Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/2020/wp-content/themes/minbertheme/templates/template_single_post.php on line 1084
Fikh

Savremena pitanja o hadždžu, 2.dio

1kviews

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, i neka su salavati i selami na Allahovog miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.

Mjesto i vrijeme ulaska u ihrame

Resulullah, alejhis-salatu ves-selam, imenovao je mjesta koja okružuju Mekku na različitim udaljenostima i onima koji namjeravaju obaviti hadždž ili ‘umru propisao da na tim mjestima stupe u ihram, odnosno donesu nijjet ulaska u obred, nakon čega počinju izgovarati telbiju: Lebbejkellehumme lebbejk – Odazivam Ti se, Allahu, odazivam Ti se!

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio je stanovnicima Medine Zul-Hulejfe, stanovnicima Šama Džuhfu, stanovnicima Nedžda Karnel-Menazil i stanovnicima Jemena Jelemlem. Ova mjesta su za njihove stanovnike i za svakog ko njima prođe iako nije njihov stanovnik, ukoliko želi obaviti hadždž ili ‘umru. A ko stanuje nakon tih mjesta, stupit će u ihram u svojoj kući, pa i stanovnici Mekke stupit će u ihram u svojim kućama.” (Buharija, br. 1524, i Muslim, br. 1181)

Ova označena mjesta nazivaju se mikati. Onome ko obavlja ‘umru ili hadždž nije dozvoljeno proći ta mjesta ili druga mjesta u njihovoj ravnini osim nakon što obuče ihramsku odjeću i zanijjeti obred. Međutim, ako u sveta mjesta dolazi zračnim putem, da li će stupiti u obred u avionu ili nakon što sleti u Džiddu? U vezi s tim učenjaci imaju više mišljenja, od kojih su najpoznatija tri:

Prvo mišljenje: Džidda se ne tretira mikatom i obavezno je stupiti u obred prije nego što avion pređe granicu mikata. Argument ovog mišljenja jeste spomenuti hadis Ibn Abbasa, jer se u njemu navodi da je Poslanik odredio ta mjesta za stupanje u obred njenim stanovnicima i svakom ko njima prođe, a to ubuhvata i zračni put.

Drugo mišljenje: Džidda se može tretirati mikatom onome ko u nju stigne zračnim ili morskim putem, tako da neće stupiti u obred sve dok ne stigne u Džiddu. Kao argument ovog mišljenja ističe se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odredio spomenute mikate jer su bili na putu hadžija koji dolaze sa različitih strana zbog potrebe za tim, a danas postoji potreba da se Džidda tretira mikatom zbog mnoštva hadžija koji dolaze tim putem. Isto tako, nakon što je Irak postao muslimanskom zemljom, Omer, radijallahu anhu, upitan je o hadžijama koji dolaze s te strane, a označeni mikat Karnul-Menazil je daleko od njihovog puta. Tada je Omer naredio da pogledaju kad im put ka Mekki bude u ravnini sa mikatom kojeg je označio Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, a zatim je odredio da im mikat bude mjesto zvano Zatu-Irk, koje je u ravnini sa Karnul-Menazil. (Buharija, br. 1531) Ovdje vidimo kako je Omer, radijallahu anhu, odredio novi mikat zbog potrebe za tim, isto tako danas u našem vremenu postoji potreba da se Džidda tretira mikatom. Ovom argumentu se može prigovoriti time da je Omer određujući novi mikat ukazao na već postojeći mikat ravnajući se prema njemu, dok putnik ka Džiddi prolazi u ravnini drugih mikata ne ravnajući se prema njima.

Treće mišljenje: Ako onaj ko dolazi u Džiddu ne prolazi iznad ili pored nekog od određenih mikata, dozvoljeno mu je odložiti ulazak u obred do dolaska u Džiddu, poput hadžija koji dolaze sa zapadne strane, kao što je sudanska luka Sevakin, dok hadžije koje na putu ka Džiddi prolaze pored drugih mikata, dužni su stupiti u obred prije nego što avion pređe granicu mikata. Ovo mišljenje zastupaju šejh Ibn Baz i Usejmin, rahimehumallah. Dokaz ovog mišljenja identičan je dokazu prvog mišljenja, s tim što se zapadna strana Džidde izuzima, jer putnik s te strane ne prolazi pored drugog mikata, a svi mikati su, ustvari, ispred njega. Ovo mišljenje je preferirajuće zbog jasnoće i jačine njegovog dokaza.

