AktuelnoISTAKNUTO

Reagiranje na knjigu “Muhammed poslanik mira usred sukoba imperija”, Juana Colea

2.1kviews

Piše: Mithad R. Ćeman

U prošlom mjesecu (novembar) iz štampe je izašla knjiga Muhammed, poslanik mira usred sukoba imperija, a svaka knjiga koja obrađuje vrijednosti ili ličnosti islama zahtijeva teološki pogled i analizu, a sve radi očuvanja tradicionalnih i univerzalnih (nepromjenjivih) tumačenja islama.

Svaki prikaz Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, ličnosti ili njegove misije privlači pažnju muslimana, a to dobiva jednu posebnu dimenziju kada nemuslimani predstave životni put Poslanika islama. Nažalost, među nemuslimanima su rijetki oni u čijim se djelima ne nalazi osporavanje muslimanskih vjerskih istina.

Velika je razlika raspoloženja od trenutka kada sam u knjižari “Grabus”, pored Begove džamije, ugledao naslov MUHAMMED, POSLANIK MIRA USRED SUKOBA IMPERIJA i sedam dana kasnije, kad sam čitanje knjige privodio kraju. Sada shvatam koliko sam bio očajan, pod utjecajem raznih kompleksa zbog stalnih napada na moju vjeru i ubjeđenja. Od trenutka nade da je neki nemusliman – u vremenu kada je islamofobija u porastu i kada se plasiraju mnogobrojne optužbe da muslimani ne dijele univerzalne civilizacijske vrijednosti sa ostatkom svijeta – primijetio i istakao Muhammedovu, sallallahu alejhi ve sellem, ulogu u uspostavi mira, pa do razočarenja zbog broja neistina i falsifikata, otvorenih osporavanja osnovnih principa vjere islama. Ipak, nismo toliko očajni i ne po svaku cijenu, i nećemo prihvatiti laži samo zato što su plasirane u lijepom pakovanju.

Nije mi poznat sam autor, ni njegov naučni opseg i polje njegovog naučnog rada i interesovanja, kao što mi nisu poznati ni povodi nastanka ovog djela, tako da se moj osvrt bazira isključivo na podacima koji se nalaze u knjizi, bez konteksta, bez povoda nastajanja ili ideologije samog autora.

Koliko je knjiga naučna

Samo zvanje autora knjige, koji je univerzitetski profesor, daje utisak da je ovdje riječ o strogo naučnom djelu bez primjesa proizvoljnog mišljenja i nagađanja. Da to nije tako zaključujemo prilikom samog čitanja knjige. Samo u prvih pedeset stranica knjige na preko dvadeset mjesta nalazimo izraze poput: “vjerovatno, moguće, možda, po svoj prilici, pretpostavljam”…, pa čak i proizvoljno zaključivanje: “Ovo mi ne izgleda kao vjerodostojna priča”, bez ikakvog naučnog potkrepljivanja te tvrdnje.

Opasnost i posljedice koje proizlaze iz ovakvog pristupa najbolje se ogledaju kroz sljedeći primjer:

Autoru je jako važno da predstavi kako je Muhammed, alejhi-s-selam, mnogo putovao tokom svoga života. Zašto je to važno, odgovorit ćemo kasnije, ali te tvrdnje u potpunosti počivaju na pretpostavkama. Takav je slučaj i sa njegovom pretpostavkom da je obišao Jerusalem: “Možda su se Muhammed i njegova karavana zaustavili da trguju u Jerusalemu…”, dok svega tri stranice kasnije nalazimo: “Napuštajući Jerusalem, Muhammed i Kurejšije bi krenuli ka sjeveroistoku…” (str. 35 i 37). Ono što je počelo kao neosnovana pretpostavka, poslije svega tri stranice dobija neupitni dojam istinitosti.

Knjiga nije pošteđena ni kontradiktornosti, a navest ćemo jedan primjer za to.

Tokom svog trgovačkog putovanja “Muhammed, pripadnik Hašimova klana, koji se specijalizirao u razrješavanju svađa i očuvanju mira oko svetišta Kabe, našao bi se prisiljen da pregovara u takvim izazovima unatoč svojoj mladosti i neiskustvu” (str. 23). Krajnje neozbiljno da se ista osoba u jednoj rečenici opisuje kao neiskusni specijalista.

Zašto je važno da je Muhammed pismen i da je puno putovao!?

Muslimani vjeruju da je Kur’an Allahova objava, koja je preko meleka Džibrila, alejhi-s-selam, dostavljena Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Vjeruju da Kur’an nije Muhammedov, sallallahu alejhi ve sellem, hiroviti govor, već da je riječ o Objavi koja mu je dostavljena.

