Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/2020/wp-content/themes/minbertheme/templates/template_single_post.php on line 1084
Rekaik

Slava se ne postiže u postelji od perja

632views

Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Imam Ahmed je u ranom djetinjstvu ostao bez oca i odrastao je kao jetim. Svu brigu o njemu preuzela je njegova majka koja ga je odgojila na ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. O svojoj majci imam Ahmed, rekao je: “Majka me je podučila Kur’anu i ja sam sa deset godina postao hafiz Kur’ana.” Brižna udovica bila je u potpunosti posvećena svom sinčiću, budila ga je prije sabaha, grijala mu vodu za abdest, jer je u Bagdadu bilo hladno vrijeme, zatim je s njim odlazila u džamiju koja je bila daleko od njihove kuće. U džematu su klanjali sabah-namaz, a onda su se vraćali kući da bi se maleni Ahmed mogao pripremiti za nastavu i predavanja koja je slušao pred uglednim islamskim učenjacima toga doba. Kada je napunio 16 godina, majka mu je rekla: “Dragi moj, sine, predlažem ti da kreneš na put i da učiš islamsku nauku u drugim islamskim centrima i da proučavaš hadis, jer je proučavanje hadisa kao hidžra na Allahovom putu.” Iskrena i čestita vjernica nije mnogo razmišljala o neizvjesnostima koje su njenog sinčića čekala na tom putu, niti je strahovala za njegovu sudbinu iako je on bio jetim koji je bio potreban svake pomoći, već je svoj slučaj i slučaj svoga sina, povjerila Allahu. Nije očajavala u pogledu njegovog uspjeha, jer je nada da će dočekati dan kada će njen sin postati učenjak u oblasti hadisa nadvladala očaj. I ubrzo se ta brižno nakalemljena i zalivana mladica razvila u veliko stablo sa raskošnom krošnjom i obilnim i ukusnim plodovima kojih je bilo u svako doba godine.

Neka Allah, dž.š., nagradi majku Ahmeda ibn Hanbela, tu čestitu i hrabru muslimanku koja nije dozvolila da se u njenom životu ijednog trenutka otvore vrata očaja i beznađa.

Najveći izumi počinju kao obične ideje

Godine 1819., francuski ljekar Lajnek (Rene Theophile Laennec 1781.-1826.), pozvan je da pregleda mladu djevojku koja se žalila na bolove u predjelu srca. Djevojka je odbila dopustiti Lajneku da stavi svoje uho na njene grudi da bi čuo otkucaje njenog srca, kako je to bilo uobičajeno u ljekarskoj praksi u to vrijeme. Razmišljajući šta da uradi i kako da napravi taj pregled, Lajnek je pored djevojčinog kreveta ugledao novine. Uzeo je dvolisnicu i smotao je u obliku cilindra. Onda je jednu stranu, sa širim otvorom, stavio na djevojčino srce, a drugu je prislonuo na svoje uho. Bio je iznenađen i fasciniran kako je dobro mogao čuti otkucaje njenog srca i izvršiti kvalitetan pregled. U tom trenutku mu je kroz glavu sijevnula ideja da napravi slušalice koje danas koriste ljekari. I uspio je. On je napravio prve slušalice od drveta u obliku cilindra i nazvao ih stetoskop i time još jednom potvrdio da je svaki izum prije toga bio samo obična ideja.

Imam Buharija – učenjak čelične volje

Imam Buharija je zapisivao hadise koje je slušao od preko hiljadu učenjaka i odmah ih je memorirao i učio napamet. Nakon toga on je pravio selekciju hadisa i u svoju zbirku je unosio samo vjerodostojne hadise, a one, za koje je smatrao da nisu vjerodostojni i da se ne bi mogli pripisati Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, odbacivao je. Učenjaci pred kojima je slušao hadis bili su fascinirani njegovim brzim memoriranjem hadisa, tako da su neki od njih mislili da on koristi misteriozni napitak za bolje i brže pamćenje. Imam Buharija je tako brzo pamtio hadis, da je bilo dovoljno da ga samo jedanput pročita, čak i one hadise čiji tekst sa nizom prenosilaca je bio izrazito dug i za čije pamćenje je drugima bilo potrebno i po mjesec dana.

