Sira

Resulullahovo s.a.v.s., porijeklo

1.01Kpregledi
Prevela: Subhija Hadžimejlić – Skenderović

Porijeklo Resulullaha, a.s., svrstano je u tri vremenska perioda. Prvi je dio priznat kao tačan od svih poznatih autora Sira.

Tu se spominje porijeklo Resulullaha, a.s., do Adnana. Drugi dio vezan je za uzlaznu lozu porijekla Resuullaha, a.s., od Adnana pa do Ibrahima, a.s. Tu ima i nekih razmimoilaženja. Treći dio se odnosi na porijeklo vezano od Ibrahima, a.s., pa sve do Adema, a.s. U ovome posljednjem stepenu loze ima podataka kojima se ne može sa sigurnošću vjerovati.

PRVI STEPEN

Muhammed ibn Abdullah ibn Abdil – Mutallib (ime mu je Šejbe), Ibn – Hašim (ime mu je ‘Amr) ibn – Abdu Menaf (ime mu je El – Mugire), Ibn – Kusajj (ime mu je Zejd), Ibn – Kilab, Ibn – Murre, Ibn – Ka’b, Ibn – Lu’ej, Ibn – Galib, Ibn – Fehr (nadimak mu je Kurejš i po njemu je pleme dobilo ime), Ibn – Malik, Ibn – Nedar (ime mu je Kajs), Ibn – Kinane, Ibn – Huzejme, Ibn – Mudrike (ime mu je ‘Amir), Ibn – Ilijas, Ibn – Mudar, Ibn – Nezar, Ibn – Me’ad, Ibn – Adnan.

DRUGI STEPEN

Tu se ubraja uzlazna linija od Adnana, a Adnan je sin Edda ibn Humejsea, Ibn – Selaman, Ibn – Avs, Ibn – Bevz, Ibn – Haza’, Ibn – Beldas, Ibn – Jeddaf, Ibn – Tabih, Ibn – Džahim, Ibn – Nahiš, Ibn – Mahijj, Ibn – ‘ljed, Ibn – ‘Abkar, Ibn – ‘Ubejd, Ibn Ed – Du’a, Ibn – Hamdan, Ibn – Senber, Ibn – Jesribi, Ibn – Jahzen, Ibn – Jelhan, Ibn – Er’avijj, Ibn – ‘ljed, Ibn – Dejšan, Ibn – ‘Ajsar, Ibn – Efnad, Ibn – Ejham, Ibn – Maksar, Ibn – Nahis, Ibn – Zarih, Ibn – Semaj, Ibn – Mezijj, Ibn – ‘Avda, Ibn – Aram, Ibn – Kajdar, Ibn – Isma’il, Ibn – Ibrahim, a.s.

TREćI STEPEN

Uzlazno od Ibrahima, a.s., do Adema, a.s., i to: Ibrahim je sin Tariha (ime mu je Azer), Ibn – Nahur, Ibn – Saru’ (ili Sarug), Ibn – Ra’u, Ibn – Falih, Ibn – ‘Abir, Ibn – Šalih, Ibn – Erfahšed, Ibn – Sam, Ibn – Nuh, a.s., Ibn – Lamik, Ibn – Mutevešleh, Ibn – Ahnuh (kaže se da je on Idris, a.s.), Ibn – Jerid, Ibn – Mehlail, Ibn – Kajnan, Ibn – Anuše, Ibn – Šejs, Ibn – Adem, a.s. 

POSLANIKOVA PORODICA

Porodica Resulullaha, a.s., poznata je pod imenom Hašimeijje, po njegovom djedu Hašimu bin Abdi Menafu. Stoga ćemo nešto reći o porodici Hašimija.

HAŠIM

On je naslijedio brigu oko napajanja i ishrane hodočasnika od Beni Abdi Menafa. Ranije smo spomenuli da je došlo do pomirenja izmeðu Abdi Menafa i Abdi – d – Dara, koji su meðusobno podijelili položaje. Hašim je bio ugledni Mekelija i prvi koji je hodočasnicima osigurao hranu (poparu – izdrobljeni hljeb). Njegovo ime je bilo Amr, a Hašim mu je nadimak koji je dobio zbog drobljenja hljeba za poparu. On je, takoðer, prvi koji je odredio i zaveo u praksu zimsko i ljetno putovanje Kurejšija u trgovinu. O njegovoj dobroti i oštroumnosti govore i mnogi predislamski pjesnici.

Bilo je interesantnih dogaðaja vezanih za Hašima.

On pripovijeda da je jedanput krenuo na trgovačko putovanje u Šam. Kad je došao do Jesriba – Medine, oženi se Selmom, kćerkom nekog Amra iz porodice Beni Adij bin Nedždžara, pa ostade živjeti kod nje.

