Aktuelno

Religija – neiskorišteno blago Bošnjaka

402views
Piše: Amir Mehić
Odgoj djece svakako je najčasnija ali u isto vrijeme i najodgovornija zadaća kako roditelja tako i čitavog društva. Svaki roditelj želi da prije svega ima lijepo odgojeno dijete, a zatim i da njegovo dijete bude uspješno na svim drugim poljima jer od samog odgoja djece zavisi i njihov odnos prema njihovim roditeljima. Svaki roditelj će koristiti sve odgojno-pedagoške metode kako bi uspio u ovoj svojoj zadaći. Svakako da je i religija ta koja nam daje određene smjernice kako da najbolje odgojimo svoju djecu, ali i sebe.
 
Islam je religija koja je regulirala svaki segment čovjekovog života pa tako je i posebnu pažnju posvetila ovom veoma komplikovanom, zahtjevnom i nadasve zahvalnom zadatku.
Osnovna zadaća islama upravo je odgoj pojedinca kao člana jednog društva.
 
U islamu su moralni principi i njihova praktična primjena u životu zasnovani na tekstovima Objave (Kur’an i hadis).
Muhammed, a.s., rekao je:
“Uistinu sam poslan da usavršim moral kod ljudi.”
Također Poslanik, a.s., kaže:
«Allahu je najdraži Njegov rob koji je najljepše naravi i odgoja.»
Poslanik, a.s., uči nas i ko je najbolji vjernik:
“Najbolji musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku mirni drugi muslimani, a najbolji vjernik je onaj od koga su sigurni drugi ljudi (muslimani i nemuslimani).”
Na značaj i vrijednost odgoja u islamu ukazuju nam i sljedeće Poslanikove, a.s., riječi:
“Bolje je da neko od vas odgoji svoje dijete kako treba u duhu islama nego da svaki dan podijeli sirotinji vrijednost sadakatul-fitra.”
“Lijep odgoj je najvrednije nasljedstvo koje roditelj može ostaviti svome djetetu.”
Mnogo je kur’anskih i hadiskih tekstova koje govore o ovoj temi, a sama činjenica da su  na temu odgoja djece napisani tomovi i tomovi knjiga govori o tome kakav značaj islam pridaje odgoju djece.
Razlika između islamskog i ljudskog poimanja morala
 
Ako bismo htjeli napraviti univerzalne kodekse ponašanja, onda se neminovno moramo vratiti na izvore vjere. Ako bismo to pokušali na način da zaobiđemo vjeru iz bilo kojih razloga, a jedan od njih jeste i taj što živimo u sekularnoj državi i što, nažalost, još nismo naučili da nije moguće povući granicu gdje počinje sekularizam, a prestaje vjera i obrnuto, onda smo se prihvatili nemoguće misije. Razlog tome je što se običaji ljudi i njihovo poimanje morala razlikuju od vremena do vremena, od mjesta do mjesta i od čovjeka do čovjeka. Nešto što je moralno u jednoj zemlji nemoralno je u drugoj, nešto što je moralno u jednom vremenu u drugom je nemoralno i nešto što je moralno za Ahmeda nemoralno je za Omera. Na ovakav način nikada nećemo doći do univerzalnih pravila moralnog ponašanja jer se ljudsko poimanje morala i granice moralnog razlikuju.
U islamu su te granice nepromjenjive bez obzira na vrijeme i mjesto.
 
