Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/wp-content/themes/bingo/templates/template_single_post.php on line 1022
Ostala pitanja

Propis onog ko proučava svjetovne zakone i druge poučava nima

481pregledi

Fetva: šejh Abdu-l-Aziz ibn Baz

Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu

Stiglo mi je vaše plemenito pismo poslato 3/5/1397 h., Allah vas učvrstio na pravom putu. Allah, dž.š., mi je omogućio da ga tek prije 5-6 dana pročitam, i razumio sam vaše pitanje u kojem želite saznati kakav je propis onoga ko izučava svjetovne zakone ili druge njima podučava, da li ga to izvodi iz vjere ili je on samo griješnik, i da li je dozvoljeno klanjati za takvom osobom?

Od šejha Abdu-l-Aziza ibn Abdullaha ibn Baza cjenjenom i plemenitom bratu, uvaženom šejhu Ahmedu ibn Nasir ibn Gunejmu, Allah mu povećao znanje i iman i učinio ga blagoslovljenim gdje god da bio!

Odgovor bi glasio:

Nema sumnje da je Allah, dž.š., strogo naredio svojim robovima da sude po Njegovom šeri’atu i da se Njegovom zakonu uvjek vraćaju. Zabranio je da se u sporovima vraćamo nekim drugim zakonima i obavjestio nas da je to svojstvo licemjera (munafika). Allah, dž.š., za svaki drugi zakon mimo Njegovog Zakona kaže da je to neznanobožački zakon. Uzvišeni nam je pojasnio da nema boljeg zakona od Njegovog i zakleo se da ljudi neće vjerovati sve dok za sudiju u meðusobnim sporovima ne uzmu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem, i da poslije toga u svojim dušama, zbog te presude, tegobu ne osjete i da se u potpunosti pokore. Uzvišeni nas takoðer obavještava u suri El-Maide da je sud po nekom drugom zakonu nevjerstvo, nepravda i griješenje. Sve što smo do sada spomenuli Allah, dž.š., je pojasnio u kur’anu.

Osobe koje uče svjetovne zakone ili druge njima podučavaju mogu se podjeliti u nekoliko grupa:

Prva grupa: onaj ko izučava te zakone ili druge njima podučava s ciljem da upozna njihovu suštinu, da (komparacijom) dokuči vrijednost Allahovog zakona u odnosu na druge zakone, da se okoristi od tih zakona u onim pitanjima koja nisu u koliziji sa šeri’atom ili svojim znanjem o tim zakonima pomogne drugoj osobi (u granicama šeri’ata). Po mom mišljenju ovakva osoba nije griješna, naprotiv on može biti za to i nagraðen ako mu je namjera da ljudima ukaže na nedostatke tih zakona a istakne vrijednost i prednosti Allahovog zakona nad ljudskim zakonima. Nema nikakve sumnje u ispravnost namaza obavljenog iza ovakve osobe. Status ovih ljudi je poput statusa ljudi koji izučavaju kamatu, vrste opojnih pića, hazardnih igara, iskrivljenih vjerovanja, ili poput onoga ko izučava ove oblasti ili druge njima podučava kako bi ih poznavao, znao stav šeri’ata po tim pitanjima i na druge prenio svoje iskustvo, vjerujući u njihovu zabranu, kao što vjeruju u njihovu zabranu i oni koji izučavaju svjetovne zakone jer su u koliziji sa Allahovim zakonom.

Status ove osobe se razlikuje od statusa osobe koja uči praviti sihr (bez obzira na plemenitost njegove namjere) ili želi druge podučiti tome. Sihr je sam po sebi zabranjen jer opstoji na širku i upučivanju ibadeta džinima mimo Allaha dž.š. Onaj ko želi da izuči ovu oblast ili drugog poduči tome ne može to ostvariti osim da učini širk za razliku od osobe koja izučava svjetovne zakone i druge njima podučava, ne s ciljem da sudi po njima niti sa ubjeðenjem da su oni dozvoljeni, nego iz dozvoljenog a nekada i šeri’atski opravdanog razloga, kao što smo prije spomenuli.

Druga grupa: su oni koji izučavaju te zakone, podučavaju druge kako bi sudili po njima ili drugima pomagali u tome, vjerujući da je zabranjeno suditi po nekom drugom zakonu mimo Allahovog dž.š. zakona a na to ih je navela njihova strast ili ljubav prema imetku. Ova grupa ljudi su zasigurno griješnici i možemo reći da pri sebi imaju nevjerstvo, nepravdu i griješenje ali je to malo nevjerstvo (kufrun esgar) i mala nepravda (zulmun esgar) i malo griješenje (fiskun esgar) što ih ne izvodi iz islama. Ovo mišljenje je poznato meðu islamskim učenjacima i to je mišljenje Ibn Abbasa, Tavusa, At’a, Mudžahida i skupine drugih učenjaka iz prvih i kasnijih generacija. Na ovo nam ukazuju hafiz Ibn Kesir, El-Begavij, El-Kurtubij i drugi. Sličnu stvar nam spominje i uvaženi učenjak Ibnu-l-Kajjim u svojoj knjizi ”Namaz” a šejh Abdu-l-Latif ibn Abdu-r-Rahman ibn Hasen, Allah mu se smilovao, je napisao lijepu knjižicu na ovu temu i štampana je u trećem tomu ”Medžmu’atu er-Rasail-l-ula”.

