Dawa

Praksa i osobine kojima se treba okititi pozivalac u Allahovu vjeru

426pregledi

Preveo: Amir Durmić
Pozivalac u Allahovu vjeru na sebe preuzima vrlo važnu i odgovornu ulogu. To je uloga predvodnika i vođe, pa je stoga neophodno da spozna svoje mogućnosti i posveti veliku pažnju onome što će mu pomoći u zadaći koju je preuzeo. Da bi u tome uspio, treba obratiti pažnju na sljedeće: Prvo: Iskrenost u djelima, što znači da pozivanje drugih u Allahovu vjeru isključivo mora biti uzrokovano njegovom iskrenom željom da se približi Allahu, pomogne Njegovu vjeru, popravi stanje Njegovih robova i izvede ih iz tmina neznanja i griješenja u svjetlost znanja i pokornosti. Njegovo pozivanje Allahu mora biti plod njegove ljubavi prema Allahu i Njegovoj vjeri, kao i plod velike želje da svim ljudima učini dobro. Svaka ona da’va koja se gradi na iskrenosti utemeljenoj na snazi, velikoj volji i čvrstom oslanjanju na Allaha, bez sumnje će donijeti rezultate i ispuniti očekivanja.
Razmislimo o kazivanju o Musau, a.s., kada su se ljudi ujutro okupili na praznik koji su zvali Dan ukrasa, i kada je faraon spletku pripremio i pompezno i oholo došao, a Musa, a.s., mu rekao: ”Teško vama! – reče im Musa. ”Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a sigurno neće uspjeti onaj koji laži iznosi!” (Taha, 61). Ove iskrene riječi Musaa, a.s., koje im je uputio, momentalno su u faraonove redove unijele razdor i neslogu, te rasturile njihovo jedinstvo: ”I oni se, tiho šapćući, stadoše o svom poslu između sebe raspravljati” (Taha, 62).

Uistinu su razdor i nesloga najveći uzroci klonulosti i slabosti, i na kraju totalne propasti. Rekao je Uzvišeni Allah: ”…i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali” (El-Enfal, 46).
Iskrenost pozivaoca u Allahovu vjeru je vrlo bitan momenat koji direktno utječe na ishod i rezultate da’ve, kao što i sevap, odnosno nagrada za onoga ko poziva Allahu zavisi od njegove iskrenosti.
Ukoliko njegov cilj bude dokazivanje pred ljudima, ili pak želja da se domogne nekih ovosvjetskih dobara, poput imetka, položaja ili vlasti, sva njegova djela bit će poništena, a korist koju je ostvario bit će neznatna. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Onima koji žele život na ovom svijetu i ljepote njegove – Mi ćemo dati plodove truda njihova i neće im se u njemu ništa prikratiti. Njih će na onom svijetu samo vatra peći; tamo neće imati nikakve nagrade za ono što su na Zemlji radili i bit će uzaludno sve što su učinili.” (Hud, 15-16)
Isto tako, od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Na Sudnjem danu prvo će se presuditi trojici ljudi”, zatim je spomenuo duži hadis u kojem između ostalog stoji: ”Drugi čovjek je onaj koji je učio znanje, druge znanju podučavao i učio Kur’an. Bit će doveden i upoznat sa svojim blagodatima i prepoznat će ih, pa će biti upitan: ‘Kako si sa njima postupao?’ On će odgovoriti: ‘Allahu moj, učio sam nauku, njoj sam podučavao druge i učio sam Kur’an!’ Allah će reći: ‘Lažeš, nauku si učio da bi bilo rečeno da si učenjak, a Kur’an si učio da bi bilo rečeno da si karija (učač), pa zar to nije rečeno!?’ Zatim će biti vučen licem po tlu i strovaljen u Džehennem!” Bilježi ga Muslim.

Drugo: Treba biti svjestan činjenice da ukoliko se bude bavio pozivanjem drugih u Allahovu vjeru, u tom slučaju smatra se nasljednikom Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, jer djeluje na širenju njegovog sunneta i upute s kojom je došao. Ako mu ovo bude na umu, to će mu sigurno pomoći u njegovoj misiji pozivanja u Allahovu vjeru i učiniti ga strpljivim, sve u želji da se domogne obećane nagrade i da bude od onih na koje se odnose riječi Uzvišenog: ”Reci: Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim” (Jusuf, 108).

