Ramazan i post

Ramazanske noći

973views

Piše: Enesa Hotić-Dizdarević

Noći su uvijek lijepe, dostojanstvene i poetične. Njihova sposobnost da zaogrnu smirajem i odnesu svaki trag dnevne brige učinile su ih omiljenima u srcima ljudi. Najmilije su mirne noći, noći bez bura i nevremena, bez sniježnih oluja, koje veju sigurnu smrt zalutalom putniku namjerniku. Ali ubjedljivo najopjevanije i najpopularnije su arapske noći. Zašto? Vjerovatno zbog dugog perioda ljetnih žega kada, dugo očekivana, noć donosi olakšanje, a Arapi, kao najrječitiji narod, ne mogu odoljeti da je ne dočekaju predivnom, toplom i dojmljivom poezijom.


Kada se u drugim predjelima gase svjetiljke i prigušuju lampe, kod njih se tek ognjišta rasplamsavaju, pa život postaje življi i raznobojniji. Nije bitno da li je riječ o beduinu u pustinji pod šatorom od kamilje dlake, ili pak, o nekom njihovom plemiću, u raskošnom medžlisu, pod svjetlom stotina kandila. I nije bitno o kojem vijeku uopće govorimo. Vrijeme ovdje ne mijenja mnogo navike stanovništva.

Bitno je da spomenemo najljepše noći na svijetu. To su ramazanske noći koje su se u ovim predjelima prvi puta i pojavile. Ovdje je njihova kolijevka, njihov dom. Ovdje je rodna gruda i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Rođen je među Arapima, njima se prvi puta obratio Uputom i njih je prve Allah počastio oprostom u Lejletul-Kadru.

Ramazanskim noćima, nebo je kruna, a zvijezde su dragulji, dok je mjesec svjetiljka pod kojom njihov sjaj još više treperavo blista. Uprkos svojoj ljepoti one ne znaju za uobraženost. Posjete svaku zemlju, uđu u njihova domaćinstva i zakucaju na sva vrata. Neko ih primjeti i dočeka kao najdraže goste, a neko ne.

Uzvišeni Allah takvim, mubarek, noćima vazduh ispuni mirisom miska iz usta postača. Njihovu noćnu tišinu “narušava” samo savršena melodija Kur’ana koja dopire iz kuća. Tamom njihovom ne gmižu šejtani niti je za spletke koriste. Postom ugašene ljudske strasti i nervi umireni namazom, svakako da otvaraju put melekima ka našoj blizini. Strpljivo iščekuju da nam iz usta preuzmu riječi izgovorene u spomen i veličanje zajedničkog nam Gospodara. Žele da ih uznesu u visine, polože pred Arš i zamole od Milostivog Allaha oprost za onoga koji ih je izgovorio. Divan li su poklon od našeg Stvoritelja ovakve prilike. Svakako bi ih trebali iskoristiti na najbolji mogući način. Niko nam ne garantuje još koliko ćemo ih doživjeti i kako dočekati.

Sjećam se godina kada su mnogi, sa razlogom, mislili da žive zadnje dane svojih života. Duše su tada mirisale neslućenu blizinu rastanka sa dunjalukom, pa su srca nesvjesno postajala bliskija Allahu. Zbilo se to u prebrzo zaboravljenim tragedijama rata u Bosni. Preživjeli se raspršiše kao jata prestrašenih ptica. Više se ne zna ni koja je na koju stranu svijeta odletjela. Ali njih ne rastjera zebnja koju proživiše, nego slutnja da će ono što im dolazi u susret biti daleko teže iskušenje. Tako da sada rijetko ko osta da priča ono što je jedan narod preživljavao, samo zbog toga što je govorio: “Naš Gospodar je Allah.” Pa oživimo sopstvene uspomene, ratne i ove sadašnje. Sigurno da ima neka pouka koja nam je tada promakla, a koju sada, sa ove perspektive lahko uočavamo.

Pred Poslanikovom džamijom u osvjetljenoj Medini gužva se pojačavala, te se povukoh u stranu kako bi prvi val posjetilaca malo minuo. Pripremam se na zvuk topovskog hica koji bi me uvijek pomalo iznenadio i nesvjesno trzao neke unutrašnje stečene navike, vidno razvijene tokom posljednjeg rata u Bosni. Ma, bio je to samo starinski običaj koji je najavljivao kraj cjelodnevnog posta. Sačuvali su ga do danas čisto radi tradicije i sjećanja na slavnu prošlost, ali eto, mene bi uvijek vraćao po šesnaestak godina unazad, u davnu 1993. godinu.

(Grad Tešanj u zemlji Bosni, ratna 1993. godina)


Bilo je hladno te večeri. Snijeg je prekrio puste ulice, tužan što više nema dječijih nogica koje će narušiti neukaljanu bijelu površinu. Roditelji im nisu dopuštali da izađu vani, pojačavši svoju predostrožnost. Nastupao je mjesec ramazan, pa tako i prva teravija. Očekivali su neprijateljsko granatiranje koje je bilo neizbježno za vrijeme nekih muslimanskih važnijih datuma.

