Vijestiiiiii

“Klanjao sam namaz kao da mi je posljednji”:

271views

Otišavši u Sirijiu kako bi snimili dokumentarac, novinari Adem Ozkose i Hamit Coskun su od 70 dana u toj zemlji, 58 proveli u zatvorskoj ćeliji. Agencija Anadolija svjedočila je njihovom putovanju od Teherana do Istanbula.

Nakon više od dva mjeseca zatočeništva, oslobođeni turski novinari ispričali su novinaru Anadolije šta su sve preživjeli.

“Vlada je dozvoljavala da se novinari službeno viđaju sa Sirijcima. Mi smo htjeli da osjetimo tamošnju atmosferu, da čitavu situaciju prenesemo što objektivnije, pa smo iz Hataya otišli u sela koja se nalaze oko Idliba. Tako počinje naša priča”, kaže Adem Ozkose objašnjavajući da im je namjera bila da su u Siriji snime dokumentarac o sukobima na način na koji ih vidi jedno sirijsko dijete.

“Ušli smo u jedno vozilo, Hamit je odmah upalio kameru. Snimali smo i razgovarali kad nas je opkolila grupa od 60-70 naoružanih civila. Zaustavili su nam vozilo i izveli van šofera koji nam je bio i službeni vodič. Na mjesto vozača sjeo je jedan od naoružanih ljudi i odveo nas u jednu kuću”, objašnjava Adem Ozkose trenutke privođenja. On naglašava da su to jutro, nakon doručka, u pratnji vodiča kojeg su opozicioni aktivisti zadužili da bude odgovoran za medije, izašli na ulicu i počeli snimanje.

Klanjanje namaza

“Odveli su nas u jedan podrum, povezali nam oči i svezali ruke. Udarali su nas oružjem po glavi, dogovarali su se šta će uraditi sa nama. Malo su bili zbunjeni, htjeli su nas razmijeniti za nekog pristalicu režima sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, koji se nalazio u rukama opozicionih aktivista. Kada su počeli spominjati ubijanje, poželio sam da klanjam, i klanjao sam kao da mi je to posljedni namaz. ‘Klanjaj i ti’, rekao sam Hamitu. Po glasovima noružanih osoba shvatio sam da su neki od njih veoma mladi. Da smo pali u ruke države, naoružana lica bila bi mnogo profesionalnija, a ovi su bili kao neki pljačkaši, nije bilo izvjesno šta će nam uraditi”, priča Adem Ozkose i pojašnjava trenutke kada je mislio da će ih ubiti, ističući kako se naoružana grupa Assadovih pristalica još gore ponašala prema njima kada su saznali sa su novinari Turci.

“Kad nas je preuzela policija, mislili smo da smo se konačno spasili i da će nas sada preuzeti Turska. Mislili smo da ćemo u Halepu ostati najviše jedan dan, a onda preći u Tursku, ali  je po nas došla vojska. Imali su dva tenka i oklopno vozilo. Kad smo došli u vojno sjedište, vojnici su počeli da vrijeđaju Tursku, premijera i ministra vanjskih poslova. Loše su se ophodili prema nama. Poslije smo bukvalo bačeni u helikopter. Odveli su nas u Damask, ali na koje mjesto ne znam. Kao što su SAD u Guantanamu postupale sa zarobljenicima, tako su se sirijski vojnici ponašali prema nama. Nakon obrade, smjestili su nas u ćelije“, ispričali su novinari.

Sa suzama u očima njih dvojica pričaju o danima provedenim u zatvorskim ćelijama i napominju da danima nisu čuli jedan za drugoga.

“U sjedećem položaju, sa lisicama na rukama, ispitivali su me u ćeliji dugoj dva i širokoj jedan metar. Tačno nakon 52 dana, vidio sam Hamita. Do šestog ili sedmog dana nismo jedan drugome čuli ni glas. S obzirom na to da su nam životi bili u neizvjesnosti, odbijali smo i da jedemo. Nekoliko dana poslije, Hamit me je čuo dok sam učio Kur’an i shvatio je da sam živ”, objašnjava Adem Ozkose.

Ozkose je pojasnio da su njega ispitivali na arapskom jeziku, jer taj jezik on govori, dok su prilikom ispitivanja Hamita Coskuna koristili tumača za turski jezik.

U ispitivanjima koja su trajala danima, Ozkosea su stalno pitali „da li vas je Turska poslala u nadgledanje zato što na granici želi da otvori koridor“, kao i „Zašto baš vas toliko želi Davutoglu (ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutoglu), zašto pravi toliki pritisak zbog vas”, „hajde, neka dođe Polat Alemdar da vas oslobodi, vi imate jednog Polata Alemdara, a mi ih imamo na hiljade“… govorili su čuvari Ozkoseu, zbijajući šale na račun turske serije „Dolina vukova“.

