Notice: Trying to get property 'post_excerpt' of non-object in /var/www/vhosts/minber.ba/httpdocs/wp-content/themes/bingo/templates/template_single_post.php on line 1022
Vjera i život

Praznici su regulisani šeri’atom!

535pregledi

Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Praznici su jedan od segmenata šeri’atskih propisa. Kada je o njima riječ, obavezno je, u tim pitanjima, slijediti šeri’at (el-ittiba’), a ne izmišljati niti inovirati (el-ibtida’). Poslanik s.a.w.s., je imao brojne hutbe, ugovore i događaje, u različitim periodima svoga života, kao i dane poput Bedra, Hunejna, Hendeka, osvojenja Mekke, hidžre, ulaska u Medinu, kao i brojne hutbe i govori, u kojima se govorilo o pravilima i principima ove vjere (kava’idud-din). Sve navedeno nikada nije bilo povodom za pravljenje praznika i svetkovina od svega toga. Pravljenje ceremonijala i praznika od sličnih događaja praksa je hrišćana koji su raznorazne dane i događaje vezane za Isa’a a.s., učinili praznicima i svetkovinama, kao što je bio slučaj i sa Jevrejima.

Praznik (‘id), je šeri’atski proipis; ono što je Allah dž.š., po tim pitanjima propisao – to će se slijediti, a u suprotnom se neće u vjeru ubacivati ono što nije od nje! U ovo će spadati i izvjesne novotarije koje su ljudi izumjeli – ili u inat kršćanima koji proslavljaju rođenja ‘Isa’a a.s., ili iz čiste ljubavi prema Poslaniku s.a.w.s., i poštovanja prema njemu!

Allah dž.š., da ih nagradi zbog ove ljubavi i idžtihada – ali ne i zbog samih novotarija, kao što je slučaj sa pravljenjem praznika od Poslanikovog s.a.w.s., rođenja, i pored toga što postoji razilaženje međ’ islamskim učenjacima u pogledu datuma njegovog s.a.w.s., rođenja. Ovakvo što nisu činile prve generacije ovoga ummeta (selef), što su inače mogli činiti, jer nisu imali nikakve smetnje po tom pitanju.

Da je ovakvo postupanje bilo sušto dobro ili makar pretežno dobro – prve generacije ovog ummeta bi bile preče takvog postupanja od nas, zbog toga što su prve generacije muslimana više voljele Poslanika s.a.w.s., od nas, i više su ga poštovale od nas, i više su nastojali činiti dobro od nas!

Savršena ljubav i poštovanje prema Poslaniku s.a.w.s., se ogleda u njegovom slijeđenju, u pokornosti njemu i njegovim naredbama, u oživljavanju njegovog sunneta, i javno i tajno, u širenju onoga s čime je on poslan, uz vođenje džihada i borbe radi svega toga, kako svojim srcem tako i svojom rukom i jezikom. U ovome se ogledao put prvih generacija – muhadžira i ensarija, kao i onih koji se u dobru za njima povedoše!

Većina onih, koji prate ove i njima slične novotarije, i pored lijepe namjere i idžtihada – za šta se je nadati nagradi od Allaha dž.š. – naći ćeš da nisu ažurni, i da nisu aktivni, u drugim pitanjima za koja im sami Poslanik s.a.w.s., propisuje da budu aktivni.

Takvi su slični onima koji se bave ukrašavanjem mushafa – a ne čitaju ga, ili ga čitaju – ali se ne povode za njime i ne slijede ga, ili onima koji ukrašavaju džamiju – a ne klanjaju u njoj, ili u njoj vrlo malo klanjaju, ili onima koji nabavljaju ukrasne tespihe i sedžade ili ostale vidljive šare i ukrase koje nam nisu naređene, a uz koje se, često puta, nađe pretvaranje, licemjerstvo i oholost kao i zapostavljanje propisanih stvari zbog onih koje nisu propisane – koje mogu i negativno uticati na onoga ko se njima bavi.