Treće: Treba biti čvrst i nepokolebljiv na putu dostavljanja Allahove vjere, i nikada ne smije dozvoliti da razni problemi i pritisci, koje će na tom putu neminovno doživjeti, kod njega uzrokuju očaj i gubljenje nade. On je siguran da je na Pravom putu i da koristi ispravne metode u pozivanju ka Allahu, te se nada da će negov trud na tom polju uroditi plodom. Isto tako, očekuje da će ostvariti dvostruko dobro i još više od toga. Nada se da će uz iskrenost i dobra djela drugima pojasniti i dostaviti Istinu, dobiti nagradu na ahiretu i pozivanjem u Allahovu vjeru popraviti stanje ljudi pa makar rezultati ne bili uočljivi odmah, već nakon određenog vremena.
Četvrto: Treba biti strpljiv i izdržljiv te stoički podnositi neprijatnosti koje će ga zadesiti, jer svako onaj ko se posveti pozivanju u Allahovu vjeru, neminovno će biti napadan i provociran od strane najgorih vrsta ljudi koji će se usprotiviti njegovoj misiji, a koji su itekako mnogobrojni. Napadat će ga i verbalno i fizički, isto onako kako je bio napadan Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao i ostali Allahovi poslanici: ”A poslanici su i prije tebe lažnim smatrani, pa su trpjeli što su ih u laž ugonili i mučili sve dok im ne bi došla pomoć Naša – a niko ne može Allahove riječi izmijeniti…” (El-En’am, 34)
Strpljivost je velik i uzvišen stepen vjerovanja koji se ne može postići osim kroz kušanje i gutanje gorčine i podnošenje raznih teškoća: ”…samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni” (Ez-Zumer, 10).
S obzirom na to, neophodno je da pozivalac u Allahovu vjeru bude strpljiv u pojašnjavanju i dostavljanju Istine, strpljiv u pozivanju u istinu, i strpljiv kada radi istine bude polemizirao i diskutirao, ali isto tako, neka na tom putu bude uporan i pronicljiv, sve kako bi postigao željeni cilj.