Ukoliko osoba nema ovakvo vjerovanje, onda mora smatrati da je Muhammed autor Kur’ana, što za sobom povlači potrebu za objašnjenjem kako je on došao do informacija i do zaključaka koji se nalaze u ovoj Knjizi.

Kada je riječ o informacijama i kazivanjima o ranijim narodima, autor smatra da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, do tih podataka došao tokom susreta i razgovora sa kršćanima koje je sretao tokom tih svojih “mnogobrojnih putovanja”, a čak i “čitanjem” ranijih svetih spisa, pa samim tim mora se tvrditi da je bio pismen. Naravno, sve ovo je još ubjedljivije ukoliko je Muhammed, alejhi-s-selam, bio poliglota, što će autor knjige otvoreno, na više mjesta, i ustvrditi.

Zaključci koji se nalaze u Kur’anu, a koji izazivaju divljenje kako muslimana tako i mnogih nemuslimana, pripisuju se njegovom briljantnom umu. Kada oni koji Muhammeda, alejhi-s-selam, ne priznaju za poslanika pretjerano veličaju njegovu ličnost ili, bolje rečeno, priznaju da je bio intelektualna gromada, to najčešće u sebi krije napad na samo porijeklo islama. Na taj se način Kur’an i šerijat, koji su objava od Uzvišenog Allaha, pripisuju Muhammedu, alejhi-s-selam, koji ih je sam, koristeći svoju natprosječnu inteligenciju, “kreirao”.

Kada je kompletno poglavlje postavio na pretpostavkama, mišljenjima i literarnim opisima izmišljenih detalja, autor je zaključio: “Iako ga većina njegovih biografa tretira kao nekog provincijskog svetog čovjeka, Muhammed je mnogo i naširoko putovao. On će se upoznati s rimskim zakonom, kulturom i jezicima. Nasuprot kasnijoj muslimanskoj apologetici i pretpostavkama zapadnih orijentalista, on je bio pismen, kao što bi bio i svaki veliki trgovac na daleke razdaljine. Poznavao je Bibliju, vjerovatno u pisanim aramejskim verzijama i usmenim arapskim tradicijama, uz sve to moguće je i na grčkom. U svojim tridesetim, pretpostavljam, Muhammedova unutarnja žeđ odvela ga je u kršćanske manastire, tajanstvena svetišta, židovske sinagoge i neoplatonske salone u Damasku i Busri” (str. 48).

Još u samom predgovoru autor knjige tvrdi da je Muhammed, alejhi-s-selam, u Kur’anu “parafrazirao (…) židovske komentare Biblije u jerusalemskom Talmudu” (str. 12).

Na 55. stranici knjige nalazimo predanje Aiše u vezi sa prvom objavom u pećini Hira. Autor insinuira tvrdeći: “Odavno je prepoznato da ovo izviješće o razmjeni između anđela i Muhammeda nalikuje obrascu koji se spominje u Izaiji 29:11-12”, a zatim otvoreno tvrdi da “Aiša ili njeni izvori pozivali su se na drevnog proroka Izaiju…”

Na 93. stranici kaže: “Muhammed je očito poznavao palestinski Talmud, a tvrdi se da središnja poglavlja Kur’ana pokazuju znanje o rabinskim oblicima argumentacije, sugerirajući dijalog i raspravu s učenim židovima.” Muslimani, svjesni toga da je Kur’an od Allaha, ne smatraju da je za uspostavljanje argumenata protiv učenih židova potrebno Muhammedovo, alejhi-s-selam, predznanje o tome.

Nepismeni poslanik ili dobro obaviješteni svjetski putnik!?

Kada se Muhammed, alejhi-s-selam, predstavi u ovakvom svjetlu, onda je Kur’an jedan obični plagijat, a upravo on, Muhammed, alejhi-s-selam, prevarant koji je u Kur’anu pokušao da zametne tragove istine o sebi samom.

“Ti prije nje nijednu knjigu nisi čitao, a nisi je ni desnom rukom svojom pisao; inače, posumnjali bi oni što laži govore” (El-Ankebut, 48); “On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih” (El-Džumua, 2).

Dakle, Muhammed se predstavlja kao osoba koja je usvojila znanja na mnogobrojnim putovanjima, obilazeći “kršćanske manastire, tajanstvena svetišta, židovske sinagoge i neoplatonske salone”, što navodi na zaključak da je Kur’an običan plagijat ranijih svetih spisa, a samim tim islam nije ništa drugo do obična kršćanska sekta. Upravo zato autor tvrdi “da su muslimani (…) jasno bili u savezu sa kršćanskim carom Heraklijem”, te da su “bitke protiv svirepih pagana u mjestima kao što su Bedr i Uhud” bile radi zaštite “rimskih crkava u Transjordaniji i Siriji”.

