Društvo i politika

Ramazan u Imigracionom centru

435views

Piše: Ezher Beganović
Početkom Ramazana primili smo pismo od djece Imada Al Husina – Abu Hamze. U spomenutom pismu djeca Imada Al Husina pozivaju nas i sve ostale koji ljude dobre volje da se priključimo akciji prikupljanja pomoći za organiziranje iftara u Imigracionom centru u Lukavici. Pismo: U spomenutom pismu još se navodi. „ Kada je naš otac, Abu Hamza (Imad Al Husin) uhapšen 6. oktobra 2008. godine  i odveden u Imigracioni centar, nismo ni razmišljali o tome da bismo mogli dočekati 2011. (i ko zna koliko još) bez njega. Prolazili su dani, jedan za drugim, dolazili i odlazili svi lijepi i teški trenuci, a naš babo još uvijek nije s nama. To posebno osjetimo onda kada se porodice okupljaju i vesele, za ramazanske iftare i bajrame, a kada mi imamo dopušten samo jedan sat druženja s našim ocem i to – u ulici Draže Mihajlovića u Istočnom Sarajevu.  Naša je situacija postajala teža kada su kod našeg oca zatvoreni njegovi prijatelji i drugi nepoznati ljudi koji, također, imaju malu djecu koja će odrastati bez svojih očeva. Dobro smo znali kako će im biti teško. Prvi ramazan kako je naš otac odvojen od nas i sami smo bili zbunjeni i nismo znali kako će izgledati njihovi iftari. Uspjeli su se dogovoriti s Upravom da im ručak bude pomjeren za vrijeme iftara. Međutim, hrana koju jedu je jednolika i oni koji je prave na mare što su neki od njih zatvoreni gore danas (2. avgusta 2011.) već 1030. dan (skoro pune tri godine). S obzirom na to da je pritvorenima u Imigracionom centru dopušteno da naručuju hranu iz ugostiteljskih objekata iz kojih žele, već slijedeći ramazan (prošli) odlučili smo se aktivirati i nekako pomoći svim tim zatvorenim ljudima. Pokrenuli smo akciju skupljanja novčane pomoći za organiziranje iftara u Imigracionom centru i to je prošlogodišnje iftare ovim ljudima učinilo ne podnošljivim, nego nezaboravnim. Čak su i mnogi nepostači poželjeli da poste. Novac koji je ostao od iftara utrošen je za bajramsko veselje i konačno su zatvorenici u Imigracionom centru mogli sebi, barem donekle, napraviti kućnu atmosferu. Za to se iskreno zahvaljujemo Allahu dž.š. koji je poslao sve koji su pomogli i zahvaljujemo se svima koji su se priključili našoj inicijativi i koji su sebi time osigurali jedan dio puta do Dženneta. S obzirom na to veoma pozitivno prošlogodišnje iskustvo, evo i sada smo se odlučili pokrenuti istu akciju s istim ciljem – da olakšamo ove ramazanske dane postačima (jedanaestorici postača) u Ulici Draže Mihajlovića i da im svojim novčanim prilozima obezbijedimo iftare. Osim obezbjeđivanja iftara vratit ćemo im osjećaj zajedništva i osjećaj da gore nisu zaboravljeni i prezreni, te da još uvijek postoje oni koji, barem u ovim danima Milosti, misle i na njih. Napominjemo da je svim zatvorenicima sada obezbijeđena odjeća i ostale potrebne stvari. Iz tog razloga ove godine skupljamo isključivo novac za iftare. Na kraju, podsjetimo se riječi Allahovog  Poslanik s.a.v.s. obratio na kraju mjeseca ša’bana, rekavši:” Ljudi, dolazi vam veliki mubarek mjesec. U njemu je noć vrijednija od hiljadu mjeseci. Allah dž.š. je u tom mjesecu strogo naredio post, a noćni namaz (teraviju) je učinio dobrovoljnim. Ko se Allahu dž.š. približi kakvim dobročinstvom, kao da je obavio farz u nekom drugom mjesecu. Ko obavi farz u njemu, kao da je obavio sedamdeset farzova u nekom drugom mjesecu. On je mjesec strpljivosti, a nagrada za nju je džennet. To je mjesec pomaganja i mjesec u kojem se povećava nafaka vjernika. Ko u njemu priredi iftar i nahrani postača, bit’ će mu to uzrokom za oprost grijeha i oslobađanje od vatre, a dobiti će i nagradu postača bez umanjenja nagrade postaču. Tada ashabi rekoše: “Poslaniče! Nismo svi u mogućnosti nahraniti postača”. Muhammed s.a.v.s. reče: “Ta nagrada pripada i onome kod koga se postač omrsi hurmom, gutljajem vode ili mlijeka…” (Ibn Huzejme)“.

