Ramazan i post

Ramazanska računica i bajramski maturanti

326views
Piše: Amir Durmić
Pored svih blagodati koje mjesec ramazan nosi sa sobom, a koje su teoretski, manje-više, poznate najvećem broju muslimana, svaki vjernik na ramazan može gledati i na jedan poseban i originalan način, na koji do tada o ramazanu možda i nije razmišljao.Ukoliko uz ispravno vjerovanje i teoretsko poznavanje šerijatskih tekstova koji govore o blagodatima ramazana i posta, čovjek u sebi probudi duh kreativnosti koji valjda drijema negdje u svakom čovjeku, te njime pokuša odbaciti stereotipni koncept razmišljanja i pogleda na svijet kojim je okružen, musliman je i u ramazanu, koji je evo na samom izmaku, mogao o sebi i drugima saznati mnogo štošta što mu do tada možda i nije padalo na um. Između ostalog, ramazan je bio izvrsna prilika da svaki pojedinac ispita i provjeri nivo svoga imana-vjerovanja i čvrstinu jekina-ubjeđenja u istinitost Allahovog obećanja. Imajući u vidu da nakon Stvoritelja pojedinca niko ne poznaje bolje od njega samog, svako ko u svojoj glavi prelista minule ramazanske dane  i kroz računske operacije sabiranja i množenja, oduzimanja i dijeljenja, napravi kvalitetan samoobračun, samom će sebi dati najbolju i najkorektniju ocjenu u završnom testu  ramazanske škole ibadeta i bogobojaznosti
 
Sabiranje i množenje
Vjernik se čitav život trudi da sabere i sakupi što više dobrih djela, a ramazan je bio posebno plodan  i izuzetno profitabilan period za ubiranje svih vrsta Allahovih blagodati i nagrada kojima je bio obasut ovaj mjesec. Sve ono što su vjernici prikupili od dobrih djela općenito, a u ovom mjesecu posebno, Allah im je iz Svoje neizmjerne darežljivosti umnožio i umnogostručio jer svako dobro djelo koje vjernik učini iskreno i Allaha radi, biva nagrađeno daleko više od  njegove osnovne vrijednosti. Rekao je Uzvišeni u prijevodu značenja: ”Ko uradi dobro djelo, bit će deseterostruko nagrađen, a ko uradi hrđavo djelo, bit će samo prema zasluzi kažnjen, i neće im se učiniti nepravda.” (El-En’am, 160.) Ovaj uopćeni kur’anski ajet pobliže je pojašnjen hadisom Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao ”…ko naumi učiniti dobro djelo pa ga iz nekog razloga ne uradi, Allah mu za njega upiše nagradu u cijelosti, a ko naumi uraditi dobro djelo pa  ga i učini, Allah mu za njega upiše nagradu od deset do sedam stotina puta pa i više od toga…” (Buharija, br. 6491, Muslim, br. 131, od Ibn Abbasa, r.a.). Pored posta koji je sam po sebi vid cjelodnevnog i besprekidnog ibadeta i čiju istinsku nagradu ne zna niko osim Uzvišenog Allaha, u ramazanu su bila otvorena vrata i mnogih drugih vidova hajra na koja su pohrlili oni koji su željeli oprost i Allahovo zadovoljstvo. Izuzev teravija i noćnih namaza koji su vjernicima sigurno donijeli mnogo nagrada, učenje Kur’ana je definitivno ibadet kojem se vjernik u ramazanu trebao potpuno posvetiti. Rekao je Poslanik, s.a.v.s: ”Ko prouči jedan harf (slovo) iz Allahove Knjige, to mu se računa kao jedno dobro djelo, a svako učinjeno dobro djelo se deseterostruko nagrađuje. Ne kažem da je riječ elif-lam-mim jedan harf, već je elif harf, lam je harf i mim je harf.” (Tirmizi, br. 210) Zato su prve generacije muslimana na Kur’an gledale kao na neiscrpnu riznicu dobrih djela, te su u njegovo učenje i proučavanje ulagali trud koji većini ljudi danas nije pojmljiv, niti razumski dokučiv, a u ramazanu bi mu pristupali sa još više elana i energije nego mimo njega. Neki od njih su u ovom mjesecu proučili i po trideset hatmi i to mimo onoga što bi proučili u namazu, a za Osmana b. Affana, r.a., prenosi se da je čitav Kur’an znao proučiti na samo jednom rekatu. Oni koji sa skepsom gledaju na ove podatke i sumnjičavo odmahuju glavom, neka malo razmisle o sljedećem primjeru: Zamislimo trgovca koji bi u određeni artikl uložio jednu marku, a garantovano ga mogao prodati za sedam stotina, pa i više hiljada maraka. Ovakvom vjerovatno nikada ne bi dosadilo da nabavlja tako isplativu robu i da je prodaje zadovoljnim mušterijama koji jedva čekaju da artikl od njega kupe. Zarad sigurne i jako profitabilne ovosvjetske zarade, odricao bi se svega onoga što prelazi njegove osnovne potrebe, a sve ostalo vrijeme ulagao bi u tu unosnu trgovinu i u potpunosti bi joj bio posvećen. Tako su ashabi i prve generacije muslimana gledali na Kur’an. On je za njih bio sigurna investicija te su mu se u potpunosti predavali.
 