Peto: U pozivanju treba biti mudar i taktičan. Nužno je da pozivalac u Allahovu vjeru poznaje odgovarajuće metode koje će primijeniti u različitim prilikama i raznovrsnim situacijama, jer nisu svi ljudu koje poziva na istom stepenu znanja i razumijevanja. Ljudi se isto tako razlikuju u pogledu urođene blagosti i žestine, kao i u pogledu poniznog prihvatanja, ili oholog odbacivanja istine, stoga pozivalac mora postupati na odgovarajući način sa svakom od ovih kategorija ljudi, jer ukoliko bude tako postupao, veće su šanse da će pozvani pokorno prihvatiti istinu. Ovakav pristup ljudima smatra se mudrošću u pozivanju Allahu, pa neka ga pozivalac i strpljivo primijeni. Neka ne bježi od čovjeka kojeg vidi u određenoj vrsti harama, jer ukoliko se on od njega udalji, onda ga ostavlja šejtanu da ga i dalje drži u zabludi. Ovakvom pozivalac treba prići i pojasniti mu istinu i podsticati ga da je prihvati, jer koliko je samo onih za koje su ljudi mislili da nikada neće krenuti Pravim putem, pa ih je Uzvišeni Allah uputio?!
Jedna od mudrosti jeste i da pozivalac u Allahovu vjeru ne osuđuje odmah određenu lošu stvar koju vidi kod onoga koga poziva, jer će ga možda trenutno takav postupak samo još više udaljiti od istine i učvrstiti u njegovoj zabludi. Uzvišeni Allah je, aludirajući na rečeno, u Kur’anu kazao: ”Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore, Allaha grdili, kao i ovima, tako smo i svakom narodu lijepim njihove postupke predstavljali” (El-En’am, 108). Ovakvom čovjeku o Allahovoj vjeri treba govoriti na najljepši način i podsticati ga da je prihvati, sve dok se njegovo srce ne pripremi za trenutak kada će biti sposobno da samo odbaci ona loša djela i uvjerenja koja su mu prirasla. Uistinu nije lahko odbaciti ono za što se vezala ljudska duša, naprotiv to je veoma teško, i u tome čovjek neće uspjeti osim nakon duge i velike borbe sa samim sobom.
Razmislimo malo o Allahovoj mudrosti zabrane pijenja alkohola koji je tada ljudima bio omiljen i prirastao srcu. Zabranjen je postepeno, kroz sljedeće tri etape:
Prva etapa: Kada su ljudi upitali o alkoholu, Uzvišeni Allah je objavio: ”Pitaju te o vinu i kocki. Reci: ‘Oni donose veliku štetu, a i neke koristi ljudima, samo je šteta od njih veća od koristi”’ (El-Bekare, 219). Vidimo da Uzvišeni Allah nije rekao da u alkoholu ima samo jedna korist, već više njih, jer je riječ ”korist” upotrijebio u množini: ”a i neke koristi ljudima”, sve to kako bi se ljudi sjetili svih eventualnih koristi koje im alkohol može donijeti, i kako bi na kraju uvidjeli da su sve one zanemarljive u odnosu na štetu koju alkohol uzrokuje. Na ovakav način, razotkrivena je njegova suština, te će se svaki čovjek koji o alkoholu trezveno razmisli držati što dalje od njega, pa čak ukoliko mu on u suštini i nije zabranjen, jer je itekako svjestan da on uzrokuje više štete nego koristi. Šerijatsko pravilo glasi, da ukoliko je očito da će određena stvar donijeti više štete nego koristi, onda ona postaje zabranjena. Isto tako, Uzvišeni Allah je kroz ovaj ajet napravio svojevrstan uvod i pripremu za konačnu zabranu alkohola, tako da su duše već predosjećale zabranu i za nju se pripremale, pa kada je zabrana stigla, duše su je spremno i lahko prihvatile.
Druga etapa: Zabrana da se namazu pristupa u pijanom stanju: ”O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, sve dok ne budete znali šta izgovarate…” (En-Nisa, 43). Ovo je značilo da im alkohol nije dozvoljeno konzumirati u najmanje pet perioda u toku jednog dana i noći, tako da su se ljudi polahko odvikavali od njega, a sve je to ustvari bila određena priprema za njegovu konačnu i definitivnu zabranu.
Treća etapa: Konačna zabrana konzumiranja alkohola bez obzira na vrijeme i situaciju, kao što je to naređeno u riječima Uzvišenog: ”O vjernici, vino i kocka i strelice za gatanje su odvratne stvari, šejtanovo djelo; zato se toga klonite da biste postigli što želite. Šejtan želi da pomoću vina i kocke unese među vas neprijateljstvo i mržnju i da vas od sjećanja na Allaha i od obavljanja molitve odvrati. Pa hoćete li se okaniti?” (El-Maide, 90-91). Čuvši ovu naredbu Uzvišenog, ashabi su, zahvaljujući prethodnoj postepenoj zabrani, lahko i bez velike teškoće u potpunosti napustili alkohol. Neka je slavljen Uzvišeni Allah, Najmudriji i Najmilostiviji.
Pripadnici arapskog plemena Sekif došli su Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i dali mu prisegu na islam i vjernost, ali su prije prisege uvjetovali da oni budu oslobođeni obaveze davanja zekata i borbe na Allahovom putu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prihvatio je od njih prisegu uz ove uvjete, a nakon toga je rekao: ”Davat će oni i zekat i borit će se na Allahovom putu….”. Bilježi ga Ebu Davud. (Ebu Davud, br. 3025, Ahmed 3/341, Od Džabira b. Abdullaha, r.a.)Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,  znaoje vrlo dobro da kada se iman učvrsti u srcu vjernika, on će ga neminovno usmjeriti ka prakticiranju svih islamskih propisa bez izuzetka, i sve što iman kod vjernika bude jači, on će dosljednije izvršavati islamske obaveze i pohvalne stvari.
Šesto: Da pozivalac u Allahovu vjeru bude učen i da dobro poznaje šerijat kojem druge poziva. Isto tako, neophodno je da dobro poznaje duševno i intelektualno stanje onih koje poziva, kao i životne prilike i okolnosti u kojima žive. Dakle, neophodno je da pozivalac poznaje:

● Šerijat, tj. propise Allahove vjere, kako bi druge u vjeru pozivao sa čvrstim i jasnim dokazima, jer bi u suprotnom mogao otići u zabludu, a i druge sa sobom odvesti u zabludu. Pozivalac mora biti od onih na koje se odnose riječi Uzvišenog: ”Reci: Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi…” (Jusuf, 108). Znanje mu je potrebno kako bi mogao štititi i braniti poziv kojim se bavi, i kako bi bio sposoban u Istinu uvjeriti onoga s kojim polemizira.
Koliko li je samo pozivalaca koji su bili neuki i nesposobni pa su nanijeli veliku štetu i sebi i instituciji da’ve općenito, jer su, u nedostatku ispravnog znanja o Istini, bili poraženi pred neistinom. Zbog toga, ovakve neznalice nikako nije dozvoljeno postaviti za one koji pozivaju u Allahovu vjeru, kao što ni djecu nije dozvoljeno poslati da se bore u džihadu.
● Stanje onih koje poziva, bez obzira radilo se o njihovom duševnom stanju, intelektualnom nivou ili pak životnim prilikama i okolnostima u kojima žive, kako bi im prilikom pozivanja u vjeru prišao onom metodom koja je za njih najpodobnija i najdjelotvornija. Zato, kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poslao Muaza b. Džebela, r.a., u Jemen, rekao mu je: ”Ti ćeš doći ljudima koji su sljedbenici Knjige…”, želeći ga upoznati sa stanjem onih koje će pozivati. Ukoliko, pak, pozivalac ne bude poznavao stanje onih koje će pozivati, vrlo je vjerovatno da će načiniti pogrešne korake, pa će im možda prvo govoriti o nečemu što je manje bitno i tako zapostaviti ono što je svakako bitnije.
Sedmo: Da pozivalac u vjeru bude najljepši primjer dosljednog slijeđenja vjere, uzvišenog morala i lijepog ponašanja, tj. da i sam čini dobra i bogougodna djela koja naređuje drugima, i da se kloni grijeha i nepristojnosti od kojih odvraća druge. Nikako ne dolikuje, niti se može smatrati moralnim da čovjek nešto naređuje i savjetuje drugima a sam se toga ne pridržava, ili da im nešto zabranjuje a sam čini to isto. Rekao je Uzvišeni Allah: ”O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (Es-Saff, 2-3).
U oba Sahiha, kao i u mnogim drugim hadiskim zbirkama, zabilježen je hadis koji prenosi Usama b. Zejd, r.a., a u kojem stoji da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Na Sudnjem danu bit će doveden neki čovjek pa će biti bačen u Vatru. Njegova crijeva će ispasti, a on će oko njih kružiti kao što magarac kruži oko stožine dok melje žito. Stanovnici Vatre okupit će se oko njega te ga začuđeno upitati: ‘Šta je s tobom, čovječe?! Zar nam baš ti nisi naređivao da činimo dobro i zabranjivao nam sve ono što je loše?’, a on će odgovoriti: ‘Ja sam vama naređivao dobro, a sâm ga nisam činio, i vas sam odvraćao od zla, a sâm sam ga činio.”’ (Buhari, br. 3267, Knjiga o početku stvaranja, Poglavlje o opisu Dženneta i Džehennema, Muslim, br. 2989, Knjiga o skromnosti i suptilnosti, Poglavlje u kojem se govori o kazni za onoga ko naređuje da se čini dobro, a sam ga ne čini… ) Ne raditi ono što savjetuješ drugima da rade, ili raditi ono od čega odvraćaš druge, ne samo da je oprečno vjeri, nego je oprečno i zdravom razumu. Rekao je Uzvišeni Allah: ”Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?” (El-Bekare, 44)
Postupati ovako oprečno je i vjeri i zdravom razumu, jer onaj ko nešto promovira i druge ka tome poziva, to čini iz nekih od sljedećih razloga:

● Jer je čvrsto uvjeren da je to nešto dobro i korisno, pa ukoliko se sam ne bude pridržavao toga, onda on ili propušta nešto što je za njega vrlo dobro i korisno, ili sam sebi nanosi štetu, u zavisnosti od toga da li je dotičnu stvar naređivao drugima ili ih je od nje odvraćao. Kako god bilo, u oba slučaja je postupio suprotno onome što nalaže zdrav razum, jer razuman čovjek ne propušta priliku da sebi priskrbi kakvu korist, niti će sebi ikada samovoljno nanijeti štetu.

