Rekaik

Samoobmana

1.81Kpregledi
Piše: Mr. Semir Imamović

Vrijeme u kojem živimo se karakteriše po mnogobrojnim bolestima srca koje uništavaju i unazađuju pojedinca i kolektiv,zaprečavaju put koji vodi Allahu, subhanehu ve te’ala, i čine ga dugim, a mnogima i neprohodnim i neizdržljivim. Nakon što im je bilo čvrsto tlo pod nogama i nakon što su ponosito koračali putem sigurnosti i spasa, odjednom su posrnuli i počeli slijediti razne šejtanske puteve i povoditi se za svakim glasom koji ih zovne, bez razmišljanja i kolebanja. Ne griješimo ako kažemo da je samoobmana (zanesenost sobom), kao bolest srca, jedan od najvećih uzroka skretanja sa pravog puta, posrtanja i gubljenja svjetla koje srcu obasjava put i razbija tmine. “Ja” i samo “ja”, “moje”, “kod mene”, riječi koje su upropastile Iblisa, Faraona, Hamana i mnoge druge, su se uvrježile u našem govoru i postale sastavni dio našeg života, gotovo da ne može proći sastanak niti skup, a da se na njemu ne skrene pažnja na “ja” i njegove pozitivnosti i dobra i na “on” i njegove negativnosti i zla.

Primjer koji nam na najbolji način oslikava opasnost samoljublja, samoobmane i divljenja samom sebi i svojim postupcima, je primjer Abdullaha el-Kasimija, učenjaka iz Rijada, koji je, nakon što je bio poznat po šerijatskom znanju i primamljivim predavanjima i knjigama, postao jedan od kolovoða nevjerstva i pozivača u negiranje postojanja Stvoritelja svjetova, Allaha, subhanehu ve te’ala. Zašto? Zato što se uzoholio i uzdigao toliko da je za sebe govorio da je “Jarko sunce” koje grije Zemlju i “Dragi kamen” koji se krije u dubinama mora i da ima dovljno znanja koje obuhvata sve ono što su Poslanici od Allaha prenjeli. Nije mu koristilo ogromno znanje kojeg je imao (kao što ni Iblisu nije koristilo), onoga trenutka kada ga je pripisao sebi i pomislio da ga je stekao svojim dobrom, a ne Allahovim odabirom i isticanjem.

Neka niko od nas ne misli da je ovako nešto nepojmljivo i da se ne može dogoditi bilo kome od nas, naprotiv, baš onda kada počnemo vjerovati da smo najbolji, najbogobojazniji i da nam šejtan ne može ništa i zaboravimo da su naša srca, kao i srce pomenutog nesretnika, u Allahovim rukama, okreće ih kako hoće, može nam se dogoditi ista stvar, da nas Allah sačuva i učvrsti naša slaba srca.

Svako dobro kojeg uradimo i svako zlo kojeg ostavimo, je samo plod upute kojom nas je Allah obasuo i Njegovog plemenitog odabira, tako da nema mjesta za samodopadanje i samoobmanu i uzdizanje nad onima koji su, naizgled, slabiji od nas.

Uzroci samoobmane

Zapostavljanje vlastite duše i njeno neodgajanje

Kaže Allah, subhanehu ve te’ala: “Tako mi duše i onoga koji je stvori, pa joj put dobra i zla shvatljivim učini.”(Eš-Šems, 7-8)

Kaže šejh Sa’di, komentarišući ovaj ajet kaže: “Duša je jedan od velikih Allahovih dokaza, kojima se On, s razlogom, kune, pretjerano nježna i popustljiva, brzo se pokreće, mijenja,  pada pod uticaj, rastužuje, želi, namjerava, voli i mrzi… Ovaj ajet poziva čovjeka na samoobračun i pretraživanje i preispitivanje duše. Ukoliko ga to odvede ka spoznaji i otkrivanju odreðene mahane, požurit će sa njenim ostavljanjem, iskrenom teobom i prekidanjem svih uzroka koji su tu mahanu prouzrokovali. Ako uvidi da je bio nemaran prema nekoj od Allahovih naredbi, uložit će maksimalan trud i zatražit pomoć od Allaha u njenom izvršavanju, upotpunjavanju i usavršavanju.” (“Tejsiru-l-kerimi-rrahmani “, 791, 856)

