Dawa

Razumijevanje pogreški islamskih učenjaka (1 dio)

248pregledi
Piše: Smail Handžić

U posljednje vrijeme je sve češće primjetno nekulturno oslovljavanje i indolentno ophoðenje prema islamskim učenjacima i daijama, a što odudara od njihovih stvarnih vrijednosti i velikog truda kojeg su uložili, ili kojeg još uvijek ulažu, u smjeru širenja i pomaganja Allahove vjere i borbe na Njegovom putu.
Uprkos činjenici da su islamski učenjaci istinski nasljednici Allahovih poslanika čija su čast i pravo Šerijatom veliki, mnogi ljudi se uopće neustručavaju da nasrnu na njihovu čast i da je bezbrižno, često i javno pred masom, okaljaju; da ih nazovu svakojakim pogrdnim imenima, čak i da izreknu teški sud o njihovom licemjerstvu, novotarstvu, a nerijetko i o nevjerstvu.

Ovakvih osuda nisu pošteðeni ni velikani ovog ummeta, imami priznatih mezheba (Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, Allah im se smilovao), pa se nije toliko čuditi nasrtajima na učenjake i na daije mimo njih, svejedno da li su oni naši savremenici, ili su živjeli u prošlosti.

Osim prethodno navedenog problema, takoðer je primjetno i neraspoloženje, ili u krajnjem slučaju, zbunjenost sticatelja šerijatskog znanja onda kada na naučnim ili općim islamskim predavanjima saznaju da se oko odreðenog šerijatskog pitanja (mes’ele) desilo veliko razilaženje meðu islamskim učenjacima. Ostaju zbunjeni pred pluralitetom u mišljenjima, te ne znaju koje je najispravnije i koje je najprihvatljivije od ponuðenih?

Nakon analize i detaljnog uvida u takva pitanja, dolazi se do zaključka da su se islamski učenjaci, valorizirajući odreðene teme, služili raznolikim metodama šerijatske argumentacije, a nerjetko se dolazi i do zaključka da su neki od njih, ostavljali, ili se nisu služili nekim tematskim vjerodostojnim hadisima Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i pored činjenice da isti daju vjerovjesnički odgovor i presudu.

Da li je u pitanju pronevjera emaneta dostavljanja jasnog šerijatskog znanja od strane islamskih učenjaka? Da li nakon saznanja najispravnijeg mišljenja o razmatranom pitanju, zaista, trebamo da zaboravimo na imena ili sve druge stavove i mišljenja onih islamskih velikana koji su u prethodnom pitanju proglašeni slabijim, i pored činjenice da im je čitav ummet posvjedočio imamet i znanje?

Opravdano se postavlja veliko pitanje, šta je uzrok ovim dvjema krajnostima? Zbog čega neki neuki muslimani posežu za indolentnim odnosom i strogim osuðivanjem islamskih učenjaka, i šta je povod da islamski učenjaci ne izdaju svoj šerijatsko-pravni propis onako kako to nalaže vjerodostojni hadis od Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme? Zar je moguće da se desi da odbace sunnet Allahovog poslanika, i pored činjenice da isti daje nepolemičan sud o odreðenoj temi, a da se, u isto vrijeme, posegne za drugim, manje utemeljenim, dokazima?

Prije svega, trebamo dobro znati da je naša islamska obaveza da, polazeći od šerijatske osnove vezane za komunikaciju, imamo lijepo mišljenje prema svim muslimanima, a naročito prema islamskim učenjacima: da u svome srcu ne nosimo zlobu ni prema kome, da blještimo sa islamskom ljubavlju prema njima, te da njihove eventualne pogreške pokušamo opravdati i ljudskoj slabosti ih pripisati, i u tom smislu ih i razumjeti.

Opravdanja za pogreške islamskih učenjaka

U kontekstu lijepog mišljenja prema islamskim učenjacima i shvatanja opravdanja za njihove eventualne šerijatske pogreške; ili pak, njihovih meðusobnih razilaženja vezanih za odreðene šerijatske stavove, neminovno nailazimo na činjenicu da za takvu situaciju oni zasigurno imaju jedan od četiri glavna opravdanja:

– neznanje o postojanju šerijatskog teksta koji donosi rješenje na odreðenu tematiku,
– smatranje da odreðeni šerijatski tekst eksplicite ne govori, ili nije argument o tematici,
– znanje o postojanju šerijatskog teksta, ali zaborav na njega u vremenu njegove primjene,
– smatranje da je odreðeni šerijatski tekst derogiran drugim šerijatskim tekstom.