 

Upotreba mirisnih sapuna za vrijeme nošenja ihrama

Za vrijeme ulaska u ihrame hadžija ostavlja svoju odjeću ogrćući se sa dva obična komada platna. To ukazuje da se pri tom obredu hadžija odriče uobičajene lagodnosti i komfora. U tom kontekstu za vrijeme ihrama zabranjena je upotreba mirisa, jer je miris vid lagodnosti. U hadisu Ibn Omera, radijallahu anhuma, navodi se da je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, ukazujući hodočasnicima na stvari koje trebaju izbjegavati, između ostalog rekao: “Ne oblačite ništa od odjeće koju je dodirnuo šafran ili kurkum (vrste mirisnog bilja).” (Buharija, br. 1542, i Muslim, br. 1177) U drugom hadisu Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, dajući smjernice ashabima kako da pripreme za ukop hadžiju koji je stradao od udarca deve, kaže: “Kupajte ga vodom i lotosom, neka mu kefini budu njegova odjeća, ne stavljajte na njega miris i ne pokrivajte mu glavu, jer Allah će ga na Sudnjem danu proživjeti u stanju u kojem je umro” (tj. u ihramima). (Buharija, br. 1851, i Muslim, br. 1206)

Ove predaje ukazuju na zabranu upotrebe mirisa za vrijeme izvršavanja obreda hadždža ili ‘umre, ali se možemo zapitati da li se ta zabrana odnosi na sapun, šampon i slične preparate koji sadrže miris. Učenjaci o tome imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje: Sapun, i slični preparati koji sadrže miris, u osnovi je pripremljen za čišćenje, a mirisno djelovanje je samo popratno, stoga je njegova upotreba dozvoljena, jer za osobu koja koristi sapun ne može se reći da se namirisala, niti je sapun vrsta mirisa, što znači da se zabrana ne odnosi na njega.

Drugo mišljenje: Mirisne sapune i slične preparate za vrijeme nošenja ihrama nije dozvoljeno koristiti, jer spomenuti dokazi, poput riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ne stavljajte na njega miris, svojim općim značenjem obuhvataju nepomiješani, čisti miris, kao što obuhvataju miris pomiješan sa drugim tvarima. Mirisni trag koji ostavljaju mirisni sapuni i sl., dokaz je prisustva mirisa. Zabrana mirisa nije svedena na zabranu čistog mirisa, nego obuhvata sve što na tijelu ostavlja mirisni trag. Ovo mišljenje je preferirajuće zbog jasnoće njegovog dokaza i mogućnosti da se u vremenu nošenja ihrama koriste posebni preparati koji ne sadrže miris.

 

Upotreba pilula radi ubrzanja ili odgađanja mjesečnog ciklusa

Majka vjernika Aiša, radijallahu anha, opisujući svoj hadždž sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, kaže da je, nakon što je zanijjetila hadžski obred, dobila hajz. Vidjevši je kako zbog toga plače, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “To je Allah propisao kćerkama Ademovim, postupaj kao što postupaju ostale hadžije, samo nemoj tavafiti oko Kabe sve dok ne postaneš čista!” (Buharija, br. 294, i Muslim, br. 1211)

Ovaj hadis i druge predaje ukazuju na to da ženi nije dozvoljeno tavafiti u periodu nečistoće – hajza ili nifasa, stoga žene koje obavljaju hadždž u vremenu kada očekuju pojavu mjesečnice uzimaju lijekove putem kojih reguliraju vrijeme pojave hajza. Upotreba tih sredstava je dozvoljena ukoliko ne utječu negativno na zdravlje žene, ali je potrebno obratiti pažnju na nekoliko pravila:

Prvo: Ukoliko se sredstva za sprečavanje hajza upotrijebe prije pojave hajza, žena ostaje čista i ispravno je da obavi tavaf u danima u kojima bi se bez uzimanja lijekova pojavio hajz.