Koliko meðu nama ima onih koji istinski pridaju pažnju vlastitoj duši, njenom popravljanju i odgoju, i troši svoje dragocjeno vrjeme u činjenju uzroka koji će je uzdignuti i približiti njenom Gospodaru. Izuzetno malo. Više se brinemo o drugima i njihovim propustima, pratimo svaku riječ koju izuste i svaki postupak kojeg urade. “Kako je mogao reći tako nešto? Kako ga je mogao tako uvrijediti? Kako su se zavadili? Kako je moguće da ne govore meðusobno? Zašto zavidi drugima? Zašto me prezire i potcjenjuje? – pitanja su koja postavaljamo sebi i drugima, i to je, naizgled, dobra stvar, meðutim nigdje nema mene, nigdje nema “kako sam mogao”, “zar me nije stid da druge savjetujem, a sebe zaboravljam”, “kako sam se zavadio sa bratom (sestrom)”, “zašto zavidim tome i tome”. Upravo zbog toga što smo se posvetili drugima, a zapostavili sebe i svoje mahane, koje kada bi se izmiješale sa morem, zamutile bi ga, imamo ovakvo jadno i žalosno stanje: ne govorimo jedni sa drugima, ogovaramo i prenosimo tuðe riječi, preziremo i zavidimo jedni drugima, optužujemo i potvaramo jedni druge.

Rekao je Omer, radijallahu anhu: “Nemoćan je onaj koji ne može prevladati vlastite grijehe i propuste.”

Rekao je Sajgam ibn Malik, rahimehullah: “Pazi se od vlastite duše! Kada se god poželi uzdići i uzgorditi, podsjeti je riječima Allaha, subhanehu ve te’ala: “Znajte da Allah zna ono što je u dušama vašim, pa ga se pripazite.” (El-Bekare, 235).

Porodica

Porodica je ta koja često pomaže da se djeca odgajaju u samoobmani, oholosti i uzdizanju iznad drugih: braće i sestara, prijatelja, starih i mladih, učenih i obrazovanih i neznalica, komšija i roðaka. Majka i otac, umjesto da uče dijete poniznosti, skromnosti u odijevanju i hrani, i samilosti prema muslimanima, prije svega bližnjima, uče ga raskošu, samoljublju, oholosti i rasipanju. Za sebe i njega bespotrebno troše imetak, ispunjavaju mu sve želje i zahtjeve, kupuju najskuplju robu i hrane ga najskupljom hranom. Ne sprječavaju loše navike kod njega, brane ga i štite čak i onda kada nanosi nepravdu drugima, oduzima im prava i čini nered po zemlji. Nije teško zaključiti kakav će biti sutra čovjek koji se odgaja u ovakvoj porodici i sa ovakvom majkom i ocem. Ohol, samobmanjen, rasipnik i samoljubljiv.

Allah se smilovao Omeru ibn Abdulazizu, koji je, kada je čuo da mu je sin kupio prsten za hiljadu dirhema, poslao poruku sinu, rekavši mu: “čuo sam da si kupio prsten za hiljadu dirhema. Kada ti doðe ova poruka, odmah prodaj prsten i nahrani 1000 duša novcem kojeg uzmeš za njega! Kupi novi prsten, za dva dirhema i izgraviraj na njemu: “Allah se smilovao čovjeku koji zna svoju vrijednost!”. (“Medaridžu-s-salikin”, 2/345). Muhammed ibn Vasi je vidio svoga sina kako hoda nadmjeno, zbog čega ga je pozvao i rekao mu: “Znaš li ti ko si u stvarnosti? Što se tiče tvoje majke, kupio sam je za 200 dirhema (tj. dao sam joj vjenčani dar 200 dirhema), a što se tiče tvog oca, ne dao Allah da meðu muslimanima bude velik broj ljudi poput njega.” (“El-Udžb”, Omer Musa el-Hafiz, 29).