Uopće se nismo dvoumili oko odlaska u džamiju te večeri. I izgleda da nismo bili jedini. Istina, nije bilo gužve u mesdžidu ali se opet moglo napraviti pet dobrih safova od klanjača koji su se okupili te noći. Svijeće su veselo treperile, zadovoljne što je napokon došlo vrijeme da se i one iskoriste u ovakve svrhe. U ono prijašnje, mirno vrijeme, samo su beskorisno ležale odložene u imamov ormarić u krajnjoj, maloj sobici odvojenoj za itikaf. Sada kada struje nije bilo već mjesecima njima se ponovo vratio stari ugled. Ponovo se bez njih nije moglo, pa su se trudile da svoju ulogu valjano odigraju.


Imam je održao kratki govor u kojem je izrazio svoje zadovoljstvo što nas ponovo vidi. Pružio nam je riječi podrške te nas podsjetio na blagodati mubarek mjeseca ramazana. Sve je bilo kao i obično, samo je brzina kojom je klanjao teraviju upućivala da se ipak nalazimo u nekakvom vanrednom stanju.

Nakon namaza nije bilo zadržavanja. Požurili smo prema izlazu. I baš tada začusmo podmukle zvuke aviona. Allahu naš, očekivali smo granate, ali avioni… Čak ni sirenom nismo bili upozoreni. Nije bilo panike. Naprotiv. Činilo mi se nekako da su svi napadno mirni. Neki su počeli da kunu, dok ih par mudrijih ne opomenu riječima: “Ne zamarajte se sada sa njima; molite se za sebe.”


Kada je započelo snažno lupanje po krovu osjetih majčinu ruku na ramenu. Ali gle! Nešto nije bilo u redu. Tačnije; sve je bilo u redu. Nije bilo detonacija, nije bilo slomljenog stakla, vriske. Kada je sve utihnulo, izađosmo. Sniježnu bjelinu ovaj puta ukaljale su crne gumene kesice takozvanih lanč-paketića koji su upravo pobacani iz američkih aviona. Kažu, bio je to njihov novi način da nas ishrane u ovih deset mjeseci potpune blokade našeg grada. Počeli smo se smijati.


Neki su zahvaljivali Bogu što su umjesto srbo-četničkih, ramazanskih “čestitki” dobili američke. Neće proći dugo i oni će shvatiti da ni ove čestitke, koje su sačinjavale namirnice iz pedeset i neke, te lijekovi isteknutog roka, nisu mnogo bolje. Kasnije su se počeli bilježiti smrtni slučajevi trovanja tom hranom i tim lijekovima. A broj povrijeđenih u “lovu” na pakete nije se umanjio ni angažovanjem oružanih snaga koje su unosile red među izgladnjele Bošnjake. O rastrgnutim rodbinskim, susjedskim i uopće ljudskim vezama, prouzrokovanih jednom običnom vrećom brašna, tužno je i govoriti.

Vjerovatno bih i ja, kao i ostala djeca te noći potrčala za šarenim gumenim bombonama, koje su bile sastavni dio tog lanč-paketića, ali nešto me je odvratilo. Možda pogled na očevu ponosnu priliku kako, sa rukama na leđima, smjerno polazi niz strmu čršiju ka našoj kući. Da, sigurno je to. Ponos čovječije duše, ipak, nije toliko jeftin.


(Poslanikova prijestonica Medina u zemlji Arabiji, 2009. godina)


Mukli topovski zvuk, kao daleka grmljavina, prekide tanahne niti misli i ja se prenuh iz zamišljenosti. Tužno odahnu kada se ponovo nađoh u 2009. godini, na najljepšem mjestu i u najodabranijem vremenu na svijetu. U dvorištu Poslanikovog mesdžida za vrijeme iftara u mjesecu ramazanu.

Ezan se prolomi nebom, upotpunjavajući tako nagovijest iftara. Riječi mujezina su se odbijale od mermerne zidove Harema i okolne veleljepne hotele. Utapajući glasovi sa ostalih mesdžida dočaravali su zvuk eha kao u nekom dubokom klancu. Graja oko mene se udvostručila te se i sama utopih u tu razdraganu masu. “Žeđi je nestalo, žile su se ovlažile, a nagrada je, ako Bog da, zagarantovana.” – glasila je dova postača koji je završio post toga dana, a koju smo svi sada poluglasno izgovarali.


Već pri samom ulasku u mesdžid nutkali su nas svježim datulama, koje su tokom cijele godine strpljivo odlagane u hladnjače i čuvane za ove mubarek noći. Nezaboravni vrtlog lica, životopisnih nošnji i različitih jezika ostaje zauvijek urezan u čovječije sjećanje. Zbog toga onaj koji to jedanput doživi, ne može odoljeti njegovom ponovnom pozivu da obnovi te trenutke, makar to bilo samo iluziono u svom podsvjesnom skladištu najljepših uspomena.


