ISTAKNUTORekaik

Rušilačko “ja”

830views

Piše: Muhamed Ikanović

“Ja sam bolji od njega…” (El-A’raf 12), bile su riječi Iblisa, neka je na njega Allahovo prokletstvo. To su riječi koje su napravile mnogo razdora i razilaženja u brakovima, prijateljskim odnosima, rodbinskim vezama i raznim projektima od opće koristi. Čovjek je po prirodi sklon da bude subjektivan, kao i da sebi daje određene privilegije i sebe smatra boljim od nekoga drugoga, a ako to bude izraženo u takvom stepenu da se može smatrati narcizmom, to može dovesti do katastrofalnih posljedica kako za tu osobu, jer može biti osnova za razvijanje  mnogih drugih bolesti srca, ali i za zajednicu u kojoj djeluje,  posebno ako se radi o osobi koja je društveno aktivna i učesnik u realizaciji projekata koji su od društvene koristi.

Volontiranje i društveni aktivizam put je razvijanja i unapređenja ličnosti svakog pojedinca. Na taj način stječu se i unapređuju mnoge vještine. Svaki koristan rad uzdiže pojedinca i čini ga vrednijim članom zajednice. Učestvujući u realizaciji projekata pojedincu se pruža prilika za širenje poznanstava, pa i na taj način dobija na vrijednosti kao ličnost. Ukoliko se radi o poziciji jedne od odgovornih osoba u projektu, time se postiže dodatno poštovanje i uvažavanje među određenom populacijom, a možda i širom zajednicom. U dunjalučkom smislu, radi se o nečemu što je drago gotovo svakom insanu. Možemo reći da se radi o jednom vidu slave. Iako ljudi svoj društveni angažman najčešće počinju iskreno i s dobrim namjerama, to nije garancija da se šejtan neće pokušati uplesti u sve to i poremetiti te namjere. A velika većina nas podložna je tome da se povedemo za ličnim prohjevima i strastima, da udovoljimo sami sebi i radimo ono što odgovara našoj duši.

Sve navedeno dobar je razlog da se o ovome nešto kaže i da to uvijek imamo na umu, kako ne bismo upropastili dobra djela koja činimo. Mi se trudimo i radimo kako bismo unaprijedili životnu zajednicu, posebno zajednicu muslimana. Znači, naš je cilj da nešto sagradimo, a ne da rušimo. Svrha našeg djelovanja ogleda se u tome da uradimo dobra djela za naš ahiret, a na dunjaluku napravimo nešto što će biti od koristi pojedincu ili zajednici. Ni u jednom momentu bilo kakva šteta nije cilj, kao što se nigdje ne trebaju nazirati obrisi ličnih koristi i interesa, osim nagrade kod Uzvišenog Allaha. Ovdje ne želimo uopće da razmatramo iskvarene namjere i traganja za ličnom koristi, jer to nije ono čime se želimo baviti tokom društvenog aktivizma. Mi govorimo o tim stvarima samo s ciljem upozorenja da ne upadnemo u tu zamku, a nikako kao jedan od segmenata društvenog aktivizma. Mi smo tu kao tragači za Allahovom milošću i zadovoljstvom, a ne kao promotori sebe.

Baveći se društvenim aktivizmom i šireći svoj krug poznanstava, širi se i dobar glas o nama, kao humanistima i dobročiniteljima. Ljudi su skloni da vole humaniste i da ih poštuju. Oni su u njihovim očima osobe vrijedne svake pažnje i poštovanja. Mnogima predstavlja zadovoljstvo da budu na usluzi takvim pojedincima, kao i organizovanim grupama. Živeći u takvoj atmosferi, pojedince počinje da zanosi ta naklonost ljudi. Ponekad se neki i užive u to, pa im to postane referenca upoznavanja i prepoznavanja. A nakon toga očekuju se riječi hvale, pohvale i slasnih dova. Sve to nije problem dok te stvari ne postanu cilj našeg rada i zalaganja, a još je gora situacija kada se smatra da nespominjanje svega znači uskraćivanje prava i poštovanja. Tako počinje da se hrani onaj problematični ego koji polahko preuzima kormilo namjera. Pokvarene i bolesne namjere sjeme su mnogih drugih devijacija. Tada se odnosi unutar i van tima polahko grade na tim principima: “Ko mi više laska, bliži mi je, a ko mi to ne čini, trudim se da bude podalje od mene”. Tada se osoba počne okruživati onima koji vole da laskaju jedni drugima, te tako jedinke postaju cilj, a ne izvršno tijelo.

