Aktuelno

Ramazan na palestinski način

317views
Preveo: Harmin Suljić
Ramazan je dobrim dijelom odmakao. Srca su razdragano dočekala redovnog gosta. Ljudi se bude iz nemara. Oni koji su izgubili nadu, ona im se ponovo vraća. Vjernici se raduju ramazanskoj atmosferi kao da cijeli svemir bruji. Kakva je samo ljepota kad vas neko zagrli pa to lijepo učini! Blago li se onome ko iskoristi ramazanske miruhe, ustraje na putu istine i prikloni mu se.
 
U ramazanu je općepoznato da sofra postaje bogatija. Jelo, piće, rashladni uređaji iznad glava ili ventilatori, kuće čiste, oprani podovi i ćilimi, okrečeni zidovi, ne zna se šta je ljepše, avlija ili kuća. Ali povrh svega spomenutog, najdivniji trenutak naših života u ramazanu biva obilježen okupljanjem porodice oko iftarske sofre poput jednog srca, a na usnama prisutnih tiho se čuje: ”…Gospodaru, primi od nas naše… počasti nas… daj nam Svoju blagodat…”
Međutim, kada je riječ o Palestini, sve je drugačije. Hrana je drugačija, ukus također, a ni osjećaj nije isti kao kod nas. Postači u Palestini iftare se raketama i granatama iz tenkova cionista. Prasak eksplozije biva svakodnevnica, a zveket okova odzvanja u ušima svakog Palestinca. Oni žive pod stalnom opsadom i pritiskom prijetnji i opomena mogućeg protjerivanja, ubistva, hapšenja i mnogo čega što mi ne možemo sebi ni predstaviti.
Njihovi zidovi ukrašeni su slikama šehida tokom ramazana pa tamo ostaju i za bajramske praznike.
 
Zvukovi su pomiješani tako da se ne raspoznaje zvuk prangije ili topa za iftar i cionističkih topova koji razvaljuju kuće Palestinaca. Nemoguće je raspoznati vrstu tekbira kao slogana vjere u bajramskim danima ili je to tekbir zato što je neko uhapšen, protjeran ili pao kao šehid, inšallahu te’ala.
Ovdje su ruševine, prasak, opsada, šehidi, bolesni, ranjeni, zatvorenici, a oni koji uživaju nimet kuća ostali su iza svojih bližnjih, a u njihovim ušima odzvanja tihi trepet glasova onih kojih više nema. Neki su pod zemljom, a neki još uvijek ispod zidova nespašeni, a treći u zatvorima iza rešetaka čame.
 
Tamo ljudi čekaju humanitarnu pomoć koju će im podijeliti dobrotvorne organizacije, lokalne ili strane. To su ljudi koji su uživali u ljepotama življenja, ali su im cionisti oduzeli sve što se može nazvati ljudskim. Ali jedno im oteti ne mogu – odlučnost i snove.
Da li ste ikada pomislili da se probudite uz prasak rakete koja vam poruši kuću i pobije pola porodice? Da li nekada predstavljaš sebi kako ćeš prenoćiti jednu noć bez skloništa i kuće koju si godinama pravio znojem, ciglu po ciglu, dok je sada gledaš kao gomilu smrkanog kamenja pomiješanog sa krvlju, mesom, kosom i kostima tvojih najmilijih? Da li si doživio kako ti jednog dana kucaju na vrata sa falsifikovanim papirima zemljišnog izvadka, koji si naslijedio od svojih očeva, generacija poslije generacije, tvrdeći da to nije tvoje vlasništvo, nakon čega te izbace na ulicu bez da im se obrva pomakne? Da li si nekada pomislio kako ti vojska odvodi sina iz kreveta poslije pola noći, nakon čega ti titraš tražeći ga po postelji više od deset godina, a onda osjetiš da nema nikakvog traga, osim što osjetiš miris svog djeteta, i srcem i mislima zamišljaš da ga vidiš. Da li si ikada doživio, za svog života, da ne nađeš u novčaniku dovoljno novčića, onoliko koliko možeš svojoj djeci priuštiti nešto da utale glad? Nema vode, elektrike, ogreva, lijekova, nema ama baš ničega.
 
