Alimi

Simboli učenosti i islamskog jedinstva

387views
Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

(Serijal o utemeljiteljima poznatih pravnih škola) U prilog tvrdnji da bi životno djelo i autoritet četverice imama (el-eimmetul-erbe’a) mogli biti dobro polazište u rješavanju spomenutih problema, ide i činjenica da danas nema nijednog muslimana na zemlji, u okviru ehli-sunneta vel-džemata, a da ne pripada jednom od četiri mezheba. I kada se govori o bilo kojem vjerskom pitanju i iz bilo koje oblasti, muslimani se s pravom pozivaju na četvericu imama, njihovu učenost, pobožnost, ahlak, ponašanje i sl. Nećemo pretjerati ako kažemo da bi muslimani danas doživjeli renesansu i potpuni preporod ukoliko bi istinski i iskreno slijedili diskurs četverice imama u razumijevanju, interpretaciji i praktičnoj primjeni islamskog učenja.

Islamsko znanje pretočili u praksu
Kada kažemo da su četverica imama posebnu pažnju pridavali islamskom jedinstvu, to se prije svega odnosi na temeljna načela islamskog vjerovanja, kao što je vjerovanje u šest imanskih šarta, vjerovanje u Allahova lijepa imena i svojstva savršenstva, vjerovanje u obaveznost ljubavi prema Poslanikovoj, salallahu alejhi ve sellem, porodici (majkama vjernika ili suprugama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovoj djeci i unucima), zatim ljubav prema ashabima, a posebno prema hulefair-rašidinima, zatim, jedinstvo u pogledu primarnih izvora šerijata (Kur’an i sunnet), važnost očuvanja jedinstva islamskog džemata, islamske zajednice i države, pa makar pojedine vođe bili i grješnici itd. Nadalje, ono što posebno želimo naglasiti jeste njihova jedinstvenost po pitanju odustajanja od ranijih stavova i mišljenja i ostavljanje pristrasnosti, ukoliko bi do njih došao dokaz da je istina na drugoj strani. Nekada je ta promjena mišljenja bila u pojedinim pitanjima, a nekada u cjelokupnom mezhebu, kao kod imama Šafije (poznato je da je on imao stari i novi mezheb). Na promjenu njihovih stavova utjecala je između ostaloga i sredina u kojoj su živjeli, to jest određeni običaji koje prije toga nisu sretali, a koji nisu u koliziji sa šerijatom, zatim dublje promišljanje i analiza ranijih odgovora na neka pitanja, potom, hadisi do kojih su došli, a za koje ranije nisu znali, i potreba i problemi sredine u kojoj su živjeli, a koja im je nametnula nova rješenja po istom pitanju. Islamski učenjak El-Munavi napisao je knjigu ”Feraidul-fevaid  fi ihtilafi-l-kavlejni li mudžtehidin vahidin” u kojoj je otkrio da su sva četverica imama po određenim pitanjima imali dva ili više različitih mišljenja. A Ebu Hanifin učenik, imam Ebu Jusuf, rekao je: ”Nisam nikada iznio svoje mišljenje koje se suprotstavlja Ebu Hanifinom, a da to nije bilo i njegovo mišljenje od kojeg je odustao.” (Reddul-muhtar, I tom, str. 67) Što se tiče razilaženja u malikijskom mezhebu, dovoljno je navesti da je od imama Malika preneseno oko sedamdeset hiljada mes’ela (pojedinačnih pitanja) u Irak, oko kojih su kasniji učenjaci tog mezheba, u mnogima od njih, imali drugačije mišljenje od imama Malika. A kada je u pitanju hanbelijski mezheb, u knjigama mnogih njegovih učenika i sljedbenika mezheba, navode se tzv. vedžhejn ili kavlejn, odnosno dva mišljenja i stava imama Ahmeda po jednom te istom pitanju. To je dokaz da je njima bio cilj da dođu do istine i da se ljudima prenese istinsko islamsko znanje i ponudi pravo rješenje u skladu sa islamskim propisima, i potvrda koliko su daleko bili od pristrasnosti i slijepog slijeđenja, iz čega današnje generacije muslimana, posebno oni ljudi koji se bave islamskom naukom, moraju uzeti pouku. Što se, pak, tiče njihovih razilaženja, ona su uglavnom bila u drugorazrednim i trećerazrednim pitanjima, i nisu bila produkt pristrasnosti, već produkt idžtihada i slobodnog promišljanja, kao i različitog razumijevanja hadisa i donošenja pravnih decizija ili fetvi na temelju tog razumijevanja. Takva vrsta razilaženja dozvoljena je u islamu i ona je zapravo Allahova milost prema muslimanima. Četvericu imama krasilo je jedinstvo i u pogledu iskorištavanja vremena. Naime, za razliku od današnjih muslimana koji se busaju u prsa da slijede jedan od četiri mezheba, pa čak i oni koji se bave islamskom naukom, koji provode vrijeme u jalovim raspravama, besposličarenju, gubljenju vremena, ispraznim sijelima koja su u znaku priča rekla-kazala i ogovaranja drugih muslimana, Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed su sve svoje vrijeme koristili u stjecanju i prenošenju znanja, džihadu, dobrovoljnim ibadetima, pomaganju muslimana, obilasku bolesnika i drugim dobrim djelima. Dakle, pored toga što su bili intelektualne gromade, oni su bili i moralne veličine koje je krasio izvanredni islamski ahlak, istinoljubivost, i sabur na putu promicanja islamskog znanja. Upravo zbog toga su postigli stepen imameta i Allah im je podigao spomen i na dunjaluku i na ahiretu. Kada je imam Šafija upitan: ”Šta je za čovjeka bolje, da postane vođa ili da bude iskušan?”, odgovorio je: ”Nema vođstva bez iskušenja.” (Zadul-mead) Poznato je da je Ebu Hanife bio bičevan zbog toga što nije htio prihvatiti mjesto glavnog kadije u Kufi, također je bičevan i imam Malik u vezi pitanja oko punovažnosti razvoda braka osobe koja je na to prisiljena, a imam Šafija bio je u zatvoru i zamalo da zbog potvore munafika i spletkaroša nije stradao od sultanove sablje, pa ga je Allah spasio, dok je imam Ahmed bio svirepo kažnjavan i dugo vremena je proveo u zatvoru zbog pitanja koje je u islamskoj povijesti poznato kao pitanje ”halkul-Kur’an” (stvorenosti Kur’ana). Međutim, ti velikani nisu poklekli niti klonuli duhom i nisu izdali islam i muslimane koji su ih slijedili, već su se držali hrabro i dostojanstveno, i Allah ih je nagradio za njihov sabur. Nije zabilježeno da se neko od njih svetio vladarima ili učenjacima koji su ih oklevetali kod vladara, zbog onoga što je proživio, nego su prešli preko svega toga i oprostili onima koji su ih mučili kao da se ništa nije ni desilo. To mogu učiniti samo velike ličnosti koje su u uspjehu islama i očuvanju muslimanskog jedinstva gledale i svoj vlastiti uspjeh, pa makar život završili u zatvoru, ili na vješalima.

