HadisISTAKNUTO

Poslanikov sunnet je objava od Allaha

571views

Piše: Hfz. Edin-ef. Redžepović

 Uzvišeni Allah kaže: “On ne govori po hiru svome – to je samo objava koja mu se obznanjuje.” (En-Nedžm, 3–4)

U ovom ajetu Uzvišeni Allah pojašnjava nam da sve o čemu je govorio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, to nije govorio sam od sebe, već je govorio objavom, koja mu se obznanjuje od Njega Uzvišenoga.

Uzvišeni Allah kaže: “On je Onaj Koji je nekima poslao, između njih Poslanika, da im kazuje Njegove znake, i da ih očisti, i Knjizi i mudrosti ih nauči, premda su prije bili u očitoj zabludi!” (El-Džumua, 2)

Imam Šafija u vezi sa navedenim ajetima kaže: “U ovim ajetima Uzvišeni Allah ističe da su Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, objavljeni Knjiga i mudrost. Knjiga je Kur’an, a mudrost nije ništa drugo do hadis ili sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Muhammed b. Idris eš-Šafii, Er-Risala, str. 78) Ovako je većina učenjaka shvatila riječ mudrost u navedenim ajetima.

Dakle, govor Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije izraz ličnih želja i strasti, već je to objava koja mu se obznanjuje. Prema tome, muslimani prvih generacija čvrsto su vjerovali da je sunnet objava od Allaha i da je sačuvan kao i Kur’an, te da se sunnet mora slijediti kao što se mora slijediti i Kur’an.

Ebu Seid el-Hudri kaže: “Jednom prilikom Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjajući sa ashabima skinuo je mestve i stavio ih na svoju lijevu stranu. Kada to vidješe, ljudi poskidaše svoje mestve. Pošto je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, završio namaz, upita: ‘Zbog čega ste poskidali svoje mestve?’, a oni rekoše: ‘Vidjeli smo da si ti skinuo svoje mestve pa smo i mi, slijedeći te, poskidali svoje.’ Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: ‘Došao mi je Džibril i obavijestio me da na mojim mestvama ima izmeta, ili je kazao nečisti.’ Rekao je i ovo: ‘Kada neki od vas dođe u džamiju, neka pogleda u svoje mestve pa ako na njima primijeti izmeta ili nečisti, neka ih obriše i neka klanja u njima.’” (Ebu Davud, sahih)

Hasan, sin Atijje, rekao je: “Džibril, alejhis-selam, podučavao je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu kao što ga je podučavao Kur’anu.”  (Darimi, sahih)

Mikdam b. Ma’dikerib prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “Data mi je Knjiga i uz nju još nešto slično njoj.” (Ebu Davud, sahih)

Islamski učenjaci kažu da se riječi “i uz nju još nešto slično njoj” odnose na sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Uzvišeni Allah kaže: “I pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam se milost ukazala!” (Alu Imran, 132). Mnogo je kur’anskih ajeta u kojima se zajedno spominju pokornost Allahu i pokornost Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Stoga je obaveza prihvatiti sunnet i raditi po njemu.

Kur’an je Allahov govor, koji je On objavio. Također i sunnet je objava, ali je Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, govor. Imajući u vidu da je objava i jedno i drugo, nemoguće je da među njima bude suprotnosti i kontradiktornosti na bilo koji način.

Da li su svi hadisi objavljeni ili nisu?

Postavlja se pitanje da li su svi hadisi Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, objavljeni ili nisu, odnosno, da li je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u toku dvadeset tri godine, koliko je trajala njegova poslanička misija, sve ono što je izgovorio i uradio, učinio po objavi ili je, pak, on imao i ljudsku dimenziju, gdje je, kao i svaki čovjek, i sam razmišljao i donosio svoj sud o pojedinim događajima, i to javno iznosio?

Potrebno je naglasiti da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao i svi drugi ljudi, u domenu ovosvjetskih stvari i problema sasvim slobodno razmišljao i iznosio svoj sud o njima. Tu je bila isključena objava, te je, kao čovjek, u svojim razmišljanjima znao ponekada i pogriješiti, jer je to bilo samo njegovo mišljenje, a ne objava.

