Ramazan i post

Šerijatskopravna utemeljenost teravih-namaza (Ramazanska besjeda 5.dio)

950pregledi

Preveo: mr. Ahmed Purdić

Abdurrahman b. Abdul-Kari kazuje: “Jedne ramazanske noći otišao sam u džamiju sa Omerom b. El-Hattabom, radijallahu anhu, gdje smo zatekli ljude podijeljene u grupe: neki su klanjali sami za sebe, a neki u džematu. Tada je Omer kazao: ‘Mislim da bi bilo bolje kada bih ove ljude skupio da klanjaju za jednim imamom.’ Tako je i uradio, te ih skupio da klanjaju za Ubejjom b. Ka‘bom.

Druge noći opet sam s njim otišao (u džamiju), a svijet je klanjao u džematu i (vidjevši to) Omer reče: ‘Ovo je divna inovacija! A onaj namaz koji oni (obično) prespavaju’, misleći na noćni namaz pri kraju noći, ‘bolji je od namaza koji (sada) klanjaju’ – a ljudi su teraviju klanjali na početku noći.” Hadis bilježi El-Buhari.[1]

U Malikovom predanju navodi se da je Omer b. El-Hattab, radijallahu anhu, naredio Ubejju b. Ka‘bu i Temimu ed-Dariju da klanjaju ljudima jedanaest rekata. Prenosilac hadisa kaže: “Imam je učio preko stotinu (ajeta), tako da smo se oslanjali na štapove zbog dužine kijama (stajanja). Razilazili smo se tek pred zoru.”[2]

U predanju Ibn Huzejme navodi se da je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Tako mi Allaha, ja mislim da bi bilo bolje da sve ove (ljude) skupimo oko jednog učača (imama).” U predanju se dalje kazuje: “On se, zatim, na to odlučio i naredio je Ubejju b. Ka‘bu da im klanja tokom ramazana. Kasnije je Omer izašao i vidio ljude kako klanjaju za svojim imamom, pa je rekao: ‘Divna li je ovo novotarija! Ali onaj (noćni namaz) koji prespavate bolji je od ovoga koji (sada) klanjate’, misleći na zadnji dio noći, jer su ljudi klanjali u njenom prvom dijelu. Oko polovine (dove na vitr-namazu) proklinjali su nevjernike riječima: ‘Allahu naš, uništi nevjernike koji odvraćaju od Tvog puta, u laž utjeruju Tvoje poslanike i ne vjeruju u Tvoja obećanja! Razjedini ih, u njihova srca ubaci strah, a na njih Svoju srdžbu i kaznu, o Istiniti Bože!’ Zatim bi imam donio salavat na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, molio za dobro muslimana i tražio oprosta za grijehe vjernika.” Prenosilac hadisa kaže: “Kada bi završio sa proklinjanjem nevjernika, salavatom na Vjerovjesnika i traženjem oprosta za vjernike i vjernice, uputio bi sljedeću dovu: ‘Allahu naš, samo Tebe obožavamo, samo Tebi se klanjamo i samo pred Tobom na sedždu padamo! Samo Tebi hrlimo i služimo, i samo se Tvojoj milosti nadamo, Gospodaru naš! Samo od Tvoje žestoke kazne strahujemo, doista će Tvoja kazna stići Tvoje neprijatelje!’ Zatim bi izgovorio tekbir i spustio se na sedždu.”[3]

Pouke i propisi[4]

  1. Teravih-namaz je praksa (sunnet) Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koju je činio, a zatim ostavio, iz straha da ne bi postala obavezna (farz) muslimanima, ali su ljudi nastavili klanjati ovaj namaz u manjim skupinama u vremenu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i za vrijeme vladavine Ebu Bekra, radijallahu anhu. Kada je Omer, radijallahu anhu, postao halifa, on je ljude okupio oko jednog imama i time oživio praksu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Muslimani u njegovom vremenu, a i poslije njega, složili su se da je to pohvalno.[5]
  2. Nekada manje istaknuta osoba oživi sunnet i uradi značajno djelo koje nije uradila istaknutija osoba. Tako je Uzvišeni Allah uputio Omera, radijallahu anhu, da oživi ovaj značajni sunnet, a to nije uradio Ebu Bekr, radijallahu anhu, iako je on istaknutiji od Omera i bio je prvi u svakom dobru. Za njega je Omer, radijallahu anhu, rekao: “Tako mi Allaha, nisam ga ni u čemu pretekao.”[6]

Alija, radijallahu anhu, znao je prolaziti pored džamija u kojima su bile svjetiljke (kandilji, lampe) tokom mjeseca ramazana, pa je govorio: “Neka Allah osvijetli Omeru njegov kabur kao što je on nama osvijetlio naše džamije”[7], tj. teravih-namazima.

Zbog toga, kada je u pitanju činjenje dobra, musliman sebe ne smije potcjenjivati, jer mu Uzvišeni Allah može otvoriti vrata dobra koja nije otvorio nekome boljem od njega, a to je Allahov dar koji On daje kome hoće. A Allahova dobrota je neizmjerna.