Razlika između islamskog i ljudskog poimanja morala ogleda se u sljedećem:
1.    Izvor moralnih zakona u islamu je sam Stvoritelj koji je stvorio ljude i kao njihov Tvorac On najbolje zna kako se trebaju ponašati, dok su ljudske norme ponašanja uspostavili ljudi.
2.    Islamski moralni zakoni su nepromjenjive prirode dok su ljudski podložni promjenama shodno vremenu i mjestu.
3.    Islamski moralni zakoni uzimaju u obzir i unutrašnji i vanjski aspekt djela dok ljudski uzimaju u obzir samo vanjski jer se djelo u islamu vrednuje prema namjeri onoga koji djelo čini.
4.    U svojoj sprovedbi i praktičnoj primjeni islamski zakoni se oslanjaju na vjeru i  svijest čovjeka koji ga vode ka činjenju dobra i ostavljanju zla kao i na mjere i aparate države koji kontroliraju ponašanje čovjeka, dok se ljudski zakoni oslanjaju isključivo na mjere i aparate, poput policije i pravosuđa, koji upotrebom represivnih mjera mogu kontrolirati čovjekovo ponašanje.
Također, bitno je napomenuti da su ljudski zakoni nepotpuni jer nisu regulirali ogromnu većinu radnji koje su nemoralne po svojoj prirodi i kao takve ih osuđuje kompletno društvo, ali nema načina da se takvo što zabrani zakonom. Kao primjer navest ćemo samo nekoliko stvari, a to su: laž, psovka, blud sa punoljetnom osobom, nevjerstvo u braku i sl. Sve su ovo stvari koje su u normalnom društvu nemoralne, a koje ljudski zakoni nisu sankcionirali osim pod određenim uvjetima, kao npr.: kažnjivo je lagati prilikom svjedočenja ili davanja izjava na sudu, ali nije kažnjivo lagati suprugu, supruzi, ocu, majci ili bilo kome drugom. Šta je to što će ljudima zabraniti da lažu?
 
Navedimo još jedan praktičan primjer. Naime, 1920. godine u SAD-u je izglasan zakon o zabrani alkoholnih pića. Ovim zakonom zabranjuje se proizvodnja, prodaja, prijevoz i uvoz alkoholnih pića. No, nakon njegovog usvajanja, pokazalo se da ga je vrlo teško sprovoditi u djelo. Premda se vjeruje da su ljudi općenito manje pili tokom prohibicije, konzumiranje alkohola nesmetano se nastavilo, naročito u velikim gradovima. Mnogi kritičari prohibicije isticali su demoralizirajući učinak – da  su vrlo ugledni građani rutinski kršili zakon. Prohibicija, koju je predsjednik Herbert Hoover nazvao ”eksperimentom s plemenitom namjerom” – propala je. 1933. godine, prohibicija je ukinuta izglasavanjem 21. amandmana na američki Ustav,  te je tako prodaja alkoholnih pića ponovno postala legalna. Za 13 godina vladavine ovog zakona ubijeno je nekoliko stotina ljudi, na hiljade ljudi je zatvoreno, potrošeni su milioni dolara na sprovedbu ovog zakona, ali bez uspjeha.
Pogledajmo kavo je stanje sa alkoholom u islamu. Prije pojave islama na Arapskom poluostrvu alkohol se konzumirao u veliki količinama. Čak i sa pojavom islama nije bilo normi koje su zabranjivale alkohol u potpunosti nego su ograničavale njegovu upotrebu, da bi nakon ograničavanja konzumiranja alkohola došla i konačna zabrana.
 
Svemogući Allah veli: “O vjernici, doista su vino i kocka šejtanova djela pa ih se klonite…” (Kur’an)
Samo na osnovu ovih riječi vjernici prestaju konzumirati alkohol i sve ono što opija. Nije bilo potrebno angažirati sve pravosudne i policijske organe da bi se ovaj zakon sproveo u djelo jer svaki vjernik u sebi ima policajca i sudiju.
 
Osnova morala i moralnog ponašanja u religiji je unutrašnja vjera i svijest koja vjernike navodi da čine dobro, a ostave sve ono što je loše. Zato, ako ovo izgradimo kod djece, onda smo u njih ugradili “softver” koji će ih uvijek opominjati na njihovo ponašanje jer nad njima uvijek bdije Onaj koji sve vidi, sve čuje i sve zna.
Poznato je da i druge religije potenciraju odgoj i samoodgoj, a posebno u odnosima spram drugih. “Deset Božijih zapovijedi” u Bibliji nam govore da ne smijemo ubijati, krasti, činiti preljubu, biti pohotni prema tuđim ženama i slično.
 