Mnogo je slika napaćenog naroda Palestine. Mnogo je, baš mnogo, dok je svijet sahranio sebe u ćefinima tišine. Nema nikoga od ljudi da pokaže svoju ljudskost, baš nikoga.
Dođe ramazan i u Palestinu. Ujedini vjernička srca koja su zahvalna Allahu na iskušenjima, jedno za drugim, ponovo dajući Njemu, subhanehu, ugovor na pokornost. Koliko god da ih dave, guše, pritišću, oni govore: ”Mi saburamo. Mi smo u našoj zemlji posađeni poput mubareć maslina. Neće nas istrgnuti strahom, prijetnjama niti izolacijom od ostatka svijeta. Mi ćemo ovdje da bdijemo na prsima našim, gladni, goli i bosi, u zatvorima onako iscrpljeni… ostat ćemo ponositi uprkos ranama na tijelima našim…”
Koliko je samo uzdaha, aaah, iz srca siromašnih dnevno izašlo do sada ovog ramazana?!
Jetim prođe pored prodavača slatkiša. Poželi nešto da pojede za iftar, slatko, ako se može takvim nazvati. Prođe, obori pogled, kadaif ostane jer mu ga nema ko kupiti, babo je ubijen, a majka pored njega zakopana.
 
Ulični prodavač gura kolica, onako na sunčevoj vrućini poslije ikindije, sa siromašnim izborom robe. Nema kome šta prodati jer siromaštvo je okupiralo sve Palestince podjednako.
Majka traži da svojoj djeci nešto napravi za iftar, ali ne nađe ništa osim nekoliko hurmi, malo korica hljeba i koji gutljaj vode!!! Allaaah.
Postač se guši pored prolaza koje su postavili cionisti čekajući da prođe i donese nešto svojoj porodici. Ezan akšamski prođe, on se iftari sam bez porodice. Neprijatelji žele da slome i ponize ovaj narod.
 
Otac tuguje zbog nerada jer ne može zaraditi ništa za svoju porodicu. Davi ga osjećaj u grlu, guši ga u prsima. Nema nikome da se požali na svoje stanje i tugu osim Allahu.
Na mezarju osjećaj razasutih duša. Žena legla na kabur svoga muža. Majka plače pod zidinama zatvora jer su joj tamo nekada davno odveli sina. Kad se kući vrati, čekaju je čeljad, a ona nema ni hrane niti druga svoga da im nešto zajedničko pruži. Osjećaji se miješaju, čas se osjeti bol i tuga pa se pojavi opet tevekkul i zadovoljstvo! Zna ipak da će pomoć doći. Ako ništa, susrest će se sa voljenim miljenikom, alejhis-salatu ves-selam, u džennetskim prostranstvima. Pojavi se osmijeh na njenom tužnom licu.
Kuds jeca, Nabuls, Haifa, Gaza, Duffa, svi plaču jer nema više onih masa i stopa ljudi koji su se okupljali da dočekaju ramazan.
Cijene su visoke, robe i namirnica nema, plate su nikakve. Stvarna patnja razbija se u svemiru dolaskom ovog plemenitog mjeseca i njeni dijelovi padaju na svakog muslimana ove planete.
 
Kažu da je ramazan mjesec međusobnog pomaganja, bratstva, podrške… u ovom mjesecu bogataš osjeti glad siromašnog… ali dok se bogataši iftare svim vrstama hrane, siromašni tamo maltene nemaju čime da se iftare. Ali, oni su saburli u ramazanu, a srca su im zadovoljna kaderom.
Svugdje u svijetu rasipa se hrana, kod njih nema ni korica dovoljno da se nahrane njima. Sabur, strpljenje i trpljenje. Oni samo žele zadovoljstvo Milostivoga. Ah, koja je razlika između ovih i onih.
 
Ipak ostaju nade u dubini njihovih srca. Palestina se neće pokoriti neprijateljima. Ona će razbiti njihove planove, na svom kamenu postojanja i žestine. Mi smo na nju takvu naučili u svim nedaćama. Ona će pritisnuti svoju ranu, preći će preko teških trenutaka. Neće dozvoliti bilo kome da joj ukrade ljepote ramazana i radost Bajrama. Ljepotu pokornosti njenih sinova, njihov sabur i postojanost. Niko joj neće ukrasti sreću ramazana koja ih nosi sa njihovim ciljevima do uzvišenih deredža. Oni će prevazići poteškoće i nedaće. Palestina vjeruje u kada’ i zadovoljna je kaderom.
Bez obzira na to što je ramazan mjesec milosti i oprosta, moraju se u njemu naći rane i bol. Palestinci su se napojili mjesecom Bedra i osvojenja Mekke, čašću i pobjedom. Ojačali su se saburom, borbom, bdijenjem i snagom, tako da pobjeda i oslobođenje moraju doći. Kažu, kada će? Reci: Možda je blizu.
Stoga se zapitajmo, i ti i ja: Da li će Palestina imati u ovom mjesecu udjela barem u mojoj i tvojoj dovi?
 
Izvor: www.islamway.com