Allaha se, od Njegovih robova, najviše boje učeni
Četverica imama bili su poznati po svojoj iskrenoj pobožnosti, poniznosti i skromnosti. Imam Ebu Hanife čuo je jednog čovjeka kako za njega govori: ”Ovo je Ebu Hanife, čovjek koji klanja noću i nikako ne spava”, pa mu je rekao: ”Tako ti Allaha, ne pričaj ljudima o meni ono što nije istina.” To je ustvari bila istina, ali Ebu Hanife nije želio da svoj tajni ibadet iznosi pred ljude i da se time hvališe. (Ibnul-‘Imad, Šezeratuz-zeheb) Ebu Hanife je mnogo vremena provodio u dobrovoljnom namazu i bio je daleko od harama. Zbog skrušenosti u namazu zvali su ga veted (stub). A Šafijin savremenik, Er-Rebia rekao je: ”Šafija je noć podijelio na tri dijela: trećinu je pisao, trećinu klanjao, a trećinu spavao.” (Hiljetul-evlija, 9/135) O Šafijinoj bogobojaznosti svjedoči i njegova izjava: ”Nisam se nikada zakleo Allahom, ni istinito ni lažno.” (Hiljetul-evlija) Govorio je: ”Fakih (islamski pravnik) treba posuti prašine po svojoj glavi iz poniznosti prema Allahu i zahvalnosti na znanju koje mu je podario.” (Sijerul-e’alam en-nubela’, 10/53) Ahmed ibn Hanbel bio je poznat po tome što je svake sedmice završavao hatmu Kur’ana, po ugledu na ashabe, i po učestalom dobrovoljnom postu, čak i u zatvoru, i bio je poznat po darežljivosti i opraštanju. Ebu Davud je govorio: ”Kružoci Ahmeda ibn Hanbela nalikovali su na ahiretske kružoke.” (Sijerul-e’alam en-nubela’, 11/199) Imam Malik govorio je: ”Učenjak neće biti istinski učenjak sve dok ne bude radio od dobra i ono što ljudi od njega ne očekuju, i što ako bi ostavio ne bi počinio nikakav grijeh.” (El-Muvafekat, 4/243) Ibn Mehdi je rekao: ”Nisam vidio da se neko istinski bojao Allaha kao imam Malik.” (Tertibul-medarik, 1/178) Iako su u islamskom znanju postigli visoke stepene i možemo slobodno kazati bili simboli tog znanja, nisu se ustručavali da uče jedan od drugog i da s ponosom ističu kako su učili pred tim i tim šejhom iako su ga kasnije dostigli, a možda i prestigli u znanju. Poznato je da je Ebu Hanifin sin učio kod imama Malika, kao i Šafija, a Ahmed je učio kod Šafije i sl. Ibn Ebi Umer el-Adni rekao je: ”Čuo sam Šafiju kada kaže: ‘Malik je moj učitelj i od njega sam uzeo znanje.”’ (Sijerul-e’alam en-nubela’, 8/75) Imam Ahmed govorio je: ”Za šestericu sam molio u zoru, jedan od njih je Šafija.” (Tarihu Bagdad, 2/66) Prenosi se da je Salih ibn Ahmed rekao: ”Moj otac je jedanput vodio Šafijinog magarca, pa je to čuo Jahja ibn Muin i poslao mu je poruku: ‘O Ebu Abdullah, zar si zadovoljan da budeš vodič Šafijinog magarca?’ Ahmed mu je odgovorio: ‘O Ebu Zekerija, da si bogdo ti držao povodac sa druge strane, bilo bi ti bolje.”’ (Tarihu Dimešk) Prenosi se od Ishaka ibn Râhavejha da mu je Ahmed rekao: ”Hajde da upoznaš čovjeka kakvog do sada nisi vidio!”, pa ga je odveo do imama Šafije. A Šafija je govorio da nije vidio učenjaka poput Ahmeda, iako je Ahmed bio njegov učenik. Tako čistih duša živjela su četverica imama i na tome su i umrli i s time će biti proživljeni na Sudnjem danu i uvedeni u Džennet, kao braća na divanima naslonjeni i jedni prema drugima okrenuti. Njihovi sljedbenici nemaju veće potrebe od toga da se okite njihovim ahlakom i da ga uzmu kao osnov u međusobnim odnosima, a da ne dozvole da ih strast podijeli i učini neprijateljima.

