Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/wp-content/themes/bingo/templates/template_single_post.php on line 1022
Fikh

Propis bračne veze između sunnija i šiija

427pregledi
Piše: Mr. Safet Kuduzović.
Plemeniti Stvoritelj je iz Svoje apsolutne mudrosti stvorio sve u paru, kako čovjeka, tako i ostala stvorenja. Naredio nam je ženidbu i podstakao na nju u brojnim kur’anskim ajetima kao i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisima. Neopravdano izbjegavanje bračne veze je odstupanje od Vjerovjesnikove, sallallahu alejhi ve sellem, upute i kosi se sa ljudskom prirodom i postoji stalna opasnost od upadanja u grijeh. Katade je rekao: “Davno su govorili: Kada dječak napuni punoljetstvo, a otac odbije da ga oženi, pa počini nemoral, otac biva grješan (kao i bludnik).” (Ibn Ebi Dunja u El-Ijal, 1/333/172.) Jezid b. Mejsere govorio je: “Strast u ljudskom tijelu je poput razbuktalog požara.” (Seid b. Mensur u Es-Sunne, 1/166/500, i navodi je Ibn Redžeb u Džamiul-ulumi, str. 127.) Muaz b. Džebel je na smrtnoj postelji govorio: “Oženite me, prezirem da sretnem Allaha neoženjen.” (Ibn Ebi Šejbe, 3/439/15903, i spominje je imam Sujuti u Ed-Durrul-mensur, 2/551.) Omer b. El-Hattab upitao je nekog čovjeka da li je oženjen, a nakon negativnog odgovora, Omer mu reče: “Ili si lud ili pokvarenjak.” (Addurrezzak, 6/170/10383-10384.)

Vehb b. Munebbih rekao je: “Primjer neoženjenog čovjeka je kao primjer drveta koje se nalazi na brisanom prostoru, vjetar ga povija čas lijevo čas desno.” (Abdur-Rezzak, 6/171/10386.)  

Obaveza je starateljima kao i mladencima da bračnu vezu sklapaju isključivo sa osobama koje su dostojne i zadovoljavajuće u pogledu vjere. Kur’an i sunnet jasno ukazuju na važnost braka i svojim jezgrovitim tekstovima pojašnjavaju temelje i detalje koji se tiču bračne institucije. Uzvišeni Allah će pomoći onoga ko bude nastojao sačuvati svoju čednost i podariti mu dostojnog životnog saputnika. Ebu Hurejre prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Allah se obavezao da će pomoći trojici: onome ko se želi oženiti da sačuva svoju čednost, robu koji se želi otkupiti i mudžahidu na Allahovom putu.” (Tirmizi, 5/239/1655, Abdurrezzak, 5/259/9542, Hakim, 2/174/2678, i Begavi, 9/7/2239, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Gajetul-meram, str. 114 od šejha Albanija)

Bračna veza sklapa se isključivo sa prikladnom osobom

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Izaberite lijepo mjesto za vaše sjeme, ženite kuf (kuf je osoba koja je ravna, zadovoljavajuća, prikladna i dostojna za bračnog druga) i udajite za njega.” (Ibn Madže, 1/633/1968, Darekutni, 3/206/3746, i Hakim, 2/176/2687, sa ispravnim lancem prenosilaca. Vidjeti: Sahihul-džamia, 1/564, i Es-Sahiha, 3/56.)

Prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Kada vam dođe prosac čijom ste vjerom i ponašanjem zadovoljni, oženite ga, ako tako ne postupite, na zemlji će nastupiti velika iskušenja i nered širokih razmjera.” (Tirmizi, 4/494//1084, Ibn Madže, 1/632/1967, i Ibn Ebi Asim u ”El-Ahadu”, 2/351/1122, sa dobrim lancem prenosilaca. Vidjeti: Es-Silsiletus-sahiha, 3/20.)

