Dawa

Princip mudrosti pri pozivanju drugih u islam

1.3kviews
Preveo: Mr. Emir Demir
Jedna od veoma važnih stvari jeste i pitanje mudrosti u pozivu ka Allahu, s posebnim akcentom na omladinu islamskog buđenja. Kako li je mudrost samo teška onima koji je nemaju! Poziv kao Allahu mora biti protkan mudrošću, lijepim govorom, zatim raspravom na najljepši način sa onima koji su pravedni. Nakon toga se na primjeran način uzvraća nepravedniku. Dakle, četiri su stepena u načinu pozivanja u vjeru, o kojima govori i Allah, dž.š.: ”I na putu svog Gospodara mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima se na najljepši način raspravljaj” (En-Nahl, 125), zatim: ”I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način – ne sa onima među njima koji su nepravedni” (El-Ankebut, 46).
 
Mudrost označava usavršavanje određene stvari ili postupka na način da se one stave na svoja odgovarajuća mjesta. Mudrost nije u tome da od ljudi zahtijevaš da preko noći promijene stanje u kojem se nalaze, te da za vrlo kratak vremenski period postanu onakvi kakvi su bili ashabi. Pozivalac koji postupa na takav način lahkomislen je i naivan, jer Allahova, dž.š., mudrost to ne prihvata, a na to ukazuje i činjenica da su Muhammedu, Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, Knjiga i šerijat objavljivani postepeno, kako bi ih ljudi lakše prihvatili.
 
Namaz je propisan na Miradžu tri godine prije Hidžre, a po nekima i godinu i po, ili pet godina, shodno poznatom razilaženju među učenjacima. I pored toga, namaz tada nije propisan onakvim kakav je danas. Prvo što je propisano bila su dva rekata podne-namaza, ikindije, jacije i sabaha. Akšam je imao tri rekata, jer je to dnevni vitr. Poslije Hidžre i nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u Mekki proveo trinaest godina, broj namaskih rekata koji se obavljaju u mjestu boravka je povećan, tako da su dobili četiri rekata podne, ikindije i jacije. Sabah-namaz ostao je isti, jer se na njemu duže uči, a akšam je ostao tri rekata, jer je on, kako smo već spomenuli, dnevni vitr.
 
Zekat je propisan druge godine po Hidžri, ili u Mekki, ali visina davanja zekata nije bila definirana i strogo propisana, pa ni Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije naređivao ubiranje zekata sve do devete godine po Hidžri. Tako je propis zekata prošao kroz tri razvojne etape:
a) Prva etapa u Mekki: ”I podajte na dan žetve i berbe ono na što drugi pravo imaju” (El-En’am, 141). Ovdje nije naglašena obaveznost, niti iznos davanja zekata, nego je stvar prepuštena procjeni ljudi koji su davali milostinju.
b) Druga etapa, 2. godine po Hidžri kada je pojašnjen iznos (nisab) i ostali uvjeti za davanje zekata.
c) Treća etapa, 9. godine po Hidžri. U ovoj fazi Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je slati ubirače zekata vlasnicima stoke i plodova kako bi ga preuzeli.
Zato razmisli i sagledaj kako se pazilo na stanja ljudi u propisivanju Allahovih zakona, a On je najbolji i najmudriji Zakonodavac.
 
Kada je u pitanju post, poznato nam je da je i u njegovom propisivanju postojala postupnost. Prvo što je Allah propisao bilo je da čovjek ima pravo birati između posta i hranjenja drugih ljudi, tj. siromaha, a potom je post propisan kao stroga obaveza svakog vjernika, pa je hranjenje drugih, umjesto posta, ostao propis onima koji ne mogu kontinuirano postiti.
 
Mudrost, dakle, ne prihvata da se svijet može promijeniti za jednu noć. Svome bratu koga pozivaš ka Allahu, priđi polahko, imajući na umu ono što on u datom trenutku nosi od istine i postepeno radi sa njim, sve dok ga ne iščupaš iz laži. Prema ljudima se ne smiješ istovjetno odnositi, jer je velika razlika između neznalice i onoga koji se inati. Evo nekoliko primjera:
 
Kao prvi primjer navodim stav Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema beduinu koji se pomokrio u džamiji. Od Enesa b. Malika, r.a., prenosi se da je rekao: ”Dok smo bili u džamiji sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, došao je neki beduin i mokrio u džamiji. Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, povikaše: ‘Uh, uh!’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Nemojte ga prekidati, ostavite ga’, pa su ga pustili dok nije završio. Potom ga Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pozva i reče mu: ‘U ovim džamijama nije ispravno mokriti, niti nanositi prljavštinu, već one služe samo za spominjanje Allaha, namaz i učenje Kur’ana.’ Potom je naredio nekom od prisutnih da donese kofu vode i prolije je po mokraći.” (Muslim, br. 285. Knjiga o čistoći, Poglavlje 30.)
 
Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, stao je da obavi namaz i mi sa njim. Za vrijeme namaza jedan beduin reče: ‘Allahu, smiluj se meni i Muhammedu, i nemoj se smilovati nikome osim nas.’ Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa namazom, rekao je beduinu: ‘Ograničio si nešto što je obilno’, misleći na Allahovu milost.” (Buhari, br. 6010, Fethul-Bari, 10/452, Kitabul-edeb, Poglavlje 27.)
 
Ebu Hurejre, r.a., prenosi sljedeće: ”Neki beduin ušao je u mesdžid, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tu je sjedio. Ovaj beduin je klanjao dva rekata, a potom je rekao: ‘Allahu, smiluj se meni i Muhammedu i nemoj se smilovati nikome osim nas.’ Allahov Poslanik okrenuo se prema njemu i rekao: ‘Ograničio si ono što je široko.’ Nedugo zatim, beduin se pomokri u džamiji, a ljudi pohitaše ka njemu. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče im: ‘Polijte po tome kofu vode. Poslani ste da budete oni koji olakšavaju, a ne oni koji otežavaju.”’ (Bilježi Et-Tirmizi, br. 148, Knjiga o taharetu, Poglavlje 112. Et-Tirmizi kaže: ”Ovaj hadis je hasen-sahih. Također, bilježi ga i Ahmed u Musnedu prema poretku Ahmeda Šakira, br. 7254. Ahmed Šakir kaže: ”Lanac prenosilaca je ispravan.“)U drugoj verziji stoji: ”Beduin je nakon podučavanja o propisima vjere rekao: ‘Kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao k meni, postao mi je draži od oca i majke, jer me nije izgrdio, prekorio niti udario.”’ (Ovaj dodatak je kod Ahmeda u Musnedu prema poretku Ahmeda Šakira, br. 10540. Ahmed Šakir kaže da je lanac prenosilaca ispravan)
Nakon pojašnjenja ovih predaja, razmislite o mudrosti koju je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, primijenio u ovoj situaciji.
 
Kada bi se danas desila slična situacija u nekom mesdžidu, svi bi zajedno skočili i rekli: ”Zar se ne stidiš, boj se Allaha!” itd. Međutim, ovakav postupak je pogrešan.
Uvjereni smo da se vjerniku u Allaha i Sudnji dan nikako ne može desiti da se pomokri u mesdžidu osim iz neznanja, ali i to neznanje ima svoje okolnosti. Bez sumnje, spomenuti beduin bio je neznalica, jer je došao iz pustinje i nije znao kako se treba ponašati u džamiji. Ali, putem mudrosti naučio je i saznao obaveze i prava prema džamijama. Da je ovaj beduin prekinuo mokrenje kada su ga ashabi počeli koriti, kakve bi posljedice bile:
1. Naglo zaustavljanje mokrenja, što bi mu možda uzrokovalo zdravstvene probleme.
2. Zaprljanje odjeće, otkrivanje stidnog mjesta, uz vjerovatnoću većeg prljanja mesdžida.
Zato se pozivalac ka Allahu, u svojoj aktivnosti na polju da’ve, treba ugledati na način ispoljavanja mudrosti i strpljivosti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Drugi primjer govori o događaju čiji su akteri bili Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Muavija b. El-Hakem es-Sulemijj, r.a.
 
Od Muavije b. El-Hakema es-Sulemija, r.a., prenosi se da je rekao: ”Dok sam klanjao sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, neki čovjek je kihnuo. Rekao sam: ‘Allah ti se smilovao’, a ljudi su me počeli šamarati svojim pogledima. Upitah glasno: ‘Zašto me gledate?’ Tada su počeli udarati rukama po stegnima i vidio sam da me žele ušutkati, pa sam ušutio. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio sa namazom, a tako mi Allaha, nikada ni prije ni poslije toga nisam vidio boljeg i ljepšeg učitelja od njega, nije mi se obratio na grub način, niti me udario, niti me izgrdio, već je rekao: ‘U namazu nije ispravno govoriti ništa od uobičajenog govora ljudi, već je namaz slavljenje i veličanje Allaha i učenje Kur’ana.”’ (Muslim, br. 537, Poglavlje o džamijama i mjestima na kojima se klanja.)
Fikhski propis koji se može uzeti iz ovog hadisa je: Ukoliko čovjek progovori u namazu iz neznanja ili zaborava, namaz mu je ispravan.
 