U hadisu stoji: “Neće se stanje ummeta pogoršati – a da ne počnu ukrašavati svoje mesdžide!” (Da’if džidden. Sunen Ibnu Madždže, br.741.)

Znaj i to da ima postupaka i djela koja su hajr i dobro – zbog toga što u sebi sadrže nekoliko vrsta u osnovi propisanih stvari, ali u sebi također sadrže i jednu vrstu šerra, po neki bid’at i sl..

Takvo djelo će biti zlo – kada je u pitanju potpuno odbacivanje vjere, kao što je slučaj s licemjerima (munafici), i griješnicima (fasici). Ovim je iskušana većina islamskog ummeta skorijeg vakta, tako da obavezno moraš obratiti pažnju na slijedeća dva edeba:

1. Budi marljiv po pitanju pridržavanja i praktikovanja sunneta, kako svojom vanjštinom tako i svojom nutrinom, i kako u pogledu tebe samog tako i u pogledu onih koji su ti pokorni; naređuj dobro i odvraćaj od zla!

2. Pozivaj ljude sunnetu onoliko koliko si u mogućnosti.

Ako primjetiš da, oni koji rade dotično djelo, da ga neće ostaviti a da se goreg djela, od toga, neće latiti, nemoj onda pozivati ostavljanju tog munkera i toga zla radeći ono što je gore od njega, ili ostavljanjem vadžiba ili menduba čije je ostavljanje gore od činjenja dotičnog mekruha. Ako u nekom bid’atu/novotariji, bude imalo određenog hajra, zamijeni i nadomjesti ono što mu hvali – propisanim hajrom, onoliko koliko se može, jer su ljudske duše takve da se ne mogu okaniti nečega, osim uz određenu zamjenu i alternativu za takvo što. Ne smije niko mijenjati postojeći hajr i dobro osim sličnim hajrom i dobrom ili pak hajrom i dobrom koji je bolji i vrijedniji od njega.

Isto kao što se zamjera onima koji čine određene novotarije jer rade djela koja su pokuđena i mekruh, isto tako će se zamjerati i kuditi oni koji se neodgovorno odnose prema sunnetima Poslanika s.a.w.s., jer su neki od njih općenito obavezni, dok su neki od njih u određenim situacijama i obavezni.

Nafila namaz nije obaveza, ali osoba koja je zanijeti klanjati obaveza mu je izvršiti sve neophodne ruknove namaza, isto kao što je obaveza, onima koji počine izvjesne grijehe: izvršavanje otkupa, naknadno činjenje dotičnog djela, tevba, kao i druga dobra djela koja će mu kasnije izbrisati loša djela, kao i ono što su obaveze jednog imama, kadije, muftije, valije – onda kada su tuđi hakkovi u pitanju, kao i ono što je obaveza učenicima i tragaocima za znanjem od hakkova ili pak kada su nafile-ibadeti u pitanju.

Ima i djela kada će se ružnim i mekruhom smatrati ustrajavanje na njihovom ostavljanju; ima i djela koja je mekruh ostavljati i nečiniti, ili su obavezni za činiti imamima i učenjacima a ne ostalim ljudima. Većini tih propisa treba podučavati ostale ljude, nukati na njih i njima pozivati.

Velik je broj onih koji drugima negiraju ili zabranjuju činjenje izvjesnih bid’ata i novotarija u ‘ibadetima – ali ćeš naći da su u isto vrijeme sami oni vrlo nemarni kada je praktikovanje određenih sunneta u pitanju ili pak pozivanje drugih njemu. Često puta stanje ovih osoba biva puno gorim od stanja onih koji čine neke od tih adeta/običaja, koji u sebi sadrže neku vrstu mekruha!

