Dawa

Poslanikovo, s.a.v.s. pozivanje u islam

1.6kviews
Priredio:Suad Drpljanin
Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je salavat i selam na posljednjeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Svaki Poslanikov, a.s., pokret bio je praktična da’va: kada je govorio, kada je hodao, kada je nešto radio, kada je sjedio – sve je to bila da’va.
Ovdje ćemo navesti neke Poslanikove praktične primjere poziva u vjeru, odnosno kako se u pojedinim situacijama odnosio prema munaficima, mušricima, jevrejima, kršćanima, te muslimanima koji su tek primili islam.
 
Historija potvrđuje da je Poslanik, s.a.v.s., bio učitelj, i to kakav učitelj! Ako se na momenat osvrnemo na čovječanstvo prije i čovječanstvo poslije Poslanika, s.a.v.s., doći ćemo do jasnih dokaza koji će nam potvrditi ovu historijsku činjenicu.
Pred njegovim imenom marginalna su sva velika i poznata imena u povijesti podučavanja i pedagogije. Pred kojim je to učiteljem izašao toliki broj najupućenijih i najpotpunijih učitelja, kao što su ashabi koje je Poslanik, s.a.v.s., podučavao. Svaki ashab sam za sebe je očigledan dokaz koji govori o veličini ovog jedinstvenog učitelja i pedagoga.
Proizvod njegove da’ve je očit, a jedna od posljedica jeste i to da su ti do jučer ‘’neuki Arapi’’, koji su se međusobno mrzili i ubijali, postali oni koji su poveli svijet u napredak, u vremenu kada je Evropa izgubila naučni i civilizacijski orijentir. Za pedesetak godina plodovi te da’ve prostirali su se od Španije na zapadu do Kine na istoku.

Sada ćemo se podsjetiti nekih događaja iz Poslanikovog, a.s., života kako bismo vidjeli primjere najuspješnije da’ve u historiji čovječanstva.
Prvo ćemo vidjeti kako se odnosio prema najgorim ljudima tj. munaficima.
Abdullah ibn Ubejj ibn Selul je poznati munafik iz Medine koji je uvijek uznemiravao Poslanika, a.s. Govorio je ružne stvari o Muhammedu, a.s., ubacivao smutnju među ashabima, čak je i Aišu, r.a., optužio za blud.
Buharija bilježi od Ibn Omera da, kada je preselio Abdullah ibn Ubejj, došao je njegov sin Poslaniku, a.s., i rekao: “O Allahov Poslaniče, daj mi svoju košulju da bude ćefin mome ocu i klanjaj mu dženazu i dovi za njega.’’ Poslanik mu dade košulju i reče: “Obavijesti me da mu klanjam dženazu.” Kada je htio klanjati dženazu, Omer ga povuče i reče: “Zar ti Allah nije zabranio da klanjaš munaficima?” ‘’Dato mi je da biram’’, odgovori Poslanik i prouči: “Molio za njih ili ne molio, kada bi molio 70 puta, Allah im ne bi oprostio”, pa mu je klanjao dženazu, a Uzvišeni je objavio: “I nemoj klanjati nijednom od njih kada umre.”
Vidimo da je Poslanik, a.s., svom najvećem neprijatelju klanjao dženazu (jer tad Poslaniku, a.s., nije bilo zabranjeno da im klanja), te iako je znao da je on munafik, molio je Allaha da mu oprosti. Kaže se da je zbog ovog Poslanikovog, a.s., postupka oko 1000 Medinjana prešlo na islam.
Njegov cilj bio je da ljude spasi od Vatre, a ne da ih gura u nju.
Svima nam je poznato da je Poslaniku objavljeno, poimenično, ko je munafik, ali taj spisak nije objavio da ljudi ne bi rekli da Muhammed ubija svoje drugove.