Drugo: Ukoliko se sredstva za sprečavanje hajza koriste nakon što se hajz već pojavio, u ovom slučaju islamski pravnici imaju vrlo različite poglede bazirane na razilaženju oko najkraćeg i najdužeg vremena hajza, te propisu prekida krvarenja u danima hajza. Najprihvatljivije mišljenje u ovom slučaju jeste da ako se uzimanjem lijekova hajz prekine, tako da se pojave jasni znakovi završetka ciklusa, tj. pojava bjelkaste tekućine koja označava kraj ciklusa ili potpuni prestanak curenja, žena se tretira čistom i može obaviti tavaf. Ukoliko se, pak, nakon uzimanja lijekova, ne pojave ovi znakovi, neće se smatrati čistom, sve dok je u vremenu u kojem se inače pojavljuje hajz.

Treće: Ženi koja strepi od pojave hajza u vremenu u kojem treba obaviti tavaf ifade, glavni hadžski tavaf, tako da se boji da neće biti čista u periodu predviđenog boravka u Mekki, preporučuje se da koristi sredstva za odgađanje hajza prije nego što se hajz pojavi, jer je to obuhvatnije i na takav način neće zapasti u sumnjiva pitanja oko kojih učenjaci imaju različite poglede.

 

Obavljanje tavafa u stanja hajza

Prethodni hadis Aiše, radijallahu anha, ukazuje da ženi nije dozvoljeno niti ispravno obaviti tavaf u periodu nečistoće. Na to ukazuje i druga predaja također od Aiše, u kojoj se navodi da je Safija, radijallahu anha, supruga Allahovog Poslanika, za vrijeme hadždža dobila hajz, na što je Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, upitao: “Hoće li nas to ona zadržati?” Međutim, rečeno je Poslaniku da je ona, prije nego što je dobila hajz, obavila hadžski tavaf, na što Poslanik reče: “Onda nas neće zadržati.” (Buharija, br. 1757, i Muslim, br. 1211)

Ove predaje jasno potvrđuju da ženi u periodu hajza nije dozvoljeno tavafiti, stoga je žena dužna sačekati završetak ciklusa i zatim obaviti tavaf, ako se radi o tavaful-ifade ili glavnom hadžskom tavafu, dok oproštajni tavaf nije obavezan ženi u hajzu.

Međutim, ako se desi da žena nije u mogućnosti sačekati prestanak ciklusa, jer uvjeti organizacije hadždža to ne dozvoljavaju, niti je u mogućnosti vratiti se kasnije i obaviti tavaf u periodu čistoće, da li će u tom slučaju obaviti tavaf iako je u hajzu? Učenjaci o tome imaju tri različita mišljenja:

Prvo: Ženi u hajzu nije dozvoljeno obavljanje tavafa, jer čistoća je jedan od uvjeta ispravnosti tavafa. Ovo mišljenje zastupa velika većina učenjaka od kojih su malikijski, šafijski i hanbelijski mezheb. (Ibn Abdul-Ber, Et-Temhid, 8/215, En-Nevevi, El-Medžmu, 8/18, El- Merdavi, El-Insaf, 4/14) Osnovni argument ovog mišljenja su dvije prethodno spomenute predaje od Aiše, radijallahu anha, koje jasno ukazuju na obaveznost čistoće pri obavljanju tavafa, te predaja od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je tavaf poput namaza, osim što je Allah dozvolio da se u njemu razgovara. (Bilježi Tirmizi, br. 960, oko vjerodostojnosti ove predaje i da li su to riječi Poslanika ili Ibn Abbasa, učenjaci imaju različita mišljenja, a hadiski eksperti preferiraju da su to riječi Ibn Abbasa) Ova predaja ukazuje da je tavaf poput namaza osim u jednoj stvari, a to je dozvola govora, što znači da se za ispravnost tavafa uvjetuju isti uvjeti kao i za namaz od kojih je naravno i čistoća.