Imam Buharija je bio veliki učenjak. Kada je naučio 100.000 vjerodostojnih hadisa i 200.000 apokrifnih hadisa, oko njega se počelo okupljati mnoštvo učenika. Jedan od najpoznatijih njegovih učenika je imam Muslim koji je također sastavio zbirku vjerodostojnih hadisa. Islamski učenjak Ibn Huzejme je za Buhariju rekao: “Pod nebeskim svodom nije bilo boljeg poznavaoca hadisa od Muhameda ibn Ismaila el-Buharija.” A imam Kutejbe ibn Seid, za njega je rekao: “Ja sam se družio sa islamskim učenjacima i pobožnjacima, ali, od kada znam za sebe, nisam sreo nekog poput Muhameda ibn Ismaila el-Buharija. On je u svoje vrijeme bio ono što je Omer, r.a., bio u vremenu ashaba.”

Imam Buharija bio je poznat po izrazitoj pobožnosti. Svakog ramazana okupljao je svoje prijatelje i klanjao bi im teravih-namaz i na svakom rekatu učio je po dvadeset stranica, i tako je završavao cijeli Kur’an. Svaki dan, u toku ramazana, pročio bi cijeli Kur’an, govoreći: “Uz svaku hatmu je dova koja se ne odbija.” Osim toga, on je bio izrazito darežljiv. Otac mu je ostavio u nasljeđe ogromno bogatstvo koje je on dijelio siromasima i potrebnima. Buharija je također naučio dobro gađati iz luka. Sakupljanje i proučavanje hadisa nije ga spriječilo da nauči gađanje, i ne samo to, već je govorio da je to obaveza svakog muslimana kako bi mogao odbraniti sebe  i svoju državu.

Imam Buharija je imao redovne halke ili kružoke u svome mesdžidu, kojima je prisustvovao veliki broj studenata. Nije škrtario u prenošenju znanja. Namjesnik Buhare, Halid ibn Ahmed, tražio je od njega da dolazi u njegov dvorac i da podučava njega i njegovu djecu i da njima drži posebna predavanja. Imam Buharija je to glatko odbio, rekavši: “Ko želi da uči islamsko znanje neka dođe na predavanja u džamiju. Znanju se dolazi na noge, znanje nikome ne ide na noge. Ne pada mi na pamet da ja na taj način uskratim ostalim ljudima znanje koje mi je Allah podario.” Zatim je, namjesnikovom izaslaniku rekao: “Prenesi namjesniku da ja nikada neću poniziti znanje niti ću s njim ikada doći pred kapije vladarskog dvorca. Ako on ima ikakvu potrebu kod mene, neka dođe u mesdžid ili u moju kuću. Ako mu se to ne sviđa, pa on je sultan, neka mi, ako hoće, zabrani znanstvene kružoke, kako bih mogao imati dokaz protiv njega na Sudnjem danu, da nisam tajio znanje.”

Imam Buharija je napisao mnogo knjiga, a najpoznatija je njegova zbirka hadisa ElDžami’u-s-Sahih, poznata kao Sahihu-l-Buhari. Svaki put, kada je želio da upiše hadis, abdestio je i klanjao dva rekata. Svoj Sahih pisao je 16 godina i on se smatra najvjerodostojnijom knjigom nakon Kur’ana. Imam Buharija umro je u noći Ramazanskog bajrama 256. godine po Hidžri, nakon što je zemlju ispunio znanjem i osvijetlio je svojim iskrenim vjerovanjem. Neka se Allah smiluje imamu Buhariji i nagradi ga za trud koji je uložio u stjecanju i prenošenju islamskog znanja, a posebno u sakupljanju i prenošenju hadisa.

Zamislite da je imam Buharija padao u očaj zbog životnih problema i iskušenja koja su ga snalazila na putu traganja za znanjem, da li bi danas imali priliku čitati i proučavati njegovo djelo Sahihu-l-Buhari?! 