Naprimjer: Ako čovjek klanja, pa mu u toku namaza dođe drugi čovjek i upita ga: ”Gdje je ključ od kuće, želim da izađem?”, pa mu ovaj iz zaborava odgovori gdje se ključ nalazi, da li mu je namaz pokvaren ili ne?
Ukoliko je to bilo iz zaborava, namaz mu je ispravan, jer Uzvišeni Allah kaže: ”Gospodaru naš, ne kazni nas ako zaboravimo ili nehotice učinimo” (El-Bekare, 286).
 
Navedeni primjeri sadrže dvije osnovne pouke, a to su:
1. Sa osobom koja ne zna, treba postupati blago, jer neznalica za svoje propuste u ponašanju ima opravdanje, a to je neznanje. Kada se neznalica poduči, on postane zadovoljan i smiren, što nije slučaj sa osobom koja se inati i oholi.
2. Kada se čovjek isprlja nečistoćom, nastojat će što prije otkloniti nečistoću, jer se može desiti da na nju zaboravi, te da kasnije klanja zaprljane odjeće ili na onečišćenom mjestu. Upravo tako je postupio i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredivši jednom od prisutnih ashaba da vodom otkloni nečistoću u mesdžidu, i s tim nije odugovlačio.
 
Sličan ovome je i slučaj kada je Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, koji je bio izrazito samilostan i blag, doneseno dijete i stavljeno u njegovo naručje, nakon čega se ono pomokrilo u njegovo krilo. On je odmah zatražio da mu neko od prisutnih donese vodu, pa ju je polio po mokraći.” (Buhari od Aiše, r.a., br. 222, Fethul-Bari, 1/389, Knijiga o abdestu, Poglavlje 59. )I ovo ide u prilog onome što smo već rekli, tj. da je muslimanu obaveza što prije očistiti eventualnu nečistoću koju ima na sebi.
 Kao treći primjer navodim Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, stav prema čovjeku koji je nosio zlatni prsten.
 
Od Abdullaha b. Abbasa, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vidio zlatni prsten na ruci nekog čovjeka, pa ga je skinuo i bacio, a zatim rekao: ”Neko od vas uzima žeravicu vatre i stavlja je na svoju ruku.” Nakon što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, otišao, ljudi koji su prisustvovali ovom događaju rekoše tom čovjeku: ”Uzmi prsten i njime se okoristi”, a on im odgovori: ”Tako mi Allaha, neću ga uzeti nakon što ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bacio.” (Muslim, br. 3090, Knjiga o odjeći, Poglavlje 11.)
Pogledajmo kako se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, odnosio prema onome ko čini grijeh. Postoje bitne razlike između ove priče i priče o beduinu, te priče Muavije b. El-Hakema.
 
U zadnjoj priči osjetna je doza grubosti u postupku Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, prema čovjeku sa zlatnim prstenom, jer ga je skinuo i bacio, te zaprijetio čovjeku upoređujući ono što je on stavio na svoju ruku sa žeravicom. Dakle, svaku situaciju prati odgovarajuća retorika.
 
Četvrti primjer opisuje Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, odnos prema Beririnoj porodici. Od Urvea se prenosi da ga je Aiša, r.a., obavijestila: ”Berira je došla tražeći od nje pomoć za otkup iz ropstva, a već od dogovorenog otkupa nije ništa otplatila. Aiša joj je rekla: ‘Vrati se svojoj porodici, pa ako žele da ja plaćam tvoj otkup, ja ću to i učiniti ali pod uvjetom da nakon što te oslobodim, ja naslijedim tvoju imovinu.’ Potom je to spomenula Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem (u drugoj verziji spominje se da je to Allahov Poslanik direktno čuo), a on joj je rekao: ‘Uzmi je, oslobodi i uvjetuj im da tebi pripadne njena imovina nakon što je oslobodiš, jer imovina roba i pripada onome ko ga oslobodi.’ Aiša je rekla: ‘Potom je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ustao među ljudima, zahvalio Allahu spominjući Njegove lijepe osobine, pa rekao: ‘Šta je to ljudima pa postavljaju uvjete kojih nema u Allahovoj Knjizi!? Koji god uvjet ne postoji u Allahovoj Knjizi, on je ništavan, pa makar ih bilo i stotinu. Allahova presuda je najpreča i Allahov uvjet je najpovjerljiviji. Imovina roba pripada onome ko ga je oslobodio.”’ (Buhari, br. 2563, Fethul-Bari, 5/190, Knjiga o otpuštanju roba otpisom, Poglavlje 9. Bilježi ga također i Muslim, br. 1504, Knjiga o otpuštanju robova, Poglavlje 2.)
 