Rekao je imam Maverdi, Allah mu se smilovao: “Otac je obavezan odgajati svoje dijete i učiti ga načelima učtivosti, kako bi odrastao u duhu tih načela, navikao se na njih, i sprovodio ih kada odraste bez ikakvog posebnog napora. Ko se u djetinjstvu ne odgoji, teško će se odgojiti kada odraste.”(“Edebu-d-dunja ve-d-dini”, 368)

Divljenje vlastitim djelima

Divljenje vlastitim djelima je, nažalost, česta pojava u redovima mladih ljudi koji se prihvate vjere u sredinama u kojima većina ljudi živi u okrilju svojih strasti i nema gotovo nikakve veze sa islamom i njegovim učenjima i principima.

“Mi smo ti koji se pokoravamo Allahu, dok drugi griješe prema Njemu, održavamo rodbinske veze, dok ih drugi kidaju, poslušni smo roditeljima, dok ih drugi omalovažavaju i nanose im nepravdu, čuvamo se razvrata i zabranjenog ispoljavanja strasti, dok se drugi tuše u moru vlastitih strasti”, kao da žele reći mnogi od njih, zaboravljajući da su i oni nekada lutali u tminama, zasljepljeni prolaznim dunjalučkim užicima, daleko od svake pomisli na smrt i obračun pred Allahom, subhanehu ve te’ala.

Onaj ko pri sebi primjeti kakvo dobro, neka ga to ne prevari i ne obmane, neka traži od Allaha, subhanehu ve te’ala, da ga učvrsti na pravom putu i da mu dadne snage da ustraje u tom dobru, i neka se sjeti Poslanika sallallahu alejhi ve selleme, kojeg nije spriječilo to što je najdraži i najmiliji rob Allahu, da Ga moli riječima: “Gospodaru moj, Ti koji okrećeš srca i upravljaš njima, učvrsti moje srce na vjeri islamu.”

Doista, u životu prvih i najboljih generacija leži pouka za svakog onog koga je obmanulo njegovo djelo i dobro u kojem se nalazi. Pred nama je primjer nikog drugog do majke pravovjernih, Aiše, radijallahu anha, toliko ponizne i skromne da je, nakon što su objavljeni ajeti koji su je očistili od potvore licemjera, rekla: “Tako mi Allaha, nisam mogla ni zamisliti da će Allah povodom mene objaviti ajete koji će se učiti (čitati). Smatram da sam na puno manjem stepenu od toga da me Allah spominje. Najviše ćemu sam se nadala jeste da će Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, usniti san u kojem će mu Allah pokazati da sam čista od onoga čime su me potvorili.” Ovo su riječi Aiše radijallahu anha, čija su dobra djela u odnosu na naša kao more u odnosu na kap vode, i pored toga nju vidimo poniznom i skromnom, a nas gordim, ponosnim i zadovoljnim svojim djelima kao da smo prešli Sirat ćupriju i dobili knjigu u desnu ruku.

Manifestacije samoobmane

Pod manifestacijama samoobmane se misli na načine njenog ispoljavanja ili svojstva i navike koja ukazuju na nju.

Svojstvo koje na najupečatljiviji način ukazuje na to da je osoba samoobmanjena jeste stalno spominjanje vlastitih pozitivnosti i kvaliteta (hvalisanje ili samohvaljenje), ponekad indirektno, spominjanjem manjkavosti drugih.

