Vijestiiiiii

“Vehabije” i “mi”

571views

Piše: Enis Mahmutović

“Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte! Sjetite se Allahove blagodati prema vama, kada ste bili neprijatelji, pa je On ujedinio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, braća; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava Svoje ajete, da biste na Pravom putu ustrajali.” (Al Imran, 103)

“I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se ne pokaju – sami sebi čine nepravdu.” (El-Hudžurat, 11)

Svako će se složiti da su Bošnjaci narod koji je vječito bio razapet ne samo između istoka i zapada, nego u zadnje vrijeme i između islamskog konzervativnog učenja i sekularizma koji se uvozi kroz zapadni modernizam. Za kratko vrijeme kroz našu zemlju smjenjivali su se razne vrste poredaka. Monarhije, ratovi, komunizam, demokratija a evo sada dolazimo u dodir sa grupom koja najviše voli vjerski ustroj. Ko su “vehabije”? Šta žele i šta propagiraju? Ne možemo ni saznati ako ih ne pitamo ili ne poslušamo.

Muhammed ibn Abdul Vehab je bio pokretač neke vrste revolucije, dižući se, u sadašnjoj S. Arabiji, protiv onih koji su počeli posjećivati grobove nekih ashaba, među njima i hazreti Fatime, upućujući njima dove, očekujući pomoć od njih na ovome svijetu. Prema njegovom učenju, na što upućuje i sam Kur`an i sunnet, Bog je jedan i svako traženje pomoći od bilo koga drugog je ravno širku tj. pridavanju Bogu druga. To je tevhid ili Božanska jednoća. U naletima sa svojim pristalicama srušili su mnogobrojna svetilišta, pa čak i mezare nekih ashaba, želeći tako odvratiti ljude od širka. Još se spominju i neki pokolji koje su njegove pristalice počinile, ali jedni kažu da je to učinila odbjegla grupa, drugi da je to bilo pravedno zbog njihovog (obožavatelja grobova) nevjerstva, no bilo kako bilo, postavlja se
pitanje da li su ovakve metode opravdane imajući u vidu da su ljudi bili u zabludi i da je proglašavanje nekoga nevjernikom jako opasna i nezahvalna rabota koju si mogu priuštiti samo učeni i to sa nizom pravila. A Allah najbolje zna šta se desilo i šta je ispravno. Kako god, ovo se desilo u davnom 18. stoljeću i svako povezivanje “bh. vehabija” sa ovim događajima nema dobrog uporišta. Neki
još tvrde da je ibn Abdul Vehab “srušio islamsku državu”, no koliko se zapravo, država koja dozvoljava molitvu umrlim i traženje njihove pomoći, može nazvati islamskom? Zar se upravo ono što je došlo nakon toga, ne bi prije moglo nazvati islamskom državom? Tamo gdje se obožava samo jedan Bog.

Nakon uspostavljanja nove države, ovo učenje počelo se širiti i na ostale regije sa imenom koje aludira na ibn Abdul Vehaba, koje su im ljudi pripisali, uvrštavajući ih tako u mnogobrojne sekte islama. Inače, učenje ibn Abdul Vehaba se pozivalo na sunnet Poslanika alejhi selam, pa je možda pogrešno oslovljavati ga kao isključivo njegovo. Još jedna zanimljivost za koju malo ko zna je da je ova j šejh  napisao neka kapitalna djela od kojih su neka prije tridesetak godina prevedena i na naš jezik pod pokroviteljstvom rijaseta. Može li se, prema tome, reći da je svako onaj ko je prihvatio ove knjige “vehabija”?

