Aktuelno

Razlozi razilaženja među ulemom i naš stav po tom pitanju

365pregledi
Priredio: Ajdin Kovač

Doista je jedna od Allahovih blagodati prema ovom ummetu to što je učinio da se razilaženje meðu njima ne dogaða po pitanju temelja ove vjere i njenih osnovnih izvora, već u stvarima koje ne narušavaju istinsko jedinstvo muslimana, a čije je dogaðanje neophodno.

Ashabi, radijallahu anhum, za vrijeme života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svojim meðusobnim sporovima i razilaženjima vraćali su se njemu, te bi im on u tome presuðivao i pojašnjavao istinu, bez obzira da li se radilo o razilaženju po pitanju Kur’ana ili po pitanjima o kojima još nije bio objavljen propis.

Meðutim, nakon smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ummet se razišao u propisima koji ne narušavaju šerijatske temelje i njene izvore.

Svi dobro znamo da je nemoguće da se učenjak, za kojeg se zna da je povjerljiv, pobožan i učen, namjerno suprotstavlja onome na što upućuju Kur’an i sunnet, jer istina mora biti glavna vodilja onima koji se okite svojstvima znanja i vjere, a onaj kome istina bude glavna vodilja, Allah, ‘azze ve dželle, olakšat će mu da doðe do nje.

Ali i ovi učenjaci mogu da pogriješe po pitanju Allahovih propisa, jer greška je svojstvena svakom čovjeku, i zbog toga je Allah, azze ve dželle, opisao čovjeka u Kur’anu riječima: ” …a čovjek je stvoren kao nejako biće.”[1]

Onaj koga je Allah opisao nejakim i slabašnim mora i da pogriješi u nekim stvarima, tako da ćemo mi razloge tih grešaka od strane učenjaka sažeti u sljedećih sedam razloga, iako tih razloga u stvarnosti ima više, a oni su

   1. Da dokaz o odreðenom propisu nije dospio do te osobe koja je po tom pitanju pogriješila.  

Ovaj razlog razilaženja nije striktno vezan za period nakon ashaba, nego se dogaðao i samim ashabima, radijallahu anhum. Jedan od tih primjera koji se dogodio za života ashaba jeste slučaj koji je zabilježen u Buharijinom Sahihu kao i u drugim zbirkama hadisa, da se jedne prilike Omer, radijallahu anhu, zaputio prema Šamu te je u toku putovanja obaviješten da je Šamom zavladala kuga, nakon čega se posavjetovao sa ashabima o tome da li da nastavi sa putovanjem u Šam i pored pojave kuge u njemu ili da se vrati nazad u Medinu. Ashabi su se po tom pitanju podijelili na dva mišljenja: jedni su smatrali da se treba vratiti nazad u Medinu, dok su drugi smatrali da treba nastaviti sa putovanjem ka Šamu. U toku te diskusije i savjetovanja došao je Abdur-Rahman b. ‘Avf, radijallahu anhu, koji je bio odsutan zbog neke svoje potrebe, te im je, nakon što je upoznat o čemu se radi, rekao: “Ja o tome posjedujem znanje jer sam čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da kaže: ‘Kada čujete za nju (kugu) da je zavladala jednim mjestom, ne idite u njega, a ako zavlada tim mjestom dok ste vi u njemu, u tom slučaju ne napuštajte to mjesto bježeći od nje.'”[2]

Iz ove predaje vidimo da je ovaj propis bio nepoznat i skriven uglednim ashabima od muhadžira i ensarija, sve dok nije došao Abdur-Rahman i obavijestio ih o ovom hadisu

   2. Da hadis dospije do čovjeka ali preko osobe u čiju povjerljivost i pouzdanost nije siguran, te zbog toga ostavi taj hadis i osloni se na predaju za koju on smatra da je jača od dotičnog hadisa.  

Primjer za ovo je slučaj Fatime b. Kajs, radijallahu anha, kojoj je muž dao neopozivi razvod braka (talak bain), te joj je poslao svoga zastupnika sa ječmom za potrebe njenog izdržavanja dok je u periodu pričeka, ali se ona naljutila zbog toga što joj je poslao ječam, te je odbila da ga uzme. Nakon toga su parnicu digli do Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ju je obavijestio

da nema pravo da traži izdržavanje niti smještaj dok je u periodu pričeka,[3] zbog toga što joj je dao neopozivu rastavu braka, a onoj ženi kojoj muž dâ neopozivu rastavu braka ne pripada ni obaveza izdržavanja niti smještaja, osim u slučaju da bude trudna, shodno riječima Uzvišenog: “…ako su trudne, dajite im izdržavanje sve dok se ne porode…”[4]

Omeru, radijallahu anhu, ashabu čije odlike nije potrebno spominjati, bio je skriven ovaj sunnet, te je smatrao da ženi kojoj muž dâ neopozivi razvod braka pripadaju izdržavanje i smještaj, a hadis koji prenosi Fatima b. Kajs, zbog postojanja vjerovatnoće da ga je ona zaboravila, nije htio prihvatiti, govoreći: “Zar da zbog riječi jedne žene u čiju tačnost iskaza nismo sigurni, ostavimo riječi našeg Gospodara?”

