toga što su se (pretjerano) prepirali!“ Zatim je proučio: „A navodili su ti ga kao primjer samo zato da bi se raspravljali, jer su oni narod svađalački.

Imam Ebu Jusuf, pristalica Imama Ebu Hanife, neka je na njih Allahova milost, je rekao: „Prepirka (svađanje) u vjeri je novonastala stvar, dok je ono sa čim se međusobno prepucavaju sljedbenici strasti prava novotarija! Da je to (što rade) vrijedna stvar, za tim bi već posegnuli sljedbenici Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, a i njihovi sljedbenici. To bi kod njih bilo još žešće i zastupljenije! Uzvišeni Allah je rekao: „Ako se oni budu prepirali s tobom, ti reci: “Ja se samo Allahu pokoravam, a i oni koji me slijede.“, a nije mu naredio da se sa njima prepire! Da je htio, objavio bi mu čvrste argumente, i rekao mu: Reci to i to!

Rekao je Ibn Kutejbeh, opisujući osobine naših ispravnih prethodnika, neka je na njih Allahova milost i zadovoljstvo: „U njihovo vrijeme su vođene rasprave o jasnim, praktičnim i aktuelnim pitanjima, o pitanjima sa kojima su se ljudi stalno susretali – u tome je Allah dao korist i govornicima i slušaocima. Nasuprot tome, većina današnjih rasprava je bespotrebno detaljisanje o pitanjima koja su prošla i koja se, vjerovatno, više neće ni dogoditi. Glavni cilj je postao otkrivanje tajnovitog, temeljito izučavanje nepoznatog i čudnog, odgovaranje na prethodno rečeno… U njihovo vrijeme su se vodile rasprave o usporedbi sabura sa šukrom i preferiranju jednog nad drugim, o šejtanskim došaptavanjima i zlim mislima, o sputavanju vlastitih prohtjeva i strasti; a današnji teoretičari raspravljaju o ljudskoj mogućnosti i volji, uzročno-posljedičnosti, dijelu suštine, akcidenciji (slučajnosti) i biti (suštini). Svi njihovi govori se svode na izvjesnost i zbunjenost. Oni zbunjeno stoje između mnoštva ideja i puteva, a strast ih vodi povodcima propasti…

Međutim, nakon što su se ljudi upustili u međusobne prepirke, njihove strasti su ih udaljile. Rekao je Amr ibn Kajs: „Upitao sam El-Hakema ibn ‘Utbeh: Radi čega su se ljudi prinudno vratili svojim strastima? Reče: Zbog prepirki!

Prenosi se od Ebi Kilabeta, a on je doživio vrijeme nekoliko ashaba Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme: „Ne družite se sa onima koji se prepiru i svađaju, jer ja nisam siguran da vas neće dotaći neke njihove zablude, ili da vas oni neće odvratiti od dijela onoga što ste prethodno bili poznavali!

Rekao je M’an ibn Isa: „Jednom je izašao Malik ibn Enes iz mesdžida, oslanjajući se na moju ruku, pa ga je sreo čovjek zvani Ebu Hurijjeh, za koga se govorilo da je nosilac ideje o Irdža’u, pa mu reče: „O Allahov robe, saslušaj me šta ću ti kazati, kako ću ti navesti argumente i upoznati te sa mojim mišljenjem!“ Reče: Šta ako me nadgovoriš? Reče: Ako te nadgovorim, onda me i slijedi! Reče mu: A šta ako dođe neki čovjek i ako se on sa nama upusti u razgovor i nadgovori nas obojicu? Reče: Onda ćemo njega slijediti! Zatim mu reče Malik, rahimehullah: „O Allahov robe, Uzvišeni Allah je poslao Muhammeda, sallallahu ‘alejhi we selleme, sa jednom vjerom, a ja primjećujem da ti želiš da iz jedne vjere odeš u drugu!

Jednom je neki čovjek došao kod El-Hasana El-Basrija, pa mu reče: „O Ebu Seide, hajde da se prepiremo o vjeri! Reče mu El-Hasan: Što se mene lično tiče, ja sam spoznao svoju vjeru, a ti, ako si izgubio svoju vjeru, onda je potraži!

Zbog svega navedenog, ako je svađa i prepirka pokuđena u svakom slučaju, onda je ta pokuđenost još više žešća kada se to čini sa običnim ljudima koji su neznalice! Prepirka i nadgovorivanje drugih se treba posebno ostaviti onda kada od nje nema nikakve koristi…

Molim Uzvišenog Allaha da nas udalji od iskušenja slijeđenja strasti i prohtjeva, te da nas vrati u okrilje Njegove vjere, da spoji naša srca…, i neka su salawati i selami na našega Poslanika, na njegovu porodicu i sve ashabe!

 

Autor: Šejh, dr. Nasir ibn Sulejman El’Umer