Ono što je karakteristično za jednu sektu je to da propagira nekonvencionalno učenje i da se od ostatka cjeline karakteriše po nečemu posebnom, no kada je riječ o tzv. vehabijama, u njihovom učenju se ne može pronaći nešto konkretno što bi ih moglo izvrstiti iz islama, ili neko neobično učenje koje nije bilo u skladu sa sunnetom Poslanika alejhi selam. Istina je da su se onda pojedini, a moglo bi se reći i sada, izdvojili zbog svojih žestokih metoda koje odudaraju od blagog i miroljubivog učenja Poslanika alejhi selam, ali oni dokaz za to nalaze u nekim ajetima ili hadisima koji, upućuju na dozvolu sile, ali opet u iznimnim situacijama i sa nizom pravila. Postavlja se pitanje, ako je Poslanik alejhi selam bio blage naravi i ako njega slijedimo, koliko je opravdano upotrebljavati silu? U BiH postoji jedna manja skupina koja se izdvaja od ostalih “vehabija” svojim tvrdokornim stavom i ne tako blagim pristupom. Neki, koji naime žele “opipati puls” tzv. vehabija, a zapravo su željni senzacije, žure na njihovu stranicu ne bi li svim ostalim pripisali njihov stav. Pored niza drugih web stranica sa bogatim sadržajem koje uređuju ovi ljudi, prednost se daje onima koji uglavnom propovijedaju džihad – iz
udobnosti svojih domova. To nije nimalo objektivno i za očekivati je da i narod počne generalizovati.

Što se tiče tumačenja pojedinih ajeta od strane “vehabija” ili, po nekima – selefija (sljedbenika ashaba, naših ispravnih prethodnika), ne može se reći da su oni iznimka u shvatanju nekih pravila na svoj način ili učenja iz polja akide. Tzv. vehabije, kao i drugi Bošnjaci, slijede sunnet, i oni, kao i ostali, uče da su sva četiri pravna mesheba ispravna i da se prednost u učenju daje onom koji ima najjače dokaze, pa ako neke pravne škole ili pojedinci, ili grupe iz tih pravnih škola donesu neko pravilo, shvate određeni ajet onako kako ih drugi nisu shvatili, musliman ne treba da ih osudi, nego da uzme ono pravilo koje ima najbolje dokaze. U nekim hadisima se spominje da učenjaci imaju jednu nagradu ako pogriješe a dvije ako pogode, pa ko smo mi da ih osuđujemo? Druga je stvar ako se neko pokaže da ulazi u zabludu a druga je to da neko, recimo, pogodi devet stvari a pogriješi jednu. Svi griješe i to nije ništa novo. Iskrena greška, ako je uopšte greška, ne treba da nas vodi u mržnju ili odbacivanje nekoga a kamoli čitave grupe.

Još jedna stvar koja povezuje bh. muslimane i muslimane uopšte sa “vehabijama” ili selefijama je i to da sunnet koji slijede pronalaze u pojedinim, vjerodostojnim zbirkama hadisa, a prvenstveno u Buharijinoj i Muslimovoj. Ako ljudi zamjeraju “vehabijama” u tome što u nekim ajetima, u prevodima Kur`ana spominju Allahovu ruku, to već treba prepustiti tumačima Kur`ana, tj. ulemi koja je svoj život posvetila izučavanju islama. Njih neizmjerno cijenim i nemam nimalo sumnje u njihovu iskrenost i znanje. Ipak, u prevodu Buharijine zbirke hadisa, na naš jezik, na kojoj su radili čitavi timovi stručnjaka, pod paskom i inicijativom IZBiH i sa predgovorom reisa dr. Mustafe ef. Cerića, u ogromnom broju hadisa od Poslanika alejhi selam, spominje se Poslanikova česta zakletva u Allaha dž.š. i to, citiram: “Tako mi Onog u čijoj je RUCI moja duša.” Ako Poslanik alejhi selam spominje Allahovu ruku, a znamo da Buharijinu zbirku nisu prevodili “vehabije” nego “nevehabijski Bošnjaci” i to, ponavljam, čitavi timovi stručnjaka gdje je jedan čovjek preveo hadise od tog i tog broja, drugi od drugog i tako u četiri toma, i ako su sve i jedan dotične hadise preveli sa “tako mi Onog u čijoj je RUCI moja duša”, a shodno svrstavanju “vehabija” u sektaše povodom sličnog prevoda – možemo li reći da su IZBiH i bosanski muslimani sektaši? Naravno da ne. Kompletnu zbirku možete naći na http://buharijevazbirka.com

Da li postoji “vehabijski pokret” u BiH? Ako, po nepisanom pravilu, pokret ili grupa imaju svog vođu, plan rada, članstvo, sjedište, itd., nameće se pitanje “gdje su svi ovi faktori tzv. vehabijama?”. Ko im je glavni šejh? Gdje im je predstavništvo? Koja im je platforma rada? U jednom pokretu svi ili većina imaju jedinstveno mišljenje, ipak, ovi ljudi zauzimaju različite stavove po nekim pitanjima, kao što je slučaj, uostalom, i u ostatku islamske uleme i učenih ljudi. Kakav je to pokret u kojem postoje razilaženja?