“Govorili su nam ‘nećemo javiti Turskoj da ste u našim rukama’. Mislio sam da ćemo godinama ostati pod zemljom u ćelijama. Dok sam o tome razmišljao, pojavio se predsjednik organizacije IHH Bulent Yildirim. Bili smo mnogo sretni. Pružio nam je veliku moralnu podršku, pružio nam je nadu”, izjavio je Ozkose objašnjavajući kako je čuo mnogo priča kao dopisnik za Bliski istok u magazinu “Gercek Hayat” o tome da se dešavalo da su u Siriji uhapšeni mladići od 20 godina uspjeli izaći iz zatvora tek nakon 20 godina.

“Mjesto na kojem smo se nalazili bilo je mnogo loše. Osjećao sam se kao da sam u smeću, ali kada sam putem telefona čuo suprugin glas, to je bilo nešto posebno. Taj osjećaj ne mogu iskazati riječima. Misio sam da će naše porodice tek nakon nekoliko godina saznati sa smo živi”, ispričao je novinar Ozkose objašnjavajući kako je to jutro, kada je razgovarao telefonom sa suprugom, sanjao nju i njihovu djecu.

“U ćeliji je sve bilo zabranjeno. Arapska riječ koju smo najviše čuli bila je ‘memnu’, što znači zabranjeno. Donoslili su nam jogurt u plastičnim i neopranim posudama, kašika je bila zabranjena. S obzirom na to da nam je odlazak na toalet bio ograničen, malo smo jeli, tek toliko da potisnemo glad”, rekao je Ozkose ističući kako je u ćeliji je bila zabranjena olovka, papir, knjiga, čak i ogledalo, te da su u toalet mogli ići tri puta na dan u određenom vremenu.

Dokumentarac života

“Mi smo ustvari snimili dokumentarac svoga života, a da toga nismo ni bili svjesni. Proživjeli smo jedan od najinteresantnijih dokumentaraca na svijetu. Kao da pišem knjigu, u sjećanje sam urezivao sve ono što mi se dešavalo. Pisat ću o onome čemu sam svjedočio u ćeliji. Naziv knjige će biti ‘Ćelija’“, rekao je  Ozkose i dodao:

“Mi smo se spasili, ali ima tamo još ljudi. Sretni smo što smo spašeni. Ali kada pomislimo na stvari koje ljudi tamo doživljavaju, posebno u ćelijama… Zadnju noć kad sam sjedio sa Hamitom, dobili smo vijest da ćemo se vratiti. Trebali smo biti presretni, ali oči su nam se napunile suzama. Počet ćemo živjeti iznova ali će nam ovi ljudi stalno biti u glavi. Ja dobro poznajem te ljude. Kada sam četiri godine živio u Siriji, osjećao sam se kao da živim u nekom gradu Anadolije. Kada bih za tri mjeseca rekao da idem tamo, ljudi bi rekli da nisam normalan. Ali, ne znam. Kada negdje počne rat, nakon nekog vremena jednostavno ne možete da stojite u mjestu. Ja bih volio otići u Damask, u Aleppo, ne da snimim rat, nego da snimim sreću. Ono što želimo i što nam je u srcu, jest da snimimo dokumentarac sretnog djeteta”, rekao je ratni reporter Adem Ozkose.

Hamit Coskun je, na upit da li bi ponovo išao u Siriju, rekao da bi išao kad god bi Adem htio ići, nakon čega su se zagrlili.

Ozkose je, na pitanje šta je najviše poželio, odgovorio da je najviše poželio svoju djecu.
„Sve mi je prelijepo i dovoljno. Mogu biti sretan zbog bilo čega“, odgovorio je na isto pitanje Hamit Coskun, a potom se našalio da je najviše poželio Facebook i Twitter i dodao da je zapravo najviše poželio majku i rođaka.

Smrt djeda

Coskun je kazao da su osjećali strah od smrti od prvog trenutka kada su ostali sami usred naoružane grupe: “Najviše sam se prepao kada sam vidio da našeg šofera ubacuju u gepek drugog vozila”.

“Kada su nas pritvorili i odveli zavezanih očiju u neku kuću, sjedili smo i čekali. Onda je došla neka druga naoružana grupa i odveli su nas u drugu kuću. Pitao sam ih šta ako opozicijski aktivisti ubiju neke od njihovih prijatelja koje drže kao taoce, a odgovorili su mi da će i oni ubiti svoje taoce. U kućama u kojima smo bili pritvoreni, svi su nosili maske na licima. Samo smo im oči vidjeli. Bio nam je dozvoljen izlazak iz sobe samo kada smo morali upotrijebiti kupatilo, i to uz pratnju tri naoružane osobe”, kazao je Coskun, koji je vraćajući se iz Sirije saznao da mu je 80-godišnji djed poginuo.

Adem Ozkose, navijač Galatasaraya, prije polaska u Tursku saznao je da je njegov omiljeni fudbalski tim postao šampion zemlje.

Hamit Coskun je ispričao kako se našalio sa ocem kojeg je nazvao kada je sletio u Iran i rekao mu: “Da li razgovaram sa Erolom Coskunom? Držimo vašeg sina, ukoliko mu ne povećate džeparac, nećemo ga vratiti”.

Coskun je dodao da je u glavi pisao scenario dok je bio u ćeliji, te da razmišlja o tome da snimi nešto u vezi svog iskustva.

(Anadolija)