  1. Jedinstvo muslimana i njihova sloga preča je od razjedinjenosti i islamski predstavnici (predvodnici) obavezni su raditi na uspostavi tih principa.
  2. Rješenja do kojih imam (vođa) dođe svojim idžtihadom (ličnim prosuđivanjem) u pogledu sunneta, obavezujuća su i mora mu se pokoravati u tim pitanjima, kao što su se ashabi, radijallahu anhum, pokorili Omeru, radijallahu anhu, kada ih je okupio oko jednog imama.
  3. Dogovor (složnost) grupe da ožive sunnet i njihovo okupljanje oko ibadeta daje nadu da će dobiti Allahov blagoslov (bereket), jer dova svakog od njih obuhvata njihovu grupu i zato je namaz u džematu bolji od pojedinačnog namaza za dvadeset sedam puta (deredža). Seid b. Džubejr kaže: “Draže mi je da klanjam za imamom koji će učiti Hel etake hadisul-gašije (sura El-Gašije), nego da ja proučim stotinu ajeta u namazu koji klanjam sam.”[8]
  4. Ako neka djela budu izostavljena zbog određenog razloga, pa taj razlog kasnije nestane, onda nema prepreke da se i ta djela ponovo počnu raditi, kao što je Omer, radijallahu anhu, ponovo uveo obavljanje teravih-namaza u džematu.
  5. Ljude će u namazu predvoditi onaj ko je među njima najbolji poznavalac (učač) Allahove Knjige, ako je to moguće. Ubejj, radijallahu anhu, bio je taj i zato ga je Omer, radijallahu anhu, postavio za imama. Ovako postupiti bolje je, ali nije obavezno, jer je Omer, radijallahu anhu, odredio za imama Temima ed-Darija, radijallahu anhu, a među ashabima bilo je boljih poznavalaca Kur’ana.
  6. Ženama je dozvoljeno da prisustvuju teravih-namazu u džamijama zajedno sa muškarcima, kao što je dozvoljeno da jedan muškarac imami samo ženama, ukoliko to neće dovesti do pojave smutnje.
  7. Dozvoljeno je pristupiti uz klanjača i klanjati za njim, iako on prvobitno nije zanijjetio da bude imam.

10.Ako je praksa imama da na teravih-namazu pravi pauze između dva selama ili nakon četiri rekata, u tom vremenu muktedije ne trebaju klanjati neki drugi namaz. Imam Ahmed smatrao je to mekruhom i takav stav prenosi od trojice ashaba: Ubade b. Es-Samita, Ebu Derdaa i Ukbe b. Amira, radijallahu anhum.[9]

11.Ako neko klanja teravih-namaz sa svojim imamom do kraja, zatim zatekne neki drugi džemat kako klanjaju teravih-namaz, pa poželi da klanja i sa njima, nema smetnje da to učini.[10]

12.Stalno okupljanje radi neke nafile dozvoljeno je samo za noćni namaz u ramazanu[11], jer stalno okupljanje radi nafila izvan ramazana smatra se novotarijom. Tako, naprimjer, kada bi se nekoliko osoba tokom čitave godine okupljalo radi klanjanja noćnog namaza, ili samo u određenim noćima radi nafile, to bi se smatralo novotarijom zbog toga što je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ashabe okupio samo radi nafile u ramazanu, a Omer, radijallahu anhu, oživio je taj sunnet kao takav, nakon što ga je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio iz straha da ne postane obaveza (farz).

 

Nastavit će se inšaAllah…

Iz knjige: El-Munteka lil hadis fi ramadan – Odabrane besjede o ramazanu

Autor: Dr. Ibrahim b. Muhammed El-Hukajl



[1]    El-Buhari, 1906, Malik, 1/114, Abdurrezzak, 7723, i Ibn Ebu Šejba, 2/165.

[2]    Malik, koji ga bilježi od Es-Saiba b. Jezida, 1/115, Abdurrezzak, 7730, i Ibn Ebu Šejba, 2/162.

[3]    Ovo je predanje Ibn Huzejme, 1100, i Albani ga smatra autentičnim.

[4]    Šerh Ibn Bettal ala El-Buhari, 4/146 i 147, Ikmal el-Mu‘lim, 3/114, i Fethul-Bari, 4/252.

[5]    Konsenzus učenjaka o ovom pitanju prenose brojni učenjaci među kojima i En-Nevevi u Tehzib el-esmai ve el-lugat, 2/332.

[6]    Ebu Davud, 1618, i Et-Tirmizi, 3675, koji kaže da je hasen sahih, od Omera, radijallahu anhu.

[7]    Ibn Asakir u svojoj Historiji, 44/280, i Ibn Abdul-Berr, Et-Temhid, 8/119.

[8]    Ibn Abdul-Berr, Et-Temhid, 8/118.

[9]    El-Istizkar, 2/72.

[10]  Ovaj je postupak dozvolio Enes b. Malik, radijallahu anhu, rekavši: “Vraćaju se radi dobra kojem se nadaju, ili zaštite od zla.” Imam Ahmed rekao je: “Nema smetnje u tome.” Vidjeti: El-Mugni, 1/457.

[11]  Vidjeti: Ikmal el-Mu‘lim, 3/114.

X