Haraqa
Ovo pismo nas je ponukalo da pokušamo stupiti u kontakt sa nekim od zatvorenika Imigracionog centra i da na taj način čujemo njihovu priču, da vidimo kako oni doživljavaju i provode ove  ramazanske dane. Nažalost, zbog straha od sankcija, tj. gubljenja malobrojnih privilegija niko se od nekadašnjih bivših državljana Bosne i Hercegovine arapskog porijekla, koji robijaju već više godina u Imigracionom centru, nije odazvao na naše pozive. Zahvaljujući upornosti uspjeli smo uspostaviti komunikaciju sa jednim Marokancem koji  se u Imigracionom centru nalazi godinu dana, a koji je u Imigracioni centar „ zaglavio“  pri pokušaju da se preko naše zemlje domogne neke od zapadnih evropskih zemalja. U nastavku slijedi priča smomenutog Marokanca. „ Prije ekonomske krize u Grčkoj ja sam iz Maroka, preko Turske došao u ovu zemlju. Nakon što je uslijedila ekonomska kriza u Grčkoj, zajedno sa još nekoliko ahbaba, odlučio sam da krenem prema zapadnoj Evropi.  Nažalost, uhvatili su nas u Bosni i smjestili u nekakav zatvor za koji sam poslije saznao da se zove Imigracioni centar. Iznenadio sam se kada sam vidio koliko ima Arapa. U razgovoru sa njim, naročito sa jednim bradonjom iz Sirije, kasnije ću saznati da se taj Sirijac zove Abu Hamza, saznao sam da se ti Arapi nalaze u Imigracionom centru već nekoliko godina. Prošao sam mnoge imigracione centre, ali nigdje nisam naišao da neko tu boravi više godina kao što je to slučaj ovdje u Sarajevu. Naročito sam bio šokiran kada sam doznao da su ti Arapi oženjeni u Bosni i da imaju djecu, a jedan od njih čak je u Bosni 32 godine, pa ipak se nalazi u istoj situaciji kao i ja koji sam kroz Bosnu samo prolazio“.  Nakon ispričanih zgoda i nezgoda kroz koje je prošao naš Marokanac  nam priča o ramazanskim doživljajima u Centru. „ U početku je život u Imigracionom centru za nas „ haraqe“ ,  „ haraqa“  je termin koji se kod nas u Maroku označavaju emigranti sa sjevera Afrike, bio veoma težak. Da nam nije bilo „ jetima“, tako zovemo Arape kojima su oduzeta državljanstva BiH i koji su sada sa nama zajedno zatvoreni u ovom centru, teško bi izdržali robovlasnički odnos stražara. Početkom Ramazana za nas su došli lijepi dani. Jetimi su nas opskrbili hranom i odjećom, pa čak i novcima kojih nismo uopće imali. Zaista je impresivno vidjeti takve ljude. Iako se nalaze u teškoj situaciji kao i mi, njih ne interesuju samo euri i Evropa kao nas. Prvi put sam vidio kako i koliko ljudi traže Allahovo zadovoljstvo. Lijepo je vidjeti kako se slažu i kako se njihovi prijatelji i njihove porodice  brinu o njima. Ovaj Ramazan će za mene ostati u posebnom sjećanju jer sam prvi put pao Allahu na sedždu. Prvi put sam postio i klanjao teraviju namaz. Dugo ću pamtiti milozvučni glas brata iz Iraka koji nam predvodi teraviju. Također, lijepo je vidjeti da nas na teraviji ima između 20 i 30. Osim ovih Arapa koji su živjeli u Bosni ima nas još Arapa iz mog Maroka, Tunisa, Iraka, Alžira, a ima i muslimana iz Albanije, Kosova i Sandžaka. Za nas „ haraqe“ veoma je zanimljivo posmatrati druženje „ jetima“ kad im dođu porodice. Čudno nam je to vidjeti, njihova djeca i žene dolaze puni iščekivanja a odlaze veoma tužni. Mi „ haraqe“ uvijek, nakon posjeta njihovih porodica, pitamo se kakvi su to ljudi ti naši „ jetimi“. Impresivno je koliko oni imaju sabura. Iako i među njima ponekad bude problema, ipak se oni brzo srede i vrate izuzetnom međusobnom poštovanju. Boravak u Imigracionom centru u Sarajevu nikada neću zaboraviti. Teško mi je što sam ovdje zatvoren godinu dana, međutim do kraja života ću pamtiti ovu skupinu Arapa, odnosno „ jetima“. Njihov sabur i snaga vjere za mene su nešto čega ću se veoma rado uvijek sjećati“, zaključuje na kraju naš sagvoornik.

Poštovani čitaoci, svaka pomoć zatočenim Arapima u Imigracionom centru u ovom svetom mjesecu je od izuzetne važnosti. Pridružimo se i pomozimo inicijativu djece Imada Al Husina – Abu Hamze i obradujmo  našu braću zatočenike iz Imigracionog centra u ulici Draže Mihajlovića u Istočnom Sarajevu!

Saff br. 298.