To je put ka rušenju svojih dobrih djela. Naravno, mi tako nećemo nauditi drugima, jer njihova djela ne zavise od naših namjera, nego njihovih, makar ih i mi zloupotrijebili u nečemu, oni će nagradu imati shodno svojoj namjeri. Takvo JA ruši lična djela osobe. Takvo JA može da ruši rodbinske, prijateljske i kolegijalne odnose. Na kraju, takvo JA može i da uništi samu osobu ukoliko bude prepoznata kao intereždžija, a takvu vrstu ljudi ne vole dobronamjerni insani. Takve u svoje svrhe koriste zlonamjernici, koji su svjesni da intereždžije imaju cijenu kojom se mogu kupiti kako bi nešto odradili, pa makar to i ne bilo nešto s čime se slažu.

Situacija je još složenija onda kada to JA počinje da ruši projekte i timove. Praksa je pokazala da imamo pojedince koji određene projekte od društvene koristi smatraju privatnom svojinom, preciznije rečeno, nakon određenog rada na tim projektima počinju umišljati da su nezamjenjivi, i da polažu pravo dok su živi da budu na čelu, ili budu dio tima tog projekta. Ako se pokuša bilo šta promijeniti, smatraju da je to napad na njihovu ličnost. Ukoliko se uspije nešto promijeniti, onda su spremni na ličnu osvetu koja može da sadrži nekoliko elemenata, između kojih je rušenje projekta po bilo koju cijenu. Takvo JA potpuno je sljepilo za vid i razum osobe, te je vrlo teško pomoći joj da se dozove i da počinje uviđati kakvo zlo čini sebi, drugima i korisnim projektima. Tada ti projekti postaju mejdan na kojem se vode bitke i nadmudrivanja, čime takav aktivizam gotovo pa gubi smisao. Tada aktivisti postaju sami sebi cilj, i zabave se sami sobom, zaboravljajući da sve to nije bilo samo radi njih, nego i radi mnogih drugih ljudi, odnosno muslimanske zajednice.

Velika je potreba da svaki aktivista na početku svog aktivizma raščisti sam sa sobom da nije on sam cilj aktivizma, da ono što radi predstavlja njegov doprinos zajednici, da je to jedan vid vakufa. Vakif koji pokloni nešto radi opće koristi nema pravo da to smatra svojim ili da ponovo prisvaja taj imetak. Vakuf je opće dobro koje iz ruku vlasnika prelazi u vlasništvo zajednice muslimana, a vlasnik nema pravo da to potražuje. Naš rad i aktivizam “neopipljivi” je vakuf, nešto što nema svoju izraženo jasnu formu. To što smo dali radi Allaha ne računajmo da je naše. Ukoliko počinjemo da to potražujemo nazad, onda je upitno zašto smo to radili. Dosta toga što smo uradili nestat će na horizontu koji ljudi vide, ali ostaje zapisano kod Gospodara.

Ponekad se desi da se i previše vežemo za neke projekte koji nam postanu sastavni dio života, iz čega se javi velika ljubomora prema tome. Međutim, bez obzira na sve okolnosti, osnova je da mi gradimo i popravljamo, a ne rušimo. Naša uloga je da budemo faktor stabilnosti, a ne izvor problema i fitni. Naš rad je radi Allaha i On zna zašto je došlo vrijeme da budemo uklonjeni iz nekog projekta ili nekog tima, možda više ne zaslužujemo da budemo dio toga, a možda time i želi da nas spasi predstojećih problema.

I na kraju, shvatimo da su vrata dobra mnogobrojna, a mi se potrudimo da budemo odgovarajući ključ za što više tih vrata.

El-Asr, br. 105.