Din/islamska vjera je: naređivanje dobra i odvraćanje od zla – i jedno bez drugog ne može opstati, tako da se neće nekome zabranjivati nešto a da mu se neće naređivati suprotno, isto kao što se naređuje i traži ibadet i robovanje Allahu dž.š., uz zabranjivanje ibadeta i robovanja nekom drugom mimo Njega!

Vrhunac svega je: šehadet i svjedočenje da nema drugog boga osim Allaha – a duše su sklone tome da rade a ne da ne rade. Cilj ostavljanja nekog djela kao i nečinjenje nečega je nešto sasvim drugo. Ako se duša ne uposli dobrim djelom – neće ostaviti loše djelo ili ono koje je krnjavo, ali s obzirom na to da ima loših djela koja mogu pokvariti dobra djela – zabraniće se takvi loši postupci radi zaštite postojećeg dobrog djela.

Dakle, proslavljanje dana poslanikovog rođenja (mevlud), i pravljenje praznika od njega – neki ljudi će to činiti i za to će imati veliku nagradu kod Allaha dž.š., zbog imanja lijepog nijjeta i namjere i zbog samog veličanja i poštovanja ličnosti Poslanika s.a.w.s., kao što sam spomenuo s početka – od nekih ljudi je lijepo nešto što je od drugih ružno!

Imamu Ahmedu rhm., je bilo rečeno: „Neki emiri su potrošili silno zlato na mushafe“ i sl. – na šta je on odgovorio sljedećim: „Neka ih; to je najvrijednije na šta će potrošiti svoje zlato!“ – i ako je sam bio stava da je mekruh i pokuđeno ukrašavati mushafe, mada su neki prokomentarisali njegove riječi time da je mislio samo na papir i mastilo a ne na nešto drugo.

Imam Ahmed rhm., nije imao ovo za cilj. Njegov cilj je bio da samo to djelo sadrži u sebi korist kao što sadrži i određenu štetu zbog koje je i mekruh, ali, emiri i ljudi od vlasti ako sa svojim novcem ne postupe tako – mogu se tim istim imetkom pomagati i u fesadu i nemoralu u kojem nema nikakva dobra. Isto to zlato mogu uložiti u knjige grijeha i nemorala, knjige poezije i priči ili persijsko-vizantijsku filozofiju!

Stoga, budi mudar – kada je suština vjere u pitanju, i dobro sagledaj šta od koristi i šta od šteta u sebi sadrže određena djela, kako bi znao šta je od svega toga dobro a šta zlo, kako bi znao koje prvo da ostvaruješ onda kada dođu u međusobnu suprostavljenost (‘indel-muzahama).

Ovo je suština postupanja i rada po onome s čime su došli poslanici, jer je lako i prosto razlikovati između samog dobra i zla, i onoga što je dokaz i onoga što nije dokaz, ali, kada je u pitanju stepenovanje samog dobra ili zla (meratibul-ma’aruf vel-munker), kao i stepenovanje samih dokaza (meratibud-delil) – kako bi znao, prilikom međusobne suprostavljenosti, da daš prednost jačem od dva dobra – kojem ćeš i pozivati ljude, i da zabranjuješ veće zlo – od dva zla, kao i da si u stanju da daš prednost jačem od dva dokaza – što je posao birane uleme i dobrih poznavaoca ove vjere (hassatul-‘ulema’).

Tri su stepena i faze djela (meratib):

1.    Postupak i djelo koje je propisano – u kojem nema nikakve pokuđenosti.

2.    Postupak i djelo koje je dobro – gledano sa nekih aspekata ili je u većini dobro ili je dobro zbog dobre namjere ili zbog toga što u sebi sadrži djela koja su u osnovi sama po sebi propisana.

3.    Postupak i djelo koje u sebi ne sadrži nikakva dobra jer je u pitanju potpuno ostavljanje nekog dobrog djela ili je u pitanju sušto loše djelo.