Zar onda ne treba da se zapitamo: Zar su ovi vjerski postulati zaista opasni po državu pa treba po svaku cijenu da ih sprovodimo samo u vjerskim objektima? Zar nam vjera ne pomaže da izgradimo moralnog pojedinca, a moralan pojedinac znači i zdravu zajednicu. Zar nam sama vjera ne pomaže da odgojimo čovjeka koji će voljeti svoju domovinu? Sve religije nam zapovijedaju da nakon Boga i Njegovih poslanika moramo voljeti ali i graditi svoju domovinu.
 
Interesantno je da mnogi ljudi danas, rukovodeći se nekakvim trendovima, žele ponovo da vjeru zaključaju u posebne vjerske objekte kako vjera ne bi imala utjecaja na društvo. Pitam se kakvu korist onda mi kao društvo imamo od vjere?
 
Dok se nalazimo u džamiji ne smijemo činiti ništa loše, ne smijemo lagati, zavidjeti, potvarati druge, mrziti, ali samo dok smo u džamiji, a kada izađemo iz džamije, onda svoju vjeru trebamo ostaviti na izlazu i onda možemo opet činiti što nam je volja jer šta će nas spriječiti da lažemo, da iskorištavamo svoje radnike, da državi utajimo porez ako znamo da nam zakon koji su napravili ljudi ne može ništa.
 
Zar ne bi bilo pametno iskoristiti vjeru koja je dio rješenja za naše probleme, a nije problem.
Naravno ima i onih koji zloupotrebljavaju vjeru pa u ime vjere ubijaju, pljačkaju, varaju, ima ih koji koriste vjeru za svoju ličnu promociju i ostvarenje svojih ličnih ciljeva, ali nemojmo gledati vjeru kroz takve ljude nego stavimo ove ljude na vagu vjere pa ćemo vidjeti da je u njima vrlo malo vjere. Mi ne možemo suditi o nekome koliko vjere ima u njemu i koliki je on vjernik niti ga možemo priključiti na “vjeromjetar”, ali na osnovu njegovih djela, koja proističu iz njegovog vjerovanja u srcu, možemo zaključiti da li je dobar ili loš vjernik jer islamski učenjaci kažu da je vjera: vjerovanje srcem, izgovor jezikom i potvrda djelima.
 
Dok se na Zapadu i predsjedničke inauguracije više ne mogu zamisliti bez Biblije, koja uzgred rečeno kaže “Ne ubij”, a isti predsjednici koji polažu zakletvu sa rukom na Bibliji šalju svoje vojnike u druge zemlje gdje “greškom” ubijaju žene i djecu,  naš insan uporno ponavlja otrcanu komunističku frazu kako treba odvojiti vjeru od države a ni sam vjerovatno ne zna šta to znači. Bitno je da je i on nešto “pametno” rekao.     Je li to ovakvo shvatanje sekularizma prisutno samo u Bosni i nekim muslimanskim zemljama za koje je vjera prijetnja, da bi diktatori mogli ostati bez svog trona?
 
Pogledajmo malo oko sebe i nemojmo zatvarati oči pred očiglednim činjenicama. Jesu li Švedska, Velika Britanija i druge napredne zemlje Evrope sekularne? Kako su onda vjenčanja u crkvama validna i pravosnažna pred svim sudovima? Kako to da je za dobivanje putovnica iliti pasoša neke zemlje potrebna krštenica crkve a ne uvjerenje o državljanstvu? Otkuda onda na dresovima državnih nogometnih reprezentacija krstovi? Otkuda krstovi i na dresovima reprezentacije Srbije? Meni to zaista ne smeta jer moja vjera, islam, garantira vjerske slobode svakome, ali mi smeta licemjerstvo država koje se deklariraju kao sekularne, a sva državna obilježja su prepuna vjerskih simbola. I samo više od ovog njihovog licemjerstva smeta mi naše licemjerstvo i naša naivnost i naš kompleks niže vrijednosti. Zar treba da se stidim svoga identiteta, svoje majke, svoga oca, svoje vjere? Pa i maloj djeci je već jasno zašto Turska nije dobrodošla u EU.
 