Ovo su, dakle, četiri osnovna razloga koji su doprinjeli da se meðu islamskim učenjacima desi razilaženje, da se ne izda fetwa (šerijatsko-pravno rješenje) onako kako nalaže vjerodostojni sunnet Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i da se desi pogreška oko razumjevanja odreðenih šerijatskih pitanja.

Neznanje o postojanju šerijatskog teksta

Nije se plaho čuditi ovom opravdanju kojim želimo da razumijemo pogrešku islamskih učenjaka, obzirom da je osnova da su ljudi roðeni kao neznani, i da je logično da do njih, u njihovom životu, neće doći sva korisna i bitna saznanja.

Naime, dešavalo se da Vjerovjesnik, sallallahu ‘alejhi we selleme, sjedi i razgovara u raznim skupovima sa svojim ashabima, da mu se tada izloži odreðeni problem i da on dadne svoj sud (rješenje) za isti. Taj njegov govor bi se u odreðenim krugovima pročuo, a neki ljudi bi ostali uskraćeni znanja o istom, obzirom da su životne okolnosti takvo što zahtjevale.

Neki ashabi tada nisu bili prisutni u Medini, neki su bili prezaposleni svojim obavezama, i sl. Oni koji su saznali za Vjerovjesnikovu, sallallahu ‘alejhi we selleme, fetwu o predstavljenom mu problemu, prenjeli bi je na generacije koje su dolazile poslije njih, a ovi na one koji su dolazili poslije njih, sve dok se taj isti Vjerovjesnikov govor nije vjerodostojno zabilježio u zbirke hadisa.

Nezahvalno je osuðivati nekog učenjaka što nije saznao za govor Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i na osnovu njega utemeljio svoj mezheb ili mišljenje koje je oprečno sa mišljenjem drugog učenjaka, kada se i meðu samim ashabima dešavalo da ih mimoiðu mnogi važni hadisi.

Dešavalo se to, dakle, onim ljudima koje je Uzvišeni Allah odabrao da budu uz Vjerovjesnika, sallallahu ‘alejhi we selleme, kao njegovi iskreni pomagači. čak šta više, takvi „propusti“ su se dešavali meðu desetoricom koju je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, još u ovosvjetskom životu obradovao Džennetom; i ne samo meðu njima, nego čak i meðu četvoricom pravednih halifa Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme.

Slučaj koji se desio sa Ebu Bekrom, radijallahu ‘anhu

Zabilježeno je da je jedna nena došla Ebu Bekru, radijallahu ‘anhu, i pitala ga o njenom udjelu u nasljedstvu, pa joj je on rekao: „O tebi se ništa ne spominje u Allahovoj knjizi, niti išta znam da se o tvom udjelu spominje u sunnetu Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme. Zato se ti vrati, a ja ću se još raspitati kod ljudi!“ Uistinu, upitao je ljude, pa je el-Mugireh ibn Šu’beh kazao: „Bio sam jednom prisutan kada je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, neni podjelio šestinu!“ Upita ga: „A da li je tu još neko bio, mimo tebe?“ Tada je ustao Muhammed ibn Mesleme i rekao isto što je rekao i el-Mugireh.

Vjerovatno će se mnogi začuditi i kazati da li je moguće da plemeniti i vrli ashaba kao što je to bio Ebu Bekr, radijallahu ‘anhu, halifa, učenjak, hafiz Allahove knjige, onaj koji je bio najdraži prijatelj Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, ne zna za jedan takav propis o kojemu je bio upitan? Zar je moguće da ga istom propisu podučava ashab koji je bio po vrijednosti na manjem stepenu od njega?

Takvo je stanje bilo i sa islamskim učenjacima kroz historiju islama! Onaj koji smatra da je mudžtehid osoba koja poznaje sve hadise Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, takav kao da kaže da je kroz čitavu historiju islama bilo vrlo malo mudžtehida, ili nimalo! Dakle, opravdano je da se desi da neki islamski učenjaci ne saznaju za hadis Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, te da izdaju svoje mišljenje na osnovu drugih argumenata koji su im dostupni, što ih ponekad odvede do neispravnog ili slabog stava.

