Rekaik

Samodopadanje

1.21Kpregledi
Piše: Mr. Semir Imamović

Prije nego što čovjek počne sa činjenjem bilo kojeg dobrog djela, mora imati na umu da mu se Allah smilovao, izveo ga na pravi put Svojom dobrotom i plemenitošću, i da je On Taj koji ga iznova pokreće i stvara u njemu želju za činjenjem dobra i izvršavanjem onoga što Mu je naredio. Ako bude svjestan ove činjenice, nemoguće je da zapadne u samodopadanje (umišljenost), koje se temelji na tome da čovjek vidi samog sebe nekim i nečim, a zaboravlja u isto vrijeme Allahovu dobrotu prema njemu, uputu i pomoć koju mu pruža. Sve što kod čovjeka više bude jačao egoizam (“ja” i samo “ja”), to više njegovo djelo biva daljim od ispravnosti i primanja kod Onoga koji je neovisan o svim svjetovima.

Šta je to umišljenost (samodopadanje)?

Kaže Imam Gazali: “Umišljenost je viðenje odreðene blagodati velikom i zadovoljstvo njome, uz zaborav da se ta blagodat pripiše Onome koji ju je dao (Allahovu, subhanehu ve teala). Ako čovjek, pored ovog, još bude ubijeðen da kod Allaha, dž.š., ima svoje pravo, da je kod Njega na velikom mjestu, da je za očekivati da će mu se dogoditi neki keramet (natprirodna pojava koju Allah daje nekim Svojim robovima koji se ističu u pokornosti Allahu, dž.š.) ili da mu se neće dogoditi nikakvo zlo za razliku od griešnika, onda se to smatra pouzdanjem u vlastito djelo i viðenjem vlastite ličnosti bliske Allahu, dž.š.” (“Ihja ulumi-d-dini, 4/1997 str.)

Kur’an i sunnet o umišljenosti (samodopadanju)

Allah, dž.š., na mnogim mjestima u Kur’anu i Njegov Poslanik u vjerodostojnom sunnetu su ukorili i prezreli umišljenost, uzdizanje iznad ljudi, oholost i hvalisavost. Kaže Allah, dž.š.: “Odvratit ću od znamenja (dokaza) Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili.” (Prijevod značenja – El-Earaf, 146.)

“I ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog ni hvalisavog.” (Prijevod značenja – Lukman, 18.)

Kaže Imam Ševkani u komentaru navedenog ajeta: “Tj. ne okreći se od ljudi iz oholosti.”

“I ne prigovaraj, držeći da je mnogo.” (Prijevod značenja – Muddesir, 6.)

Rekao je Ibnu Kejsan u komentaru ovoga ajeta: “Nemoj smatrati velikim djelo koje uradiš, niti smatraj da si ti zaslužan za njega. Tvoje djelo je samo produkt Allahove dobrote prema tebi i On je Taj koji ti je osvijetlio put ka Njegovom obožavanju.” (Fethu-l-Kadir 5/325)

Kaže Imam Gazali: “Nemoj se pouzdati u svoje djelo.” (El Ihja 4/1997)

Kaže Abdurrahman Sa’di: “Tj. ne prigovaraj ljudima za dobro koje im uradiš, bez obzira da li se radilo o vjerskom ili dunjalučkom dobru, ne smatraj to velikim, niti smatraj da si bolji od ljudi. Budi dobročinitelj ljudima koliko god si u stanju, zaboravi da si uradio išta od toga dobra i traži nagradu od Allaha. Neka oni kojima si uradio kakvo dobro i oni kojima nisi, budu na istom stepenu kod tebe.” (Tefsir – Sa’di: 829 str.)

Prenosi Imam Muslim da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: “Allah je lijep (dobar) i ne prima osim ono što je lijepo.”

Rekao je Imam Ibnu Redžeb: “Kažu neki učenjaci da je ovaj hadis općeg karaktera i da znači: Allah neće prihvatiti (primiti) osim ona djela koja su lijepa – sačuvana od svih stvari koje upropaštavaju djela poput pretvaranja (rija’a) i umišljenosti (udžba), kao što neće prihvatiti osim onu sadaku u kojoj je udjeljen halal imetak.” (Džamiu-l-ulumi ve-l-hikemi 1/259)

Prenosi Imam Muslim da je rekao Poslanik s.a.v.s.: “Ako čovjek kaže: “Propali su ljudi.”, on ih je upropastio.” (u drugom rivajetu: “… on je najupropašteniji meðu njima.”)

Kaže Imam Malik: “Ako to kaže iz sažaljenja prema ljudima, zbog njihove slabosti u vjeri, ne vidim da u tome ima išta loše, a ko to kaže iz umišljenosti i potcjenjujući time ljude, onda je uradio zabranjenu i prezrenu stvar.” (El Ezkar od Nevevija: 513 str.)

Bilježi Imam Bezzar da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: “Ako ne budete činili grijehe, bojim se za vas nečega što je veće od toga, a to je umišljenost.” (Imam Munziri i Hejsemi su ocijenili lanac ovoga hadisa dobrim – hasenom)

Prenosi Imam Muslim da je rekao Poslanik, s.a.v.s.: “Rekao je neki čovjek: “Tako mi Allaha, Allah neće oprostiti tome i tome.” Povodom toga Allah je objavio: “Ko se to usuðuje da kaže da neću oprostiti tome i tome? Njemu sam oprostio, a tvoja djela ću poništiti.”

