Aktuelno

Preuzimanje vijesti u svijetu tehnologije

302pregledi
Preveo i prilagodio: Smajlović Osman – ASUQ (Asocijacija studenata Ummul-Qura, Mekka)

Da li temeljne vrijednosti islama “padaju u vodu” u svijetu velikih tehnoloških ostvarenja ili one važe za svako vrijeme i prostor i objavljene su u takvom obliku da odgovore svakome novonastalom izazovu? Jedna od tih temeljnih vrijednosti je – prihvatanje i provjera vijesti i njenih prenosilaca: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (Hudžurat, 6).

Nema sumnje da islam, kao vjera sa kojom je Allah i njenom Knjigom zapečatio objavu i nebeske knjige, sadrži u sebi temeljne vrijednosti koje joj omogućavaju da izvrši ovu plemenitu i uzvišenu misiju i kako bi se odazvala svim novonastalim vremenskim i prostornim izazovima i promjenama: “Mi smo te poslali svima ljudima da radosne vijesti donosiš i da opominješ, ali većina ljudi ne zna.” (Seba, 28.)

Meðutim, da li se mi kao muslimani pridržavamo ove temeljne vrijednosti? Odgovor prepuštam svakome pojedinačno.


Zašto ova tema?

Zato što se gubimo u svijetu tehnologije i savremenih dostignuća gdje nam se u jednom danu servira na hiljade novih informacija. Ne bi to bio toliko veliki problem da se odreðeni broj tih informacija ne tiče naše vjere i povrh svega odnosa izmeðu daija, koji tumače vjeru, i onih koji to pokušavaju prakticirati u svojim životima, ili samih daija ili samih onih koji prihvataju vijesti. Tako se čuje: ”Taj i taj daija izdao je ovakvu fetvu, rekao je za toga daiju to i to, moja vijest je vjerodostojnija od tvoje i slično. Naravno, vijest prenosi “ravija” pod nikom  “Džabir” koju je spomenuo forum “Ebu Davud Bosni” i koja je vjerodostojna kako ju je ocijenio administrator spomenutog foruma “Muhadis El-Bosni”, a ko se želi   raspitati za stanje prenosioca treba otići na na sljedeći link www.nove ravije.com, kao i njima slične u izvorima, prenosiocima i vjerodostojnosti “neelektronske predaje”.

Izvor problema, draga moja braćo i sestre u vjeri, jeste u glasinama i polulažima koje su odjevene u prividnu odjeću istine ili su “polusestre” lažima.

Ne želim pisati o laži i njenoj opasnosti, jer imam lijepo mišljenje o vama i jer smatram da vam je opasnost laži poznata, ako Bog da, meðutim: “Dovoljno je osobi laži da govori sve što čuje.” (Muslim, 5.)

Zapravo, želim nešto reći o laži u ime “dobrobiti da’ve”. Naime, neki pojedinci i njihovi istomišljenici pod izgovorom “dobrobiti da`ve”, namjerno ili nenamjerno, plasiraju raznorazne izmišljotine o pojedinoj braći, kako bi sami sebe uzdigli, pobijedili. Optužuju neku braću za neznanje i slaboću u vjerovanju, čak i za petokolonaštvo, iako su ubijeðeni da je dotični nevin, meðutim “dobrobit da`ve” zahtijeva takav “manevar”. Tako vam Allaha, kako da uspije ta ista da’va čiji je elemenat laž u ime “dobrobiti da’ve”?!

Oni koji se kriju iza ”dobrobiti da’ve” uzimaju rečenice iz njihovog konteksta, te tako spominju samo neke činjenice, a skrivaju ostale koje su krucijalne za ispravno razumijevanje nekog teksta ili vijesti, što dovodi do toga da prenosilac vijesti daje nepotpunu sliku o odreðenoj tematici ili izdvaja od vijesti ono što se slaže sa njegovom strašću. Takoðer opasnost predstavlja i raširenost dvosmislenih izraza, i ako se takvi izrazi ne stave na mjesto definirano šerijatom, postat će slične laži, a ona osoba koja primi vijest prenesenu na ovaj način – korištenjem dvosmislenih izraza – pomislit će da je prenosilac vijesti lažljivac iako to u stvarnosti nije.

Glasine

“Glasine predstavljaju govor ili vijesti koje pojedinci izmišljaju radi ostvarivanja svojih prljavih ciljeva, a te izmišljotine ljudi meðusobno prenose sa dobrom nakanom bez raspitivanja o njihovoj ispravnosti i istinitosti.”

Glasine u većini slučajeva nisu ništa drugo osim uveličavanje neznatnih vijesti, iznošenje u obliku koji je suprotan stvarnome stanju sa ciljem širenja podijeljenosti i mržnje meðu ljudima. Ovako plasirane glasine šire se meðu ljudima poput epidemije, a ljudi u većini slučajeva – bilo zbog lošeg odgoja i odsutnosti naučnih kriterija u prihvatanju i odbacivanju vijesti, ili zbog odsutnosti pravovremenog reagovanja povjerljivih voða – postaju plodno tlo za ove glasine.