Sada ćemo navesti kako se odnosio prema mušricima.
Nema potrebe govoriti šta su mušrici iz Mekke radili Muhammedu, a.s., i ashabima. Njihovo neprijateljstvo trajalo je punu 21 godinu. Kada su muslimani osvojili Mekku i kad su im mogli vratiti istom mjerom, Poslanik, a.s., sakuplja Kurejšije i pita ih:
“Kurejšije, šta mislite kako ću s vama postupiti?” Oni su odgovorili: “Blago i humano, jer ti si najplemenitiji brat…” Muhammed, a.s., odgovorio je: “Reći ću vam kao što je Jusuf, a.s., rekao svojoj braći: ‘Ja vas sada neću koriti, idite, vi ste slobodni.’’’ Poruka FETHA ostala je neponovljiva u historiji ljudskog roda. Iako je bio svjestan koje su sve  zločine mušrici uradili u periodu od dvadeset i jedne godine, on im se nije osvetio. Poslije ovih riječi, mekanski narod okupio se na brežuljku Safa, gdje su vidjeli Muhammeda, a.s., i gdje su mu dali svoju zakletvu vjernosti. Iako ih je mogao kazniti, vrednije je bilo to što su prešli na islam.
Isto tako kada su stanovnici Taifa napali Muhammeda, s.a.v.s., i to tako brutalno da su čak i svoju djecu nagovorili da ga gađaju kamenjem, Allah, dž.š., poslao je meleka zaduženog za brda, koji je, po nalogu Gospodara, zatražio dozvolu od Muhammeda, s.a.v.s., da sruši brda i uništi stanovnike Taifa. A vidite sad kako učitelj svijeta, Muhammed, s.a.v.s., odgovara, iako je znao da oni ne žele primiti pouku: ‘’Gospodaru moj, nemoj ih uništiti! To je narod koji nema znanje. Ako oni ne žele da prihvate istinu, onda učini da makar njihovo potomstvo prihvati istinu!’’ (Buharija)
Ova dova je primljena i svi današnji stanovnici Taifa su muslimani. Ovaj i mnogi drugi primjeri moraju nam biti pouka.

Da vidimo kako je Milost svjetovima, a.s., postupao prema ehlul-kitabijama, jevrejima i kršćanima.
Enes b. Malik prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, došao kod židovskog dječaka koji se razbolio, a ponekad je služio Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Stao je iznad njegove glave i rekao mu: “Reci: La illahe illallah.” Dječak je gledao u svoga oca, a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ponavljao mu je iste riječi. Tada je otac, jevrej, rekao: “Pokori se Ebul-Kasimu, tj. Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.” Nakon što je ovaj dječak izgovorio šehadet, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Hvala Allahu koji ga je sačuvao Vatre.” (Buharija)
Vidimo da je ovaj dječak bio jevrej i Poslanikov sluga, ali to nije spriječilo Poslanika, a.s., da mu lično ode kući i da ga posjeti, te da vidi može li mu kako pomoći. Zbog takvog Poslanikovog ponašanja dječakov otac dozvolio je svom sinu da prihvati islam.
Poznato je da ljudi nikad ne zaborave one koji im pomognu u teškim situacijama. Svi mi sigurno imamo takvih iskustava.

