Aktuelno

Riječ dvije o “islamskoj filozofiji”

861pregledi
Piše: Amir Durmić
 
Uspjeh kojeg su postigle prve generacije muslimana u svim segmentima života, fascinirao je sve nepristrane historijske analitičare, i u sjenu bacio svaki uspjeh do tada poznatih kultura i civilizacija. Za samo nekoliko decenija, do tog vremena neuka i meðusobno zavaðena arapska plemena, ujedinjuju se pod zastavom Islama, slijedeći uputu posljednjeg Allahovog poslanika s.a.v.s., i šire svjetlo istine i Allahove riječi do najudaljenijih krajeva tada poznatog svijeta. Svaki musliman uživa slušati o ovim vremenima ponosa i slave, blagostanja i moći, kada su muslimani važili za primjer moralnog, naučnog, ekonomskog, i svakog drugog  prosperiteta.

Danas je naravno stanje sasvim drugačije, pa su muslimani generalno gledajući, dosta zaostali za ostalim konfesijama i narodima, prvenstveno za jevrejima i kršćanima, koji su do nekoliko vjekova unazad, bili fascinirani svijetom islama kao izvorom nauke i znanja. Razlozi ovakvog historijskog obrta su sigurno mnogobrojni i raznovrsni, pa bi se svi pojedinačno mogli analizirati i sagledavati, a kada se sve sabere i oduzme, dobivamo uvijek jedan te isti rezultat, a to je, da je za stagnaciju i slabljenje muslimana, glavni krivac njihovo udaljavanje od izvornog islamskog učenja i prakse prvih odabranih generacija ovoga ummeta. Rekao je Imam Malik r.h.:
» Potonje generacije ovoga ummeta neće uspjeti osim onako kako su uspjele prve generacije…».(Eš-šifa, od Kadi Ijada r.h. 2/88).

