Iako sam živio u pobožnom okruženju, nisam bio previše naklonjen vjeri: nisam obavljao namaze, osim džuma-namaza, nisam se ustezao od sjedenja u noćnim barovima, a pijenje alkohola za mene je bilo društveno-pozitivna pojava. U potpunosti sam se odao griješenju. Na tom putu nisu mi stajale nikakve prepreke i ništa me nije odvraćalo od takvog života, osim moje majke koja me dočekivala kada bih se u ranim sabahskim satima vraćao sa noćnog orgijanja, brižno pitajući i moleći Allaha da me uputi: “Da li si klanjao sabah-namaz? Sine moj, klanjaj i zahvali se Allahu na blagodatima.” U tim trenucima obećao bih joj da ću klanjati, a zatim bih bježao u postelju i prespavao dan, a kada bih se probudio, nastavio bih svoj hrđavi pohod.
Bio sam ovisnik o bludu i nisam pravio razliku između supruge prijatelja, kćerke komšije, rođaka ili osobe koja ima potrebu kod mene. Tako je moj život tekao u bujici poroka sve dok me nije potresla smrt moga oca. Kada sam pokopao njegovo tijelo i vidio njegovo prebivalište, izvršio sam samoobračun, vratio se Allahu i pokajao se od onoga što sam počinio. Obavio sam hadž sa svojom majkom koja je bila presretna zbog mog povratka Allahu, te mi je predložila da se i oženim, što sam odmah i prihvatio kako bih se spasio od griješenja.
Jednog dana bio sam sa svojim prijateljima, a s njima je bila djevojka koja je bila vrlo privlačna, komunikativna i otmjena. Počeo sam da odašiljam “znakove divljenja”, koje je ona prihvatila, da bi na kraju prihvatila da se sastanemo u mom stanu koji sam iznajmio u jednom drugom gradu, daleko od ljudskih očiju, a u svrhu ove gnusne nakane.
Bio sam slomljen. Nisam vjerovao u riječi koje sam čuo. Pitao sam ga u koju bolnicu je odvezena, i kada mi je rekao, zaputio sam se brzo prema njoj. Stigao sam do operacione sale kada mi je doktor rekao: “Prije nego što ti pojasnim stanje tvoje rodice, moram te obavijestiti o vrlo važnoj stvari. Tvoja rodica je u vrlo lošem stanju. Ima puno različitih prijeloma, mnogo je iskrvarila i zbog toga će trebati transplantaciju krvi, a u sličnim uvjetima neophodno je da se izvrši analiza krvi kako bi se utvrdilo da nije zaražena nekim zaraznim bolestima.”
Desila se katastrofa. Otkriveno je da je zaražena sa HIV-om!
Ponavljao sam zbunjeno: “HIV. Ti buncaš’’ – govorio sam doktoru u svojim mislima. Kako?” Nisam razmišljao o njenim povredama, niti o tome da li će živjeti ili umrijeti. Razmišljao sam o tome da me je od ove opake bolesti dijelio samo četvrt sata. Izašao sam iz bolnice, razgovarajući sam sa sobom. Vratio sam se u isti stan, šejtansko skrovište koje je svjedok, moj grijeh i moj spas. Samo su me minute dijelile od HIV-a, samo da ju je Allah spasio i da je stigla u stan… Da li sam znao da ću ja nositi taj smrtonosni virus?
Pao sam na sedždu Allahu plačući i tražeći oprost. Uzeo sam abdest i proveo cijeli dan u namazu, pokajanju, učenju Kur`ana. Kada sam se vratio kući, zatvorio sam se u sobu sa svojom suprugom i u plaču sam zatražio od nje da mi oprosti. Obećao sam joj da ću je voljeti kao što sam je prije volio. Zagrlila me plačući i drhteći, iako me nije pitala o tome šta se desilo. Bila je predivna kao i uvijek dotad. Poslije toga, pozvao sam svoje dvije kćerkice, zagrlio ih i prislonio uz svoja prsa, kao da time tražim smiraj i sigurnost i kao da ne poznajem put do njih dviju. Zatražio sam od njih dvije da se abdeste kako bismo klanjali u džematu. Poslije sam požurio kod majke. Sjeo sam kod nje i zamolio je da uputi dovu za mene. Učinila je to, a osmijeh zadovoljstva prekrivao je njeno, sada spokojno lice. Cijelu tu noć nisam mogao zaspati. Zavjetovao sam se Allahu da Mu više neću činiti grijehe i da ću zatražiti oprost od onih prema kojima sam pogriješio ili oskrnavio čast.
Izvor: Novine ‘’Ahram’’, 30. maj 2008.