Ako poredamo činjenice i sagledamo stvarno stanje, a ne stanje koje neko želi da nam prikaže onako kako on želi da ga mi vidimo i još da nas ubijedi da trebamo vjerovati tamo nekom drugom a ne svojim očima, onda se moramo zapitati – pa koga mi lažemo?
 
Zar ne bi bilo bolje utkati vjerske principe u ljudske zakone barem u onoj mjeri u kojoj nam dozvoljava vrijeme i mjesto (jer nažalost svjesni smo da ne možemo sve)  pa da barem u maloj mjeri zadovoljimo i ljudsku prirodu jer ljudska priroda ne može bez vjere. Čovjek je od svog nastanka (svejedno kako ga ko shvatao) tragao za božanstvom koje će obožavati i svoj život podrediti božanskim zakonima. Zašto onda bježimo od svoje prirodnosti?
 
Naravno, treba voditi računa o vjerskim slobodama drugih i drugačijih. Ne treba vjerske simbole isticati u državnim institucijama jer se Bošnjak ne osjeća nimalo prijatno kada uđe u škole u RS-u a u svakoj učionici iznad table gleda u kip “svetog Save”, a ni Srbin niti Hrvat se ne bi nimalo prijatnije osjećali da u bošnjačkim školama čuju ezane.
 
Pitam se da li smo mi odvojili vjeru od države ili državu od vjere? I nije svejedno jer je čovjek od svog nastanka uvijek imao vjeru ali nije uvijek imao državu.
Vjera nas odgaja da budemo dobri vjernici i dobri ljudi jer je nemoguće da čovjek bude dobar vjernik a da bude loš čovjek. Ako bi se desilo da se čovjek predstavlja za dobrog vjernika a loš je čovjek, onda sa njegovim vjerovanjem nešto nije u redu.
 
Zamislimo samo da imamo trgovce istinske vjernike pa kada nešto kupujemo ne bojimo se da će nas prevariti, a ne kao što je danas nepisano pravilo “Kada kupujem nešto, prvo na što pomislim jeste da sam prevaren prije nego što sam i kupio.”
 
Zamislimo da imamo državnike poput Omera b. El-Hattaba koji je noću krišom obilazio svoje podanike i gledao kako žive, da li je kome potrebna pomoć i nije to činio javno, jer je bio iskren u svom državničkom poslu i želio je Božije zadovoljstvo, a ne zadovoljstvo ljudi i koji je sebi govorio: “O Omerice, teško tebi ako ovca u dalekom Iraku slomi nogu na lošem putu jer ga ti nisi napravio, kako ćeš Bogu račun položiti.”
 
I zamislimo da imamo državnika poput Omera b. Abdul-Aziza koji je, dok je radio državničke poslove, palio državnu svijeću, a kada je radio svoje lične poslove, palio je svoju svijeću. Nije mu trebala nikakva inspekcija, niti policija da ga kontrolira jer je on u sebi imao policajca koji ga je kontrolirao, imao je svijest vjernika. Da li bi pored ovakvih državnika, prije svega vjernika, bili nezadovoljni i tražili da odvajamo državu od vjere?
Da li se običan čovjek boji vjere u društvenom životu ili mu je taj lažni strah nametnut od onih koji se boje da bi im vjera mogla uzeti sve “privilegije”, koje su umislili da su dobili samim tim što su “odabrani” da budu “iznad drugih”, i pretvoriti ove privilegije u ono što i treba da budu – odgovornost?!