Društvo i politika

Ruše državu da bi gradili nacionalističke torove

389pregledi

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ako je suditi po planovima i dosadašnjim vrlo ozbiljnim političkim koracima nekih srpsko-hrvatskih političkih stranaka i njihovih vođa, onda se sa sigurnošću može konstatirati da rušilačke sile u BiH, polahko al’ sigurno, ostvaruju svoj pakleni plan o rušenju države Bosne i Hercegovine. I kao što su jučer četničko-ustaški tenkovi, haubice, topovi, i ostala oruđa i oružja, u toku srpsko-hrvatske agresije na našu zemlju, rušili Bosnu i Hercegovinu, tako je danas, nesmanjenom žestinom i mržnjom, samo drugim sredstvima, pokušavaju srušiti fanatične političke vođe iz srpskog i hrvatskog naroda.

Lisičija strategija
Personifikacija ovih prvih je dojučerašnji ljubimac bošnjačkih komunista i njihovog medijskog satrapa, FTV-a,  kao i međunarodne zajednice, Milorad Dodik, koji je iz socijal-demokrate mutirao u pobješnjelog Maxa i fanatika (što je zapravo oduvjek i bio) kojem bi i zločinac Karadžić pozavidio. Milorad Dodik pod mentorstvom Srbije, drsko i sasvim javno i otvoreno radi na rušenju Bosne i Hercegovine. Na udaru tog političkog monstruma, trenutno su se našle ključne institucije države, Tužilaštvo i Sud Bosne i Hercegovine. Zbog toga je u Narodnoj skupštini RS izglasan referendum na kojem će se građani, tj. Srbi, jer su srpsko-četničke horde taj entitet u svom inkvizitorskom pohodu etnički očistili od Bošnjaka i Hrvata, izjasniti o bh. Tužilaštvu i Sudu.
Drugi dio antidržavnog saveza, oličen je u političkim vođama iz dva HDZ-a, hrvatskom dvojcu bez kormilara, Draganu Čoviću i Boži Ljubiću, koji se, zbog načina djelovanja, najlakše mogu prepoznati u onoj priči o mladoj lisici.  Naime, mlada lisica je pitala svoju majku: “Ima li, majko, na svijetu iko od nas pametniji?” “Ima, kćeri, oni što se našim kožama zaogrću”, odgovorila je stara lija. Zašto to kažemo? Zato što su njih dvojica u političkom i moralnom pogledu stvarni nasljednici mračne tuđ¬manovske nacionalističko-ustaške ideje i ideologije. U političkom, jer su gorljivi zagovornici stvaranja trećeg entiteta i oživljavanja paradržavne tvorevine Herceg-Bosne i njenog priključenja Republici Hrvatskoj.
A u moralnom, jer kao i njihovi prethodnici koriste lisičiju strategiju u ostvarivanju svojih prljavih ciljeva. Taj dvojac krajnje lukavo i podlo zadaje prljave i niske udarce državi Bosni i Hercegovini. Upravo tako se ponašao i njihov vođa Franjo Tuđman i tadašnji hrvatski vojno-politički vrh koji je sa svojom armadom izvršio agresiju na Bosnu i Hercegovinu, i koji se u najtežem trenutku pridružio srpskim fašistima i tako našoj državi i narodu zabili nož u leđa.  A onima koji koriste strategiju lisice, ništa ne znači faktičko stanje na terenu koje u potpunosti demantira njihove laži o ugroženosti Hrvata u BiH, odnosno u Federaciji.