Slučaj koji se desio sa Omerom ibn el-Hattabom, radijallahu ‘anhu

Prenosi Ebu Burdeh, da je Ebu Musa el-Eš’ari, radijallahu ‘anhu, jednom došao kod Omera ibn el-Hattaba, radijallahu ‘anhu, i rekao: „Es selamu ‘alejkum! Ovdje je Abdullah ibn Kajs.“ U to vrijeme je Omer, radijallahu ‘anhu, bio zauzet nekim bitnim obavezama unutar kuće, te je zaboravio na glas Ebu Musaa kojeg je čuo. Potom je Ebu Musa ponovo rekao: „Es selamu ‘alejkum, ovdje je Ebu Musa!“ Nakon toga još jednom: „Es selamu ‘alejkum, ovdje je el-Eš’ari!“, a zatim je otišao. Kada je prošlo neko vrijeme, Omer se prisjetio da je čuo glas svoga prijatelja Ebu Muse, ali se začudio zbog čega ga nije i vidjeo? Šta je to zbog čega on nije ušao, iako je bio na vratima, i već nazvao selam!? Prisutnim ashabima je rekao: „Otiðite po njega, vratite ga!“ Kada se vratio, Omer ga je upitao: „Ebu Musa, zbog čega si se vratio? Ja sam bio malo zauzet!“ Rekao je: „čuo sam Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, da je rekao: „Dozvola za ulazak u kuću se traži tri puta. Pa ako ti dozvoli, uði, a ako ne, onda se vrati!“ čuvši za ovaj hadis prvi put, a samim tim i za propis ulaska u kuću i traženje dozvole, Omer reče: „Ako mi za to ne doneseš dokaz, uradit ću to i to…“

Naravno, neznanje jednog velikana o odreðenom hadisu i propisu nije dokaz da taj hadis i ne postoji, a samim tim i propis! Ebu Musa je našao ashaba koji je posvjedočio za vjerodostojnost riječi Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme, i time se Omer zadovoljio.

Dakle, riječ je o opravdanju za pogrešku islamskog učenjaka obzirom da do njega nije došlo saznanje o odreðenom hadisu Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme. U konkrentnom slučaju se radilo o Omeru, radijallahu ‘anhu, nesumnjivo našem velikanu i autoritetu, pa šta tek kazati na one koji su mimo njega po znanju i vrijednosti?!

Abdullah ibn Omer, radijallahu ‘anhu, prenosi da je Allahov poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, rekao: „Dok sam spavao  dat mi je neki vrč (u snu). U njemu je bilo mlijeko. Pio sam iz njega sve dok nisam vidio kako mi ističe iz mojih noktiju. Potom sam dao vrč Omeru ibn el-Hattabu.“ Upitali su ga: „Kako taj san tumačiš Allahov poslaniče?“ Rekao je: „To je znanje!“

I pored ove veličanstvene vjerovjesničke svjedodžbe o znanju kojeg je posjedovao Omer ibn el-Hattab, ipak se desilo da ga jednom šerijatskom propisu poduči neko ko je, zasigurno, od njega bio manje učeniji! Ovakvih primjera je mnogo!

Zbog svega navedenog, u kontekstu razumjevanja pogreški islamskih učenjaka i daija, a svakako i iznalaženja opravdanja za iste, neka nam prva pomisao bude da su oni ostali uskraćeni saznanja o šerijatskom tekstu, te da je to razlog zbog čega se meðu njima desilo razilaženje, ili pak, ne postupanje po onome što nalaže vjerodostojni sunnet Allahovog poslanika, sallallahu ‘alejhi we selleme! Allah najbolje zna!

Molim Uzvišenog Allaha da nas poduči korisnom znanju, da nam oprosti grijehe, i da nas učini pomagačima Njegove vjere! Neka su salawati na Allahovog poslanika, na njegovu porodicu i sve ashabe!

Nastavit će se, inša’Allah…

Prvi put objavljeno: četvrtak, 21 Lipanj 2007 06:27

X