● Da druge poziva u nešto a ni sam nije uvjeren da dotična stvar donosi dobro i da je korisna, i ovakav je svakako gori od prethodnog, jer je samog sebe napatio i namučio trudeći se oko nečega što smatra beskorisnim i uzaludnim. Ukoliko, pak, bude licemjeran, pa bude pozivao u činjenje  dobra i odvraćao od zla samo kako bi se među ljudima za njega čulo, takav je samog sebe obmanuo, jer će sigurno biti raskrinkan, i njegovo pravo stanje ubrzo će svima postati očito: ”…otpaci se odbacuju, dok ono što koristi ljudima ostaje na zemlji. Tako, eto, Allah objašnjava primjere….” (Er-Ra’ad, 17). Rekao je pjesnik:
”Odjeće licemjerstva je prozirna, i pokazuje ono što je ispod nje,
pa ako je kojim slučajem obučeš, gol si, i kao da nemaš odjeće.”

Pozivalac u Allahovu vjeru treba biti svjestan da se na njegovu nemarnost prema Allahu i ibadetima ne gleda na isti način kako se gleda na nemarnost ostalih ljudi spram istog. On slovi za uzor i najljepši primjer među ljudima, pa ukoliko ljudi njega vide u nemarnosti i nepokornosti prema Allahu, onda će oni prema Allahu biti daleko nemarniji i nepokorniji. Zbog toga, ukoliko širenje nekog u osnovi lijepog i pohvalnog djela među ljudima (mustehab) bude zavisilo od toga hoće li ga prakticirati onaj ko poziva u Allahovu vjeru ili ne, onda to djelo, iako je, kako smo već rekli, u osnovi samo pohvalno, postaje obavezno onome ko poziva u vjeru, jer je to način da se ljudi upoznaju sa tim sunnetom. Isto tako, nije isto kada pozivalac u vjeru čini grijehe i kada grijehe čine obični ljudi, jer se ljudi na njega ugledaju i nastoje ga slijediti, pa ukoliko on javno griješi, to je siguran put da se grijesi među ljudima umnože, prošire i da im prirastu srcu, pa će postati nešto uobičajeno i normalno, a sve iz razloga što ih javno prakticira onaj ko poziva Allahu.
Slično ovome, ukoliko će činjenje nekog djela od strane daije – islamskog misionara, koje je u osnovi mekruh – pokuđeno, biti razlog da ljudi povjeruju kako je to djelo nešto poželjno i da nema nikakve smetnje u činjenju istog, onda će daiji biti strogo zabranjeno da čini to djelo. Vidimo da je odgovornost onoga ko poziva u Allahovu vjeru ogromna, stoga molimo Uzvišenog Allaha da nam svima bude na pomoći prilikom pozivanja drugih u vjeru na način kako je On time zadovoljan, a On je uistinu Blagodarni i Plemeniti.
Osmo: Da pozivalac u Allahovu vjeru bude ozbiljan i dostojanstven  u svome govoru i djelima, i da tako i izgleda. Ne smije biti odbojan i nepristupačan jer će u suprotnom odbijati ljude od sebe, pa će ga nevaljalci nastojati poniziti, a iskreni vjernici će ga izbjegavati. Bit će ozbiljan kada to prilike i okolnosti zahtijevaju, a šalit će se u situacijama u kojima šali ima mjesta. Govorit će kada je bolje da govori, a šutjet će kada je govor beskoristan. Pored dostojanstvenosti koja ga treba krasiti, on mora biti širokogrudan, vedra lica i blag, sve kako bi ga ljudi zavoljeli i kako se od njega ne bi razbježali. Koliko li je samo onih koje je u Allahovu vjeru uvela upravo širokogrudnost i blagost, kao i vedro i nasmijano lice?!

Iz knjige Sahvetul-islamijje, Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin,
Sabrao i klasificirao: Ebu Enes Alijj b. Husejn Ebu Levz

Nastaviti će se…