Rekao je šejh Salih Ali-š-Šejh u komentaru “KITABU-T-TEVHIDI”: “Ljudi su obavezni veličati Allaha, dž.š., okrenuti Mu se svojim srcima i smatrati se najslabijim Njegovim robovima, kako bi osjetili veliku potrebu za Allahom, dž.š., i da nisu ispunili Njegovo pravo. Veličanje vlastite ličnosti i njeno hvaljenje u govoru, nije od osobenosti (svojstva) poniznih Allahovih robova koji su u stalnom strahu od prevrtanja (promjena) srca. Allah, dž.š., prevrće srca i okreće ili ih kako hoće…” (Šerhu Kitabi-tevhidi, poglavlje Madžae fi-l-iksami ala-l-lahi, šerijatski kurs održan 1416. godine na Univerzitetu Šejhu-l-Islam ibn Tejmijje, Kaseta br. 16)

Naši dobri prethodnici (selefu-s-salihi) su, kada je u pitanju borba protiv ove opake bolesti i njeno iskorjenjivanje, jedinstven primjer, tako da je nemoguće govoriti (pisati) na ovu temu, a da se ne spomenu njihove izreke.

Muhammed ibn Vasi’ je vidio svoga sina gdje se hvališe, zbog čega ga je pozvao i rekao mu: “Znaš li ko si ti u stvarnosti?” Što se tiče tvoje majke kupio sam je za 200 dirhema (bila je robinja), a što se tiče tvog oca, ne dao Allah da meðu muslimanima bude velik broj ljudi poput njega.” (El Udžb od Omera ibn Musaa el Hafiza, 29 str.)

Prenosi Imam Buhari od Alaa ibn Musejjiba, a on od svoga oca, da je rekao: “Sreo sam Beraa ibn Aziba, r.a., i rekao mu: “Blago tebi! Družio si sa Allahovim Poslanikom s.a.v.s. i dao si mu prisegu pod drvetom (misli se na prisegu ridvan, na Hudejbijji).” “Sinko moj, nije ti poznato šta smo novog učinili nakon njegove smrti.”

Rekao je Hafiz ibnu Hadžer, osvrčući se na ovu predaju: “Htio je da ukaže na ratove i druge stvari (koje su se odigrale nakon smrti Allahovog Poslanika, s.a.v.s., zbog čega ga je obuzeo strah.

To ukazuje na njegovu vrijednost, r.a.” (Sahihu-l-Buhari mea fethul-bari 16/35 str.)

Bišr ibn Mensur je bio od onih koji, kada se pojave meðu ljudima, spominjao bi se Allah i onaj svijet (Ahiret) a to ni zbog čega drugog do zbog mnoštva ibadeta po kojem je bio poznat. Jednog dana klanjao je dugo namaz, te kada je završio, primijetio je nekog čovjeka kako gleda u njega i divi mu se. Prišao mu je i rekao: “Nemoj se diviti onome što si vidio od mene. Zar Iblis nije obožavao Allaha dug period zajedno sa melecima, a zatim se spustio na stepen koji ti je dobro poznat?!”

Rekao je Ebu Bekr es-Siddik, r.a.: “Volio bih da sam zelena biljka, pa da me pojede stoka. Tako mi Allaha, volio bih da sam drvo koje se siječe i jede.” (Imam Ahmed u “Zuhdu”, 167 str.)

Rekao je Abdullah ibn Mes’ud, r.a.: “Dvije stvari vode propasti: očaj (beznadežnost) i umišljenost.”

Rekao je Imam Gazali u komentaru ovih riječi: “Spojio je dvije spomenute stvari zbog toga što se sreća ne može postići osim trudom, traženjem, upornošću i preticanjem drugih. čovjek koji je pao u očaj (izgubio nadu u Allahovu milost), nije u stanju uložiti bilo kakav trud, niti tražiti nešto, dok je čovjek koji boluje od umišljenosti, ubijeðen da je postigao sreću i da je ostvario ono što je želio, tako da ni jedan ni drugi ne ulažu trud.” (Ihja ulumi-d-dini 4/1995)

Uzroci umišljenosti (samodopadanja)

Pomanjkanje jekina (ubjeðenja) i traženja pomoći od Allaha, dž.š.

Gubljenje iz vida činjenice da je čovjek po svojoj prirodi slab i da su ljudska srca prevrtljiva.

Nerazmišljanje o časnom Kur’anu i njegovim poukama, savjetima i kazivanjima o uništenju čitavih naroda koje je obmanuo dunjaluk i njegovi ukrasi.

– Ne shvatanje sunneta Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i nedokučivanje onoga na što upućuje, a samim time ne činjenje dobrih djela kojim poziva i ne ostavljanje (ne izbjegavanje) prezrenih postupaka na koja upozorava.

Nečitanje biografije naših dobrih prethodnika, učenjaka i daija na čijim rukama je Allah, dž.š., uzdigao Islam na, dosad, nedostignuti stepen i koji su bili uzrokom upute čitavih nevjerničkih naroda i onih koji su bili zaronili u more zablude grčke filozofije i skolastike.

Sigurnost od Allahove kazne, za koju kaže Allah dž.š.: “Zar su oni sigurni od Allahove kazne?!” (Prijevod značenja – El-Earaf, 207.).

Prvi put objavljeno: nedjelja, 23 Ožujak 2008 21:46