Upitan je šejh Muhammed ibn Salih el-Usejmin: “Kakav je propis samohvaljenja i spominjanja vlastitih odlika i vrijednosti?, na što je rekao: “Ako čovjek samohvaljenjem želi istaći Allahovu blagodat prema sebi, kako bi se njegovi vršnjaci ili ljudi na njegovom stepenu poveli za njim i slijedili ga, može se reći da nema neke šerijatske zapreke u tome, ako se pak želi hvalisati i isticati pred drugima, onda se to može smatrati vrstom prigovora Allahu za dobro kojeg radi, što je Allah, subhanehu ve te’ala, strogo zabranio, kada je rekao: “Oni ti prebacuju što su primili islam. Reci: “Ne prebacujete mi što ste islam primili; naprotiv, Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio, ako iskreno govorite.” (El-Hudžurat, 17), a ako time ne želi ništa drugo do puku obavijest, bolje mu je to ne raditi, meðutim ne čini grijeh u slučaju da spomene neko dobro koje je pri njemu sa ovom namjerom.” (“Medžmu’ fetava ve resaile-š-šejh Muhammed ibn Usejmin”, 1/152)

Kaže šejh Vehid Abdusselam Bali u svojoj knjizi “Vikajetu-l-insani mine-l-džinni ve-š-šejtan”, str,194, 195: “Znaj da hvaljenje (samohvaljenje i hvaljenje drugih), sa sobom, donosi mnogobrojne mahane i negativne posljedice, kao što su:

– prouzrokovanje oholosti, samodopadanja i samoobmane kod pohvaljene osobe, što tu osobu može upropastiti i spustiti na najniže stepene. Prenosi se od Ebu Musaa el-Eš’arija  da je rekao: “Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve selleme je čuo čovjeka, kako hvali drugog čovjeka, pretjerujući u tome, pa mu je rekao: “Teško tebi! Presjekao si mu leða”; u drugoj predaji: “Presjekao si mu vrat (tj. upropastio si ga). Ako baš moraš hvaliti nekoga, reci: “Mislim da je tako, a Allah je taj koji će svoditi račune. Nije mi namjera da nekoga očistim pred Allahom.”;

– zasljepljivanje i gubljenje iz vida vlastitih manjkavosti,

– smatranje da se postiglo dovoljno dobra i da nema potrebe za njegovim povećanjem. Rekao je neko od dobrih prethodnika: “Onaj kojeg raduje hvala, otvorio je vrata šejtanu da uðe u njegovu unutrinu.”

Samoobmana se ogleda i u omalovažavanju drugih, minimiziranju ili ignorisanju dobra kojeg urade, stalnom kritikovanju i praćenju njihovih pogreški. Samoobmanjena osoba je, isključivo, uvijek u pravu, a drugi u krivu, njegove “eventualne” pogreške daju se opravadati, dok su drugima zatvorena vrata za bilo kakvu ispriku, namjera mu je pomoći istinu i uzdići Allahovu vjeru, drugi žele ostvarivanje ove ili one dunjalučke koristi itd. Podsjećamo takve na riječi Poslanika sallallahu alejhi ve selleme: “Svaki sin Ademov griješi, a najbolji su oni griješnici koji se često kaju.” Takoðe, podsjećamo ih na riječi Omera radijallahu anhu: “Svi su upućeniji u vjeru od Omera”, koje je izgovorio nakon što je jedna žena osporila njegov stav, da nije dozvoljeno uzeti vjenčani dar veći od 400 dirhema i, kao argument za to, citirala riječi Allaha, subhanehu ve te’ala: “Ako hoćete da jednu ženu pustite, a drugom se oženite, i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga.” (En-Nisa’, 20). Zašto smo baš odabrali Omera, a ne nekog drugog ashaba? Zato što je Allah, subhanehu ve te’ala, dao da Omer kaže riječi istine, koje su, poslije, spuštene kao objava Allahovom Poslaniku sallallahu alejhi ve selleme, najmanje devet puta, i zato što je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme rekao za njega: “Ako u ovome ummetu ima ljudi koje Allah nadahnjuje, onda je to Omer.” Da, samoobmanjeni čovječe! Omer, čiji su odreðeni stavovi potvrðeni Kur’anom, se nije ustručavao reći: “Pogriješio sam”, ili čak šta više: “Svi su upućeniji u vjeru od Omera”, dok ti koji imaš jako malo znanja i više griješiš nego što dobra činiš, nemaš dovoljno snage i hrabrosti da priznaš pogrešku i da je oprostiš drugima.