Ispričat ću vam šta se meni desilo na hadžu.
Naime, dok sam studirao, bio sam vodič na hadžu i jednom mi je bio dodijeljen hadžija koji je već sedam puta obavio hadž, a takvi su najteži.
Otišli smo do Kabe kako bismo obavili ‘umru i kada smo došli, vidio sam da nije prevelika gužva. Pitao sam hadžije da li bi imali želju da dotaknu Kabu, i svi su potvrdno odgovorili osim ovog hadžije koji se počeo buniti i govoriti: ”Hoćeš da nas ubiješ!? Ja sam osmi put na hadžu i nikad do sada nisam dotakao Kabu!” Drugi hadžija mi je išaretom pokazao da radim onako kako mislim da treba, i mi smo polahko tavafili i približavali se Kabi a da to ovaj hadžija nije ni osjetio. Došli smo do Kabe, ja sam stao iza njih i zagradio ih tako da su svi mogli doći do Kabe. Kada smo završili sa tavafom, ovaj hadžija je rekao: ”Bio sam sedam puta na hadžu i nikad Kabu nisam dodirnuo, a sad sam je dodirnuo bez problema.” I od tog trenutka taj hadžija je slušao sve što bih im ja rekao. Taj mali gest, što sam mu omogućio da dotakne Kabu, on nikada nije zaboravio. Sljedeće godine opet je došao na hadž ali je bio dodijeljen drugom vodiču i šta god bi taj vodič uradio, on bi mu govorio: ”Suad to nije tako radio nego ovako.”
Ljudima treba posvetiti veoma malo pažnje kako bi nas zavoljeli.
Svi mi možemo na neki način biti od koristi ljudima, ako ništa makar na parkingu kada vidiš nekog stranca da nema marku da ubaci u automat za parkiranje (jer ima eure), ubaci je ti, i to će ga sigurno podstaći da preispita svoje mišljenje o islamu i muslimanima koje su mu nametnuli zapadni mediji.

Adijj ibn Hatim bio je vođa svog plemena i kršćanin. Kada su muslimani osvojili njegovo mjesto, on je pobjegao u Šam. Pošto u Šamu nije imao mira, odlučio je da da dođe u Medinu i da se sretne sa Muhammedom, a.s.
Došavši u Medinu ušao je u džamiju gdje je našao Poslanika, a.s., kako sjedi. Prišao mu je i rekao da je on Adijj, a Poslanik, a.s., odmah ga je uzeo za ruku i poveo svojoj kući. Na putu ih susrete neka žena i požali se Poslaniku na nešto, a on pusti Adijjevu ruku i sasluša tu ženu. Adijj je pomislio da ovo ne može biti kralj jer se oni ovako ne ponašaju, samo se poslanici mogu ovako ponašati. Nisu dugo išli a opet ih je zaustavio čovjek koji se žalio na siromaštvo. Naravno, i njemu je Poslanik, a.s,  posvetio svoju pažnju. I tako su na tom kratkom putu nekoliko puta bili zaustavljani i Poslanik, a.s., svakome je udovoljio. Kada su došli u Poslanikov, a.s., skromni dom, Adijj je vidio da on ima samo jedan jastuk koji mu dade da sjedne na njega. Poslanik, a.s., upitao ga je zbog čega ne primi islam, a on mu je odgovorio da već ima svoju vjeru. Muhammed, a.s., rekao mu je da poznaje njegovu rukusijsku vjeru (kršćanska sekta koja je imala primjesa medžusija) i da zna što ga sprečava da primi islam: to što je vidio kako ga slijede slabi i siromašni. Tada ga je Muhammed, a.s., obavijestio da će doći vrijeme da će žena putovati iz Iraka do Mekke a da se nikoga neće bojati osim Allaha, te da će muslimani osvojiti Kisrino blago i da će doći vrijeme kada se neće naći siromah da mu se dadne sadaka. Adijj je slušao i pokušavao da zamisli ovo o čemu mu je Poslanik pričao. Zatim mu je Muhammed, a.s., pričao o ahiretu te ga na kraju upitao da li zna da postoji drugi bog osim Allaha, a Adijj na to nije imao reći ništa drugo osim izgovoriti riječi šehadeta i primiti islam.
Šta mislite da li je Adijj primio islam zato što su muslimani bili bogati i jaki, zato što su imali dobre kuće i sl.? Adij je primio islam pomno promatrajući Poslanikovo, a.s., ponašanje.
Adijj je doživio obistinjenje prva dva Poslanikova navješćenja, a treće se dogodilo za vrijeme halife Omera ibn Abdulaziza, r.a.

Kada je u pitanju Poslanikov, a.s., odnos prema ljudima koji su tek primili islam, navest ćemo hadis koji taj odnos najbolje opisuju.