Lokalni pobožnjak ili poznavalac globalnih događaja!?

Cijela knjiga prati sukob imperija i pravi poveznice sa događajima u Meki i sa postupcima Muhammeda, alejhi-s-selam. Na taj način uloga Muhammeda kao poslanika biva stavljena u drugi plan dok se ističe njegov lični odnos prema geopolitici i globalnim događajima, sa kojima je, po pretpostavkama autora, bio dobro upoznat.

Uporedo, kroz cijelu knjigu, nalazimo primjere superiornosti kršćanstva. Od mezopotamijskog arapskog starješine iz petog stoljeća, koji je izjavio: “Da nisam podanik perzijskog kralja, i ja bih prišao (Šimunu) i postao bih kršćanin”, preko oca Nikole, koji je molitvom utjecao na to da se njegovi neprijatelji međusobno rastrgnu, isticanja da je kršćanstvo nakon 312. godine n. e. brzo napredovalo, tvrdnja da su tokom ranog perioda Muhammedovog, alejhi-s-selam, života tragatelji koji su prihvatili monoteizam na kraju prešli na kršćanstvo, pa sve do načina argumentiranja kršćana protiv politeizma koji neminovno vodi bogoubilaštvu (teomahiji) – insinuirajući da je Kur’an to preuzeo od njih.

Pored toga što je za rane bitke islama ustvrdio da im je cilj bio očuvanje “rimskih crkava u Transjordaniji i Siriji”, autor također kaže: “Za razliku od židovskih autora toga vremena, Kur’an se nikada ne upušta u kritiku moći Konstantinopolja” (str. 90).

Lični udio Muhammeda u Kur’anu

Autor odbacuje “teze da je Kur’an jedna kasna kompilacija nagomilanih tradicija, i smatra(m) da je iz ranog sedmog stoljeća”. Smještajući kur’anski tekst u realan period njegove objave, prividno se stječe utisak da autor priznaje porijeklo Kur’ana, međutim to nije tako. Na drugim mjestima nalazimo kako Kur’anu daje strogo ljudsko porijeklo, što je naravno, od njega kao nevjernika to i prihvatljivo, ali moramo upozoriti da je to neprihvatljivo za nas muslimane. Ukoliko Kur’an nema Božansko porijeklo, onda je Muhammed, alejhi-s-selam, koliko god se divili njegovom intelektu ili moralu, običan lažov i varalica.

Tokom predstavljanja Muhammedovog, alejhi-s-selam, gubitka oba roditelja i činjenice da je odrastao kao jetim, autor to direktno povezuje sa utjecajem na Kur’an, pa kaže: “Naime, kasnije u životu, Muhammed je učio ajete koji su osuđivali ‘onoga koji grubo odbija siroče, i da se nahrani siromah ne podstiče (107:2-3)’” (str. 24).

Eventualna iskustva sa trgovačkih putovanja autor povezuje sa utjecajem na Kur’an koji “kasnije podsjeća svoje slušatelje među mekanskim karavanlijama: ‘Što ne pogledate vatru koju palite – da li joj vi drvo stvarate, ili smo Mi ti koji stvaraju? Mi smo je učinili podsjetnikom i predmetom korištenja za putnike dovoljno jake da pređu pustinju’ (56:71-73)” (str. 28).

Saznanje o stradanjima drevnih stanovnika autor povezuje sa mogućim kazivanjima koje je mladi Muhammed, alejhi-s-selam, čuo od kršćanskih konvertita: “Svakako, to je lekcija koju Kur’an navodi, podsjećajući na Boga: ‘…i da je On Gospodar Sirijusa, upravo, i da je on drevni narod ‘Ad uništio’ (53:49-50)” (str. 32).

Autor kaže da će Muhammedov, alejhi-s-selam, susret sa kršćanskim sveštenikom u Busri postati “kasnija muslimanska apologetika” i da će to utjecati na Kur’an. “Godinama kasnije, Muhammed kao starac će recitirati stihove Kur’ana koji će hvaliti kršćane zbog njihovog ljubaznog držanja, napominjući: ‘To je stoga što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole’ (5: 82)” (str. 39).

“Ovaj tamni oblak koji se nadvio nad svijetom zasigurno je oblikovao ključni kontekst kur’anskog pogleda na mir” (str. 53), tvrdi autor opet povezujući lično iskustvo i društvene okolnosti sa nastankom kur’anskog teksta.

