Piše: Muhamed Ikanović
Opet me nekako ova izborna atmosfera podstakne da razmišljam o onome što vidim oko sebe. Svakog čovjeka motivišu neke stvari da pravo određene poteze. U tome što nas motiviše se krije naša namjera. Postoji razlog i povod zašto nešto želimo da učinimo. Žestoka je borba za vlast i poziciju. I naravno, svi tvrde da to rade radi drugih i radi boljeg sutra. A šta je stvarna istina to pokažu djela. Ljudi rade neke stvari koje im nisu u adetu da rade. Prilaze ljudima i druže se s njima, a nije im to običaj bio. Obećavaju ono čega su svjesni da neće ispuniti. I mnogo još toga.
Čovjek musliman sve što radi gleda kroz prizmu islama. Ako se iz svega toga kriju interesi, onda u njegovim riječima ima laži, ako radi određena dobra djela da pridobije glas, svjestan je da od tih dijela nam ništa za Sudnji dan, a ako obećava ono što zna da neće ispuniti i ono što nije u njegovim rukama i da želi da ispuni, onda i lažno obećava. Gdje je Ahiret u svemu tome?!
Čemu onda sav taj trud, kakve koristi od tih iskvarenih namjera? Znamo da će život da teče do Allahove odredbe, i da će naša nafaka dolaziti do kada je to Allah odredio. Ni jedno ni drugo nije vezano za ljude, nego za Allahovu odredbu.
Pa zašto onda bježimo od Allaha, a žurimo ka ljudima?!
