Odgovor: Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tabiini i oni koji su došli nakon njih iz reda ehli-sunneta, složni su da onaj koji kaže ili uradi nešto što je jasni i nedvosmisleni kufr – nevjerstvo postaje nevjernikom bez uvjetovanja toga sa ohalaljivanjem.
Također, učenjaci su složni da nevjerstvo može biti poricanjem nečega od vjere, ili utjerivanjem u laž, ili okretanjem i nepridavanjem pažnje vjeri i šerijatskim propisima, a može da bude i izgovaranjem, kao psovanjem Allaha i psovanjem Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili ismijavanjem sa vjerom i njenim propisima, i može da bude sa djelom, kao činjenjem sedžde kipovima, ili činjenjem tevafa oko kabura, ili prinošenjem žrtvi džinnima ili kipovima.
Također, može da bude i ostavljanjem nečega; kao ostavljanjem djela u potpunosti, a Ishak ibn Rahujje i drugi spomenuli su konsenzus ashaba po pitanju nevjerstva onoga koji namjerno ostavlja namaz. Navodi se u Sahihu imama Muslima putem Ibn Džurejdža od Ebu Zubejra el-Mekkija, a on od Džabira, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Između čovjeka i između širka ili kufra je ostavljanje namaza.” Riječ ”el-kufr” (koja je došla u arapskom tekstu hadisa) kada dođe u određenom članu sa elifom i lamom (tj. el) upućuje na veliki kufr. Ali je po pitanju nevjerstva ostavljača namaza došlo do razilaženja među imamima mezheba, tako da je određena skupina smatrala da ne biva nevjernikom sve dok ne porekne njegovu obaveznost, dok je druga skupina smatrala da onaj koji ostavlja namaz čini veliki kufr radi konsenzusa ashaba po tom pitanju, ali razilaze se po pitanju značenja ostavljanja namaza, pa jedni kažu da biva nevjernikom ostavljajući jedan namaz do isteka njegovog vremena, a drugi kažu da ne biva nevjernikom dok namaz ne ostavi u potpunosti.
Ukratko, sljedbenici ehli-sunneta ne proglašavaju druge nevjernicima samim tim što čine grijehe, niti za bilo koji grijeh, kao što to rade haridžije i mu’tezile tako što muslimane proglašavaju nevjernicima radi velikih grijeha i smatraju grijehom ono što nije grijeh i za to vežu propise onih koji upadnu u kufr, a nekada ljudima sude po onome što oni vide da proizlazi iz njihovih riječi, i to je često prisutno među njima u zadnjim generacijama. Ne prave razliku u spuštanju propisa između djela i pojedinca, niti između jednog pitanja i drugog, a nekada proglašavaju nevjernicima i one koji se sa njima ne slažu u tim njihovim devijacijama. Ovakve je opisao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ubijaju sljedbenike islama, a ostavljaju sljedbenike evsana –kipova.” Hadis bilježe El-Buhari i Muslim od Ebu Seida, radijallahu anhu.
Ehli-sunnet je sredina između haridžija i murdžija: ne tekfire velike grješnike sve dok ne ohalale te grijehe, niti govore kao murdžije da grijesi ne škode imanu, ili da ne biva nevjernikom onaj ko učini djelo nevjerstva sve dok ga ne ohalali, jer je to batil – neispravno po Kur’anu, sunnetu i konsenzusu islamskih učenjaka. Tako da onaj koji opsuje Uzvišenog Allaha, ili opsuje Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biva nevjernikom bez uvjetovanja da to ohalali, i po pitanju toga postoji konsenzus islamskih učenjaka. Kaže Ishak ibnu Rahujje, rahimehullah: “Islamski učenjaci su složni da onaj koji opsuje Allaha, azze ve dželle, ili opsuje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili odbije i porekne nešto od onoga što je Allah objavio, ili ubije poslanika od Allahovih poslanika – a pri svemu tome prihvata ono što Allah objavljuje – biva nevjernikom.”
Sulejman b. Nasir el-‘Ulvan
Burejda, 3.6.1421. h.g.
Preveo: Amir Smajić, hfz.