Važniji im prst od ruke
Čović i Ljubić pokušavaju destabilizirati stanje u BiH i izazvati narodni bunt, stvarajući privid o obespravljenosti Hrvata u BiH.  Negirajući pri tome nepobitne činjenice da Hrvatima niko ne uskraćuje prava u našoj državi, da su njihova vjerska, nacionalna, kulturna i ekonomska prava i slobode, i pored toga što ih ima tri puta manje od Bošnjaka, veća nego prava i slobode Bošnjaka. Za to postoje mnogobrojni dokazi. Dovoljno je spomenuti samo slučaj sela Sturba u općini Livno, u kojem su hrvatske općinske vlasti  zajedno sa Crkvom i hrvatskim narodom, zabranili potpuno legalnu gradnju džamije. Zatim, politika aparthejda koju većinsko hrvatsko stanovništvo vrši nad bošnjačkom manjinom u Stocu, i mnogi drugi primjeri. Ko god hoće lahko se može uvjeriti da su Bošnjaci u skoro  svakom mjestu, općini i selu, sa hrvatskom većinom, ugroženi i obespravljeni, iako na državnom nivou čine natpolovičnu većinu stanovništva, odnosno 55%. Da ne govorimo o tome da je zapadna Hercegovina etnički čista teritorija unutar države Bosne i Hercegovine i da je skoro pa ne zamislivo da se, naprimjer, muslimanke pod maramom i muslimani s bradom i bijelom kapom, prošetaju Širokim Brijegom, Grudama i drugim hercegovačkim gradovima, a kamo li da tamo žive i ostvaruju svoja prava. A o genocidnom entitetu RS da i ne govorimo. Dovoljno je kazati da  Srbi u Republici Srpskoj, protuzakonito grade crkve na privatnim posjedima Bošnjaka i u tim nečasnim radnjama imaju punu podršku Dodikove vlade i Pravoslavne crkve. A da tako nešto urade Bošnjaci, digla bi se domaća i međunarodna kuka i motika, da to osujete i da ih osude za ekstremizam, nacionalizam i terorizam. Zatim, zar uopće treba spominjati da su Hrvati kao manjina najbogatiji u BiH, da kod njih biznis cvjeta i tržni centri niču ko gljive poslije kiše, i to u gradovima sa bošnjačkom većinom, da imaju posebne škole koje pohađaju samo hrvatska djeca, da  na državnom nivou drže 17 pozicija, za razliku od Bošnjaka koji kao većinski narod imaju samo 11 pozicija. No i pored toga, Čović i Ljubić tvrde da su Hrvati u BiH obespravljeni.
Zasljepljeni nacionalizmom i željom za vlašću, Čović i Ljubić žele srušiti grad, da bi napravili svoj zamak ili nacionalni tor u koji bi smjestili sve Hrvate. Nek’ su zajedno pa makar se svi pogušili. Njima je preći prst od ruke koju su im Bošnjaci i ova država svesrdno pružili i dali. Očigledno je da nisu izvukli pouku  iz svega onoga što se Hrvatima u protekloj agresiji na BiH desilo, a sve zbog nacionalističke politike i lisičije strategije njihovih prethodnika. Ako ne zbog sebe, onda bi barem zbog svog naroda, trebali znati da će, nastave li sadašnji politički kurs, biti sigurni gubitnici, jer zulum i lukavština neće daleko stići i ne mogu biti konačni pobjednici.  
Upravo zbog Dodikovih i HDZ-ovskih perverznih antidržavnih rabota, aktuelno stanje u Bosni i Hercegovini, od mnogih domaćih i međunarodnih analitičara, ocijenjeno je kao stanje najveće krize još od devedesetih godina prošlog stoljeća. Mnogi domaći i međunarodni politički zvaničnici i intelektualci otvoreno govore o mogućem izbijanju ponovnog rata.  Dakle, trenutna politička situacija u BiH je takva, da još samo rat može biti gori od nje.

Bošnjaci imaju mnogo političara, a nijednog državnika
Međutim, i pored tolikih rušilačkih snaga koje atakuju na našu državu, ključno pitanje za nas jeste, kako se Bošnjaci, odnosno bošnjačka politička elita ponaša i odnosi prema svemu tome? Kako bošnjački političari, koji su dobili povjerenje Bošnjaka i preuzeli na sebe odgovornost vođenja i očuvanja države BiH, reagiraju na antidržavne i secesionističke političke poteze nekih srpsko-hrvatskih političkih krugova? Jer, političko vođstvo je vrlo važna stvar u životu jednog naroda i države i ono odražava kompletno stanje jednog naroda i države. Kolika je važnost vođstva u islamu, svjedoče i riječi Osmana, r.a.: “Allah uspostavlja sultanom (vladarom) ono što nije uspostavio Kur’anom.”

Na našu veliku žalost, reakcije bošnjačkih političara na konstantne atake na Bosnu i Hercegovinu, su takve da još više hrabre separatističke snage u njihovim rušilačkim namjerama. A sve zbog toga što mi Bošnjaci imamo političare, ali nemamo vođe i državnike, a između političara i državnika je ogromna razlika. Na nju je još davno ukazao Churchill, rekavši: “Razlika između političara i državnika je u tome što državnik brine o državi, a političar samo o sljedećim izborima.”
Umjesto državničkog, ozbiljnog, jedinstvenog i hrabrog odgovora  svima onima koji pokušavaju udariti na temelje naše države, reakcije naših političkih vođa svode se na formalna saopćenja za javnost i pozivanje međunarodne zajednice da zaštiti Bosnu i Hercegovinu od separatista kakav je Dodik. Pozivanjem međunarodne zajednice u pomoć, bošnjački političari zapravo samo skidaju odgovornost sa sebe, a to upravo potvrđuje gornju konstataciju da mi Bošnjaci, kad je političko vođstvo u pitanju, konje za trku nemamo.

