ISTAKNUTOPredstavljamo knjigu

Prikaz knjige “Olakšani komentar Kur’ana”, Ibn Džuzejja el-Endelusija

792pregledi

Priredio: Mithad Ćeman

Kao što ishrana utiče na naše tijelo tako čitanje utiče na naš um. Zdrava i redovna ishrana preventiva je bolestima tijela a ispravna i redovna literatura preventiva je bolesnih misli i stavova. O ovome je posebno važno voditi računa u vremenu brze i nezdrave hrane i u vremenu površne i neispravne literature.

U više navrata sam dobio pitanje vezano za tefsir pod nazivom Olakšani komentar Kur’ana kojeg je napisao Muhammed b. Džuzejj el-Kelbi a koji je nastao u Evropi, konkretno u muslimanskoj Endeluziji, a čiji autor je umro 741. h.g./1340., tj. 222 godine prije dolaska islama u Bosnu. Zbog tih pitanja i zbog dostupnosti ovog tefsira po jako povoljnoj cijeni odlučio sam da napišem par redaka o svojim zapažanjima do kojih sam tokom čitanja došao.

U želji da budem decizan dat ću kratak osvrt na tri aspekta ovog tefsira:

– fikhski pravac autora i koja fikhska mišljenja nalazimo u djelu,

– tesavvufsko znanje Ibn Džuzejja, rhm.,

– kao i njegov pravac u vjerovanju i način pojašnjenja ajeta o Allahovim svojstvima i atributima.

Pravac u fikhu

Pravo je uživanje čitati fikska pitanja Ibn Džuzejja, rhm, mada čitaoc ovog tefsira treba imati na umu da je autor pripadnik malikijske pravne škole. Ta pripadnost ga nije otjerala u fanatizam niti isključivost prema drugim mišljenjima – što nam daje dodatni užitak pri čitanju i daje nam širu sliku u šerijatsko pravo i širi uvid u pravna mišljenja.

Često kod ajeta koji govore o propisima spominje samo mišljenje imam-i Malika, nerijetko uz njegovo mišljenje navodi i mišljenja drugih pravnika, najčešće imam-i Šafije, nešto rjeđe mišljenje imam-i Ebu Hanife, a u svega par navrata mišljenje imam-i Ahmeda, prvi put ga spomenuvši tek na 373. stranici – prije toga nalazimo da je ostale imame spomenuo na desetine mjesta. Mišljenje imam-i Ahmeda kroz cijelu knjigu spominje na svega 6 mjesta. Veće je čudo što ga je i toliko spomenuo nego da ga je izostavio jer je ulema Endelusa imam-i Ahmeda smatrala muhaddisom tako da ga nisu pominjali kod fikhskog razilaženja.

Nekada poslije navoda različitih mišljenja naglašava i kaže: “Ali o ovome ima prostora za diskusiju.” (str. 314., tom I)

Prvi spomen imam-i Malika jeste u poglavlju o isti‘azi, gdje u 4. tačci pojašnjava učenje e‘uze u namazu i navodi da imam-i Malik ima mišljenje da se e‘uza ne uči u namazu. Navodi mišljenja imam-i Šafije i imam-i Ebu Hanife i dokaze obojice a zatim zaključuje: “Ovaj ajet odnosi se na učenje Kur’ana u namazu i svim drugim prilikama.” (str. 144., tom I), na taj način, prvo fiksko pitanje koje srećemo u tefsiru, autor odstupa od mišljenja pravne škole kojoj pripada i preferira mišljenje neke druge pravne škole.

Takođe kod tefsira 73. ajeta sure El-Bekara, pošto je naveo mišljenje svoje pravne škole, kaže: “…što je slabo mišljenje…” (str. 214., tom I)

Daje prijednost slijeđenju dokaza nad slijeđenju mezheba što je pokazatelj kako njegove učenosti tako i njegovog poštovanja Kur’ana i sunneta. Iz ovog razloga savjetujem studente i ljubitelje islamskih nauka da čitaju ovakve knjige koje u sebi pored znanja sadrže i odgoj.