A njih naslijediše pristrasni i slijepi sljedbenici
No i pored njihove učenosti, pobožnosti i postignutog imameta, oni nikada nisu tvrdili da su bezgrješni i da ih neko mora slijepo slijediti. Poznate su riječi imama Ebu Hanife: ”Kada do nas dođe sahih hadis, mi ga bez pogovora uzimamo i radimo po njemu, ako dođe predaja od ashaba, mi onda dajemo sebi pravo da uzmemo od ashaba od kojeg hoćemo, a kada dođe predaja i mišljenje od tabiina, pa oni su ljudi i mi smo ljudi.” Imam Malik govorio je: ”Od svakog učenjaka uzima se i odbacuje, osim od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.” Prenosi se da je imam Šafija rekao: ”Kada postoji sahih – vjerodostojan hadis, to je moj mezheb”, a imam Ahmed je kazao: ”Ne slijedite slijepo ni mene, ni Malika, ni Šafiju.” (Ibn Abdulhadi, Menakibul-eimmetil-erbea) Nažalost, pripadnici njihovih mezheba često su skretali sa staze kojom su hodila četverica imama, što je za posljedicu imalo razdor, razilaženje, neprijateljstvo i sijanje smutnje među muslimanima. Tako su u povijesti islama dvije skupine bile posebno prepoznatljive i obje su imale negativan utjecaj na međumuslimanske odnose i na razvoj i tok islamske misli. Prva skupina bila je poznata po svojoj pristrasnosti u pogledu mezheba koji su slijedili, pa su izmislili mnogobrojne predaje u kojima se glorificira ličnost imama dotičnog mezheba i njegovu ulogu u interpretaciji svetih tekstova, koju su smatrali dovršenom i obavezujućom za sve muslimane, i druga skupina, koja je u svemu oponirala i suprotstavljala se imamu drugog mezheba i njegovim sljedbenicima, tako da je ta netrpeljivost često znala eskalirati u otvorenu mržnju, neprijateljstvo i sukobe. Zaboravljajući da time napadaju na temelje islama i pravne škole ili mezheb koji slijede, i da utemeljitelj tog mezheba, svejedno o kojem se imamu od spomenute četverice radilo, nema ništa s tim i da će se odreći takvih stavova i postupaka na Sudnjem danu. Mnogo je predaja koje svjedoče o pretjerivanju u pogledu veličanja imama tako da su ih neki uzdigli čak iznad ashaba. El-Mejmuni prenosi od Ali ibn Medinija koji je rekao: ”Nema nijednog čovjeka nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je dao doprinos za islam kao Ahmed ibn Hanbel.” Upitao sam ga: ”Zar ni Ebu Bekr?” Odgovorio je: ”Da, ni on, jer on je imao podršku i pomoć od svojih ashaba u onome što je želio ostvariti, a Ahmed je bio sam.” (Tabekatul-hanabile)  Zatim, predaja u kojoj stoji da je na dan dženaze Ahmeda ibn Hanbela, 20.000 ljudi primilo islam. Imam Zehebi negira tu predaju i kaže: ”To je izmišljena hikaja i ja ne znam da je prenosi iko osim čovjeka po imenu El-Verekani. Tako mi Allaha, da je deset ljudi primilo islam na dan njegove smrti, bilo bi golemo.” U drugoj predaji spominje se da je Ahmed ibn Hanbel obavio hadž sa hazreti Hidrom i da su na putu proveli zajedno tri dana od Kufe do Mekke. (El-Menakib, str. 390) Pripadnik malikijskog mezheba, Kadi Ijad govorio je: ”Imam Malik, onaj