Zar je moguće da međunarodno priznata i suverena država, Bosna i Hercegovina, nema nikakvih drugih mehanizama da zaustavi rušitelje države, osim pozivom OHR-a da zaustavi i poništi referendum?! U svim normalnim, pravnim državama, dodici, čovići i ostali separatisti bi davno bili iza rešetaka, što samo po sebi govori da Bosna i Hercegovina nije takva država. Zbog toga nije čudo što Klub Bošnjaka u Narodnoj skupštine RS-a nije čak posegnuo ni za vetom u pogledu referenduma protiv državnih institucija, ali su zato naši Ahmetovići i Džuve, bili spremni ko zapeta puška da pošalju brigadu do zuba naoružanih specijalaca (700 policajaca) da izvrše desant na selo Maoču, pod izgovorom da stanovnici tog sela, koje pogrdno nazivaju vehabijama, ruše državni poredak time što svoje selo sa okolnom šumom žele odcijepiti od Bosne i Hercegovine i najvjerovatnije ga (ti podaci još nisu otkriveni) pripojiti Afganistanu.
I dok bošnjačka politička elita, posebno ona iz komunističkog miljea, zajedno sa FTV-om siju smutnju među Bošnjacima, izmišljaju islamski terorizam, prave montirane procese potencijalnim bošnjačkim teroristima i zavađaju vlastiti narod, dotle Dodik i njegovi istomišljenici idu korak po korak i revnosno rade na tome da Bosnu i Hercegovinu kao državu bace na koljena.

Spas je u holandskom bataljonu
Na osnovu rečenog, mi Bošnjaci se s pravom moramo zapitati, šta ovakvo ponašanje bošnjačke političke elite, pa na koncu konca i bošnjačkog naroda, znači za našu budućnost? Koliko nam to garantuje sigurnosti, odnosno, koliko nas takvo ponašanje čini lahkim plijenom dušmanima koji svakodnevno, u krvničkom zanosu uzvikuju “Nož, žica, Srebrenica”, i koji nam porućuju “Biće repriza!’’ Također, s pravom se možemo zapitati, šta nas i našu djecu očekuje sutra u Evropi u kojoj u većini država na vlast dolaze desničarske radikalne stranke koje se otvoreno bore protiv islama? Zar treba posebno naglašavati da se ovakvim ponašanjem sami svojim rukama bacamo u propast? Zar se smijemo osloniti samo na zaštitu međunarodne zajednice? Pa zar nismo izvukli pouke iz “zaštićenih zona” koje je ista ta međunarodna zajednica, koju ponovo dozivamo u pomoć, predala u ruke Ratka Mladića i njegovih krvoloka?

Međunarodna zajednica će nas “štititi” do onog trenutka dok naš dušmanin ne postane toliko jak da poželi da nas dokrajči. A kad se to desi onda će nam biti kasno. Zar na to ne upućuje i trenutno ponašanje međunarodne zajednice, tačnije visokog predstavnika Incka, prema odluci Republike Srpske o referendumu protiv državnih institucija.  
Za razliku od njegovog odlučnog reagiranja i poništavanja nedavne odluke CIK-a, Incko je ovaj put dozvolio Dodiku da provede glasanje u Narodnoj Skupštini RS o referendumu. To jasno govori koliko je politika međunarodne zajednice licemjerna i koliko ide na ruku rušiteljima Bosne i Hercegovine. I ukoliko bi sutra neko želio poništiti rezultate referenduma, Dodik se mirne duše može pozivati na Dejtonski sporazum i kazati da je on u skladu s tim sporazumom.  Jer, da nije, onda je OHR morao poništiti rezultate glasanja i proglasiti ih nevažećim, a to nije učinio. Ako je glasanje za referendum bilo regularno, onda je i sam referendum regularan i u skladu sa zakonom.

Hoćemo li to ponovo nekom novom holandskom bataljonu povjeriti naše sudbine i naše živote, i našem dželatu dati sablju u ruke da nas kolje, ili ćemo se konačno osvjestiti i poslušati upozorenje našeg poslanika, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kada je rekao: “Muslimana ne smije zmija ujesti iz jedne rupe dva puta.”

Saff, br. 292.

X