U Muslimovoj zbirci hadisa zabilježeno je da je Muavija ibn El-Hakem, r.a., nazdravio čovjeku koje je kihnuo u namazu, ne poznavajući propis, pa su ga oni koji su bili u njegovoj blizini ukorili išaretom. Nakon namaza, Poslanik ga je pozvao da mu priđe. Kaže Muavija: ‘’Tako mi Allaha, nisam vidio boljeg učitelja od njega, nije me grdio nego mi je lijepo rekao: ‘U namazu ne priliči da išta pričamo, jer je namaz samo za veličanje Allaha i učenje Kur’ana.’’’
Ovako je Učitelj svih učitelja pokazao ashabima koja je metoda bolja i učinkovitija.
Vidimo da se istina može prenijeti na više načina, a mi trebamo izabrati onaj način koji će ljude približiti islamu, a ne udaljiti ih od njega.

 
U toku studija, jedan profesor pričao nam je kako je bio jedan šejh koji što god bi rekao sa minbera na džumi, ljudi bi ga poslušali i radili to. Među njima je bio jedan rob pa je jedne prilike prišao ovom šejhu i pitao ga zbog čega nikako ne poziva ljude da oslobađaju robove jer i to je dobro djelo. Ovaj rob je očekivao da će šejh već sljedeće džume o tome govoriti, ali dođe džuma a šejh ni riječi o ropstvu, prođe druga džuma, treća… Prošlo je šest mjeseci i ovaj rob je izgubio svaku nadu da će šejh o tome ikada progovoriti, ali nakon šest mjeseci on pozva ljude da ko može oslobodi roba i objasni im koliki je to sevap. Vlasnik ovog roba odmah ga oslobodi te on ode šejhu i upita ga što je morao čekati šest mjeseci. Na to mu šejh reče kako nije imao roba, a ni para da ga kupi te je štedio šest mjeseci kako bi kupio roba da bi ga mogao osloboditi.
 
Dakle, ovaj šejh nije pozivao u ono što i sam nije radio pa su ga zbog toga ljudi ovako slušali.
Poslanik, a.s., bio je prvi u izvršavanju onoga u što je pozivao. Vidimo ga kod izgradnje džamije da zajedno sa ostalima radi rame uz rame. Na Hendeku je on taj koji kopa, a kada su mu se ashabi požalili na glad i pokazali mu kamen zavezan za stomak, on im otkriva svoj stomak na koji su privezana dva kamena.
 Zbog svega ovoga imao je velikog uspjeha u svojoj da’vi. Nažalost, danas kada čujemo da je neko prešao na islam i kada ga pitamo zbog čega je to učinio, u većini slučajeva odgovor je da je čitao islamsku literaturu te da je spoznao istinu. A rijetko ćemo čuti kako je to uradio gledajući nekog muslimana kako se lijepo ponaša.

Po svojoj prirodi ljudi imaju potrebu za uzorima. Uzimanje nekoga za uzora je stanje u kojem se čovjek nalazi kada slijedi drugoga, bilo u dobru ili zlu. Uzvišeni Allah, dželle šanuhu, u prijevodu značenja kaže: ”Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21) Vidimo da Allah, dželle šanuhu, kaže da je Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, vjernicima divan uzor.
Uzimanje Poslanika, salallahu alejhi ve sellem,  za uzora znači: slijeđenje Poslanika u svim pitanjima koja se tiču vjere, bilo da su te stvari sitne ili krupne. Oni koji druge pozivaju u vjeru posebno moraju u tome za uzora uzeti Poslanika, salallahu alejhi ve sellem, i slijediti njegov sunnet u da’vi. Poslanik, salallahu alejhi ve sellem,  je najveći uzor svima onima koji pozivaju u Allahovu, dželle šanuhu, vjeru, i svim muslimanima u svakodnevnom životu.

Molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas učini od onih koji će iskreno i sa mudrošću pozivati u Njegovu vjeru, pri tome uzimajući Poslanika, a.s., za uzora, te da popravi naše stanje, da pomogne muslimanima širom svijeta. Amin!