Kažu da je jednom Milorad Dodik otišao u biblioteku, tražeći knjigu «Nezavisna Republika Srpska», pa ga je bibliotekarka sa svog odjela preusmjerila rekavši: «Gospodine, bajke su na drugom spratu». I izgleda, dotični je damu i poslušao, i očaran širokim spektrom bajki ili, pak, njihovim porukama, dugo vremena proveo čitajući u basnozemljskoj.
Ovaj isti Milorad, još jednom, vlastitim je primjerom (i to u izbornoj godini!) svoj djeci svijeta (a naročito našeg govornog područja) dokazao koliko čitanje može imati koristi po njih… Njemu je, ako ništa drugo, poslalo doslovnu poruku da nikada ne odustaje i da «snovi, zaista mogu postati stvarnost!». Čini se da je spomenuti čika Volandžija, dobra vila totalitarnih, fašističkih režima u čitaonu poveo i cijelu svoju Skupštinu, pa su, ponukani dječijim bajkama i porukama «Sanjajte i na javi!» Parlamentu BiH predložili (apsurdni) Zakon o zabrani nošenja nikaba. Da njihova mašta može svašta još jednom su dokazali, ali su (očigledno!) iz polica biblioteke zaboravili uzeti knjigu Ahmeda Hromadžića sa porukom da «Ko drugome jamu kopa, sam u nju upada!».
Doduše, zaboravljam mogućnost da oni možda čitaju samo srpske pisce… Dobra prilika da se svi u ovim teškim vremenima iskreno nasmijemo. Ili, ako bolje razmislim – zaplačemo sa kakvim se primitivizmom u 21. stoljeću susrećemo: vreća nepismenih snobova koji paradiraju Entitetom lupetajući sve što im padne napamet. Ili naspram ostatka svijeta, šaka raspuštenih «diplomata» koji svoje plate ne mogu zaraditi drugačije osim da iznova izmišljaju prijedloge banalnih zakona, time nam samo pomažući u polemisanju o njihovoj nesposobnosti, radikalnosti, nepoštovanju i
neobrazovanosti.
Ništa drugo do čisti PRIMITIVIZAM privlačno skriven u šljokičastu riječ tolerancija, prefarban svim mogućim fluroscentnim bojama i cementiran pojmovima pravda i ravnopravnost (na društvenom nivou). Ovo je i moja reakcija na hitlerskim ubjeđenjima nastrojenu istrebljivačku, a kada joj tepam, kažem (po stepenu intelektualnog razvoja) srednjovjekovnu Švicarsku politiku (doduše, ovaj put usmjerenu na suprotnu stranu). Eto koliko se teži uspostavi ljudskih prava ma kakvog oblika….. Eto u kom pravcu se kreću dugo godina slušane i trpljene osude i neosnovane tvrdnje koje pljuju po iskrenim ubjeđenjima i drugim ljudima svojim opojnim, ali smrtonosnim smradom pušu u oči ne dozvoljavajući im da ispravno vide, prljajući njihove uši ciničnim, podlim, kukavičkim i bezbožnim lažima o «ženama u okovima muškaraca» i «pravcima koji pričama o slobodi zapravo sputavaju». Eto dokle doseže evropsko veličanje prihvaćanja različitog i kako se bez prigovora režu stoljećima građeni sistemi demokratije i tolerancije. Eto gdje se završava bajka o toleranciji čiji smo glavni likovi svi mi. Samo što se ovaj put književna vrsta mijenja. Više nije bajka. Sada je tragedija.
P.S.: I prije nego što neracionalno i bezrazložno osudimo, zapitamo li se ikada nisu li taj veo tajnosti, okovi i zidine skromnosti zapravo kamene barikade odaja slobode?! Nije li osuda svijeta koja glasi na zabrani zapravo presuda nagradi i Opomeni?
Ema, 19.4.2010.