Životna iskustva mudrih ljudi

Život je ispunjen velikim bolom, no njegova sreća veća je od njegovog bola. Međutim, život, sam po sebi, veći je i od bola i od sreće koji su u njemu. (El-Akkad)

Potpuni život je da potrošiš svoju mladost u ambicijama, svoje zrelo doba u borbi  i odricanju, a svoju starost u dubokom razmišljanju i meditaciji. (Wilfrid Blunt)

Mi smo ludi ako nismo u stanju misliti, fanatici smo ako ne želimo misliti i robovi smo ako se ne usudimo misliti. (Platon)

Slava se ne stiče u postelji od perja. (Turska poslovica)

Prvi stepen znanja je ćutanje, drugi stepen je lijepo slušanje, treći stepen je memoriranje, četvrti stepen je rad po naučenom, a peti stepen je prenošenje znanja. (Mustafa Lutfi el-Manfaluti)

Najbolja i najljepša stvar je zdravlje, da nije gorčine bolesti ne bismo osjetili slast zdravlja. (Kaykaus)

Ne traži da što prije završiš posao, već gledaj na njegov kvalitet. Ljudi te neće pitati koliko si vremena potrošio u nekom poslu, već će gledati na kvalitet onoga što si uradio. (Platon)

Osmijeh topi led, širi zadovoljstvo i liječi najteže rane. On je ključ dobrih međuljudskih odnosa. (Volter)

Jesi li doživio nešto slično?

Prenosi se od Ibn Ishak da je rekao: “Pričao mi je Jahja ibn Urve, prenoseći od svog oca Urveta ibn Zubejra, a on od Abdullaha ibn Amra ibn Asa, da ga je Urve pitao: ‘Na šta su se Kurejšije najviše žalili kad je riječ o njihovom neprijateljstvu prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem?’ Odgovorio je: ‘Bio sam prisutan kada su se uglednici iz plemena Kurejš okupili u Hidžru kod Kabe, pa su spomenuli Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, rekavši: ‘Neopisiva ja naša strpljivost sa Muhammedom! On je srušio naše snove, vrijeđa naše pretke, izigrava se s našom vjerom, podijelio je naše porodice, psuje naša božanstva. Uistinu je naša strpljivost prema njemu dostigla svoj vrhunac.’ Dok su oni pričali o njemu, pojavio se Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, koji je došao do Ka’be i počeo tavafiti. Kad god je naišao pored Kurejšija oni su ga vrijeđali i ismijavali, a ja sam na njegovom licu prepoznao ljutnju i reakciju na njihovo vrijeđanje. Kada je i treći put naišao pored njih i kada su ga počeli vrijeđati, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, prišao im je, stao ispred njih i rekao im: ‘Čujte me Kurejšije! Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, došao sam vam onim što će vas desetkovati (ukoliko nastavite da se suprotstavljate Istini)!’ Oni su tako ozbiljno shvatili njegove riječi da su odjednom utihnuli i izgledali su tako kao da su im ptice na glavama, a najotvoreniji među njima i najžešći u vrijeđanju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odjednom su postali tako učtivi i fini da su mu počeli govoriti: ‘Idi, Ebu-l-Kasime, tako nam Allaha, ti nisi neznalica!’ Sutradan su se ponovo okupili na istom mjestu i ponovo su jedni drugima govorili o iskušenjima koja su ih snašla otkako je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, počeo pozivati u islam. I drugi dan je došao Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, da tavafi oko Ka’be, pa su ga oni presreli, opkolili ga i upitali: ‘Jesi li ti onaj koji govori to i to o našim bogovima?’ Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, mirno im je odgovorio: ‘Da, ja sam taj!’ Zatim su ga ščepali za odjeću, pa je došao Ebu Bekr i plačući povikao: ‘Zar ćete ubiti čovjeka samo zato što govori: ‘Moj Gospodar je Allah!’ Nakon toga, oni su ga pustili i razišli se. To je nešto najteže što su Kurejšije ikada čule od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.”

Razmisli poštovani čitaoče, koliko je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, žudio za uputom Kurejšija, a s koliko zla i zuluma su mu oni uzvraćali? I iz ovog primjera, nauči, ti koji si se zatvorio u oklop očaja, snagu nade i lijepog mišljenja o Allahu od strane Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, što ga je činilo strpljivim, izdržljivim i postojanim na svim iskušenjima.

Budi jak i ne odustaj!