Jedan čovjek se savjetovao sa Hasanom el-Basrijem oko udaje kćerke pa mu je Hasan rekao: ”Udaj je za bogobojaznog čovjeka, ako je zavoli, poštovat će je, a ako je zamrzi, neće joj činiti nepravdu.” (Vidjeti: ”Ihjau ulumid-din”, 2/54, od imama Gazalije, i ”Merkatul-mefatih”, 6/241.)

Došao je jedan čovjek kod Ibn Abbasa da prosi jetimku koja je bila kod njega. Ibn Abbas mu reče: ”Nisam za to da ti bude žena.” ”Zašto?”, upita čovjek. ”Zato što je rasipnica”, reče Ibn Abbas. ”Meni to ne smeta”, reče prosac. Ibn Abbas mu odgovori: ”Sada nisam zadovoljan da joj budeš muž.” (Vidjeti: ”Vefejatul-eajan”, 3/64.) U drugoj verziji stoji da je čovjek zaprosio kćerku Mejmuna b. Mehrana pa mu je rekao da nije zadovoljan da mu njegova kćerka bude supruga jer pretjerano voli nakit. Prosac mu odgovori: “Ja imam nakita koliko joj volja!” Mejmun tada reče: “Sada nisam zadovoljan da budeš njen muž.” (Vidjeti: ”Sijeru ealamin-nubela”, 5/75.)

Omer b. El-Hattab rekao je: ”Zabranjujem udaju časnih žena osim ako je u pitanju njima ravna osoba (ar. kuf).” (Abdurrezzak, 6/152/10324.) A kada se desila gladna godina, Omer je zabranjivao ženidbu i govorio: ”Možda će teško stanje navesti ih da se udaju za neodgovarajuće osobe.” (Vidjeti: Garibul-hadis, 1/559, od Ibn Kutejbe)

Bukejr b. Abdillah el-Ešedždž kaže da je Omer b. El-Hattab došao pred jednu kuću od pripadnika Ezda (mjesto u Jemenu), a djevoka te porodice nalazila se u svojoj odaji, pa je rekao: ”Mervan b. El-Hakem prosi vašu djevojku, a on je prvak Kurejšija. Džeriz b. El-Bedžle prosi vašu kćerku, a on je prvak istočnjaka. I Abdullah b. Omer prosi vašu kćerku, o njemu ste već čuli, i vladar pravovjernih (tj. Omer) prosi vašu kćerku za sebe.” Tada se javi djevojka iz svoje odaje i upita: ”Je li vladar pravovjernih misli ozbiljno.” ”Svakako”, odgovorio je Omer. ”Onda me udajte za vladara pravovjernih”, reče djevojka. Omer ju je oženio i izrodila mu je djecu. (Vidjeti: Et-Temhid, 19/159.)

Imam Ahmed upitan je o čovjeku čiju kćerku zaprosi siromašan ali pobožan i bogat ali nije bogobojazan, pa je odgovorio: ”Draže mi je da je uda za bogobojaznog siromaha, to joj je bolje, ništa se ne može mjeriti sa bogobojaznošću.” (Mesail Ibn Hani, 1/197/98.)

Spominje imam Zehebi u biografiji Ebu Nasra es-Sidžija da mu je jednog dana došla jedna žena sa hiljadu dinara, stavila ih ispred njega i kazala: ”Podijeli ih kako želiš.” Imam Es-Sidžzi upita: ”Šta ciljaš time?” Žena reče: ”Oženi me, ja, ustvari, nemam potrebe za brakom, ali želim da te služim.” Naredio joj je da uzme hiljadu dinara i da ide. (Vidjeti: Sijeru ealamun-nubela, 17/655, i Inajetun-nisa, str. 123, od šejha Mešhura)

Imam Ibnul-Hummam kaže: ”Kada bi se žena iz lijepe porodice udala samovoljno za pokvarenjaka, staratelji imaju pravo razvrgnuti bračnu vezu, iako suprug bio iz vladareve porodice.” (Vidjeti: Šerhu Fethil-Kadir, 3/299)