Snježno bijele sofre nas dočekaše razastrte i postavljene.  Da li su velikodušni osmijesi “domaćica” koje su pripremale te sofre činili da se ovdje osjećam kao kod kuće, ili je tome razlog dvocifreni broj godina koje sam provela među njima? Inače, stanovnici Medine, ili bar njihova velika većina, ne umara se od uloge domaćina već evo 1430 godina. Ljudska prsa su škrta, pa će mnogi to pokušati osporiti. Nije bitno, povijest pamti. Njena bilježnica je već prepuna svijetlih primjera.

Kada smo ustali na namaz, hrana je uklonjena, spretno i uvježbano, da se nikakav trag objedovanja nije mogao primjetiti. Nakon prve postačeve radosti, radosti iftara, sada se moglo posvetiti i nečemu drugom.
Safovi su se stegli, ramena poravnala, a srca smirila tako da se ovaj akšamski vakat mogao uspješno obaviti.

Staloženi glas imama, učio je savršene riječi Allahove. Sigurnost ovog mjesta nas je pokrivala. Blagodat opskrbe smo upravo okusili. Zdravlje nas je držalo uspravne na namazu. Želje su nam se primale ovih dana. Namjesništvo smo preuzeli od davnina. Sve počasti dunjaluka su nam dostupne.

“Pa koju blagodat Gospodara svoga poričete?” – pratim imamovo učenje.


Strah počinje da golica koljena, tuga da rasplamsava svoj žar u srcu, a zebnja da zavejava dušu od tih ajeta. Završeno je učenje sure “Er-Rahman” te odlazimo na ruk’u, svi zajedno u isti mah, kao da nas je odjedanput slomio teret nehata i griješenja. Zatim dolazimo k’ sebi; uspravljamo se na riječi imamove:


“Čuo je Allah onoga ko Ga hvali.”
, a zatim tiho, bez glasa izgovorimo: “Gospodaru naš, Tebi hvala, beskonačna, lijepa hvala u kojoj je svaki blagoslov.”


Odlazimo na sedždu gdje dopuštamo našim srcima da govore umjesto nas. Neka jezik napokon ustupi mjesto nekom obazrivijem i osjećajnijem od sebe. Neka ovaj puta usluži iskrenoj dovi vjernika koji se obraća svome Gospodaru Njegovim najljepšim imenima. Neka izgovara zikrove hvale, a ostavi svoj adet dnevne potvore i ogovaranja. Neka se sada potrudi kako bi donio dobro, kako sebi samome, tako i svome vlasniku. Ta rob je Svemogućem najbliži ovdje, na sedždi.

Završni selam popratiše suzne oči i ruke okrenute nebu kako bi dovršile ono što je srce započelo u namazu. Da tugu svoju, i jad svoj, pred Allaha, Gospodara nebesa i zemlje, iznesu.


Opazih zabrinute poglede majki kako potražuju svoju dječicu. Tu su. Kao omađijani posmatraju tu šarenu slikovnicu lica, boja i odjela u džamiji. Glavice su okretali čas lijevo, čas desno. Tako da su na, sitno šaranom, perzijskom ćilimu, izgledale kao da su cvjetići sa tih ornamenata doista izdigli svoje glavice pa sada radoznalo istražuju svijet oko sebe. Divno li je to cvijeće muslimanskog ummeta! Da ih Allah poživi u zdravlju i imanu, kako bi njihov miris prodirao još dublje u pore današnjeg društva.

Izlazimo iz mesdžida ubrzo nakon namaza. Ah, da vidite samo taj prizor. Harem se kupa u sopstvenoj, raskošnoj svjetlosti. Siluete već uveliko razrijeđenih prolaznika klize po mramornom ogledalu njegovog dvorišta. Marljivi čistači već glancaju njegovu bijelu površinu. Osvježavajući dah mirisne “kupke”, kojom se čistio, uz blagi povjetarac imaju opuštajući učinak nakon prvobitne gužve.


Vitke munare zbog dobre raspodjele reflektorskih zraka poprimaju transparentni efekat. Na nebeskom crnilu jasno se usjecaju njihove konture. Bože! izgledaju još ljepše nego na slikama. Gotovo nestvarne, visoke, staklene figure; eto tako mi se doimaju. Kada im gubim i posljednji vršak dok sa svojim mužem i djecom silazim pokretnim stepenicama u podzemno parkiralište, nanovo me obuzima čežnja za boravkom u haremskoj blizini. Tješim se da je sve u redu jer se Poslanikov mesdžid još uvijek nalazi u mom “komšiluku”. Ali šta da radim kada nas budu dijelili kontinenti i hiljade, za mene više nepremostivih, kilometara?

Enesa H. Dizdarević, 12. ramazan 1430 (02. sep. 2009)