AhlakISTAKNUTO

Pravednost u govoru

700pregledi

Piše: Mr. Osman Smajlović – Savremena sredstva komunikacije omogućila su svim ljudima da u javnost iznose svoje mišljenje o svemu, analiziraju vjerske i društvene prilike, što naročito dolazi do izražaja na društvenim mrežama. Dostupnost informacija i sloboda govora, odnosno mogućnost izražavanja vlastitog mišljenja predstavlja blagodat i smatra se pozitivnim sve dok je u skladu sa islamskom etikom i bontonom. Međutim, primjetno je da dosta govora ili pisanja nije u skladu sa islamskom etikom ili pak autori iznose neprovjerene informacije, paušalne i neutemeljene kritike, jednostrane konstatacije, sudove, ocjene i potvaraju druge osobe, i na taj način nepravedno postupaju i izlažu živote drugih ljudi, njihovu čast, imetak, porodicu različitim neugodnostima, pa čak i ugrožavaju njihovu bezbjednost.

Uzvišeni Allah u suri El-En’am oporučio je Svojim robovima deset uzvišenih oporuka. Osma oporuka jeste pravednost u govoru i djelu: i kad govorite, da krivo ne govorite (pravedno postupajte), pa makar se ticalo i srodnika” (El-En’am, 153).

Uvaženi mufesir Seadi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Riječi: ‘i kad govorite’, znače: riječi koje izgovarate kada sudite među ljudima, ili presuđujete, ili govorite o stavovima i stanjima ljudi; ‘pravedno postupajte’, tj. budite iskreni i pravedni u govoru i nemojte skrivati ono što treba biti rečeno o nekome, bez obzira na to da li tu osobu volimo ili mrzimo. Nepravedno gooriti o nekome smatra ubraja se u strogo zabranjeni zulum – nepravdu. Štaviše, učenjaci koji govore o novotarima dužni su i tada da poštuju njihova prava i da pojasne šta se u stavovima novotara smatra ispravnim, a šta neispravnim. Islamski pravnici navode da je stroga obaveza sudiji da pravedno postupa u svome zapažanju i govoru. (Tefsir Seadi)

Uvaženi mufesir Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, rekao je da su riječi: “i kad govorite, da krivo ne govorite (pravedno postupajte), pa makar se ticalo i srodnika” iste kao i riječi Uzvišenog Allaha: “O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite!” (El-Maida, 8), kao i 135. ajet u suri En-Nisa: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite.” Uzvišeni Allah naređuje da se pravedno postupa, djelima i riječima, kako prema bližnjem tako i prema daljem srodniku i prema onome s kim nismo u srodstvu. Uzvišeni Allah svakome pojedincu naređuje pravdu u svakom vremenu i svakom stanju. (Ibn Kesir, Tefsir)

Pored toga što je Uzvišeni Allah naredio pravednost u riječima i djelima, strogo je zabranio činjenje nepravde radi rodbinskih veza, ili drugih interesa “pa makar se ticalo i srodnika“ i “pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka”.

Svaki musliman dužan je da pravedno govori i postupa, makar i u tome bila određena šteta prema njegovim bližnjim i srodnicima, koji kod njega imaju važno mjesto. Sve je to propisano kako bi se zatvorio put strastima i pristrasnosti, koje vode do nepravde i sprečavaju pravdu.

Mržnja koju osjeća prema određenoj osobi ili pristrasnost, muslimana ne smiju navesti na nepravedan govor ili radnju: “Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite!” (El-Maida, 8). Kad musliman odluči da će izreći mišljenje o nečemu, bilo i usmenoj i pisanoj formi, mora pravedno postupiti, navesti činjenice bile one u njegovu korist ili protiv njega, i pojasniti dobre i loše strane.

Govor je Allahova blagodat prema Njegovom robu: “stvara čovjeka, uči ga govoru”, ali blagodati su predmet kušnje i ispita: Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti” (El-Enbija, 35), da bi se pokazalo kako će postupiti.

Također, lijep i pravedan govor je blagodat kojoj se upućuju i nadahnu Allahovi dobri robovi: “A one koji budu vjerovali i dobra djela činili – Allah će sigurno uvesti u džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, u njima će se narukvicama od zlata i biserom kititi, a odjeća će im svilena biti. Oni su bili nadahnuti da govore lijepe riječi i bili su nadahnuti na Put Onoga koji je hvale dostojan” (El-Hadždž, 23–24).  Svakom muslimanu je naređen lijep govor: a ljudima lijepe riječi govorite” (El-Bekara, 83), odnosno naređeno mu da govori samo najljpše riječi: “Reci robovima Mojim da govore samo najljepše riječi” (El-Isra, 53), jer u suprotnom “bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, doista, čovjekov otvoreni neprijatelj” (El-Isra, 53).