U ovom primjeru, akcenat se stavlja na mudrost u izboru riječi prilikom obraćanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, skupini ljudi. On kaže: ”Šta je to ljudima?”, što ukazuje na mogućnost da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ovim izrazom želio prikriti njihov propust i grešku, kao i mogućnost da ih je želio teže prekoriti, iako je prva mogućnost daleko izraženija. Poslanik, ipak, nije poimenice navodio ljude prilikom ovog javnog obraćanja, niti je govorio o njihovom grijehu, ne želeći ih na taj način obrukati pred ljudima, što u konačnici i nije bio cilj.
Iz ovog hadisa izvlači se još jedna korisna poruka, a ona se odnosi na riječi: ”Postavljaju uvjete kojih nema u Allahovoj Knjizi, a koji god uvjet ne postoji u Allahovoj Knjizi, on je neispravan, makar ih bilo stotinu.” Dakle, bilo koji uvjet kojeg nema u Allahovoj Knjizi i u sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neispravan je i kao takav se odbija od onoga ko ga je postavio.
Kako onda posmatrati zakone koji nisu u skladu sa šerijatom?
Da li su oni ispravni ili ne?
Da, oni su svakako neispravni, bez obzira na to ko ih je postavio, i dužnost ih je odbaciti i nije dozvoljeno nikome da ih se pridržava.
 
Svaki uvjet kojeg nema u Allahovoj Knjizi neispravan je, makar ih bilo stotinu. Allahova presuda je najvažnija, tj. ono što je Allah odredio šerijatom, važnije je od ostalih zakona, kao što kaže Uzvišeni: ”Pa da li je onda dostojniji da se poštiva onaj koji na pravi put upućuje, ili onaj koji ni sam nije na pravom putu, osim ako ga drugi na pravi put ne uputi. Šta vam je, kako rasuđujete?” (Junus, 35).
Zar u kazivanju o ovom događaju nema određene doze žestine?
 
Ima učenjaka koji smatraju da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, prethodno već ustanovio da imovina roba pripada onome ko ga oslobodi, pa je njihovo postavljanje uvjeta djelimično označavalo suprotstavljanje već ustanovljenom propisu, pa je to bio razlog Vjerovjesnikovog obraćanja ljudima bez blagosti.
Peti primjer govori o stavu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prema čovjeku koji je spolno općio sa svojom ženom u toku posta mjeseca ramazana.
 
Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je rekao: ”Dok smo sjedili sa Vjerovjesnikom, sallallahu alejhi ve sellem, došao mu je neki čovjek i rekao: ‘Allahov Poslaniče, propao sam!’ Poslanik ga je upitao: ‘A šta ti je?’ , a on odgovori: ‘Spolno sam općio sa svojom ženom dok sam postio.’ Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu na to reče: ‘Da li imaš roba da ga oslobodiš?’ ‘Ne’, odgovori. Poslanik upita: ‘Možeš li uzastopno postiti dva mjeseca?’ ‘Ne’, opet odgovori on. Poslanik upita: ‘Da li možeš nahraniti šezdeset siromaha?’ ‘Ne’, opet odgovori on. Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, razmišljao je izvjesno vrijeme, pa mu je u međuvremenu neko donio košaricu sa hurmama. Upitao je: ‘Gdje je onaj što je pitao?’ ‘Evo me’, odgovori on. Poslanik mu pruži košaricu i reče: ‘Uzmi ovo i podijeli kao sadaku.’ Čovjek reče: ‘Nekome ko je od mene siromašniji, Allahov Poslaniče? Tako mi Allaha, između ova dva kamenjara (među kojima se nalazi Medina) nema siromašnijih ukućana od mojih.’ Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nasmijao se tako da su mu se ukazali zubi, a potom je rekao: ‘Nahrani time svoju porodicu.”’  (Buhari, br. 1936; Fethul-Bari, 4/193, Knjiga o postu, Poglavlje 30. Bilježi ga i Muslim, br. 1111, Knjiga o postu, Poglavlje 14. )
 