Poznavanje tesavvufa

U biografiji autora možemo naći da je bio poznavaoc tesavvufa. Osvjedočenje ove tvrdnje nalazimo kod govora o mekamima (duhovnim stepenima), o stepenima posebno posebnih ljudi, stepenima zakira, o tevhidu posebnih ljudi koji “se posvjedočuje putem otkrovenja (mukašefa)”, o mekamu’l-fena – “u značenju odsustva ili iščeznuća od stvorenja i od samoga sebe te odsustva od Njegovog tevhida, tj. čovjek se udalji od njega zato što je cijelim bićem zaokupljen viđenjem Uzvišenog Allaha (mušabeha)”…

Njegovo poznavanje tesavvufa ne znači nužno da je bio sufija a pogotovo jer nalazimo da o njima govori u trećem licu i osporava njihovo mišljenje: “Pogotovo sufije u tefsiru ovih riječi navode specifična značenja, ali nema dokaza za značenjsku specifikaciju.” (str. 261., tom I)

Takođe, ono što nas sprečava da autora smatramo sufijom jeste i sam pristup Kur’anu, tj. stil tefsira, za kojeg ne možemo reći da je ezoterično tumačenje – što je svakako glavni stil tefsira kod sufija.

Pravac u vjerovanju

Na veoma puno mjesta nalazimo da autor sebe smatra ehl-i sunnetom. Da je to zaista tako nalazimo kod sljedećih vjerskih načela:

– Ashabi su pravovjerni i naređeno ih je slijediti

U tefsiru 13. ajeta sure El-Bekara kaže: “Kada im se kaže: ‘Vjerujte kao što vjeruju drugi ljudi!’ – ashabi Vjerovjesnika, s.a.v.s.” (str. 170., tom I)

– Džennet i Džehennem su već stvoreni

U tefsiru 24. ajeta sure El-Bekara kaže: “Ovo je dokaz da je Džehennem već stvoren, i to je stav ehl-i sunneta ve’l-džemata, za razliku od onih koji kažu da će se stvoriti na Sudnjem danu. Isto se odnosi i na Džennet.” (str. 181., tom I)

– Džennet u kojem je Adem iskušan pravi je Džennet

“To je Džennet vječnosti, kako smatra ehl-i sunnet ve’l-džema’at…” (str. 190., tom I)

– Zagovoranje (šefa’at)

“Sljedbenici Istine vjeruju u šefa’at Muhammeda, s.a.v.s., šefa’at meleka, vjerovjesnika i vjernika.” (str. 199., tom I); “U suštini, šefa’at je vid Allahove milosti prema onome za koga se čini šefa’at, a počast onome ko ga čini.” (str. 350., tom I)

– Allahovo znanje

U tefsiru 117. ajeta sure El-Bekare kaže: “Prema učenju ehl-i sunneta, Uzvišeni Allah određuje nešto u ezelu (preegzistenciji) i tada to izvršava, dok prema učenju mu’tezilija On izvršava prilikom stvaranja i nastanka nečega.” (str. 239., tom I)

– Allahovo stvaranje

“Uzvišeni Allah neprestano naređuje nepostojećim stvarima da postanu postojeće.” (str. 241., tom I)

– Iman se povećava i smanjuje

“Ispravan stav je da se iman povećava i smanjuje.” (str. 473., tom I)

– Nevjernici će vječno u Vatru a muslimani koji ustraju u griješenju u Allahovom su htijenju

“Ako su bili nevjernici, oni ostaju vječno u Vatri, prema jednoglasnome mišljenju učenjaka; a ako su bili muslimani, oni su u Allahovom htijenju, ako On hoće, kaznit će ih, a ako hoće, oprostit će im.” (str. 27., tom II); “Ovaj ajet je argument za stav ehl-i sunneta i kontraargument za stav haridžija, mu’tezilija i murdžija. Učenje ehl-i sunneta glasi da su vjernici grješnici u Allahovom htijenju: ako hoće – On će ih kazniti, a ako hoće – oprostit će im.” (str. 58., tom II)