Na putu do ostvarivanja ambicija i postizanja uzvišenog cilja, neka ti sljedeći primjeri budu podstrek i primjer:

Imam El-Muzeni je pročitao Šafijino djelo Er-Risala, petsto puta.

Ebu Ishak eš-Širazi je jedno predavanje ponovio sto puta.

Ibn Akil je napisao 800 tomova knjiga iz različitih naučnih disciplina.

Ibn Tejmijja je dnevno pisao po četiri sveske svoje knjige, a nekada je znao napisati cijelu knjigu za nekoliko sati. Od njega je znanje prenijelo i o njemu pisalo, hiljadu različitih autora.

Ibn Džerir et-Taberi napisao je sto hiljada stranica knjiga.

Ibnu-l-Dževzi je napisao hiljadu djela.

Ata’ ibn Ebi Rebbah je trideset godina spavao u mesdžidu radi traženja znanja.

Ibn Hadžer el-Askalani je pisao svoj komentar Buharijinog Sahiha, Fethu-l-Bari, trideset i dvije godine, a komentar na djelo Kitabu-l-Garib od Ebu Ubejde, četrdeset godina, a komentar na djelo Kitabu-l-egani, od Isfahanija, pedeset godina.

Ibn Batuta je trideset godina obilazio svijet i postao jedan od najvećih putopisaca svih vremena.

Ebu Hanife je prodao kućni namještaj zbog nauke.

Imam Eš-Ševkani  je držao dvanaest predavanja dnevno.

Imam Es-Serhasi je u zatvoru napisao svoje djelo El-Mebsut koje ima trideset tomova.

Ibn Esir je oduzetog tijela napisao Džamiu-l-usul i En-Nihaje u trideset tomova.

Ibn Tejmijja je bio bačen u tamnicu, pa je napisao djelo El-Fetava u trideset tomova.

Ebu Mensur es-Se’alibi se bavio šivenjem lisičije kože, pa su ga ambicije dovele na pijedestal velikog književnika i spisatelja.

El-Ferra’ je bio poznati krznar dok nije postao poznati gramatičar.

Ibn Zejjat je prodavao ulje dok nije postao ministar.

Ne gledaj u ono što nemaš

Sanjaj ma koliko tvoji snovi bili neostvarivi.

Najprije se posveti svojim ciljevima, pa tek onda ciljevima drugih ljudi.

Odredi svoje ciljeve odmah, šuti o željama tvoga srca, ne govori sutra ću, već počni odmah sada i ne boj se neuspjeha nakon što odrediš jasne ciljeve.  

Tvoj osjećaj optimistične vizije dat će ti snage da upotpuniš svoj cilj, i otklonut će svaku prepreku, poteškoću i bol do ostvarenja cilja.

Oni koji su odabrali najlakši put nikada neće dostići visine.

Tajna veličine i uspjeha leži u radu bez očaja i ustrajnosti bez posustajanja.

Ne postoji alim koji ti može pokloniti znanje kao što ga ti sam sebi možeš pokloniti, jer ti si sebi najbolji učitelj.

Jaka volja, strpljivost i rad, to su cigle za zgradu uspjeha.

Nužna svojstva uspjeha: naporan posao + potpuna ustrajnost + hrabrost i jak karakter.

Šta god radio, ne osvrći se za sobom.

Ti si onakav kakvim sebe vidiš, a ne onakav kakvim te drugi vide.

Ako želiš biti velika i uspješna ličnost, onda moraš posjedovati troje:

jasnu viziju, izdržljivost, i ne smiješ primati ni otvarati pisma koja ti šalju pesimisti.

Kuvajtski ministar i plamteći naftni bazeni

U februaru, 1991. godine, dr. Rašid el-Umejri, ministar za naftu u Kuvajtu, razgovarao je sa najvećim svjetskim firmama specijaliziranim za gašenje naftnih bušotina i bazena, o gašenju istih u Kuvajtu.