Vratiti se od nečeg što je neispravno i priznati istinu, pa i najljućem rivalu i protivniku, je od svojstava čestitih i bogobojaznih ljudi, a ne kukavica i slabih, kako to šejtan predstavlja samoobmanjenima.

Štetnosti samoobmane

U ovom dijelu teksta ćemo govoriti o nekim štetnostima samoobmane, uz nadu da će to probuditi naša uspavana srca i podstaći nas na odlučnu i neprestanu borbu protiv ove i njoj sličnih upropaštavajućih bolesti, koje nas prate kao sjena i udaljavaju od Onoga čija nam je blizina najpotrebnija.

Radi se o slijedećim štetnostima:

Gubitak upute, pomoći i potpore od Allaha, subhanehu ve te’ala.

Kaže Allah subhanehu ve te’ala: “Ja ću od svojih znamenja (putokaza) odvratiti one koji se ohole po zemlji bez ikakvog prava.” (El-Earaf 146)

Kaže šejh Sa’di u komentaru ovog ajeta: “Tj. odvratit ću ih od shvatanja i primjećivanja Allahovih znamenja i dokaza, prisutnih u njima samima i u kosmosu uopšteno. Allah subhanehu ve te’ala će, svakom onom ko se bude uzdizao iznad ljudi, iznad istine i njenih nosioca, uskratiti mnogo dobro, poniziti i spriječiti ga da shvati Njegove ajete i koriste mu, čak šta više, učiniće da činjenice ne vidi onakvima kakve su one u stvarnosti i da ono što je ružno vide lijepim.” (Tefsiru-s-sa’di, 366)

Da li ti je poznato šta se dogodilo Iblisu kada ga je obuzela samoobmana i kada je ustvrdio: “Ja sam bolji od njega; mene si stvorio od vatre, a njega od ilovače.” (El-Earaf 12)?” Allah subhanehu ve te’ala ga je kaznio protjerivanjem iz Dženneta i rekao mu: “Izlazi iz Dženneta! Ponižen i prezren neka si! Džehennem ćemo ispuniti tobom i tvojim sljedbenicima.” (El-Earaf 18).

Da li ti je poznato šta se dogodilo Karunu kada se počeo hvalisati, diviti samom sebi i smatrati da je on, a ne neko drugi, zaslužan za svo dobro kojim ga je Allah subhanehu ve te’ala, obasuo i opskrbio? Zaboravio je Allahova prava i prava Njegovih stvorenja i nije se uopšte osvrtao na riječi njegovog naroda: “Ne obijesti se, jer Allah ne voli one koji su obijesni.” (El-Kasas 76). Kakva je kazna snašla tog nesretnika? Pustit ćemo Kur’an da nam na najslikovitiji način pojasni njegovu završnicu i način na koji ga je Allah kaznio. Kaže Allah subhanehu ve te’ala: “I mi smo njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.” (El-Kasas 82)

Uvaženi brate i sestro, nemojmo misliti da smo mi daleko od slične završnice, ukoliko se budemo oholili, umišljali da smo neko i nešto, uzdizali iznad drugih i zanemarivali njihova prava i zaboravili da je svaka blagodat koju uživamo isključivo od Allaha, da je daje kome hoće i uskraćuje kome hoće, radi uzvišenog cilja i mudrosti: iskušavanja Svojih robova.

