Fikh

Propis uzimanja kamatnog kredita po hanefijskom mezhebu

963pregledi
Priredio: Esnaf ef. Imamović

Prije svega želim naglasiti da fetva ima svoje posebno mjesto u šerijatskome pravu. Otuda su učenjaci, tj. islamski pravnici za izdavanje fetvi postavili posebne uvjete, kako za onoga koji izdaje fetvu tako i za samu fetvu. Znači, ne dolikuje svakome da izdaje fetve, a o samim uvjetima fetve i muftije ćemo, ako Allah dozvoli, pisati nekom drugom prilikom.

Danas je, nažalost, izdavanje fetvi postao hobi. Svako sipa fetve iz svojih širokih rukava pa su sve veće i češće katastrofalne greške prilikom izdavanja istih. Tako ćeš npr. vidjeti da pojedinci čuju da neko o nečemu govori pa mora i on da koju o tome kaže da bi bio u trendu. Neko je čuo da postoji pet prioriteta u islamu pa je to spomenuo u tekstu da potkrijepi svoje mišljenje. Ne poznavajući odnos i redoslijed tih prioriteta, dao je prednost prioritetu koji je na trećem mjestu nad prioritetom koji je na prvom mjestu. Šerijat je odredio načine čuvanja tih prioriteta te šta ih narušava, a šta ne. Na osnovu toga, niko nema pravo da narušava te načine svojim neznanjem.

Neko namjerno ili nenamjerno pogrešno interpretira mišljenje nekog od imama da bi na taj način zaštitio svoj lični stav, ili pročita nečije pogrešno interpretiranje pa ga tako i prenese bez provjere. Spomenute stvari su nerijedak slučaj i na našim bh. prostorima, a srećemo ih i kod pitanja o dozvoli uzimanja kamatnog kredita u zapadnim zemljama za kupovinu stana.

Prilikom izdavanja ove fetve nerijetko uočavamo da dolazi do pravljenja više grešaka. Ne znam šta je stvarni razlog toga, ali mislim da se dotični ne vraćaju na literaturu hanefijskog mezheba, nego fetvu preuzimaju od odreðenog vijeća čijom odlukom potkrepljuju svoje mišljenje.

Prva greška:

U odgovoru se najčešće navodi stav našeg uvaženog imama Ebu Hanife, rhm., i njegovog učenika Muhammeda, rhm., da je kamata dozvoljena u nemuslimanskim zemljama i time se potkrepljuje mišljenje o dozvoli uzimanja kamatnog kredita za gradnju stana ili kupovinu istog u zapadnim zemljama.

Problem nije u njihovom stavu već u prijevodu onoga koji na ovo pitanje odgovara. Oni to jesu dozvolili, ali u darul-harbu (neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat), a ne u sporazumnim zemljama. (Pogledaj: El-Bahrur-raik, Ibn Nudžejm: 6/226; Hidaje, Marginani: 3/1011; ili sve knjige koje su komentar na neki od metnova, ovo pitanje spominju kao posljednje u poglavlju o kamati.)

Dobro je poznato šta je daru-harb(neprijateljske zemlje, zemlje protiv kojih se vodi rat) i da se to ne može primijeniti na zapadne zemlje i prevoditi to kao nemuslimanske zemlje. O problematici primjene propisa darul-harba na zapadne zemlje pisao je prof. dr. Vehbet Zuhajli u djelu El-Muamelat el-malijje el-muasire. On kaže, prilikom odgovora onima koji su uzeli fetvu imama Ebu Hanife, rhm., kao dokaz: “…potom, darul-harb u današnjem vremenu skoro da i ne postoji ili je on u dobroj mjeri ograničen … nemuslimanske zemlje su danas zemlje ugovora (ahda, sporazumne zemlje), a nisu darul-harb.” (str. 255)

Druga:

Fetve takve prirode suprotne su stavu imama Ebu Hanife, rhm., jer u fetvi stoji da je dozvoljeno svoj imetak dati kafiru kao kamatu, meðutim ovo nije stav imama, njegov stav je da je dozvoljeno uzeti kamatu od kafira, a ne davati njima imetak kao kamatu. Ovo su dva suprotna stava i imam je čist od onoga što mu se pripisuje. Da se u to uvjerite, navest ću šta naši, tj. hanefijski, pravnici navode kao dokaz.

U Hidaji, kao i drugim djelima, stoji: “…a niti (kamate) izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu, suprotno mišljenju Ebu Jusufa i Šafije… naš dokaz je hadis: ‘Nema kamate izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu’, i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (3/1011). Gdje se u ovom dokazu može zaključiti da je dozvoljeno davati kamatu kada se jasno vidi da je to dokaz za uzimanje? Da mi ne bi prigovorili da u metnu stoji dozvoljenost kamate uopće jer je rekao: “…a niti (kamate) izmeðu muslimana i harbije u darul-harbu, a nije rekao dozvoljeno je uzeti kamatu od harbije.