Odatle je ponovo krenuo u Šam, a ona je ostala trudna. Hašim umrije u Gazzi, gradu u Palestini, a Selma rodi Abdul – Muttaliba, 497. g. Dade mu ime Šejbe Sijedi, zbog sijedog čuperka s kojim se rodio. 

Selma je odgojila dijete u očevoj kući, u Medini. Za njega nije znala Hašimova obitelj iz Meke. Hašim je imao četiri sina i pet kćeri. Sinovi su mu: Esed, Ebu – Sajfi, Nadlet i Abdul – Muttalib, a kćeri su: Eš – Šifa, Halida, Daifa, Rukajja i Dženneta. 

ABDUL – MUTTALIB

Govorili smo da je opskrba hadžija vodom i hranom s Hašima prešla na njegovog brata El – Muttaliba bin Abdi Menafa. Bio je od velikog ugleda, časti i vrijednosti u svom plemenu. Kurejšije su ga prozvali El – Fejjad – Darežljivi. Kad je postao Šejbe (kasnije Abdul – Muttalib), momak ili još stariji, saznao je za njega amidža El – Muttalib bin Abdi Menaf, te ode u Jesrib da ga traži. Kad ga je našao i vidio, zaplakao je, zagrlio ga i posadio ga na svoju devu. Momak je sišao i nije htio krenuti dok mu ne dozvoli majka. El – Muttalib je upita, a ona odbi da dâ sina amidži. El – Muttalib joj reče:

“On bi išao na imanje svoga oca, u Božiji hram!”, pa mu majka dozvoli da krene. El – Muttalib je ušao u Meku na devi, a za njegovim leðima je jahao momak. Ljudi su upirali prstom u mladića i govorili:

“Ovo je rob – Abdul Muttalibov!” El – Muttalib im odgovori:

“Sram vas bilo, ovo je sin moga brata Hašima!” Momak je živio kod amidže do zrelosti. Negdje u to vrijeme El – Muttalib umrije u Redmanu, jednom mjestu u Jemenu. Sve njegove poslove naslijedi Abdul – Muttalib. Radio je u svom narodu ono što su i njegovi preci radili. Stekao je veliki ugled i čast koju niko od njegovih predaka nije stekao. Bio je takav da ga je  njegov narod silno zavolio. 

Poslije El – Muttalibove smrti u Jemenu, Nevfel je silom uzurpirao Abdul – Muttalibovo dvorište. On se obrati Kurejšijama da mu pomognu, a oni odgovoriše: “Ne želimo ulaziti izmeðu tebe i Nevfela, jer je on tvoj amidža.” Abdul – Muttalib zato pozva u pomoć daidže iz Jesriba – Medine. U Meku krenu daidža mu Ebu – Sa’d bin Adij sa osamdeset konjanika. Na ulazu u Meku, dočeka ga Abdul – Muttalib i reče:

“Idemo kući, daidža!” “Ne, tako mi Bogam dok se ne sretnem s Nevfelom!” Zatim krenu kući Nevfelovoj. Meðutim, on je sjedio uz Kabu s nekim dostojanstvenicima Kurejšijama. Ebu – Sa’d isuka sablju i povika: “Gospodara mi i Kabe, ako ne vratiš zemlju Abdul – Muttalibu, ubit ću te ovom sabljom!” Nevfel odgovori: “Evo, već sam mu vratio, njegova je”, –  što potvrdiše i prisutni. Ebu – Sa’d odsjedi kod Abdul – Muttaliba tri noći, zatim obavi umru i vrati se u Medinu.

Nakon ovog dogaðaja, Nevfel ibn Abdi Šems ibn Abdi Menaf sklopi savez sa Benu – Hašimijima. Kad je pleme Huzaat vidjelo pomoć koju je dobio Abdul – Muttalib od daidže Ebu – Sa’da iz plemena En – Nedžar, rekoše:

“Kako god ste ga vi rodili i mi smo ga rodili (jer je Abdul – Muttalibova majka iz plemena Huzaat), mi smo preči da mu pomognemo, nego vi.”

Stoga i oni krenuše u Meku i uðoše u Vijećnicu, pa sklopiše savez s Beni – Hašimijama, a zatim s Beni – Abdi Šemsom – Nevfelovim plemenom. Ovako učvršćena veza izmeðu plemena iz Medine i plemena iz Meke bit će jedan od bitnih faktora za oslobaðanje Meke, što ćemo kasnije saznati.

Važno je spomenuti dva značajna posla koja je Abdul – Muttalib uradio za Kabu, i to:

Kopanje Zem – zem bunara i odbrana Kabe u bitki sa slonom. 