Kaže Allah subhanehu ve te’ala: “Od Allaha je svaka blagodat koju uživate.” (En-Nahl 53)

Rekao je imam Ibn el-Kajjim: “Ako ti Allah subhanehu ve te’ala, da odreðenu blagodat, bez prethodnog traženja, moli Ga da ti tu blagodat učini pomoćnikom na putu Njegovog obožavanja i ostvarivanja Njegovog zadovoljstva i da te ona ne udalji od Njega i Njegovog zadovoljstva. Nemoj misliti da Allah subhanehu ve te’ala, daje samo onome ko je na počasnom mjestu kod Njega i da uskraćuje samo onome ko je prezren kod Njega, daje i uskraćuje sa ciljem iskušavanja. Potvrdu toga nalazimo u riječima Allaha subhanehu ve te’ala: “Kada Allah iskuša čovjeka, tako što ga počasti i opskrbi nekom blagodati, kaže: “Gospodar moj me počastio. Kada ga iskuša, tako što mu uskrati opskrbu, kaže: “Gospodar moj me ponizio.” (El-Fedžr 25-26). Značenje ajeta: “Nije svaki čovjek kojeg sam opskrbio i dao mu neku blagodat, na počasnom mjestu kod Mene, kao što nije svaki čovjek kojeg sam opskrbio samo onoliko koliko mu je potrebno, prezren i ponižen kod Mene. Takvim načinom podjele želim iskušati ljude, da li će onaj koga sam opskrbio zahvaliti, pa ću mu dati još više od toga, ili će zanijekati, pa ću mu uskratiti onošto sam mu dao, i da li će se onaj kome sam uskratio više od potrebnog strpiti i na taj način dobiti puno više od opskrbe koja mu je uskraćena ili će se rasrditi, pa će ga snaći Moja srdžba.” (“Bedaiu-t-tefsiri”, 1/181).

Svaða i prepirka

Samoobmanjen čovjek umišlja da je on stalni predmet ljudske kritike i prigovora, a prevelika ljubav koju osjeća sam prema sebi i viðenje vlastite ličnosti bolje i učenije od drugih, tjera ga da vodi stalnu borbu za sebe, pa makar ta borba bila oličena u bespravnoj raspravi i svaði. Pametan čovjek, za razliku od samoobmanjenog, vodi stalnu borbu protiv sebe i svoje ličnosti i ne dozvoljava joj da se uzdiže i oholi.

Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: “Garantujem kuću u prikrajku Dženneta onome ko ostavi raspravu i onda kada bude u pravu.” (Prenosi ga Ebu Davud od Ebu Umame el-Bahilija, radijallahu anhu)

Samovoljnost i neovisnost o drugima

Samoobmanjen čovjek je samovoljan i neovisan. Ne prihvata mišljenje i savjet svojih partnera, tj. osoba sa kojima dijele neku životnu funkciju, poput staranja o porodici, posla, odgoja, raspolaganja imetkom i sl., što ga vodi stalnom griješenju i negativnim rezultatima.

Allah subhanehu ve te’ala je naredio Svom Poslaniku da se savjetuje sa ashabima i da ne omalovažava njihova mišljenja i prijedloge, iako je bio najsuperiorniji, najodabraniji, najbolji i najpametniji Allahov rob. Kaže Allah subhanehu ve te’ala: “… praštaj im, moli Allaha da im oprosti i savjetuj se sa njima, a kada se odlučiš, na Allaha se osloni, jer Allah voli one koji se na Njega oslanjaju.” (Ali Imran 159). Prenosi se od Ebu Hurejre radijallahu anhu da je rekao: “Nisam vidio osobu koja se više voli konsultovati i savjetovati sa drugima od Poslanika sallallahu alejhi ve selleme.” Rekao je imam Buharija: “Učenjak neće biti učenjak sve dok ne bude uzimao znanje od onih koji su iznad njega, na njegovom i manjem stepenu od njega.”

Samovolja i nesavjetovanje sa drugima, pogotovo onima koji imaju iskustva u odreðenim stvarima, često koštaju čovjeka i čine njegov trud bezvrijednim, neplodnim i neproduktivnim.