Vrlo je važno napomenuti da meleki svaku našu izgovorenu riječ zapisuju i za nju ćemo polagati račun na Sudnjem danu i zaslužiti ili nagradu ili kaznu: on ne izusti nijednu riječ a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije” (El-Kaf, 18), i: “Zar oni misle da Mi ne čujemo šta oni nasamo razgovaraju i kako se među sobom dogovaraju? Čujemo Mi, a izaslanici Naši, koji su uz njih, zapisuju” (Ez-Zuhruf, 80). Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio je Muaza b. Džebela, radijallahu anhu, da čuva jezik i da ga obuzda, a Muaz upita: “Allahov Poslaniče, zar ćemo biti pitani za ono što govorimo”, na što mu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Majka te nemala, Muaze, a zar će ljude naglavačke u Vatru baciti išta drugo do žetve njihovih jezika!” (Ahmed i Tirmizi i rekao je da je hadis hasen-sahih)

Stoga svaki musliman mora obratiti pažnju na ono što govori i na ono što piše, mora dobro razmisliti prije nego što nešto izgovori ili napiše, jer svaka riječ može imati ružne posljedice, naročito kada govori ili piše o onome što se tiče časti, jedinstva i sigurnosti muslimana.

Jedan od najvećih uzroka nepravednog govora ili pisanja jeste strast. Strast je bolest u srcu nepravednika, koji vidi istinu, ali odstupa od nje:Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažac, nego nevjernici poriču Allahove riječi” (El-En’am, 33). Odbacivanje i poricanje istine uprkos znanju obilježje je bolesnog srca, svjejedno da li bolest bila pristrasnost, dvoličnjaštvo, oholost ili želja za dunjalučkim dobrobitima, jer sve to potpada pod strast. A sljedbenici strasti nisu pravedni u svom govoru osim u onome što njima odgovara. Uzvišeni, u kontekstu upozorenja, rekao je: O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali – pa, Allah zaista zna ono što radite” (En-Nisa, 135).

Mnoge su pogubne posljedice nepravednosti kako na dunjaluku tako i na ahiretu. Mi muslimani uvijek težimo da se pridržavamo propisa islama i poznato nam je da je činjenje nepravde strogo zabranjeno i veliki grijeh. Između dove onoga kome je učinjena nepravda i Allaha nema zastora. I ako se onaj koji nepravedno govori i piše ne boji svoga Gospodara, onda bi se trebao bojati dove mazluma.

Džabir b. Semura, radijallahu anhu, rekao je: “Neki Kufljani požalili su se Omeru, radijallahu anhu, na Sa’da b. Ebu Vekkasa, pa ga je Omer smijenio, a za namjesnika postavio Ammara b. Jasira. Oni su se opet požalili da Sa’d nije vješt u klanjanju, pa ga je Omer pozvao i rekao mu: ‘Ebu Ishak (tj. Sa’de), ovi smatraju da ti ne klanjaš lijepo!’ Ebu lshak odgovori: ‘Allaha mi, ja sam im klanjao kao što je klanjao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i nisam od namaza ništa oduzimao; klanjao sam jaciju i duže sam učio na prva dva rekata, a kraće na zadnja dva.’ Omer reče: ‘To je, Ebu Ishak, mišljenje o tebi.’ Tada je Omer sa Sa’dom poslao u Kufu jednog čovjeka – ili neke ljude – koji je Kufljane ispitivao o Sa’du i nije izostavio nijednu džamiju a da se u njoj nije za njega raspitao i svi su ga pohvalili. Tako je bilo dok nije ušao u džamiju plemena Benu Abs, gdje je ustao jedan čovjek, koji se zvaše Usama b. Katada, a nadimakmu je bio Ebu Sa’d, koji reče: ‘Kada si nas već zakleo, ističemo da Sa’d nije išao (u akcije) sa četom, niti je ratni plijen jednako dijelio i nije bio pravedan u suđenju.’ ‘Allaha mi, proklet ću te trima kletvama’, reče Sa’d. ‘Allahu moj, ako je ovaj tvoj rob lažac i ako je ustao radi prestiža i popularnosti, podari mu dug mu život, odulji mu siromaštvo i izloži ga iskušenjima!’ Kada bi Usamu kasnije pitali za njegovu tešku situaciju, on bi odgovarao: ‘Ja sam oronuli starac zapao u iskušenje, stigla me Sa’dova kletva!’” (Buhari)

Zato se dobro čuvaj da te ne stigne nečija dova i kletva!

Piše: Mr. Osman Smajlović

X