s kojim je Allah zadovoljan, je bez sumnje najbolji od učenjaka, on je imam grada upute, objave i sunneta.” (Tertibul-medarik, 2/169) Muhammed ibn Ibrahim el-Bušendži o Šafiji kaže: ”Moj život je u znaku šafijskog mezheba i ja vam oporučujem da svi postanete njegovi sljedbenici.” (Sijerul-e’alam en-nubela’, 18/507)  A sve te predaje i hikaje ne mogu se mjeriti sa stvarnim učinkom i doprinosom Ahmeda i ostalih imama u izučavanju islamskog znanja i njegovog sabiranja, čuvanja i prenošenja. Njih je to učinilo velikanima i prvacima ummeta, a ne lažne predaje o njima i njihovim kerametima. Bilo je i onih koji su, zbog pristrasnosti, grdili i psovali učenjake drugog mezheba i njihove sljedbenike. Jedni su sljedbenike šafijskog mezheba proglašavali velikim grješnicima i zabludjelima, drugi su sljedbenike hanefijskog mezheba proglašavali nevjernicima i sl. Pošto je Ebu Hanife umro 150. godine po Hidžri, kada se rodio imam Šafija, neki sljedbenici šafijskog mezheba govorili su: ”Ebu Hanife je morao umrijeti jer se rodio Šafija.” A sljedbenici hanefijskog mezheba uzvratili su: ”Šafija se nije smio roditi dok nije umro Ebu Hanife.” Muhammed ibn Musa el-Belasaguni el-Hanefi, kadija Damaska, koji je umro 506. h.g., rekao je: ”Da se ja pitam, nametnuo bih sljedbenicima šafijskog mezheba džiziju.” (Mizanul-I’tidal, 4/52) U jednoj predaji spominje se da je do Sufjana es-Sevrija došla vijest o smrti Ebu Hanife i onda je on navodno rekao: ”Hvala Allahu koji je muslimane spasio takvog čovjeka, on je kidao islamske veze jednu po jednu, i u krilu islama nije se rodio gori čovjek od njega.” (El-ma’rifetu  vet-tarihu, 3/96) Međutim, ipak je bilo mnogo više učenjaka koji su hvalili utemeljitelje drugog mezheba i njihove učenjake i sljedbenike nego onih koji su ih kudili. Tako je učenjak El-Hurejbi rekao: ”O Ebu Hanifi ne govori loše osim dokazani zavidnik i neznalica.” (Sijerul-e’alam en-nubela’, 6/402)  Da naše generacije ne bi pravile slične greške koje mogu imati pogubne posljedice, u narednim brojevima pisat ćemo o četverici imama i njihovom životnom djelu koje nam može poslužiti kao svjetiljka i putokaz u našem razumijevanju i življenju islama.   
 
Napomena redakcije magazina Saff:
Iako je naš časopis, prije nekoliko godina, pisao o islamskim učenjacima koji su obilježili islamsku povijest, u okviru feljtona ”Velikani islama”, odlučili smo da od ovog broja objavljujemo feljton o četverici imama, kako bismo kroz primjere iz njihovog života i bogatog naučnog opusa, pokušali ukazati na kulturu dijaloga u islamu, pogubnost međusobnog razilaženja kod muslimana i važnost jedinstva islamskog ummeta, koje je u svim vremenima bilo svetinja i prioritet. Ideju smo posudili od renomiranog islamskog učenjaka dr. Selmana el-Avde koji je na svojoj internetskoj stranici www.islamtoday.net vrlo nadahnuto pisao i obradio biografije četverice imama, pa je ovo u neku ruku samo prerađeni i prilagođeni serijal sa spomenute stranice

Saff br. 255