Kaže Allah subhanehu ve te’ala opisujući vjernike: “…oni se meðusobno savjetuju.” (Eš-Šura 38)

Kaže šejh Sa’di u komentaru ovog ajeta: “Ajet podrazumjeva savjetovanje u ovosvjetskim i onosvjetskim pitanjima. Niko od njih se ne ponaša samovoljno kada su u pitanju zajedničke stvari, što nedvosmisleno ukazuje na njihovu jedinstvenost, meðusobnu ljubav, prisnost i prijateljstvo.” (“Tefsiru-s-sa’di”, 706)

Tjeskoba i nemir u prsima

Nije teško otkriti razlog zbog kojeg samoobmanjen čovjek biva pogoðen duševnim nemirom i tjeskobom; njegove želje su velike i umišlja da je postigao veliki stepen i ugled, a onda odjednom biva suočen sa stvarnošću i svojim pravim stanjem, od čega mu se stežu prsa i pada u očaj.

Liječenje samoobmane

Pri liječenju bilo koje bolesti, prvo se pristupa uklanjanju njenih uzroka. Budući da je uzrok bolesti samoobmane neznanje, tj. čovjekovo nepoznavanje svoga Gospodara i samog sebe, najbolji lijek za nju je ono što je suprotno neznanju, tj. upoznavanje Gospodara i svoje vlastite duše, bez obzira o kojem vidu samoobmane se radilo, samoobmani znanjem, imetkom, potcjenjivanju drugih ili nekom drugom vidu. Kada čovjek istinski upozna sebe i sve slabosti kojima je podložan, shvati da je njegova duša u osnovi lijena, ne voli rad, sklona slijeðenju prohtjeva, te kao takva ne može učiniti nijedan korak bez Allahove upute i potpore, i da je njegov Gospodar: Silan, Mudar, Sveznajući i Milostiv prema svojim stvorenjima, uzdiže jedne nad drugima, jednima daje, drugima uskraćuje, sve blagodati koje posjeduju On im ih daruje, vidjet će da nema ni najmanjeg povoda sa divljenjem samom sebi, uzdizanju iznad drugih i viðenju svoga mjesta posebnim, velikim i izražajnim.

Nakon što se ukloni ovaj veliki uzrok samoobmane, tj. neznanje, pristupa se činjenju uzroka, koji pomažu u njenom liječenju i postizanju skromnosti i poniznosti, meðu kojima možemo izdvojiti:

Samobračun (svoðenje računa sa svojom dušom)

Kaže imam Ibnu-l-Kajjim: “Lijepo mišljenje o sebi je velika prepreka u pretraživanju vlastitih manjkavosti i stvara kod čovjeka pogrešnu sliku o stanju u kom se nalazi, ružna svojstva vidi kvalitetima i mahane savršenstvom… Ružno mišljenje o svojoj duši ima samo onaj ko ju je dobro upoznao, a onaj ko lijepo misli o njoj, on je najslabije poznaje. Zadovoljstvo i smirenost dobrim djelom, kojeg čovjek uradi, ukazuje na duševnu lahkomislenost i blesavost. Odlučni i primjerni vjernici mnogo traže oprosta nakon svakog uraðenog dijela koje se smatra pokornošću Allahu subhanehu ve te’ala, jer su svjesni propusta i manjkavosti kojima su ispunili ta djela i da ih nisu izvršili onako kako to priliči i dolikuju njihovom Uzvišenom Gospodaru, kao što su svjesni činjenice da Allah subhanehu ve te’ala, nije naredio ta djela niko ih ne bi dobrovoljno uradio. Allah subhanehu ve te’ala, je spomenuo traženje oprosta nakon obavljanja najčasnijih ibadeta i djela. Rekao je za hadždž: “Zatim tavaf obavite (tj. hadždžski tavaf) i tražite oprosta od Allaha, a Allah prašta i milostiv je.” (El-Bekare 199). Rekao je za noćni namaz: “…i oni koji pred zoru oprosta traže.” (Ali Imran 17). Rekao je u suri En-Nasr: “Kada Allahova pomoć i pobjeda doðu, i vidiš ljude kako u Allahovu vjeru ulaze u skupinama, ti Gospodara svoga veličaj i traži od Njega oprosta, jer On uistinu prima pokajanje i prašta.”