Oduzimanje i dijeljenje
Kao što se nagrade za dobra djela vjerniku u ramazanu posebno brzo sabiru i množe, isto tako te nagrade njegovom nemarnošću mogu biti mnogostruko umanjene ili pak potpuno uništene. I o tome musliman treba razmišljati na kraju ovog mubarek mjeseca. Kada je Poslanik, s.a.v.s., upitao ashabe znaju li ko je to muflis (bankrot, švorc), odgovorili su da oni muflisom smatraju osobu koja nema ni novca niti vrijednosti. Na to im je on rekao: ”Istinski je bankrotirala ona osoba koja će na Sudnji dan doći sa dobrim djelima, namazom, postom, zekatom, ali je nekoga vrijeđao, nekoga je potvorio… pa će jednome dati svojih dobrih djela i drugome isto tako, a ako mu nestane dobrih djela prije nego se među njima presudi, bit će natovaren grijesima onih prema kojima se ogriješio, a zatim će biti bačen u Vatru.” (Muslim, br. 2581, od Ebu Hurejre, r.a.)  Koliki stepen profesionalizma su pojedini postači dostigli u sposobnosti uništavanja vlastitih dobrih djela, najbolje nam je opisao Poslanik, s.a.v.s., koji je rekao: ”Neki postači od svog posta neće imati ništa osim gladi i žeđi…” (Ibn Madže, br. 1609) Ovakvi su svojim nemarom i javnim ili tajnim griješenjem u potpunosti uništili nagradu za svoj post. Dijeljenje u mjesecu ramazanu je dvojako. Jedna vrsta dijeljenja je negativna, a druga pozitivna. Negativno je ono koje je Poslanik, s.a.v.s., spomenuo u citiranom hadisu: ”…pa će jednome dati svojih dobrih djela i drugome isto tako…”, dakle određeni broj postača će svoja dobra djela sakupljena u ramazanu podijeliti drugima jer su svojim ružnim govorom, potvorama i neislamskim ponašanjem u toku ramazana i posta, u potpunosti eliminirali svoju nagradu za ovaj ibadet. Zbog uvreda koje je nanio drugima, a koje mu oni nisu halalili, ovaj postač će na Sudnjem danu svojim dobrim djelima uredno isplatiti sve dunjalučke dugove. Dobra djela i sevapi, tu jedinu imovinu koju će posjedovati i koja će na Sudnjem danu imati vrijednost, silom će biti prinuđen da podijeli onima o koje se na dunjaluku ogriješio. Za takvog je Poslanik, s.a.v.s., i rekao da je bankrotirao i ostao švorc nakon što je posjedovao ahiretsku imovinu. Druga vrsta ramazanskog dijeljenja svakako je poželjna. Radi se o udjeljivanju sadake na Allahovom putu. Iako je sadaka i materijalno pomaganje drugih ono na što islam podstiče uvijek i u svakom vremenu, ramazan je vrijeme u kome je ovo posebno naglašeno. Allahov Poslanik, s.a.v.s., uvijek je bio darežljiv i ”široke ruke”, ali bi njegova darežljivost u ramazanu bila još više izražena. Neki islamski učenjaci su rekli da postoje tri uzroka koji su Poslanika s.a.v.s. učinila posebno darežljivim i plemenitim u ovom mjesecu. Prvo: zbog samog ramazanskog ambijenta i svih blagodati koje su mu svojstvene a koje nisu prisutne u drugim mjesecima. Drugo: jer je u mjesecu ramazanu više i intenzivnije učio Kuran nego u drugim mjesecima, a veliki broj ajeta postiče na udjeljivanje sadake i trošenje imetka na Allahovom putu. Poslanik s.a.v.s je bio najpreči da se odazove tom Kur’anskom pozivu. Treće. Jer se u mjesecu ramazanu više nego obično družio sa melekom Džibrilom, najboljim od svih meleka i jednim od najplemenitijih Allahovih stvorenja što je Poslanika činilo još plemenitijim i darežljivijim.  
 