Što se tiče prvog stepena – u pitanju je sunnet Poslanika s.a.w.s., nutarnji i vanjski, riječ i djelo, teorija i praksa uopšteno. Ovo je obaveza studirati i proučavati, druge ljude tome podučavati i naređivati ga i od drugih ga tražiti onako kako to sami šeri’at traži i iziskuje, bilo da su u pitanju vadžibi/obavezne radnje, ili pak mustehabbi/dobrovoljne radnje. Većinom su ovo djela prvih prvaka, muhadžira i ensarija, kao i onih koji se u dobru povedoše za njima!

Što se drugog stepena tiče – takvih djela je mnogo u načinima i metodama potonjih generacija ljudi koji se pripisuju ‘ilmu/znanju, ili ‘ibadetu/pobožnosti, kao i opšteg muslimanskog puka. Ovi su bolji od onih koji ne rade nikakvog dobrog djela bilo propisanog bilo onog nepropisanog, a također su oni bolji i od onih čija djela spadaju u oblast djela koja su haram poput djela kufra/nevjerstva, keziba/laži, hijaneta/varanja, džehla/neznanja – u šta spadaju brojna djela.

Ko praktikuje neki od ‘ibadeta koji u sebi sadrži određenu dozu kerahijeta i pokude poput onoga koji posti više dobrovoljnih dana uzastopice ili onoga koji je ostavio sve slasti i uživanja i sl., ili ima za cilj ‘ibadetom oživjeti noći koje nisu specifične po ičemu poput prve noći mjeseca Redžeba i sl. – hal i stanje ove osobe je mnogo bolji od hala i stanja osobe koja apsolutno ne razmišlja o ibadetu, pobožnosti i pokornosti Allahu dž.š.!

Čak, da stvar bude još gora, velik broj onih koji su protivnici gore navedenih stvari su pravi askete i zahidi tj. neradnici, kada je u pitanju ‘ibadet Allahu dž.š., u obliku stjecanja znanja i činjenja dobrih djela ili pak jednog od njih; ne vole učiti, niti raditi, niti imaju ikakve želje za time! Nisu u stanju biti aktivni po pitanju propisanih stvari pa svoju energiju usredsređuju na prije navedene nepropisane stvari tako da su svojim halom i stanjem protivnici kako propisanih stvari tako i onih koje nisu propisane, kao što su protivnici svega toga i svojim riječima. Nisu u stanju činiti išta drugo do da negiraju djela koja nisu propisana!

Pored svega ovoga, pravi vjernik, traži da se čini dobro a od zla odvraća i od toga ga neće odvratiti to što će se s njime u tome složiti neko od munafika, ili će se u tome razići s njime neko od učenih mu’mina!

Ove stvari kao i sve druge njima slične spadaju u domen onoga što je nužno poznavati i po čemu treba postupati!

Što se trećeg stepena tiče – djela koja su poštovana i veličana od strane šeri’ata poput dana Ašure i dana Arefata i dva Bajrama i deset zadnjih dana mjeseca Ramazana i deset prvih dana mjeseca Zul-Hidždžeta kao i noć i dan džumanski, uz prvih deset dana mjeseca Muharrema kao i ostali vrijedni vremenski periodi i vakti – nekada će se u njima raditi nešto što će ljudi misliti da je vrijedno, uz sve ono što ide s time a spada u munker i loše djelo – poput onoga što su određene novotarske skupine izumile na dan Ašura poput izgladnjivanja i žalbi i skupljanja uz ostale izmišljene stvari  (samokažnjavanje i udaranje lancima, sabljama i noževima, op.prev.), koje Allah dž.š., nije propisao, niti je to činio Njegov Poslanik s.a.w.s., niti je to radio iko od predstavnika selefa, niti iko iz Poslanikove s.a.w.s., porodice (ehlu-bejt), niti iko drugi… a Allah dž.š., najbolje zna!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm.
Preuzeto iz djela: Iktida’ul-Siratil-Mustekim, 1/300..