Naime, nafta koju je zapalio irački režim na čelu sa Sadamom Husejnom, prilikom invazije na Kuvajt, prijetila je da izazove pravu ekološku katastrofu i pomor miliona morskih životinja i organizama, kao što je predstavljala i veliku opasnost za stanovnike Kuvajta. Tu vatrenu stihiju trebalo je čim prije zaustaviti. Kuvajtski ministar razgovarao je sa četiri međunarodne tvrtke o gašenju požara. Možda se pitate zašto samo sa četiri svjetske tvrtke? Odgovor je vrlo jednostavan, u cijelom svijetu postoje samo četiri takve tvrtke koje se bave gašenjem naftnih bazena i bušotina. 

Na njegovo pitanje koliko im vremena treba da ugase vatru, jedna tvrtka odgovorila je da joj treba pet godina, drugoj je trebalo četiri, trećoj, tri, a četvrtoj, dvije godine. To je bio najmanji vremenski period koji je ponudila jedna od tvrtki, koja je osnovana prije nekoliko desetljeća i koja ima ogromnog iskustva na polju gašenja nafte. Ali to su ipak dvije cijele godine, a to znači da će pune dvije godine naftni bazeni gorjeti, za dvije godine će milioni barela nafte nestati u dimu, za dvije godine će mnoge životinjske vrste uginuti, a hiljade ljudi oboljeti od smrtonosnih bolesti.

Dr. Rašid el-Umejri je shvatio veličinu katastrofe i da je on u sudbonosnoj utrci s vremenom, pa je još jedanput otišao do direkcije tvrkte koja je obećala ugasiti vatru za dvije godine, da ih zamoli da, ako postoji ikakva mogućnost, skrate taj rok. Međutim, unatoč njegovim pokušajima oni se nisu usudili određivati kraći rok od dvije godine za gašenje tolikog požara. Morao je donijeti hitnu odluku, jer situacija se iz minute u minutu pogoršavala, a on je već dosta vremena izgubio na sastančenja, konsultacije i pregovaranja koja nisu urodila plodom.

Ministru Rašidu nije preostalo ništa drugo nego da sastavi vlastiti tim, što je i uradio, i da pokuša ugasiti vatru u mnogobrojnim naftnim bazenima. On je već 20. marta, 1991. godine, sa timom od 10.000 ljudi, uspio ugasiti vatru u jednom bazenu. Nakon toga su istim intenzitetom nastavili gasiti požare sve do 13. aprila, 1991. godine, kada je ministar Rašid el-Umejri izjavio da mu treba svega sedam mjeseci da, uz Allahovu pomoć, sa svojim timom ugasi požare u svim naftnim bazenima. Ta njegova izjava je naišla na osudu i ismijavanje od strane rukovodećih ljudi spomenutih svjetskih tvrtki, koji su mu govorili da on nije svjestan šta govori, da govori emocijama, a ne razumom, kao i to da su oni, kao firme koje su osposobljene potrebnom mehanizacijom i sa dugogodišnjim iskustvom, jedine u stanju da ugase te silne požare i to ne za manje od dvije godine.

Vlasnik firme Adair, jedne od četiri najveće svjetske firme za gašenje požara u naftnim bazenima, sa svojim uvredama i ismijavanjem išao je dotle da je pred američkim Kongresom napao kuvajtskog ministra za naftu, tvrdeći da su njegove izjave obične laži i pusto sanjaranje.  Za sve to vrijeme, dok su trajali napadi, potvore i ismijavanja, dr. Rašid je sa svojim timom vrijedno i uporno radio na gašenju požara, tako da nije imao vremena odgovarati na te uvrede. I nakon šest mjeseci, tačnije 21. maja, dr. Rašid i njegova ekipa, uspjeli su ugasiti požar i u posljednjem naftnom bazenu, a samim tim i ušutkati zle jezike koji su s ogromnom dozom cinizma i podsmijeha, izrekli mnoštvo uvreda na račun kuvajtskog ministra i njegove ekipe vatrogasaca.

Odlučnost, ustrajnost i nada, vodili su ove ljude u njihovom poslu i oni su uspjeli uprkos potvorama i izrugivanju od strane “stručnjaka”. Zato ova priča zaslužuje da se pročita više puta i da se iz nje izvuku pouke kako trebamo imati povjerenje u vlastite mogućnosti, bez obzira na sve padove i neuspjehe oko nas.

Piše: Sevla el-Udejdan

Saff.