Zanemarivanje hadisa kao historijskog izvora

Autor iznosi svoju nelagodu zbog kašnjenja u zapisivanju biografije Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, što, ukoliko bismo priznali da je tačno, opet ne dovodi u sumnju vjerodostojnost zbog postojanja lanca prenosilaca. Juanu Coleu to neće biti dovoljno tako da će se radije osloniti na svoje lične zaključke i pretpostavke, na što, naravno, ima pravo, kao što muslimani imaju pravo da ne uvaže njegovo mišljenje. Njemu smeta što je zapisivanje sire “kasnilo” 130–300 godina, a mi bismo trebali da uvažimo njegove informacije koje kasne punih 1400 godina u odnosu na same događaje koje prepričava.

O njegovim insinuacijama i otvorenim tvrdnjama da je hadis fabriciran, nemam namjeru da pišem, kao ni o tvrdnjama kako nas je hadis udaljio od izvornih poruka Kur’ana.

Poslije pohvale ili uvažavanja neminovno slijedi osporavanje

To što autor, u nekim slučajevima, priznaje neku vrijednost islama ili uputi pohvalu, najveća je opasnost ove knjige. Pohvalom, iskazivanjem dobronamjernosti i prijateljstva opušta nas i lišava opreza, a zatim slijedi neko osporavanje koje bismo mi trebali usvojiti. Evo nekoliko primjera za to:

Kada obrazlaže korijen riječi “Allah”, on kori one koji taj naziv koriste samo za muslimanskog Boga, ali na početku negira da je to Božije lično ime (str. 19).

Pobija tvrdnju da je određeno kur’ansko kazivanje izmišljeno, i samim tim Kur’anu pripisano, tokom kasnijeg sedmog stoljeća, ali zato korijene tog kazivanja “nalazi” u Septuaginti, koju su koristili grčki kršćani (str. 57).

Negira da se elementi kazivanja o prvoj objavi prepoznaju “u profilima kao što je sv. Saba”, “ipak, najranije kur’anske vizije mira su personalne i nebeske, kao što su bile kod tadašnjih suvremenika biskupa i monaha koji su očajavali nad neprosvjećenom harmonijom” (str. 59). On negira, ali drugima ostavlja prostora za sumnju i čak im, praveći poveznicu, “pomaže” u tome.

Prenosi “Sinaijev vlastiti prijedlog da je Noć Moći zapravo preegzistirajuća Noć Predodređenja (naizgled slična keltskom Samhainu)”, a zatim poglavlje povezuje sa četiri danijelovska vizijska teksta… (str. 60)

Za suru El-Ihlas kaže: “Ovaj blistavi dragulj je najjednostavnija i najljepša izjava monoteizma u svjetskim religijama”, a zatim prenosi kako su drugi tvrdili da poglavlje “odzvanja biblijskim temama”. On to negira jer mu “se čini mnogo filozofskijim od Biblije”, a zatim kaže da ono ipak “zvuči neoplatonski” (str. 66).

Na kraju

Bez obzira na to što se ne slažem sa pretpostavkama i tezama iznesenim u knjizi i što uviđam da je riječ o jednoj ozbiljnoj zamci za muslimane, ipak želim da se zahvalim prevodiocu koji mi je omogućio uvid u ovu knjigu. Svaki prijevod zahtijeva ogroman napor i nesebično zalaganje, ali produkt toga je da knjigu možemo čitati na maternjem jeziku.

Kada već postoje ovakve knjige i kada se ovakva mišljenja prezentiraju u svjetskim naučnim krugovima, onda je korisno i važno da s tim budemo upoznati. Ipak, knjigu bih preporučio užem krugu čitatelja, prije svega profesorima fakultetā islamskih nauka, profesorima medresa i imamima. Knjigu bih preporučio samo onim muslimanima koji imaju predznanje o životu našega Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i koji će moći prepoznati ideje i teze, proizvoljne i neutemeljene tvrdnje, koje osporavaju vjersku istinu da je Muhammed Allahov rob i Njegov poslanik, kojeg je poslao kao milost svjetovima i preko kojeg je čovječanstvu dostavio Svoju posljednju Objavu – Kur’an. Sve ono što osporava ovu istinu ne može biti prihvaćeno niti kao argument niti kao naučni zaključak. Znatiželjnima, kojima se probudilo interesovanje za ovim djelom, a ranije nisu pročitali nijedan životopis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nastao iz pera muslimanskog autora, savjetovao bih da najprije pročitaju takvo djelo, a zatim ovo. U svakom slučaju čitanje dvije ili više knjiga bolje je nego čitanje jedne.