Lice svoje kriješ ispod tamnog vela
nije baš da moraš, al’ si tako htjela.
Uzor su ti majke sviju vjernika
supruge Muhammeda, vjerovjesnika.
I dok gradom hodiš, tiho poput sjene,
svjetina se diže, bura će da krene.
Drznici svih vrsta tebe spominju,
riječi Rabbu mrske izgovaraju.
Kad bi samo mogli, ubit’ bi te htjeli
pogledima mrskim, toliko su smjeli.
Nastranost svih vrsta oni pravdaju,
al’ kad tebe vide, s nogu padaju.
Družba šejtanova, od džina i ljudi,
želi da te ponizi, u tome se trudi.
Brat ti savjet iskren i iz srca nudi,
na sunnetu ustraj i strpljiva budi.
Za ljepotom vječnom nek ti srce žudi,
škodit’ tebi neće prigovori ljudi.
A na Danu sudnjem, kad se lica smrače,
možda tvoje zasja i od sunca jače.
Jer ko rad’ Allaha nešto ostavi,
On mu boljim od toga to i zam’jeni.
Pa nek ti Allah tamu svijeta ovoga
zam’jeni blještavilom Firdevsa vječnoga.
Amir Durmić
Velika Kladuša, safer 1431. h. g.