Drugo mišljenje: Žena u spomenutom slučaju može obaviti tavaf iako je u hajzu, ali je dužna učiniti iskup prinošenjem žrtve (hedja). Ovo mišljenje zastupaju učenjaci hanefijskog mezheba, malikijski učenjak El-Mugire i imam Ahmed po jednoj predaji. Hanefijski učenjaci i El-Mugire naglašavaju da prinesena žrtva treba biti deva, dok je kod imama Ahmeda dovoljna i manja žrtva poput ovce. (Es-Serhasi, El-Mebsut, 4/67, El-Karafi, Ez-Zehire, 3/238, i El-Merdavi, El-Insaf, 4/14)

Kao dokaz ovog mišljenja uzima se kur’anski ajet u kojem Uzvišeni naređuje hodočasnicima da obave tavaf: “I neka oko Hrama drevnog obilaze.(El-Hadždž, br. 29) Tavaf se realizuje obavljanjem sedam krugova oko Kabe, a to može učiniti čista ili nečista osoba. Prema ovom mišljenju, ranije spomenuti hadisi ukazuju na propisanost čistoće pri tavafu i njenu obaveznost, ali ne ukazuju na to da je čistoća uvjet ispravnosti tavafa, a pravilo u hadžskim obredima je da izostavljanjem vadžiba (obaveze) ibadet ostaje ispravan, ali se propust mora nadoknaditi iskupom, odnosno prinošenjem žrtve.

Treće mišljenje: U spomenutoj situaciji ženi u hajzu dozvoljeno je obaviti tavaf, a iskup nije dužna učiniti. Ovo mišljenje odabrao je Ibn Tejmijje zaključujući da je to mišljenje imama Ahmeda po jednoj predaji, kao što je na ovom mišljenju i njegov veliki učenjak Ibnul-Kajjim. (Fetava Ibn Tejmijje, 26/210, i Ibnul-Kajjim, I’alamul-muvekin, 3/15) Ibn Tejmijje također naglašava da žena u spomenutom slučaju treba se okupa prije tavafa iako je u hajzu, poput kupanja za ulazak u ihram, i spriječi izlazak krvi. (Fetava Ibn Tejmijje, 26/226) Argument ovog mišljenja su opći dokazi koji potvrđuju da Allah ne duži nikog preko njegove mogućnosti. Žena u ovakvoj situaciji nije u stanju ništa drugo učiniti, jer ukoliko ne obavi tavaf na takav način, vratit će se u svoju zemlju neupotpunjenog hadždža, što znači da za nju traju ihramske zabrane: da nije dozvoljena svom mužu i da ne može sklopiti brak. Druga opcija je da se žena u toj situaciji tretira muhsirom, odnosno osobom koja je onemogućena da dođe do Kabe nakon što je ušla u ihrame, zbog nesigurnosti, rata i sl., međutim ovaj propis nije ispravno primijeniti na ženu u hajzu, jer je u mogućnosti doći do harema, te ako bi se taj propis primijenio na nju, vratila bi se u svoju zemlju bez obavljenog hadždža. Stoga je najprihvatljivija opcija da učini ono što može učiniti, a to je da se okupa i obavi tavaf u stanju u kakvom jeste, jer ako se prihvati mišljenje da je čistoća uvjet za ispravnost tavafa, taj uvjet je poput uvjeta namaza, a namaski uvjeti spadaju kada ih nije moguće ispuniti. Naprimjer, osoba koja nije u stanju abdestiti ili uzeti tejemmum, a namasko vrijeme ističe, klanjat će bez abdesta i bez tejemmuma, iako je čistoća uvjet namaza, isti slučaj je sa tavafom kada uvjeti ništa drugo ne dozvoljavaju. Što se tiče iskupa prinošenjem žrtve, žena u ovom slučaju nije učinila nikakav prijestup niti propust, pa stoga iskup nije obavezan.

Analizirajući prethodno, uočavamo jačinu sva tri mišljenja. Ipak, ako je situacija uistinu takva da žena nije u mogućnosti sačekati prestanak hajza niti se vratiti nakon što postane čista, treće mišljenje, koje je odabrao Ibn Tejmijje, je najrealnije i najbliže općim pravilima šerijata. Allah najbolje zna!

 

Asr, br. 54