Poslanik sallallahu alejhi ve selleme je nakon svakog završenog namaza tri puta proučio istigfar, što je, možemo slobodno reći, velika škola ovome ummetu i podstrek na samoobračun i stalno preispitivanje duše. Nije se zaustavio na tome, nego nas je na samoobračun pozvao i jasnim riječima, kada je rekao: “Pametan (razuman) je onaj ko obračunava svoju dušu i radi za život poslije smrti, a nemoćan i nerazuman je onaj ko svojoj duši ispunjava prohtjeve i samo mašta i želi (bez poduzimanja postupaka kojima će ispuniti njegovu maštu i želje).

Rekao je Omer radijallahu anhu: “Obračunavajte vaše duše i vagajte njihova djela prije nego li Allah bude obračunavao i vagao. Lakše će te položiti račun sutra, ukoliko budete svodili račun danas. Dobro se pripremite za Dan velikog izlaganja, kao što kaže Allah subhanehu ve te’ala: “Toga dana će te ispitivani biti, i nijedna vaša tajna neće skrivena ostati.” (El-Hakka 18)

Međusobno savjetovanje

Rekao je Poslanik sallallahu alejhi ve selleme: “Vjera je savjet i prihvatanje savjeta. Kome i kako Allahov Poslaniče – upitaše ashabi? Prihvatanje savjeta od Allaha, Njegovog Poslanika i Njegove knjige (Kur’ana) i savjet voðama muslimana i njihovim podanicima”- odgovori Poslanik sallallahu alejhi ve selleme.

Kažu islamski učenjaci: “Savjetovati muslimane znači udaljiti svaku neugodnost od njih, brinuti se o njihovim siromasima, podučavati one koji nemaju znanja, voljeti im ono što volimo sebi i prezirati im ono što sebi preziremo.” (“Ikazu-l-himemi el-munteka min džamii-l-ulumi ve-l-hikemi”, 128, “Fethu-l-bari”,1/167)

Nema sumnje da u udaljavanje neugodnosti od muslimana spada i liječenje samoobmane kod njega, iskrenim i lijepim pristupom i blagim riječima, koje će dotaći tanke niti dobra u njegovom srcu i pomoći mu da se oslobodi tog velikog tereta i tegobe. Da, tereta i tegobe, jer je napajanje srca nečim drugim, a ne pokornošću i predanošću Allahu subhanehu ve te’ala veliki teret i tegoba za njega.

Stalno druženje sa Allahovom knjigom (Kur’anom) i razmišljanje o njegovim ajetima.

Stalno druženje sa Allahovom knjigom i razmišljanje o njenim ajetima otvara čovjeku široke vidike i obzorja. Primjećuje da su Allahovi Poslanici, koji se često spominju u različitim životnim prilikama i situacijama, bili ponizni i skrušeni i da su se mnogo bojali zlih postupaka i pogrešaka, makar one male bile, a znamo da su činili mnoštvo dobrih djela i bili stalno u pokornosti Allahu subhanehu ve te’ala. Allah subhanehu ve te’ala nam u Kur’anu navodi riječi Nuha alejhi-s-selam: “Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, uistinu sam propao.” (Hud 47); i riječi Ibrahima, alejhi-s-selam: “i nadam se da će mi oprostiti na Dan obračuna.” (Eš-Šu’ara 82)

Kur’an povećava iman vjernicima i zatvara prilaze kojima šejtan ubacuje samoobmanu u njihova srca. Kaže Allah subhanehu ve te’ala za Kur’an: “On je vjernicima uputa i lijek.” (Fussilet 44).

Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 21:48