Glasine su početak razilaženja i podijeljenosti, i ne treba mnogo vremena da izazovu krvavu bitku u kojoj se upotrebljavaju “jezici”, u kojoj ginu duhovne vrijednosti i principi da bi se, ne daj Bože, na kraju upotrijebilo i pravo oružije.

Vrste glasina:

1-Iznošenje vijesti koja nema osnove.

2-Izmišljanje vijesti koja u sebi sadrže vjerodostojan dio.

3- Očita pretjeranost u prenošenju vijesti koja u sebi sadrži pojedine vjerodostojne elemente.

Na opasnost glasina podsjećaju nas i dva dogaðaja u islamskoj historiji: potvora Aiše da je učinila blud i glasina kod muhadžira u Habešiji – Etiopija, da su stanovnici Mekke primili islam.

Gdje je lijek?

 
Naravno, lijek je u islamskoj “ordinaciji”. Lijek koji je objavljen prija 14 stoljeća i čija “terapija” djeluje do današnjeg dana i do dana kada ćemo sresti svoga Gospodara. A uzima se jedanput prilikom svake provjere istinitosti vijesti. Sastojci ovoga lijeka su: provjera istinitosti vijesti, lijepo mišljenje i čistoća duše.

Provjera vijesti

 
Islamski ummet posjeduje najbolji i najefikasniji način za provjeru istinitosti vijesti, govora i slično tome, koji je uzet iz Allahove objave: “O vjernici, ako vam nekakav nepošten čovjek donese kakvu vijest, dobro je provjerite, da u neznanju nekome zlo ne učinite, pa da se zbog onoga što ste učinili pokajete.” (Hudžurat, 6.)

Allah nam je naredio da provjerimo vijesti i spomenuo je štetu koja se nadovezuje na neprovjeravanje, i onaj koji provjeri vijesti – neće se kajati. Ne treba se zadovoljiti u provjeri vijesti sa pravednošću i poštenjem prenosioca vijesti, već se mora uzeti u obzir i njegova preciznost i savršenost u prenošenju vijesti. Možda pojedinac dostigne vrhunac u bogobojaznosti i pobožnosti, meðutim neprecizan je, neoprezan i slabo pamti što čuje. Koliko pojedinaca čuje vijest a potom je pogrešno prenese, ne zbog toga što žele laži i prevare, već nisu u mogućnosti da ispravno razumiju govor, odnosno govore za ljude da su rekli nešto što nisu i pripisuju njihovom govoru ono što ne može biti – jednostavno Allah ih nije obdario lijepim razumijevanjem i opreznošću. Postoji velika razlika u mogućnosti poimanja i tumačenja odreðenih dogaðaja. Naime, kada onaj koji sluša govor, pa ga pogrešno razumije, a potom prenese svoje pogrešno razumijevanje govora, a ne doslovni govor osobe, to će bez sumnje kod ljudi izazvati veliku pometnju.

Ružno razumijevanje je rašireno meðu ljudima, kao što razumijevanje osobe biva ružnije ukoliko tako želi ili biva ružnim čak i da mu je nakana i časna. Zbog toga učenjaci usuli-fikha prave razliku izmeðu izgovorenog i onoga što se razumije iz govora dajući prednost izgovorenom nad onim što se iz njega razumije prilikom meðusobnog suprotstavljanja.

Slično tome je da osoba čuje ili čita vijest ili govor potom izdvoji neke bitne detalje, po vlastitom mišljenju, te ih prenosi ljudima, namjerno ili ne, kao da su ti detalji zapravo osnova govora i njegova suština. Zato su rekli pojedini učenjaci usuli-fikha: “Ono što govor obavezuje, nije obavezno.” Ukoliko ovome ne pridamo pažnju, doći će do preferiranja pojedinih neosnovanih vijesti, što će samo po sebi dovesti do izazivanja mržnje meðu ljudima.

Oslanjanje na okolnosti i dokaze prilikom prihvatanja ili odbacivanja vijesti je vrlo važno. Ukoliko nam je prenesena vijest od nekoga učenjaka ili daije i nije nam potvrðena istinitost vijesti ili njeno pravo značenje, neophodno je tu istu vijest uporediti sa prethodnim govorom i djelima “vlasnika vijesti”, kao i sa njegovim pravcem  i stanjem. Ukoliko je dotična vijest suprotna dobroj strani njegove biografije i govora, to će biti važna okolnost u odbacivanju vijesti. Rekao je imam Sebki: “Ukoliko osoba bude povjerljiva, odnosno osoba kojoj se potvrðuje vjerovanje i ispravnost, ne treba njen govor i izraze koje koristi u pisanju tumačiti drugačije osim onako kako je do tada bilo ustaljeno i kako odgovara njenim općepoznatim stavovima. Štaviše, ispravno tumačenje i lijepo mišljenje o takvoj osobi i njoj sličnima je stroga obaveza.” (Kaide fi Džerhi ve Te`adil, str. 93)

Prenosilac vijesti često ne razdvaja izvornu vijest od svoga ličnoga mišljenja i analize, tako da onaj koji prihvata vijest  sve to zajedno smatra viješću i nije u mogućnosti da razlikuje samu vijest od mišljenja i analiza prenosioca vijesti. A, razlika izmeðu “izvorne vijesti” i vijesti profilirane ličnim analizama uistinu je ogromna. I nema sumnje da je prakticiranje naučnog načina u izlaganju vijesti temeljni uvjet valjanosti prenošenja vijesti i poštovanja lične odgovornosti.