Imam Eš-Šabi je rekao: “Ko uda svoju kćerku za grješnika, pokidao je s njom rodbinske veze.” (Hafiz Iraki je u El-Mugniju, 2/54 (El-Ihja) ovu predaju ocijenio ispravnom. Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61, i El-Emru bil-itiba, str. 68 od imama Sujutija) Imam Berbehari ove riječi pripisuje El-Fudajlu b. Ijadu umjesto Eš-Šabija. (Vidjeti: Šerhus-sunne, str. 128-129)

Stoga, ako nije opravdano udati muslimanku za muškarca koji ima ružan ahlak, kako je dozvoljeno udati je za osobu koja ima pokvarenu vjeru?!

Imam Ajni kaže: ”Neophodno je uzeti u obzir dostojnost, jer je bračna veza ropstvo kako se navodi u hadisu: ‘Brak je ropstvo, pa neka svako gleda gdje će ostaviti sebi najdražu osobu u ropstvu.”’ (Vidjeti: El-Binaje, 5/109.) Međutim, hadis koji je citirao imam Ajni nije vjerodostojan, već se prenosi kao riječi Aiše i Esme.

Ibn Abdil-Berr kaže: ”Razilaze se islamski učenjaci kada je u pitanju prikladnost (dostojnost) za brak. Imam Malik i sljedbenici malikijske pravne škole smatraju da je dostojnost u vjeri. Imam Malik smatra da vladar ima pravo udati raspuštenicu za muškarca koji je prikladan u pogledu vjere, ali nije u porijeklu i porodu, uprkos stavu oca koji to odbija.” (Vidjeti: Et-Temhid, 19/163.)

Ibn Rušd kaže: ”Što se tiče dostojnosti, složni su da se to odnosi na vjeru.” (Bidajetul-mudžtehid, 2/16.)

Imam Nevevi kaže: ”Grješnik nije dostojan čedne muslimanke.” (Vidjeti: Revdatut-talibin, 7/81)

Imam Mutii kaže: ”U tom pogledu se tretira vjera, čovjek koji konzumira alkohol, čini nemoral ili ne klanja nije dostojan za slobodnu čednu muslimanku.” (Vidjeti: Tekmiletul-medžmua, 17/285.)

Ibn Kudame kaže: ”Dokaz da je dostojnost vezana za vjeru su riječi Uzvišenog: ‘Zar da vjernik bude isti kao nepokornik, oni nisu jednaki’ (Es-Sedžde, 18).” (Vidjeti: El-Mugni, 6/377)

Imam Ševkani kaže: ”Gleda se na dostojnost u vjeri po konsenzusu islamskih učenjaka, kako tvrdi Ibn Hadžer, a na to ukazuju riječi Uzvišenog: ‘Najbolji od vas kod Allaha su oni koji Ga se najviše boje’ (El-Hudžurat, 13).” (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 2/291.)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Nema prednost Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom, niti bijeli nad crnim, niti crni nad bijelim, osim po bogobojaznosti. Ljudi su Ademovi potomci, a Adem je od zemlje.” (Ahmed, 17/12/23381, i Ebu Šejh u ”Et-Tevbihu vet-tenbih”, str. 41/250, sa ispravnim lancem prenosilaca kako tvrde šejhul-islam Ibn Tejmijje i šejh Albani. Vidjeti: Iktidaus-siratil-mustekim, 1/412, i Es-Silsiletus-sahiha, 6/449)

Nakon ovih općih pravila kada je u pitanju sklapanje bračne veze sa dostojnom osobom, može se nedvojbeno zaključiti da nije dozvoljen brak između sunnija i šiija, naročito sa onima od njih koji smatraju da je Kur’an nepotpun, tavafe oko mezarja, smatraju da postoje nepogrješivi imami, vrijeđaju ashabe Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ne prihvataju Buharijinu, Muslimovu i ostale priznate hadiske zbirke itd. U okviru ehli-sunnetskog učenja postoji više pravnih škola čija razilaženja učenjaci tretiraju dozvoljenim i prihvatljivim. Međutim, razilaženje sa šiijama-rafidijama je u temeljnim pitanjima vjere (akaid) pa ih, stoga, ehli-sunnet tretira zabludjelom sektom, nikako petim mezhebom kako smatra veliki broj muslimana i kako to već žele predstaviti šiitski proklamatori na našim prostorima.