I – Abdul – Muttalibu je u snu nareðeno da iskopa bunar Zem – zem, i pokazano mu je mjesto gdje da kopa. Kad je počeo kopati, naišao je na predmete koje su zakopali Džerahime kada su bježali iz Meke. Našao je sablje, nakit, dva zlatna srndaća. Sabljama ukrasi vrata Kabe, na njih prikova zlatne srndaće i sazida bunar i prostor oko bunara za hadžije. Kad se ukazao bunar Zem – zem, Kurejšije se posvaðaše s Abdul – Muttalibom, govoreći mu: “Hoćemo da učestvujemo s tobom.” A on odgovori:

“Ne, ja sam odabran za ovaj posao.” Oni ga nisu ostavili na miru sve dok ga ne izvedoše na sud pred vrača iz Benu – Sa’da. Nisu se kući ni vratili, a na putu naiðoše na znakove koji im pokazaše da je Abdul – Muttalib u pravu. Tada se Abdul – Muttalib zavjetovao da će ako mu Bog podari deset sinova, a on doživi da porastu i da ga pomognu, žrtvovati jednoga kod Kabe.

II – Namjesnik abesinskog vladara u Jemenu, Ebreha, pošto vidje da Arapi hodočaste Kabu, sagradi veliku crkvu u San’i. Želio je da hodočasnike skrene u San’u, umjesto u Meku. Kad je za ovaj dogaðaj čuo neki čovjek iz plemena Kenanet, uðe noću u tu crkvu i izmetom zaprlja njeno pročelje. Sazna Ebreha za to, žestoko se naljuti, podiže ogromnu vojsku od 60.000 ljudi i poðe put Meke, da sruši Kabu. Za sebe odabra najvećeg slona, kojega uzjaha i krenu ka Meki. Vojska je imala još 9 ili 13 slonova. Kad je stigao do mjesta Mugammesa, ulogori vojsku da se odmori i da se pripremi za ulazak u Meku. Kad su stigli u dolinu Mahser, izmeðu Muzadelife i Mine, slon zastade i leže. Nije mogao ustati da se približi Kabi. Priča se da su ga pokušavali dići na silu i nisu mogli. Meðutim, kada bi ga povukli na koju drugu stranu, on bi odmah ustao. Dok su se Ebreha i njegova vojska natezali oko slona, Allah na njih posla ptice Eba – Bil “koje su na njih grumenje od gline pečene bacale, pa ih je On, Allah, kao lišće koje su crvi istočili učinio.” Ptice su izgledale čudno, kao da su balzamirane laste. Svaka je nosila po tri kamena: u kljunu jedan i dva u kandžama. Kad pogodi nekoga, ne može proći, a da mu se ne počne raspadati tijelo, te umre. Nisu svi Ebrehini vojnici bili pogoðeni. Neki su počeli bježati, ali ih je usput dosta nastradalo, pa ih je bilo rasutih na sve strane.

Allah, dž.š., je Ebrahi poslao bolest od koje mu se počeše raspadati vrhovi prstiju i kada je stigao u San’u, bio je poput pileta. Tada mu srce otkaza i on umrije.

Što se tiče Kurejšija u Meki, oni su se razbježali po brdima, videći da u Meku nadire ogromna vojska. Tek kada je sva opasnost prošla, oni se sigurni vratiše svojim kućama. 

Ovaj dogaðaj zbio se u mjesecu muharremu, prije roðenja Muhammeda, a.s., na pedeset ili pedeset pet dana, što odgovara kraju februara ili početku marta 571. god. po kalendaru. Ovaj dogaðaj – očuvanje Kabe od rušenja – sigurno je Allahov dar koji je poklonio svome Poslaniku, a.s., i svojoj kući – Bejtullahu, jer ako pogledamo Kudusi – šerif, vidimo da su Allahovi neprijatelji – nevjernici zauzeli ovu kiblu, i pokorili muslimane, kao što se desilo 587. g..p.n.e. sa Nabukodonosorom, zatim su kiblu (prva kibla u Kudusi – šerifu) zauzeli Rimljani godine 70 – e po kalendaru.

Meðutim, Kabu i kiblu u Meki nisu zauzeli kršćani, i pored toga što su stanovnici Meke bili nevjernici.

Za ovaj dogaðaj u Meki ubrzo su čule ne samo susjedne zemlje već i vodeće civilizirane sile tog doba. Abesinci su imali jake veze s Rimljanima i Perzijancima. Ubrzo iza toga Perzijanci doðoše u Jemen i pokoriše ga.