Šta kažu stranci? Danas možemo posvjedočiti da jedna prosječna knjiga, članak ili medijska vijest koja se osvrće na “wahhabi sektu”, koja je pisana na engleskom ili njemačkom jeziku, nikada neće zauzeti objektivan stav nego će se uvijek baviti kritikom i linčovanjem. U stranim opisima “vehabijskog sistema” pojavljuju se propisi koji su u suštini sunnetski i Kur`anski a nikako sektaški pa je njima dokaz da su “vehabije” zaostali, zabrana alkohola i islamski kod oblačenja a druge islamske zemlje, pa čak i S. Arabija prije novog režima, su prosperitetne i “normalne” jer, zaboga, dozvoljavaju stvari koje je Poslanik alejhi selam zabranio, jer u Dubaiju cvjeta prostitucija i jer su “vehabije” u potpunosti zabranile alkohol nakon nekih incidenata u kojima se čak spominje i saudijski princ iz 1952., gdje je pod dejstvom alkohola ubijeno sedam osoba. Navodi se kako je princ “naučio da cijeni zapadnjačko vino, žene i pjesmu”, ali je stroga vlada nakon drugog incidenta, gdje je brat od istog princa ubio britanskog konzula i ranio njegovu ženu, zabranila alkohol u potpunosti. Na kraju stoji opaska da je trebalo “naučiti ljude samokontroli, prije nego da liječe uzroke”. Koja drskost! Usudili su se da slijede svog Poslanika i pljunuli na vrijednosti zapadne civilizacije.

Istina je da se u Saudijskoj Arabiji ili nekim drugim islamskim zemljama donose pravila koja Poslanik alejhi selam konkretno nije odobrio ili osudio, ali ovdje se radi o analogiji i uzimanju u obzir sličnih situacija u prvim godinama islama, jer tada mnoge stvari današnjice nisu egzistirale. Koliko sva ta striktna pravila imaju smisla, mi kao drugi mentalitet možda ne možemo da shvatimo, a ja lično pokušavam da vjerujem da i oni rade po hadisu “Djela se cijene prema namjerama”, pa mnoge zabrane imaju za cilj dobro po cijelo društvo na onom i ovom svijetu, a ne isključivo po vlast ili kao što imamo priliku često vidjeti na Balkanu – po nekog pojedinca.

Ova i slična pisanja, prezentovana na prigodan način tj. sa usporedbom “blagostanja” u kojem zapad živi a sa njima i naš bosanski čovjek, imaju za posljedicu zauzimanje negativnog stava prema bilo čemu što vraća u islam. Pravila koja su ustoličena za vrijeme Poslanika alejhi selam vremenom su izgubljena ili izmijenjena, ne samo u BiH nego i u islamskom svijetu, pa se svako vraćanje izvornom islamu smatra nazatkom i suprotno onome čemu uči zapad. Postavlja se pitanje koliko je zapad kredibilan da postavlja norme ljudskih vrijednosti, morala, načina života i odnosa čovjeka spram svoje konfesije. Radi li se o nekom drugom porivu? Je li u pitanju strah, ljubomora ili nešto treće? Koje pravo posjeduju pa da određuju šta je to “vehabizam”, “umjereni islam”, “islamski terorizam” i ko zna šta još?

I na kraju… Umjesto da se razlike u mišljenjima počnu umanjivati, da se počne raditi na dijalogu, da neko pozove te “vehabije” na jednu otvorenu tribinu, TV emisiju ili dijaloško-obrazovnu raspravu, pa da jedni drugima kažu šta žele i šta ih boli, mi stvaramo mišljenja naprečac. Ne prema sopstvenoj istrazi. Ne prema čitanju i pronalasku odgovora, nego po onome što čujemo od zapada ili od struja kojima ne odgovara “vraćanje unazad”. Siguran sam da za sve nas ima mjesta na Allahovom užetu.

(Avaz)