Bajramski maturanti
Bajram koji je na pragu, svojevrsna je matura različitih kategorija polaznika ramazanske škole prikupljanja dobrih djela, a svaka od njih ga obilježava na specifičan način. Najkritičnija skupina je svakako ona koja na Bajram gleda kao na početak još jednog jedanaestomjesečnog raspusta na kojem će živjeti kao i prije ramazana, bez namaza, bez džamije, bez slušanja ili učenja Kur’ana, i bez ostalih vidova ibadeta i dobrih djela, zaboravljajući tako u potpunosti na svoga Gospodara sve do eventualnog smrtnog slučaja u porodici ili do nekog idućeg ramazana. Ova skupina obilježava Bajram na način koji je daleko od bilo čega što se može povezati sa pristojnošću i kulturom, a kamoli sa uzvišenom vjerom islamom. Širom naše zemlje redovno se uz Bajram organiziraju kojekakve zabave, tulumi i derneci na kojima teku rijeke raznoraznih alkoholnih pića, a  povremeno se zapali i koji džoint, dok prisutne ”bajramlije” svojim glasom uveseljavaju razne državne ili lokalne muzičke zvijezde i zvjezdice. Pored alkohola, na ovakvim dernecima često zna poteći i krv učesnika jer usljed efekta koji proizvodi kombinacija pive, muzike i plesa, nerijetko dolazi do svađa, tuča i obračuna koji znaju imati pogubne posljedice. Ova skupina je definitivno u očitoj zabludi, i to je jasno svima, pa čak i njima samima. Strast je ta koja vodi njihov um i tijelo te ne mare što će u jednoj noći tulumarenja uništiti cjelokupni mjesečni bilans dobrih djela koja su eventualno prikupili u proteklom ramazanu. Kao alternativa za ovakve vidove proslava i muzičkih koncerata uopće, uz bajramske praznike često se organiziraju koncerti tzv. ”islamske duhovne muzike”. Kada bi prelistali svu tradicionalnu islamsku literaturu koja svakako obuhvata i hadiske zbirke, o muzici i muzičkim instrumentima (osim defa) generalno bi našli samo riječi prijekora i kuđenja. Imami i učenjaci sve četiri islamske pravne škole bili su vrlo rigorozni kada je u pitanju ova oblast. Niko od njih iz opće zabrane  muzike nije izdvojio nešto što se zove ”islamska duhovna muzika”. Ni učenjaci hanefijskog mezheba u tome nisu bili izuzetak. Štaviše, oni su po ovom pitanju možda bili najstroži i najrigorozniji. Umjesto citiranja hadisa, izreka ashaba, tabiina i ispravnih prethodnika ovoga ummeta koji jasno i nedvojbeno ukazuju da muzika, ma kakva ona bila, samo odvodi od Allaha, a ne vodi k Njemu, pobornike i simpatizere ovih koncerata, bratski i bez imalo ironije pitamo: Na koji način se bajramski koncerti mogu zaogrnuti plaštom islama i kako im se može prišiti epitet ”islamski” kada je na njima prisutno toliko toga što oponira i proturječi jasnim islamskim načelima vladanja i ponašanja? Zaglušujuća muzika, ”duhovni” ples, gologlave i našminkane žene, lucidno mahanje štapićem gospodina maestra koji usmjerava simfonijski orkestar…, sigurno nemaju mnogo zajedničkog sa već spomenutim islamskim normama. Voljeli bismo da nam neko detaljno i argumentovano, pozivajući se na Kur’an, vjerodostojan sunnet i stavove i mišljenja imama bilo kojeg priznatog mezheba ehli-sunnetskog učenja, ponudi kvalitetan odgovor na ovo pitanje. Bajram treba obilježiti mirno i dostojanstveno, onako kako to vjera islam i nalaže, veličajući Allaha tekbirima i tehlilima i moleći Ga da nam ukabuli post i oprosti grijehe. Uz Bajram se obilaze rodbina i prijatelji, pokloni se darivaju svima, a pogotovo djeci, roditeljima i bračnim drugovima. U ovim prazničnim danima se veseli i zabavlja u granicama koje je definirao šerijat. Tako su muslimani radili kroz generacije, i bez ikakvih spektakularnih i skupih proslava dočekivali ovaj blagdan i uvijek mu se nanovo bezgranično radovali. Neka i nama ovaj, a i svi drugi Bajrami koje uz Allahovu pomoć doživimo proteknu u miru, blagostanju, sreći i veselju, i neka nam Muhammed, s.a.v.s., i njegovi časni ashabi budu uzor u svemu, pa i u načinu obilježavanja i proslavljanja ovog muslimanskog praznika.