Ovaj dogaðaj je, takoðer, ukazao svijetu na svetost Božije kuće i da je Meka mjesto koje je Allah, dž.š., odabrao za svetište. Stoga, kada bi se neko od njenih stanovnika pojavio s misijom poslanstva, bila bi to suština onoga što je iziskivao ovaj dogaðaj. I to bi bilo tumačenje skrivene mudrosti kojom je Allah pomagao mušrike protiv kršćana na neobičan način.

Abdul – Muttalib imao je deset sinova. To su: El – Haris, Ez – Zubejr, Ebu – Talib, Abdullah, Hamza, Ebu – Leheb, El – Gajdak, El – Mekum, Saffar i El – Abbas.

U nekim knjigama navodi se jedanaest sinova, a jedanaesti je bio Kasem. U drugim je trinaest sinova pa dodaju još Abdul – Ka’ba i Hudžlana, ali se zna sigurno za deset sinova. Kaže se zapravo da je ‘Abdul Ka’be ustvari El – Mekum a Hadžel da je El – Gajdak, i da Abdul – Muttalib nije imao sina po imenu Kasem. Pored deset sinova imao je i šest kćeri, to su: Ummul – Hakim, zvana El – Bejda, pa Burre, ‘Atika, Safija, Erva i Umejma. 

III – Abdullah je Resulullahov, a.s., otac; Abdullahova majka je Fatima, kći Amr ibn Aiz ibn Umran bin Mahzum ibn Jekaza bin Merret. Abdullah je bio najljepše Abdul – Muttalibovo dijete i njemu najdraže. On je ta obećana “žrtva” ili taj kurban. Dogaðaj kaže:

Kad je Abdul – Muttalib dobio deset sinova i kad su oni malo poodrasli, okupi ih oko sebe i reče im za svoj zavjet. Oni mu se pokoriše. On napisa njihova imena na strjelice i dade ih kaddahu – čovjeku koji baca kocku. Prva strjelica bila je okrenuta na Abdullaha. Abdul – Muttalib ga uze i ponese ga kod Kabe da ga zakolje, ali mu Kurejšije ne dadoše, kao ni njegove daidže, a ni njegov brat Ebu – Talib. Abdul – Muttalib reče: “Kako onda da ispunim svoj zavjet?” Nagovoriše ga da ide kod vračare i da od nje zatraži rješenje. Ona mu naredi da baca strjelicu izmeðu Abdullaha i deset deva. Ako izaðe na Abdullaha neka poveća za novih deset deva, i tako stalno, sve dok strjelica ne padne na deve i Bog ne bude zadovoljan. Ako padne na deve, onda će njih zaklati kod Kabe.

Tek kad je broj deva skočio nastotinu, strjelica je pala s Abdullaha na deve. Abdul – Muttalib ih je zaklao u otkup za svoga sina, a zatim ih je ostavio ne zabranjujući ni ljudima ni životinjama da jedu njihovo meso. Do tada je krvarina kod Arapa bila deset deva, a poslije ovog dogaðaja popela se na 100 deva, što je i islam potvrdio. Pripovijeda se od Resulullaha, a.s., da kaže: “Ja sam potomak dviju žrtava!” (Ismaila i oca mu Abdullaha). 

Abdul – Muttalib odabere za ženu svome sinu Abdullahu, Aminu, kćer Vehba bin Abdi Menafa bin Abd Zehre bin Kilaba. Ona je u to vrijeme bila najljepša i najčestitija djevojka u Kurejšija – i porijeklom i položajem. Njen otac bio je poglavar porodice Zehra, poznate po porijeklu i časti. Abdullah se oženi i poče život s Aminom u Meki. Nakon izvjesnog vremena otac ga posla u Medinu da nabavi za njih datula. On u Medini umrije. Neki kažu da je krenuo u Šam da trguje, pa je naišao na karavanu Kurejšija u Medini i tu odsjeo, jer je bio bolestan. U Medini je i umro. Zakopan je na groblju Nebige El – Džadija. Umro je u dvadeset petoj godini života, a prije roðenja svoga sina Muhammeda, a.s., po mišljenju većine historičara. Ima i onih koji kažu da je Abdullah umro dva mjeseca nakon roðenja djeteta.

Kad je vijest o njegovoj smrti stigla u Meku, Amina ga je oplakala s najvećom tugom i žalošću što je izrazila i dirljivim stihovima. Sve što je Abdullah ostavio iza sebe, bilo je pet deva, manje stado ovaca i abesinska robinja Berket, s nadimkom Ummu Ejmen, koja je odgojila Resulullaha, a.s. 
 

Prvi put objavljeno: utorak, 25 Ožujak 2008 22:19

X