Pogledaj u ovaj čudesni rasplet za čovjeka koji je došao u strahu sa riječima: ”Propao sam”, a potom otišao noseći hurme, još sretan i zadovoljan vjerom islamom kao i olakšanjem koje mu je pružio prvi daija i pozivač Allahu, neka je na njega Allahov mir i blagoslov. Vraćamo se na pitanje koje želim ovdje posebno obrazložiti.
Tako mi Allaha, ja sam jako sretan kada vidim ljubomorno čuvanje vjere od strane naše omladine i onih koji ulažu trud na polju otklanjanja zla, prezentiranja istine i potvrde dobra. Međutim, tako mi Allaha, od srca želim da ova omladina koristi mudrost u svojim postupcima. Iako rezultati nekada zakasne, na kraju ipak budu pozitivni. Onaj kod koga u srcu usplamti vatra ljubomore, pa se usudi učiniti ono što nije u skladu sa mudrošću, nema sumnje da će mu to donijeti kratkotrajnu radost, ali će iza toga doći velika šteta. Kada odgodi izvjesni korak, u korist postupnosti i taktičnosti, te bude razmišljao na koji način će ući i izaći iz određenog postupka, sigurno da će iz toga proizaći veliko dobro i da će biti sačuvan od posljedica koje su negativne za njega i njemu slične. Upotreba mudrosti u pozivu ka Allahu, otklanjanju onoga što je loše, iznošenju istine i naređivanju da se čini dobro jeste ono što šerijat zahtijeva i želi. Stoga, dragi brate, nemoj sprovoditi šerijat prema svome nahođenju, već prema onome kako to nalaže tvoj Gospodar i Zaštitnik: ”I na putu svoga Gospodara mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima se na najljepši način raspravljaj” (En-Nahl, 125).
 
Ljubomora prema Allahovoj vjeri nesumnjivo je bolja od mrtvila srca, ali je mudrost bolja od svega toga. Mrtvilo srca označava stanje kada čovjek ne osjeća tjeskobu zbog činjenja loših djela, niti se žalosti zbog toga što ne čini dobro. Ovo je, tako mi Allaha, veliko zlo. Također, ovo nije odlika islamskog ummeta, jer on naređuje dobro, odvraća od zla i poziva ka Allahu, međutim, ako se prilikom svega toga ne bude primjenjivala mudrost, to opet ispadne zlo. Upotreba mudrosti, uz živo srce i nastojanje da istina pobijedi, polučit će dobro.
Zato pozivam našu omladinu, one koji ljubomorno čuvaju vjeru, da se drže mudrosti u svom pozivu ka Allahu i da se na nju posebno koncentriraju.
 
Ne savjetujem omladini pasivnost, niti ih pozivam da ljude ostave u grijesima i nepokornosti, već kažem: Negirajte zlo, podržite dobro i pozivajte ka Allahu onako kako možete, danju i noću. Podsjećam vas na riječi Uzvišenog: ”O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite” (Ali Imran, 200).
 
U svemu tome, na prvom mjestu, savjetujem im korištenje mudrosti, postupnost u sprovođenju onoga što žele, te sagledavanje svakog problema s njegove prave strane.
 
Ako pretpostavimo da smo u određenom društvu vidjeli nešto loše, da li treba da to zlo i nevaljalštinu nasilu otklonimo i da se onima koji to zlo čine obratimo na grub i žestok način, ili je pak prikladnije da im se obratimo blago i brižno i da ih zamolimo da se toga prođu? Ukoliko nas ipak ne poslušaju, onda taj problem treba proslijediti do ljudi koji će to prenijeti odgovornima u vlasti. Nema sumnje da je postupnost najvažnija, kao i upotreba blagosti i brižnosti. Na takav način skidamo i odgovornost sa sebe, jer Allah Uzvišeni kaže: ”Bojte se Allaha koliko možete” (Et-Tegabun, 16).
 
Ukoliko, pak, ovoj lošoj pojavi u društvu priđemo na način potpuno suprotan blagosti, u većini slučajeva ostvarit ćemo kontraefekat, cilj neće biti postignut, a možda takav postupak nanese štetu cjelokupnom da’vetskom angažmanu.
 
Zato vas podstičem i upućujem vam ove riječi i savjete za koje ću kod Allaha biti pitan. U narodu postoji jedna izreka, koja glasi: ”Iskustvo iskusnog više će ti pomoći od ljekara”. To znači da onaj koji je određenu stvar već prošao i lično je iskusio na svojoj koži, on je o njoj znaniji i više upoznat od drugih koji nisu imali slično iskustvo, pa će i tebe o njoj obavijestiti i prenijeti ti svoje iskustvo. Međutim, ponekad će doktor koji nema mnogo iskustva s određenim problemom, propisati nekome lijek koji će mu možda koristiti, a možda i neće.

Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, (Četvrto pravilo: MUDROST)
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz

Nastaviti će se…