Iz navedenog vidimo da se Omer, radijallahu anhu, nije osjećao sigurnim da se osloni na tu predaju i zbog toga je nije prihvatio. Ovaj slučaj koji se dogodio Omeru, dogaðao se i drugim ashabima, kao i tabiinima i onima koji su dolazili poslije njih, i tako će se dogaðati do Sudnjeg dana – da osoba ostavi odreðeni dokaz zbog sumnje u njegovu ispravnost. Koliko je samo hadisa koje jedan dio uleme smatra vjerodostojnim te rade po njima, dok te iste hadise drugi smatraju slabim i zbog toga ne rade po njima, zbog postojanja sumnje u sigurnost njihovog prenošenja od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

   3. Da je dotični hadis dospio do čovjeka ali ga je u meðuvremenu zaboravio.  

Svaki insan je sklon zaboravu. Koliko je onih koji zaborave hadis pa čak i ajet. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, znalo se dogoditi da zaboravi ajet i pored toga što se njemu objavljuje. Tako je jedne prilike, dok je predvodio džemat u namazu, izostavio jedan ajet, a meðu prisutnim ashabima bio je Ubejj b. Ka’b, radijallahu anhu, te se, nakon što je završio sa namazom, obratio Ubejju riječima: ”Zašto me nisi podsjetio na njega?”[5]

Primjer za ovo je dogaðaj koji se dogodio Omeru b. el-Hattabu i Ammaru b. Jasiru kada ih je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao na jedan zadatak, te je i jednog i drugog zadesio dženabet. Što se tiče Ammara, on je upotrijebio idžtihad. Znajući da onaj koga zadesi dženabet treba da se okupa vodom kako bi voda obuhvatila cijelo tijelo, on je došao do zaključka da se u neposjedovanju vode treba sav uvaljati u prašini, te je tako i učinio, a potom klanjao. A Omer, radijallahu anhu, zbog nemogućnosti da se okupa nije ni klanjao. Nakon što su došli kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, obavijestili su ga o tome, a on ih je uputio na ono kako su trebali da učine u datoj situaciji, rekavši Ammaru: “Dovoljno ti je bilo da si učinio ovako” – zatim je udario svojim rukama površinu zemlje jedanput, a potom potrao svoje šake i lice. Ammar, radijallahu anhu, je nakon toga, za vrijeme hilafeta Omera, radijallahu anhu, a i prije, prenosio taj hadis, te ga je jednog dana pozvao Omer, radijallahu anhu, i rekao mu: ”Kakav je to hadis koji prenosiš od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem?” Nakon što mu je spomenuo taj hadis, rekao mu je: ”Zar se ne sjećaš kada nas je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao na jedan zadatak, pa smo se odžunupili. Tada ti nisi htio da klanjaš u takvom stanju, a ja sam se uvaljao u prašinu kao što se i životinja uvalja u nju, te mi je onda Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Dovoljno ti je bilo da si učinio ovako.”’ Omer, radijallahu anhu, nije se mogao prisjetiti toga pa je rekao: ”O Ammare, boj se Allaha!”, na što mu je Ammar odgovorio: ”Ako ti hoćeš, ja više neću prenositi taj hadis zbog moje obaveze da ti budem pokoran. Na te njegove riječi Omer mu je odgovorio da i dalje prenosi tu predaju.[6]

Iz ovog slučaja vidimo da je Omer, radijallahu anhu, zaboravio da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio tejemmum zamjenom za kupanje od dženabeta u slučaju neposjedovanja vode.

 

   4. Da do njega dospije dokaz ali ne shvati njegovo značenje i ono što se njime želi.

Primjer zaovo nalazi se u dogaðaju koji se zbio nakon Bitke na Hendeku. Naime, nakon okončanja Bitke na Hendeku, koja je bila iscrpljujuća, Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, došao je Džibril, alejhis-selam, nakon što je bio odložio svoje oružje, rekavši mu: “Mi (meleki) još nismo odložili oružje, nego kreni u pohod na pleme Benu Kurejza.” Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio je svojim ashabima da krenu u napad na Benu Kurejzu, poručujući im: “Neka niko ne klanja ikindija-namaz osim u plemenu Benu Kurejza.” Ashabi, radijallahu anhum, različito su shvatili ove Poslanikove riječi. Jedni su shvatili da Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, time želi od njih da požure sa pohodom, kako bi stigli u pleme Benu Kurejza u ikindijskom vremenu, i tako su, kada je nastupilo vrijeme ikindije, klanjali ikindiju u putu i nisu željeli da proðe vrijeme ikindije. Drugi su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, shvatili bukvalno, tj. da se ikindija klanja tek po dolasku u pleme Kurejza pa makar i prošlo njeno vrijeme. Tako se i dogodilo, klanjali su ikindiju u plemenu Kurejza i to u akšamskom vremenu.[7]

Nema sumnje da su ispravno postupili oni koji su ikindiju klanjali u njenom vremenu, jer tekstovi koji ukazuju na obaveznost obavljanja namāza u njihovim vremenima su jasni, dok je ovaj hadis po svom značenju nejasan.

Nastavit će se..

[1] Prijevod značenja En-Nisa’, 28.

[2] Bilježe ga Buharija (5729) i Muslim (2219).

[3] Bilježi ga Buhari (1480).

[4] Prijevod značenja Et-Talak, 6.

[5] Bilježi ga Ebu Davud (907).

[6] Bilježe ga Buharija (338, 345, 346) i Muslim (368).

[7] Bilježe ga Buharija (946) i Muslim (1770).

 
Prvi put objavljeno: Nedjelja, 16 Ožujak 2008 20:44