Prevođenje grčke filozofije, početak dekadance muslimana

 
Skoro svi islamski učenjaci, raniji ili kasniji, koji su se bavili izučavanjem uzroka muslimanske dekadence i stagnacije, meðe bitne uzroke ubrajaju prevoðenje knjiga filozofije i apologetike na arapski jezik. Iako su se muslimani sa filozofskom literaturom i učenjem susreli već u prvom hidžretskom stoljeću nakon osvajanja raznih teritorija, ona na njih nije ostavila nikakav negativan utjecaj zbog njihove potpune odanosti Kur’anu i sunnetu koji su im bili sasvim dovoljni. Meðutim, vremenom su na arapski jezik prevedena mnoga filozofska djela od Aristotela, Platona, Pitagore i ostalih preteča ove znanosti, koja su pomno iščitavana i proučavana od jednog dijela učenih muslimana koji će kasnije postati poznati kao islamski filozofi, poput Farabija(339h.), Ibn Sine(428h.), Ibn Rušda (595h.) i drugih. Imam Sujuti r.h. tvrdi da je prva osoba koja se založila za prevoðenje filozofskih knjiga na arapski jezik, Jahja b. Halid El-Bermeki (190h.), koji je inače bio jedan od visoko pozicioniranih vezira u Abbasijskoj državi za vrijeme vladavine Haruna er-Rešida, sa kojim je dugo vremena bio veoma blizak. Navodno je spomenuti Jahja saznao za knjige grčke filozofije koje su se nalazile kod bizantijskog vladara tog doba, koji ih je čuvao sakrivene u pomno čuvanim odajama, i nije dozvoljavao da se proučavaju iz straha da ne bi negativno  utjecale na kršćansko učenje. Nakon dugo odbijanja, posredstvom darova koje mu je slao, bizantijski car je ipak pristao da Jahji b. Halidu pošalje spomenute knjige, pa je ovaj okupio razne apologete i filozofe da ih proučavaju i o njima raspravljaju.” Malo je onih koji su se posvetili proučavanju ovih knjiga a da su se sačuvali od hereze.”, kako kaže Sujuti r.h. (Savnul-Mentiki, str.7i 8). Prevoðenje ovih knjiga je počelo u vremenu Haruna er-Rešida, a svoju ekspanziju i puni procvat doživjelo u vremenu njegovog sina Abdullaha b. Haruna, poznatijeg kao Me’mun. Historičari slično prethodnom kazivanju bilježe, da je Me’mun na svaki način nastojao da doðe do knjiga grčkih mudraca, a najviše ih je dobivao od bizantijskog vladara. One koji su radili na prevoðenju ovih knjiga, obilato je nagraðivao, dok su posebno istaknuti pojedinci, za svaki gram prevedenog materijala dobivali istu količinu zlata. Navodno je razlog njegovog velikog interesiranja za ovu literaturu bio san u kome je vidio jednog čovjeka, po izgledu veoma naočitog i dostojanstvenog, kako sjedi na prijestolju pa mu se predstavio kao Aristotel, a Me’mun ga je upitao: ”Šta se smatra lijepim? ”, A on mu je odgovorio: ”Ono što razum smatra da je dobro…”. (Ujunul-Enba, str. 171).
Nažalost, ova znanost ne samo da muslimanima u globalu nije donijela nikakvu praktičnu korist vezanu za ovaj ili budući svijet, nego je bila i jedan od bitnih uzroka njihovog udaljavanja od pravca prvih generacija što je bez sumnje uzrokovalo duboke podjele meðu muslimanima koje su vidne i danas. Dobri poznavaoci grčke filozofije sa lakoćom uočavaju količinu i snagu njenog utjecaja na učenja mnogih zalutalih sekti u islamu poput mu’tezila, džehmija i drugih, koji su često svoja mišljenja i zablude nadograðivali, ili u potpunosti zasnivali na mišljenjima spomenutih filozofa. Ebu Hasan el-Eš’ari r.h., koji je i sam u početku bio mu’tezilijskog opredjeljenja, tvrdi da su mu’tezile od filozofa preuzele stavove o Božanskom Biću, ali su se bojali to javno iznijeti, pa su djelimično ili potpuno, negirali Allahova imena i atribute, i na taj način ustvari propagirali filozofske stavove.( Mekalatul-islamijjin, str.483). Isprazan govor, polemisanje o pojmovima koji su potpuno jasni i poznati i često potpuno besmislene rasprave, su osnove na kojima se temelji ova, uslovno rečeno, znanost. Uzvišeni Allah vjernicima nareðuje: « Slijedite ono što vam se od Gospodara vašeg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao zaštitnika… «. (El-A’raf, 3). Gospodar naš nam nareðuje da slijedimo Njegovu objavu koja svakako obuhvata Kur’an i hadis, a ne filozofiju čije je izvorište ograničeni ljudski um, dok nas Poslanik s.a.v.s. upozorava na raspravu, kao jedan od glavnih uzročnika zablude pa kaže:
”Nijedan narod nije zalutao nakon upute na kojoj je bio, osim nakon što su počeli sa raspravom…”.(Tirmizi; br.3253, Ibn Madže, br.48; Ahmed, br.22063; Albani ga je ocijenio vjerodostojnim. Vidjeti: Sahihul-Džami’, br.5633). Da je u studiranju i izučavanju ovih knjiga bilo ahiretske ili dunjalučke koristi, sigurni smo da bi nas Poslanik s.a.v.s. na to uputio, jer kako kaže Ebu Zerr r.a.:
”Poslanik s.a.v.s. nas je napustio, a nije ostavio ni pticu koja svojim krilima maše u vazduhu, a da nas o njoj nije poučio”. Zatim je Poslanik s.a.v.s. rekao:
”Nije ostalo ništa što približava dženetu i udaljava od vatre a da vam nije objašnjeno” (Taberani u Kebiru br.1624, a prvu rečenicu i Ahmed br.21258, sa dobrim lancem prenosilaca, Vidjeti: Es-sahiha, br. 1803).
Ashabi Allahovog Poslanika s.a.v.s. ne samo da se nisu zanimali za knjige filozofije do kojih su dolazili u raznim osvajanjima, nego su i upozoravali na opasnost slijeðenja onih koji svoje stavove zasnivaju na vlastitom mišljenju ostavljajući Allahovu objavu, a filozofi su sigurno jedni od takvih. Kaže Omer b. Hattab r.a.: ”Dobro se pripazite onih koji slijede svoja mišljenja, jer su oni neprijatelji sunneta. Nisu bili sposobni da zapamte hadise (od Muhammeda s.a.v.s.) pa su govorili po svome nahoðenju i tako  zalutali a i druge su odvodili u zabludu.” (El-Lalikai u Šerh Usuli I’tikad br.201, i Ibn Abdul Berr u Džamia Bejanil-Ilmi ve Fadlihi, 2 / 123).