Izjave nekih islamskih učenjaka o braku sa šiijama

Hafs b. Gajjas (poznati kadija u Kufi) savjetovao bi čovjeka koji želi udati jetimku da dobro gleda za koga je udaje i govorio bi: ”Ako je rafidija (zagriženi šiija), ne udaji je, ako bude konzumirao nebiz (vrsta opojnog pića), ne udaji je.” (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/185. Ovo, također, spominju: imam Hatib u ”Tarihu Bagdad”, 8/189-190, Mizzi u ”Tehzibul-kemal”, 2/234, i Zehebi u ”Sijeru ealamun-nubela”, 9/27.)

Kadija Hafs bi poslao čovjeka da provjeri da li prosac konzumira alkohol i da li pri sebi ima šiitskih ubjeđenja. Ako bi bio čist od toga, pristupio bi sklapanju bračne veze. (Vekia u Ahbarul-kudah, 3/187-188.)

Imam Ahmed zabranjivao je brak sa haridžijom, rafidijom i kaderijom. (Vidjeti: El-Mugni, 7/30.)

Spominje imam Subki u biografiji Ebu Abdillaha El-Harisa b. Eseda el-Muhasibija da je El-Džunejd rekao: ”Kada je umro El-Harisov otac, on nije htio uzeti ništa iz njegovog silnog imetka iako je bio izuzetno siromašan, i govorio je: ‘Sljedbenici različitih vjera ne se mogu međusobno nasljeđivati’, a njegov otac bio je rafidija.” Ebu Alij b. Hajran el-Fekih govorio je: ”Vidio sam El-Harisa u mjestu Babut-Tâk kako nasred puta drži svoga oca dok su ljudi okupljeni oko njih, a on govori: ‘Moja majka, razvedi je, jer ti si sljedbenik jedne, a ona druge vjere.”’ (Vidjeti: Tabekatuš-šafiijjel-kubra, 2/277.)

Ibn Ebi Musa el-Hanbeli kaže: “Rafidije koje vrijeđaju ispravne prethodnike nisu dostojni za brak niti se smije s njima sklapati bračna veza.” (Vidjeti: Es-Sarimul-meslul, str. 541, od šejhul-islama Ibn Tejmijje)
 
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: ”Nije nikome dozvoljeno da svoju štićenicu uda za rafidiju ili za onoga ko je ostavio namaz.” Na drugom mjestu kaže: ”Ne treba musliman udati svoju štićenicu za rafidiju.” (Vidjeti: Medžmu’ul-fetava, 32/61.)

Siddik Hasan Han, nakon što je spominjao gnusno vrijeđanje ashaba i njihovo proglašavanje nevjernicima od strane rafidija, rekao je: ”Kur’an i hadis jasno ukazuju na nevjerstvo ovih ljudi (tj. rafidija) i potrebno je prema njima sprovoditi sve propise koji te tiču nevjernika (tj. otpadnika): ne stupati s njima u bračnu vezu, ne boriti se s njima protiv drugih, odgovarati na njihove zablude, smatrati da nisu pripadnici islama i tretirati ih najgorim bićima na zemlji.” (Vidjeti: Ed-Dinul-halis, 3/278.)

Savremeni kolegij za islamska pitanja upitan je o braku sa rafidijama koji mole Aliju, Hasana i Husejina mimo Uzvišenog Allaha, i odgovor je glasio: “Nama nije dozvoljeno udavati muslimanke za njih, niti se ženiti od njih, niti nam je dozvoljeno jesti meso koje zakolju.” (Vidjeti: Fetaval-ledžnetid-daime, 2/373) A Allah najbolje zna.