 Razmišljanje pojedinca i njegovi dojmovi uveliko utječu na oblikovanje vijesti i njeno prenošenje. Ponekad prenosilac vijesti obavije vijest “gustom maglom” čime sprečava objektivno informiranje onih kojima je vijest upućena. Jednu vijest moguće je prenijeti na mnogo različitih načina, i prilikom prenošenja vijesti “prenosilac” može odabrati najbolje i najčasnije termine ili najružnije i najgrublje.

Lijepo mišljenje

 
Musliman koji vodi brigu o sebi ima lijepo mišljenje o svojoj braći muslimanima i traži im opravdanja. Srce mu je ispunjeno ljubavlju, milošću i sažaljenjem prema njima. čistoća duše i odsustvo ružnih misli je uzvišeni islamski princip. Jer, kada su muslimani u pitanju, osnova je časna nakana i lijepo mišljenje, naročito ako se to tiče učenjaka i daija. Ovo pravilo je suštinski uvjet za intelektualnu časnost i metodologiju istraživanja. Stavovi i reakcije ne izgraðuju se na osnovu samih izmišljotina i slabih mišljenja, na što ukazuju Allahove riječi: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati” (Isra, 36). Zato, moj brate, kada čuješ ili pročitaš vijest prema kojoj si nepovjerljiv, pomisli o svome bratu najbolje i protumači tu vijest na najljepši mogući način. I ne daji priliku šejtanu da se poigrava sa tobom i tvojom braćom. Jer se zaista dušmani trude u “prljanju” njihovih biografija i izmišljanju optužbi: “Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ‘Ovo je očita potvora!'” (Nur, 12).

Problem nije sa teoretske strane, već sa praktične. Koliko je samo pojedinaca ”izvanrednih” u teoriji, a najvećih “propalica” u praksi?! S druge strane, kao što nije dozvoljeno imati ružno mišljenje o muslimanu, takoðer nije dozvoljeno opravdavati njegove pogreške i skrivati, i pretvarati nevaljala djela u velika “dostignuća”. Jer, to dovodi do gomilanja pogreški i do njihovog prenošenja budućim generacijama, što svakako negativno utječe na islamsko društvo. Onome ko je ispravno postupio treba na najljepši mogući način reći “odlično”, a i onome koji je pogriješio reći ”pogriješio si”, i ako ovako postupimo, korist će imati društvo u cjelini.

Čistoća duše

 
Prilikom “gužve” na poljima islamskog rada često se pojavi meðusobno natjecanje izmeðu daija, što nerijetko dovodi do razilaženja u pogledima i načinu realiziranja islamskog rada. Da bi možda razilaženje u pogledima i poimanjima stvari dovelo do razilaženja meðu srcima i “hladnoći” meðu njima, ili da, ne daj Bože, pojedinac skriva u svome srcu ružne osjećaje prema drugoj braći, što je uistinu veliki proglem u islamskom radu. čistoća prsa naspram drugih je poželjna osobina koja dovodi do duševnog odmora i produkta u islamskom radu. Jednom prilikom Poslanik je rekao ashabima da će ući kod njih čovjek od stanovnika Dženneta, i kada je taj čovjek došao, oni ga upitaše: ”čime si to zaslužio?” čovjek odgovori: ”Ne osjećam mržnju ni prema kome, niti zavidim nekome na onome što mu je Allah dao.” (Hadis sahih, Mukadimetu Silsile Daife Albani)   

Uzvrati na loše djelo dobrim prisjećajući se riječi jednoga poslanika koje je rekao brišući krv kada ga je njegov narod udario: “Gospodaru moj! Oprosti mome narodu jer oni ne znaju!” (Buhari, 3477, Muslim, 1792).

Moramo znati da je čast naših učenjaka i daija sveta i kakvo dobro možemo očekivati ako nam nestanu oni sa svojim znanjem. Rekao je imam Sehavi: “Ljudi su sa svojim šejhovima, ako šejhovi odu, pa s kim će živjeti!” (Fethu Mugis 2/362) Skrivanje mahana brata muslimana je njegovo pravo kod nas i obaveza islamskog bratstva: “One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovome i na onome svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.” (Nur, 19) “Onaj koji prekrije sramotu muslimana, Allah će njega prekriti na Sudnjem danu.” (Buharija, 2442, Muslim, 2580-58)
I na kraju, draga braćo i sestre u vjeri, zar nismo u mogućnosti u svom odnosu prema drugim muslimanima primijeniti hadis: “Allah se obavezao da će osloboditi od Vatre onoga koji zaštiti čast svoga brata u njegovom odsustvu.” (Ahmed, Taberani, hadis sahih, Sahihu Džamia, 6240, Albani)

 
Prvi put objavljeno: Utorak, 10 Lipanj 2008 12:52