Zašto jednostavno kad može komplikovano

Metoda Allahovog Poslanika s.a.v.s. u širenju Allahove vjere i dostavljanju Njegove poslanice je bila jasna i nedvosmislena i sa sigurnošću možemo tvrditi i vrlo jednostavna. Muhammed s.a.v.s. kao posljednji Allahov poslanik, je poslan svim ljudima kako kaže Uzvišeni u prijevodu značenja: « Reci: O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik… « (El-E’raf 158). Pošto je poslan svim ljudima, meðu kojima ima onih vrlo inteligentnih, prosječnih ali i ograničenih ljudi, Poslanik s.a.v.s. je govorio potpuno razumljivim jezikom, koji je bio vrlo daleko od bilo kakvog kompliciranja i zapetljavanja, navodeći jasne dokaze i primjere koji su plijenili ljudska srca. Kod filozofa je sve drugačije, i kod njih kao da važi pravilo: ” Zašto da bude jednostavno kad može biti  komplicirano ”, tako da se maksimalno trude usložiti i zakomplicirati svaki mogući pojam ili stav, koji se može objasniti na vrlo jednostavan način. Tako na primjer da vidimo na koji način Ibn Sina pojašnjava pitanje Allahovog postojanja i egzistencije: ” Ibn Sina se na planu dokazivanja Božje egzistencije pridržavao puta koji se razlikuje od šerijatskog i prihvatio je drugačije dokaze od Kur’anskih…. Ibn Sinin dokaz oslanja se na pojmovima nužni i kontingentni. Nužni Bitak je: «postojanje, koje ako se zamisli njegov nebitak, je nemoguće. Kontingentni bitak je ono, kada se pretpostavi njegov nebitak, je moguće». Prema tome, Nužni Bitak kao takav je nužan, mogući bitak je onaj koji nije nužan, ono što ima karakter mogućeg i nemogućeg bivanja. Nužni Bitak može biti sam po sebi nužan i nužan po drugom. Samobivajući Bitak je onaj kome je apsurd pretpostaviti nebitak… (Takvim iz 1984 god. Str.175-176, autora Dr. Ahmed Fuad El-Ehvani, u prijevodu rahmetli Nijaza Šukrića).
Zamislimo jednog imama koji bi se za vrijeme džume namaza popeo na minber i ljudima počeo govoriti o Allahovom postojanju i Njegovom savršenstvu na gore spomenut način. Sigurni smo da niko od prisutnih džematlija, ne samo da ne bi ništa razumio, već bi mu se možda pobrkalo i ono što je do tada znao, pa bi ostao zbunjen i iznenaðen. Veličanstveno pravilo islama glasi, da se ljudima treba obraćati govorom koji će dotični slušalac razumjeti, čak i onda kada im se tumače Kur’anski ajeti ili citiraju hadisi kojima je izvor objava, jer će u suprotnom, zbog nemogućnosti da pojme ili razumiju rečeno, ljudi upasti u smutnju ili čak zanijekati Allaha i poslanika. Zbog toga je Alija r.a. govorio: ”Ljudima govorite ono što će shvatiti! Zar želite da zaniječu Allaha i Njegovog poslanika? ”. (Buhari, br.127).
Ako ovo pravilo važi za objavu od Allaha dž.š., šta onda reći za filozofiju koja je proizvod ograničenog ljudskog uma, i koja kod ljudi stvara zbunjenost i mnoga sumnjičenja u osnovna načela i postulate vjere Islama.


Veliki učenjaci napustili filozofski pravac

Zato odgovorno tvrdimo, da je pogrešno govoriti o postojanju ”islamske filozofije”, jer izvorno islamsko učenje nema ama baš ništa sa filozofijom, već je preče reći da su se pojedinci ili skupine muslimana kroz historiju bavili ovom tematikom. Veliki broj onih koji su zaplovili u more filozofskih besmislenih rasprava, razglabajući o bitku i prabitku, atomima i akcidencijama, lebdeći  u nedokučivim metafizičkim sferama, na kraju su shvatili veličinu zablude kojoj su posvetili godine svoga života. Knjige povijesti i biografija islamskih učenjaka, obiluju izjavama onih koji su ostavili filozofsko učenje, i vratili se Kur’anu i Sunnetu. Kaže Imam Razi r.h.:
”Razmotrio sam stavove apologetičara i metode filozofa, pa sam uvidio da oni niti liječe bolesnog niti napajaju žednog, i da je najljepši pravac, Kur’anski pravac…”. Takoðer, u svojim poznatim stihovima izmeðu ostalog kaže:    


                            Od našeg životnog istraživanja nismo se okoristili  
                            Osim što smo samo isprazne besjede sakupili

Ibn Ebil-Izz El-Hanefi r.h., u svome komentaru Tahavijine poslanice o vjerovanju, spominje još brojne učenjake koji su napustili filozofski pravac, i vratili se izvornom učenju islama, poput Gazalija, Amidija, Šehristanija, Džuvejnija i drugih. (Vidjeti spomenuto djelo, str. 243-248, tahkik Arnaut i Turki). Nažalost, i danas meðu muslimanima nalazimo na čitavu plejadu akademsko obrazovanih, takozvanih islamskih filozofa, koji tradicionalnu islamsku literaturu, poput hadiskih zbirki i njihovih komentara, smatraju staromodnom i bezvrijednom, a punim ustima govore o historijskim tekovinama islamskih filozofa, čijeg su se učenja odrekli mnogi u čije stavove pozivaju. Završavamo riječima Sejjida Kutba r.h., sa kojim se po ovom pitanju, u potpunosti slažemo, koji kaže:” Znam da će ove moje riječi, u najboljem slučaju biti primljene sa čuðenjem od strane mnogih onih koji se bave takozvanom islamskom filozofijom, kao i od onih koji se  filozofijom  bave općenito, ali ja tvrdim, i u to sam potpuno siguran ,da se predodžba o islamu neće osloboditi od unakaženosti, iskrivljenosti i izobličenosti, osim ukoliko od islama, u potpunosti ne odbacimo sve ono što se zove islamskom filozofijom i apologetikom, kao i sve ono što je proizašlo iz rasprava raznih islamskih frakcija u različitim vremenskim periodima, a zatim se vratimo Kur’anu Plemenitom… ”. (Vidjeti: Hasaisut-tesavvuril-islamijj str. 10-11).
A Uzvišeni Allah najbolje zna.
 
Prvi put objavljeno: Nedjelja, 19 Kolovoz 2007 05:38