Kada bismo razgrnuli srebrenastu prašinu sa naših puteva i paučinu koja se nahvatala na prozorima naših života i kada bismo jasno uputili pogled prema nebu tražeći odgovore i moleći za uputu i pomoć, u našim životima ne bi bilo neravnina, niti puteva bez putokaza, i ne bi nam se tegoba navaljivala na prsa i bili bismo spremni za trenutke od kojih je sačinjen život, za trenutke smrti i spremno bismo dočekivali vječnost poslije smrti… uvijek. Poslanik Ibrahim, a.s., spremno je dočekao trenutke iskušenja i smrti, i cijeli život koračao stepenicama koje vode Allahovom zadovoljstvu , pa je Allah rekao za njega u Svojoj Knjizi: “Ibrahim je bio primjer čestitosti, pokoran Allahu, pravi vjernik, nije druge smatrao Allahu ravnim. I bio je zahvalan na blagodatima Njegovim; On je njega izabrao i na pravi put izveo. I Mi smo mu sačuvali lijep spomen na ovom svijetu, a na onom svijetu će doista biti među onima dobrima.“ (En-Nahl, 120-122)
Odvajanje od samog sebe nekada je neminovnost, jedino kroz to odvajanje čovjek postane svjestan svoje prolaznosti pa ne zadržava nešto što ne može zadržati. Postane svjestan vječnog života kojem ide i svjestan vječnosti Stvoritelja, pa ne veže plaho srce za ono prolazno i tada dosegne dubinu duha koji se može izdignuti iznad ovozemnog, duha koji je odan Stvoritelju i u Njegovo ime daje sve od sebe, od svoje vjere, od svoje ljubavi drugima. A mi? Mi bismo prigrabili čvrsto rukama sve ono što volimo i ne bismo to puštali, kao da je naše i kao da naša sreća i život zavise od toga… A ustvari u prepuštanju je lijek, u žrtvi sloboda, jer vezanjem za Stvoritelja, a ne za stvoreno, čovjek dostiže istinsku sreću i milost. Postane smiren i u njegovim poslovima uvijek se upravlja misao robovanja Rabbu. Zamislite taj trenutak kada morate da se odvojite od nečega… bilo čega… materijalnog, dunjalučkog… Spremni smo prenemagati se i razmišljati: pa zašto baš mi… zašto nama… i postavljati bezbroj pitanja od kojih nema koristi, pitanja u kojima se ne svjedoči i ne kristalizira naša unutrašnja predanost i povjerenje u Milostivog… kao ni svijest da ustvari ništa nije naše… da nam je sve dato na povjerenje. Kada čovjek previše pita: zašto baš meni da se desi, tada hrani svoj ego, opire se, pokušava vidjeti i ono što će doći, a to nije u njegovoj moći. Istinsko prepuštanje ne znači pasivno prepuštanje, nego konstantno djelovanje kako bismo se približili Stvoritelju. Istinsko prepuštanje znači “čujemo i pokoravamo se, odazivamo se“ i radimo ono što se od nas traži. Mi uvijek postavljamo pitanja u kojima hranimo svoj ego, u kojima zamjeramo drugima, u kojima nam ništa nije po volji, u kojima bismo sve da znamo i to odmah, u kojima bi sve trebalo da bude onako kako mi to želimo… misleći da će nas to usrećiti… A Stvoritelj zna šta je za nas najbolje i On daje odgovore prema nijjetu u našem srcu. Prijašnji narodi tražili su odgovore na pitanja kojima bi se smirilo njihovo srce. Ali, Ibrahim, a.s., težio je spoznaji, težio Stvoritelju i uspio u svojim težnjama. Allah ga je uzeo Sebi za halila, za prijatelja: “ Allah je uzeo Ibrahima, a.s., za bliskog prijatelja” (En- Nisa). To nije bilo koji prijatelj, to je bliski prijatelj. To je prijatelj koji je težio prijateljstvu i blizini Allahovoj, prijatelj čije je prijateljstvo bilo stavljeno na kušnju. Zamislite to njegovo iskušenje, trenutak u kojem je u potpunosti sam, i fizički i duhovno, trenutak u kojem su njegove oči umorne od jave i stalno uperene nebu, odgovorima, smiraju u srcu. Zamislite trenutak kada na dušinim poljima nema mjesta onome što je prolazno i onome što zalazi. Kada na tim poljima posijete misao o prolaznosti svega i neprolaznosti, bolje reći vječnosti Stvoritelja. Upravo tu spoznaju doživio je Ibrahim, a.s., a njegova duša bila je predodređena za prisustvo meleka. Zasitio se Ibrahim, a.s., dana i noći u kojima su se idolopoklonici molili zvijezdama, suncu… pa je pitajući i tražeći odgovore rekao da on ne voli one koji zalaze, niti one koji su prolazni. Bio je od onih koji pitaju tražeći odgovore, a bio je i spreman prihvatiti odgovore. Spoznao je da oni kojima se mole nisu dostojni toga i u tom činu doživio slobodu i približio se Stvoritelju. Sad zamislite onoga koji je počastvovan spoznajom kako upućuje narod, a taj isti narod ga negira. Od onoga koji pita došao je do onoga koji je dobio odgovore, postao smiren u duši, iako su se njegove životne okolnosti promijenile. Ibrahim, a.s., prinuđen je napustiti čak i oca. Nalazio se na ispitu… ispitu u koji je zagazio čvrsto i srcem… ispitu u kojem se reflektovalo potpuno povjerenje Rabbu. A kada se čovjek preda i povjeruje, onda i ono nemoguće postaje moguće… kao i to da je vatra postala hladna i spas Ibrahimu, a.s.
U životnoj pouci Ibrahima, a.s., kriju se mnogi išareti… od dove koja se prima – kada je dovio za sina…. do zaštite koju je dobio kada su ga bacili u vatru. Sve ono nemoguće sa Ibrahimom, a.s., postalo je moguće pa i vatra koja je postala hladna i spas Ibrahimu. Čovjek se kreće između davanja i uzimanja. Dobiti nešto je neminovnost, kao i dati nešto. Neke stvari dajemo od srca, tako nam nalaže običaj, dobrota, potreba za dobročinstvom, Allahovom blizinom. Neke stvari smo jednostavno prinuđeni dati… ono što nam je naša krv, naša kost, naše meso, naše srce. To je najteži oblik davanja, a nekada nužan kako bi čovjek prestao biti vezan za svoju kost, krv, meso i srce, i kako bi konačno shvatio da je to njemu dato na služenje i da je njegovo samo ono što uradi sa tim darovima u ime Allaha. ”Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam jedan od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” (El-En’am, 79.)
i onome na šta se osmjehnem i onome na što se osvrnem,
i onome što kažem i prešutim,
i onome što uradim i ne uradim,
nalazi se dio odanosti… Rabbu…
Saff br. 256