Aiša kaže: “Jednog dana Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, čuo je nekakve glasove i upitao: ‘Kakvi su ono glasovi?’ Rekli su mu: ‘Allahov Poslaniče, to ljudi oprašuju palme’, a on reče: ‘Dobro bi bilo da to ne rade.’ I te godine nisu oprašivali i plod bijaše lošeg kvaliteta. To ispričaše Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, a on reče: ‘Ako vam (ubuduće) nešto kažem u vezi sa ovosvjetskim stvarima, vi se držite svoga iskustva, a ako vam nešto kažem iz oblasti vjere, to prihvatite’” (Ibn Madža, sahih). (Mahmut Karalić, Hadis i hadiska znanost, str. 51–52)

Ibn Kutejba dijeli sunnet ili hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tri kategorije (Ebu Muhammed Abdullah b. Muslim b. Kutejba, Te’vilu muhtelefil-hadisi, str. 196–198):

  • Sunnet koji je melek Džibril donio Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem, od Uzvišenog Allaha. Primjer za to jeste sljedeći hadis: Alija je kazao da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Allah je zabranio po mlijeku ono što je zabranio i po krvnom srodstvu.” (Tirmizi, sahih)
  • Sunnet koji je nastao kao rezultat idžtihada Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Naime, Uzvišeni Allah dozvolio je Svome Poslaniku da neka pitanja u datim okolnostima može sam rješavati i takva rješenja bila su punovažna ukoliko nije uslijedila Allahova intervencija. U pogledu ovakvih rješenja, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, mogao je dati određene povlastice kome je želio. To se može vidjeti iz sljedećih hadisa:

Katada prenosi od Enesa da je kazao: “Tokom jednog vojnog pohoda Abdurrahman b. Avf i Zubejr b. Avvam požalili su se Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, da imaju vaške, pa im je dozvolio da obuku svilene košulje. Vidio sam ih na njima.” (Tirmizi, sahih)

Džabir b. Abdullah kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je zabranio upotrebu čvrstog posuđa (za držanje nebiza). Ensarije se požališe, rekavši da nemaju dovoljno mješina, a on reče: ‘Uredu, onda ga koristite.’” (Tirmizi, sahih)

Ove dvije kategorije sunneta sljedbenici islama obavezni su slijediti u skladu sa kur’anskim ajetom: “I što vam Poslanik dā, to uzmite, a što vam zabrani, to vi ostavite! I Allaha se bojte! Zbilja, Allah žestoko kažnjava” (El-Hašr, 7).

  • Sunnet koji nam je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uveo u svrhu odgoja. Ovu vrstu sunneta sljedbenici islama nisu obavezni slijediti. Ukoliko ga budu slijedili, imat će za to nagradu, a ukoliko ga ne budu slijedili, neće imati grijeha. To možemo vidjeti iz sljedećeg hadisa:

Ibn Abbas kaže: “Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio na Miradžu, nije prošao ni pored jedne skupine meleka a da mu nisu rekli: ‘Prakticiraj puštanje krvi kupicom! Najbolje je da krv puštate sedamnaestoga, devetnaestoga i dvadeset i prvoga u mjesecu’” (Tirmizi, Džamius-sunen, sahih).  (Mahmut Karalić, Hadis i hadiska znanost, str. 53–56)

Muslimani su složni da je sunnet objava i dokaz po kojem se mora raditi

Uzvišeni Allah u imperativnoj formi zahtijeva od muslimana da prihvataju ono što od njih traži Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i da odbace sve ono što im on zabranjuje: “I što vam Poslanik dā, to uzmite, a što vam zabrani, to vi ostavite! I Allaha se bojte! Zbilja, Allah žestoko kažnjava” (El-Hašr, 7).

Uzvišeni Allah naglašava da ni vjernik ni vjernica nemaju pravo izbora ako Allah i njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nešto odrede: “I ni vjerniku ni vjernici nije dat u nečemu izbor onda kada Allah i Njegov Poslanik odrede jednu stvar! A ko ne sluša Allaha i Njegova Poslanika – zalutao je očito s Pravog puta!” (El-Ahzab, 36).

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u brojnim svojim izrekama isticao je značaj hadisa kao vjerskog izvora, i tražio je da se po njemu postupa.

Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ostavljam vam dvoje i ako se toga budete pridržavali, nećete zalutati: Allahovu Knjigu i svoj sunnet.” (Malik, hasen)

Konsenzus muslimana od same pojave Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do današnjeg dana jeste da je sve što je rekao Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, radio ili čak odobrio dokaz po kojem se mora postupati. To je bio jednoglasan stav ashaba, radijallahu anhum, za vrijeme Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, života, a i poslije njegove smrti, a i muslimana koji su došli poslije njih, i niko čiji se prigovor uvažava nije im prigovorio zbog takvog stava.

El-Asr, br. 105.