– Allahovo htijenje

Da Allah hoće, On bi ih sve sakupio na Uputi – Ovo je argument ehl-i sunneta protiv kaderija.” (str. 254., tom II)

– Viđenje Allaha na Ahiretu

Ne dopiru do Njega pogledi – tj. na dunjaluku, a što se tiče Ahireta, istina je da će vjernici vidjeti svoga Gospodara…” (str. 292., tom II)

– Položaj vjerovjesnika

“…zato što su vjerovjesnici zaštićeni od kufra prije i poslije vjerovjesništva.” (str. 377., tom II)

– Allah je razgovarao sa Muhammedom, alejhi-s-selam

“…tačno je da je razgovarao sa našim vjerovjesnikom Muhammedom, s.a.v.s., na Miradžu.” (str. 401., tom II)

– Poslanik, alejhi-s-selam, ne poznaje gajb

Reci: ‘Ja ne mogu samom sebi ni koristiti ni štetiti, osim šta hoće Allah! A da poznajem gajb, stekao bih mnoga dobra’ – negacija poznavanja gajba (pronicanja u tajne) i navođenje dokaza za njegovo nepoznavanje.” (str. 439., tom II)

To su samo neki od navedenih stavova i rečenica koje nam ukazuju da je autor bio na stavu ehl-i sunneta. Ali, takođe nalazimo stav za koji ne možemo reći da pripada glavnom pravcu ehl-i sunneta poput tvrdnje za iman za koji kaže o 25. ajetu sure El-Bekare: “…u ovome je dokaz da se iman razlikuje od djela jer su ovdje povezani veznikom, za razliku od onoga koji kaže da je iman vjerovanje, djelo i riječ.” (str. 182., tom I)

Interesantno da kod ajetu’s-sifat (ajeta koji govore o Božijim atributima) nalazimo tri različita pristupa: nalazimo isbāt – potvrđivanje Allahovih svojstava, te’vīl – alegorijsko tumačenje Njegovih svojstava i tefvīd – tvrdnja da ajeti o svojstvima nemaju značenje. Mada, nekada je jako teško odvojiti između ova tri pravca jer skoro pa u jednoj rečenici možemo naići na više njih.

Isbāt – potvrđivanje Allahovih svojstava:

Kroz tefsir možemo naći izraze poput: Allahova Ruka (str. 270., tom I), Allahove Ruke, Lice Allahovo (str. 365., tom I)…

Nalazimo i potvrdu Allahovog uzdignuća. U tefsiru 55. ajeta sute Alu Imran kaže: “…i uzdignuti te k Sebi – tj. na Nebo.” (str. 414., tom I); u tefsiru 158. ajeta sure En-Nisa’ kaže: “…već ga je Allah uzdigao k Sebi. – tj. na nebo.” (str. 129., tom II)

“…a zatim je istivā učinio nad Aršom. – (istevā ‘ale’l-arš) – Neki učenjaci ovo tumače u doslovnom smislu kao što je Ibn Ebi Zejd i dr.; drugi tumače u značenju namjere (kasd), tj. u značenju: a zatim se usmjerio prema Aršu, kao u ajetu: zatim se usmjerio prema nebu (el-Bekare, 29), ali, da se misli na to značenje, onda bi Uzvišeni rekao: istivā ile’l-arš, (a ne: ‘ale’l-arš). … Istina je sljedeća: vjerujemo u to bez pitanja kako (min gajri tekjif), jer je sigurnost u prepuštanju značenja u vezi s time Uzvišenom Allahu. Imam-i Malik b. Enes bio je o tome upitan pa je odgovrio: ‘Istivā je nešto poznato, kako on biva je nepoznato, a pitanje o tome je novotarija!’ Slične riječi prenose se od Ebu Hanife, Dža’afera es-Sadika i Hasana el-Basrija.” (str. 359., tom II)