Nema sumnje da su pripadnici ove grupe u velikoj opasnosti i bojati se da zapadnu u otpadništvo. Što se tiče obavljanja namaza iza njih i njima sličnih griješnika tu imamo poznato razilaženje meðu islamskom ulemom. Po mom mišljenju, očiglednije je da kur’ansko-hadiski tekstovi ukazuju na ispravnost namaza obavljenog iza svih griješnika čije griješenje nije prešlo granicu velikog nevjerstva (el-kufu-l-ekber, onaj koji izvodi iz vjere). Ovo mišljenje zastupa veliki broj islamskih učenjaka a preferira ga i šejhu-l-islam Ibn Tejmijje. On je o ovome napisao zlata vrijedne riječi koje ćemo upotpunosti prenjeti radi velike koristi koje u sebi nose. U 23. tomu na 351 stranici svojih fetvi (Medžmu’atu-l-fetava) kaže Ibn Tejmijje: ”Dozvoljeno je čovjeku da klanja pet dnevnih namaza, džumu-namaz itd. iza osobe za koju ne zna da li je novotar ili griješnik. U ovome su složna četverica imama i drugi muslimanski učenjaci. Da bi čovjek klanjao za nekom osobom nije uslov da poznaje vjerovanje onoga ko ga predvodi u namazu kao što nije dužan da ga ispituje i kaže: kakvo ti je vjerovanje? Klanjat će za onim o čijem vjerovanju ništa ne poznaje. Ako bi klanjao za osobom za koju zna da je griješnik ili novotar, onda trebamo znati da po pitanju ispravnosti njegovog namaza postoje dva poznata mišljenja u mezhebu imama Ahmeda i Malika a Šafija i Ebu Hanifa kažu da je njegov namaz ispravan.

Možda će neko reći ”Neželim dati svoj imetak na čuvanje osobi koju ne poznajem”, želeći time opravdati svoj stav neklanjanja iza onoga koga ne poznaje. Ovo su riječi neznalice i nijedan islamski učenjak to nije rekao. Ako bi ostavio svoj imetak na čuvanje osobi koju ne poznaje, ona ga može prevariti i upropastiti imetak. Za razliku od imama (onoga za kojim klanjamo) koji i kada pogriješi ili nešto zaboravi, muktedija (osoba koja klanja za imamom) nije odgovoran za njegovu grešku. Bilježi Buharija i drugi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, rekao: ”Vaši imami vas predvode u namazu. Ako pogode (obave onako kako treba) i vaš i njihov namaz je ispravan, a ako pogriješe vaš namaz je ispravan a oni su odgovorni za grešku koju su napravili.” Poslanik, sallallahu alejhi we sellem, nam pojašnjava da je za grešku imama odgovoran samo on. Zatim sjetimo se da su Omer r.a. i neki drugi ashabi predvodili namaz a zaboravili su da su džunupi (velika apstraktna nečistoća). Omer, r.a., je obnovio svoj namaz a nije to naredio drugim vjernicima (koji su klanjali za njim). Ovo je stav većine islamskih učenjaka (džumhur) poput imama Malika, Šafije i Ahmeda.

Slična situacija je i onda kada imam uradi nešto što je po njegovom mišljenju dozvoljeno a po mišljenju onoga koji klanja za njim to kvari namaz. Kao na primjer da izvadi krv iz vene i ne uzimajući ponovo abdest obavi namaz, da dirne svoj spolni organ ili ne prouči bismilu. Imam koji predvodi namaz smatra da mu je namaz ispravan a onaj koji klanja za imamom smatra da tako obavljen nije ispravan. Meðutim, većina islamske uleme (džumhur) je na stanovištu da je namaz onoga ko klanja za imamom (bez obzira na različite fikhske stavove) ispravan. Ovo je mezheb imama Malika, jedno od dva mišljenja koje preferira imam Ahmed i Šafija a izabrao ga je i el-Kaffal te drugi.