Ovaj problem naveo je Ibnul-Hummam u djelu Fethul-Kadir i rekao da otpada davanje kamate muslimana harbiji baš zbog ovog obrazloženja, “i zato što je njihov imetak u osnovi dozvoljen pa ukoliko ga musliman uzme na bilo koji način biva mu dozvoljen osim ako ne uzme putem prevare i obmane…” (Ovo sam ponovio radi lakšeg razumijevanja), a Ibn Abidin je na to dodao: “…na to upućuje govor u Sijerul-kebir i njegovom komentaru: ‘…ako musliman uðe u darul-harb sa emanom (garancijom), nema zapreke da uzme njihov imetak na bilo koji način ako to bude sa njihovim zadovoljstvom…'” Dalje kaže Ibn Abidin: “…pogledaj kako je ovdje predmetom učinio uzimanje njihovog imetka sa njihovim zadovoljstvom, iz ovoga se zaključuje da oni pod kamatom i kimarom podrazumijevaju ono što bude uzeto na ovaj način pa makar izraz bio općenit…”

Na osnovu navedenog tahridž pojedinca ili tahridž bilo kojeg vijeća (tj. zaključak u odnosu) na imamovo mišljenje nije ispravan nego je razlika izmeðu takvog i imamovog stava kao što je razlika izmeðu nebesa i Zemlje.

Da dodam još da je imam, dajući ovu fetvu, imao za cilj slabljenje kafira u darul-harbu, a ovakve i slične fetve ih pomažu i to se pripisuje velikanima kao što je imam.

Kasnije hanefije su poimanjem imamove fetve dodali još jedan uvjet, a to je da od tog uzimanja kamate kafir ili harbija ne stekne nikakvu korist. Na osnovu ovoga nije dozvoljeno pohranjivati novac na njihove banke radi kamate, jer kafiri od toga imaju debelu korist. (Pogledaj: El-Muamelat el-malijje el-muasire, Zuhajli, 255; i Opaske na Multekal-ebhur, Vehbi Gavodži, 413)

Kao potpora navodi se i mišljenje Evropskog vijeća koje ima dva oslonca prilikom izdavanja ove fetve. Prvi oslonac može se tolerisati u odreðenoj mjeri, dok je drugi očita greška. Navedeno je ili prevedeno kao drugi oslonac da musliman nije obavezan primjenjivati šerijatske, graðanske, i političke propise koji se tiču javnog poretka u darul-harbu, te da je to stav Ebu Hanife, Muhammeda b. Hasana, Sufjana Sevrija, Ibrahima Nehaija, Ahmeda b. Hanbela i Ibn Tejmijje itd. Nisam imao priliku čitati originalan tekst ove fetve već sam sa njom upoznat preko prijevoda onih koji izdaju fetve po ovom pitanju, ali znam da je spomenuta ulema, kojoj je pripisano mišljenje, mišljenja da se ne sprovode šerijatske kazne u darul-harbu, kao što je kazna za zinaluk, kraðu, ubistvo itd. To otuda što je za izvršenje šerijatskih kazni uvjet halifa ili imam, a darul-harb nije pod njegovom ingerencijom. Halifa je uvjet za to da ne bi došlo do fesada, jer kad neko nekog ubije u darul-harbu, i ako bi neko izvršio odmazdu postoji velika mogućnost da će i njega neko ubiti jer ga nema ko štititi, a tako i ostale kazne. Meðutim, niko od njih nije dozvolio da musliman zinaluči i krade itd. u darul-harbu. Zatim, postoje neka druga pitanja kao naklanjavanje namaza, napaštanje propuštenih dana osobe koja je prihvatila islam u darul-harbu. Nije ni bitno šta su naveli jer ulema, kojoj je pripisan stav, ili je dozvolila muslimanu uzimanje kamate pod uvjetom da kafir nema nikakve koristi, ali ne i davanje iste, kao što je stav Ebu Hanife, njegovog učenika, te stav Sufjana i Nehaija, ili je zabranila i uzimanje i davanje kamate kao što je to stav Ahmeda ibn Hanbela i Ibn Tejmijje. Kojim načinom vijeće može ostaviti konkretan stav po dotičnom pitanju ove uleme, a kijasiti (koristiti analogiju) to na neki njihov drugi stav koji nema veze s tim? Ovakvim pristupom napraviše ovu prominentnu ulemu kontradiktornom u svojim stavovima. To je isto kao kad bih ja bio upitan o kamati u darul-harbu i dam odgovor ili da je zabranjena ili da je dozvoljeno uzeti, a ne davati, zatim budem upitan o sprovoðenju šerijatskih kazni u istoj i dam odgovor da se one ne sprovode. Zatim doðe neko poslije mene i dozvoli kamatu u darul-harbu oslanjajući se na moju fetvu o nesprovoðenju šerijatskih kazni. Rezultat toga jeste da ja dajem oprečne fetve. Greška izdavanja fetvi na ovaj način je očita, zato skrećem pažnju onima koji potkrepljuju svoj stav nečijim mišljenjem da se ne uzimaju sve zdravo za gotovo.

Priredio: Esnaf ef. Imamović

Student postiplomskih studija, Fakultet šerijatskog prava, Odjel usulu-fikha,
Medina el-Munevvera

Prvi put objavljeno: utorak, 01 Travanj 2008 08:36