Potvrđuje Allahovo Biće, pa u 19. ajetu sure El-En’am kaže: “…u ovim riječima je dokaz da se za Allaha može kazati da je On Nešto, ali On nije ničemu sličan.” (str. 245., tom II)

Te’vīl – alegorijsko tumačenje:

“…zatim se usmjerio prema nebu – tj. upravio Svoju moć…” (str. 185., tom I); “Njegov KursKurs je veliko tijelo ispod Arša, veće od nebesa i Zemlje, a manje od Arša. Veli se kurs je: Allahovo znanje, kao i: Allahova vlast.” (str. 351., tom I)

Tefvīd – negiranje značenja:

“…riječ vedžhun je mutešabih (nejasna) riječ.” (str. 137., tom I); 115. ajet sure El-Bekare: “Sintagma vedžhullah (dosl. Allahovo Lice) znači: Allahovo zadovoljstvo, kao u ajetu: ibtiga’i vedžhillahzarad Allahovog zadovoljstva (el-Bekara, 272). Veli se da znači: pravac prema kojem se okreće. Što se tiče ajeta: Sve će, osim Njega, propasti! (illa vedžhuh) (el-Kasas, 88) i: Sve što je na Zemlji prolazno je, / ostaje samo Gospodar tvoj (vedžhu rabbike) (er-Rahman, 26-27), oni su mutešabih (nejasni) ajeti koje prihvatamo bez pitanja kako, a znanje o njima prepuštamo Uzvišenom Allahu. Muslimanski teolozi (usulijjun) kažu da je riječ vedžh (dosl. lice) izraz za bit ili egzistenciju. Neki su rekli da je to esencijalni atribut za sluh.” (str. 239., tom I); “Kod selef-i saliha (dobrih prethodnika) ovaj ajet spada u grupu mutešabih ajeta (ajeta čije je značenje nejasno) u kojeg je dužnost vjerovati bez pitanja kako.” (str. 307., tom I)

Dodatno zapažanje

U predmetnom tefsiru se može uočiti poseban odnos prema dvije stvari:

1. Pretjerana tvrdnja o prisustvu figurativnog značenja, metafore i alegorije u Kur’anu. Samo u prvom tomu nalazimo na preko 20 mjesta tvrdnju da je riječ o prenesenom značenju.

Ništa u Kur’anu nije metafora, barem ne na način kako to definišu jezički stilisti, već je svaki pojam stvarnog značenja, na sebi adekvatan način.

2. U tefsiru se primijeti otvoren i jasan odnos prema džihadu. Autor u samom uvodu navodi da je 114 ajeta, koji se nalaze kroz pedeset i četiri sure, derogirano riječima Uzvišenog: “…ubijajte mnogobošce…” (Et-Tevba, 5); “Propisuje vam se borba…” (El-Bekara, 216)

Do ovih zaključaka je došao, po njima živio i tako je i preselio i to ostvarivši šehadet, ako Bog da, u Bitci kod Tarife, u 47. godini svoga života.

Uzvišeni Allah počastio ga je da služi Kur’anu, da ga proučava i njemu druge podučava (str. 31., tom I), a nas je počastio da ovaj tefsir bude sačuvan, preveden i nama na čitanje ponuđen.

Zato želim da se zahvalim izdavačkoj kući Libris na ovom izdavačkom poduhvatu ali i na niskoj cijeni koju su ostvarili i cijelo vrijeme držali. Želim da se zahvalim i prevodiocima ovog obimnog djela, koje sadrži 6 tomova sa skoro 3.000 stranica, doc. dr. Almiru Fatiću i hfz. Nedžadu Ćemanu. Pored prevodilačkog umijeća ovo djelo je zbog svoga obima zahtjevalo i posjedovanje hrabrosti ali i strpljivosti.

X