Ako bi pretpostavili da je imam namjerno klanjao bez abdesta a onaj koji klanja iza njega to nije saznao sve do svoje smrti, Uzvišeni Allah dž.š. ne bi muktediju pozivao na odgovornost zbog toga niti bi on bio griješan u čemu su složni svi muslimani. Za razliku od toga kada muktedija zna da imam namjerno klanja bez abdesta, tada mu nije dozvoljeno da klanja za njim. Takva osoba u principu i ne klanja nego se izigrava. Islamska ulema se spori oko toga da li će muktedija ponoviti namaz ako nakon namaz sazna da je imam klanjao bez abdesta. čak i ako muktedija zna da je imam novotar koji poziva u svoju novotariju ili griješnik koji javno griješi a on je u isto vrijeme legalni imam iza kojeg se samo može klanjati, poput imama koji klanja džumu, bajrame i zajednički namaz na Arefatu za vrijeme hadždža, u ovoj situaciji muktedija će klanjati za ovakvim imamom po mišljenju većine prvih i kasnijih generacija muslimana. Ovo mišljenje zastupaju imam Ahmed, Šafija, Ebu Hanifa i drugi. Zbog toga su učenjaci govoreći o akidi (vjerovanju jednog muslimana) rekli da smo dužni obavljati džumu namaz i bajrame iza svakog imama bio on griješnik ili pobožan. U selu u kojem se samo na jednom mjestu klanja u džematu mi smo dužni tu obaviti namaz čak ako je imam i griješnik jer je namaz u džematu bolji od namaza obavljenog pojedinačno. Ovo je stav većine islamskih učenjaka poput imama Ahmeda ibn Hanbela, Šafije i drugih. Naprotiv, obavljanje namaz u džematu je stroga obaveza svakog pojedinca kako dolazi u mezhebu imama Ahmeda. Osoba koja neće da obavi džumu i klanja u džematu koji predvodi griješnik, on je novotar po mišljenu imama Ahmeda i drugih učenjaka ehlu-sunneta. Ovu činjenicu u svojoj knjizi spominje Abdus, Ibn Malik i El-Attar.

Ispravno mišljenje je da će klanjati (za takvim imamom) i neće ponavljati namaz jer su ashabi obavljali džume i klanjali u džematu iza imama koji su bili veliki griješnici i nisu ponavljali namaz. Ibn Omer, r.a., je klanjao za Hadždžadžom, Ibn Mes’ud i drugi su klanjali za El-Velid ibn ‘Ukbetom a pio je alkohol. Tako im je jedne prilike sabah namaz klanjao četiri rekata i upitao ih: ”Hoće te li da klanjam još koji rekat?” Onda mu je Ibn Mes’ud rekao: ”Od danas si nam počeo dodavati” zbog toga su se požalili na njega Osmanu, r.a. Imam Buharija bilježi da je, kada je opkoljen Osman, r.a., ljude u namazu predvodio nepoznat čovjek. Onda je neko upitao Osmana, r.a., i rekao: ”Ti si imam muslimana a ovaj čovjek je imam smutnje (fitne)”. Osman, r.a., mu odgovori: ”Sine moga brata, namaz je najbolje što čovjek može raditi. Kada oni čine dobro čini i ti a kada oni griješe kloni se njihove greške.” Ovakvih primjera imamo puno.

Namaz griješnika i novotara je sam po sebi ispravan pa ako bi muktedija klanjao za njim, namaz bi i njemu bio ispravan. Oni koji smatraju da je obavljanje namaza za takvom osobom pokuðeno, zastupaju to mišljenje jer je nareðivanje dobra i odvraćanje od zla obaveza (vadžib), a u to spada ne postavljanje griješnika da bude imam muslimanima u namazu. Naime zbog toga on podliježe sankciji iz domena diskrecionog prava vladara (ta’zir) kako bi se pokajao, a ako će biti koristi u tome da ga izbjegavamo onda je i to lijepo učiniti. Ako bi neko izbjegavao klanjanje namaza iza takvog imama a drugi klanjali i to sve uticalo da imam ostavi griješenje ili pak na ljude da ostave grijehe koje radi imam, onda je to poželjno pod uslovom da time ne izostave namaz u džematu i obavljanje džume. Meðutim, ako bi izbjegavanje namaza iza takvog imama dovelo do toga da ostavi (muktedija) džemat i džumu namaz, onda je takva osoba novotar čiji je postupak u koliziji sa praksom ashaba, r.a. Takoðer, ako su tog imama postavili predstavnici (voðe) muslimana, a u neklanjanju iza njega nema nikakve koristi (ni imam a ni ljudi se neće promjeniti) onda nema pravo ostaviti namaz iza takvog imama. Namaz obavljen iza imama je bolji. Ovo se sve odnosi na osobu koja javno griješi i radi novotarije koje su suprotne kur’anu i sunnetu poput novotarije šija, džehmija i njima sličnih.” Ovde se završavaju riječi šejhu-l-islama Ibn Tejmijjeh r.h.

Sada nam je postalo jasno da onaj koji kaže da namaz obavljen iza griješnika nije ispravan, nema jakog dokaza – koji mi je poznat – na kojeg se može pozvati. Onaj ko podučava druge svjetovnim zakonima ili ih sam izučava je poput onih koji studiraju vrste kamate, alkohola i hazardnih igara odnosno druge tome podučavaju, povodeći se za svojom strašću i u želji da zarade koji dinar, iako smatraju da je to zabranjeno. Oni znaju da je kamata zabranjena, svjesni su da su opojna pića zabranjena kao što su zabranjene i hazardne igre, meðutim zbog slabog imana, strasti koja ih je nadvladala i želje za imetkom njihovo ubjeðenje da je to zabranjeno ih nije spriječilo da ostave te grijehe. Po mišljenju ehlu-sunneta oni nisu izašli iz islama zbog tih grijeha sve dok smatraju da je to zabranjeno, kao što smo to prije pojasnili.

Treća grupa: onaj ko studira svjetovne zakone ili druge njima podučava smatrajući da je dozvoljeno suditi po njima, bez obzira da li vjeruje da je šeri’atski zakon bolji ili ne. Pripadnici ove grupe su nevjernici i oni su po konsezusu muslimana izašli iz vjere. Dozvoljavajući suðenje po svjetovnim zakonima koji su suprotni Allahovom, dž.š., zakonu, on je dozvolio nešto čija je zabrana nužno poznata u vjeri. Ovakva osoba je poput onoga ko je dozvolio preljubu (zinaluk), pijenje alkohola i slično. Dozvoljavajući zabranjeno on pripisuje laž Allahu, dž.š., i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi we sellem, te se oholo suprostavlja kur’anu i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi we sellem. Svi islamski učenjaci su složni u tome da je učinio nevjerstvo i izašao iz vjere onaj ko dozvoli nešto što je Uzvišeni zabranio i zabrani ono što je Uzvišeni dozvolio pod uslovom da ta stvar bude nužno poznata u vjeri. U istinitost rečenog se može uvjeriti svako ko se vrati na izjave i mišljenja imama četiri mezheba u poglavlju o otpadništvu od islama.

Nema sumnje da studenti islamskog prava koji izučavaju ove svjetovne zakone na šeri’atskim fakultetima nemaju namjeru suditi po onome što je u koliziji sa Allahovim zakonom. Njihova namjera odnosno namjera onih koji su to uvrstili u predmetnu nastavu je da kroz komparaciju šeri’atskog zakona i svjetovnih zakona dokuči prednost i pravednost Allahovog zakona. Možda će izučavanjem ovih zakona imati i drugih koristi pa da im se na kraju srce potpuno smiri i prihvati nepobitnu istinu da je Allahov zakon najpravedniji zakon. Ako i pretpostavimo da meðu njima ima pojedinaca koji izučavaju svjetovne zakone kako bi po njima sudili i zamjenili šeri’at, te smatraju da je to dovoljeno, ne možemo na osnovu pojedinaca donijeti generalni sud o ostalim studentima. Allah dž.š. kaže: ”I nijedan griješnik tuðe grijehe neće nositi.” (El-Isra, 15.)

Na osnovu do sada spomenutog vama, uvaženom šejhu, je postalo jasno da šeri’at ne odobrava osporavanje tim studentima da predvode muslimane u namazu kao što ne odobrava ne klanjanje namaza za njima. Takav postupak ne prihvataju islamski učenjaci i nema dokaza na koje se može pozvati. Nadam se da je ovo što sam do sada spomenuo otklonilo vaše sumnje vezane za studente iz prve grupe, oko njihovog proglašavanja griješnicima ili nevjernicima. Što se tiče druge grupe nema sumnje da su oni griješnici, kao što ne sumnjamo u nevjerstvo (kufr) treće grupe i neispravnost namaza obavljenog za njima. Molim Allaha, dž.š., Njegovim lijepim imenima i svojstvima da mene i vas i svu našu braću muslimane poduči propisima vjere i učvrsti nas u njoj, da nas sačuva zla naših duša, zla naših djela i iskušenja koja odvode u zabludu, On je taj koji sve čuje i koji se odaziva i na kraju es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu.

 

Napisao šejh Abdu-l-Aziza ibn Abdullaha ibn Baz cjenjenom i plemenitom bratom, uvaženom šejhu Ahmedu ibn Nasir ibn Gunejmu.

Izvor: Fetve i objavljeni članci šejha Ibn Baza, r.h., (2/325); Sakupio i razvrstao fetve dr. Muhammed ibn Sa’d eš-Šuvejji’r

PREVEO: Adnan Maglić