Politička prava u islamu (II dio)

Piše: Abdulvaris Ribo

7. Pravo pojedinca da se kandidira za pozicije u vlasti: Postavlja se pitanje da li  pojedinac u islamskoj državi ima pravo i da li mu je šerijatski dozvoljeno da sam sebe kandidira za neku poziciju u vlasti. Osnovno je pravilo i princip da pojedinac nema to pravo, jer u vjerodostojnom hadisu kojeg prenosi Abdurahman ibn Semure r.a. stoji da je Poslanik s.a.v.s. rekao:» O Abdurahmane ibn Semure, ne traži vlast(upravu), jer ako je dobiješ što si je sam tražio bit ćeš u njoj prepušten sam sebi, a ako je dobiješ bez svoga traženja bit ćeš u njoj od Allaha pomognut.» (Buharija, 9/114)

Dozvoljeno je da čovjek za kandidata u vlasti predloži drugu osobu jer u tom slučaju ne traži za sebe vlast. Samokandidiranje za pozicije u vlasti je dozvoljeno samo ako za to postoji nužda ili opća korist, kao naprimjer ako postoji opasnost da će na vlast doći oni koji su nesposobni, koji to ne zaslužuju i koji neće vjerno zastupati interese naroda i države. U ovakvoj situaciji samokandidiranje se smatra ukazivanjem narodu na dobro, odnosno da izaberu onog ko je najbolji i najkorisniji na određenoj poziciji u vlasti. Samokandidiranje naročito ima smisla u ovim kompliciranim vremenima kada narodu nije lahko da među mnoštvom političkih prevaranata prepozna poštenog i sposobnog, pa se ukazuje potreba da se za vlast kandidiraju oni koji su pošteni, sposobni i povjerljivi. Kao dokaz da je u spomenutoj situaciji dozvoljeno samokandidiranje, navest ćemo riječi Jusufa a.s. kada je tražio od egipatskog vladara da ga postavi na utjecajno mjesto:» Postavi me-reče,-da vodim brigu o stovarištima u zemlji, a ja sam zaista čuvaran i znan.» (Jusuf-55)[1]

Neki islamski autori zastupaju mišljenje da je samokandidiranje apsolutno zabranjeno, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uvijek odbijao da na određene funkcije postavi one koji su to sami za sebe tražili. Tako je jednom od ashaba, koji je zatražio da ga postavi za namjesnika, rekao: « Tako mi Allaha, mi na takve pozicije ne postavljamo onoga ko ih traži niti onoga ko žudi za njima.»[2] Oni su za ustavni zakon koji bi automatski diskvalificirao osobe koje se samokandidiraju i žude za političkim pozicijama.[3]

8. Politička prava žene

8.1. Pravo glasa

Oko političkih prava žene i njenog aktivnog političkog angažmana u novije doba se vode velike polemike i diskusije među islamskim autoritetima i misliocima i oko ovoga pitanja postoje različita mišljenja. Kada govorimo o političkim pravima žene, moramo razdvojiti dva različita pitanja. Jedno pitanje je pravo glasa, a drugo je pasivno biračko pravo žene ili pravo da bude birana za različite političke pozicije, kao što je zastupnički parlament, ministarska mjesta i mjesto predsjednika države.

Jedan dio savremenih islamskih vjerskih autoriteta i mislilaca smatra da islam ženi, kao ravnopravnom članu muslimanske zajednice, ne osporava pravo glasa, jer ona putem izbora odabire one koji će zastupati njene interese i govoriti u njeno ime, što je pravo koje pripada, kako muškarcu, tako i ženi. Oni koji zastupaju ovo mišljenje uvjetuju da se obezbjedi ambijent koji će osigurati zaštitu ženine časti i dostojanstva, a to je, prije svega, osnivanje posebnih biračkih mjesta za žene.[4]

S druge strane, ne mali broj islamskih učenjaka, uglavnom tradicionalista, zastupa mišljenje da žena ne treba učestvovati u izboru vlasti, jer ne ispunjava uvjete koje trebaju imati oni koji biraju imama i zastupnike u vlasti. Ti uvjeti su, kako navodi El-Maverdi[5], slijedeći;

– pravednost (‘adalet) sa svim potrebnim uvjetima, (da nije javni griješnik i da je povjerljiv.)

– da posjeduje znanje na osnovu kojeg će znati ko, prema šerijatskim principima, zaslužuje da bude vođa ili predsjednik države.

– neovisno mišljenje i mudrost koji će joj omogućiti da izabere onoga ko je za vodstvo i upravu bolji, znaniji i jači. Po mišljenju zastupnika ovoga mišljenja ženi nedostaje drugi i treći uvjet. Što se tiče drugog uvjeta, poznato je da osnovna misija i zadaća žene, ne dozvoljava ženi da dobro upozna ko zaslužuje zastupništvo u vlasti. A što se trećeg uvjeta tiče, također je poznato da se ženi u tome ispriječava njena priroda i prirodne karakteristike.

Žena je po svojoj prirodi emotivna, povodljiva, prevrtljiva i brzopleta u svojim odlukama i postupcima. [6]

Zastupnici ovoga mišljenja navode i to da žene u historiji islama nisu učestvovale u izboru imama. Što se tiče događaja kada su neke žene iz plemena Kurejš direktno dale prisegu Allahovom Poslaniku, cilj toga, najvjerovatnije, je bio da se izvjeste o svojoj ličnoj i direktnoj odgovornosti, neovisnoj o odgovornosti svojih muževa i da bi svaka od njih prihvatila islam neovisno od svojih muževa, očeva i staratelja. Ovo se ne može uzeti kao dokaz za učešće žena u izboru namjesnika ili predsjednika države, jer da je tako, ta praksa bi se ponovila i sa ostalim ženama koje u spomenutom slučaju nisu bile prisutne, a istu praksu bi, nakon Poslanika slijedile i halife, kao i drugi muslimani. Međutim, to se nije desilo, što upućuje da žena nema pravo da učestvuje u izboru imama, nego je to pravo i obaveza muškaraca.[7]

8.2. Aktivno učešće u politici

Ovo pitanje je posebno komplesno i zahtijeva jedna širi i svestraniji pristup. Činjenica je da je ovo pitanje u muslimanskim društvima pitanje novijeg doba i da je došlo sa Zapada. Poznato je da žena u početku islama nije imala skoro nikakvu ulogu u političkim pitanjima, iako joj je islam u mnogim pravima dao ravnopravnost sa muškarcem. Žene nisu učestvovale u izboru halifa, niti su po tome pitanju zajednički odlučivale sa muškarcima.

Nije zabilježeno, osim u iznimnim slučajevima, da su Četvorica halifa, kao i kasniji muslimanski vladari, u državnim i političkim pitanjima konsultirali žene, kao što su konsultirali muškarce.

Nije poznato u historiji islama da su žene rame uz rame sa muškarcima upravljale državnim pitanjima i državnom politikom, kako unutrašnjom tako i vanjskom, niti su vodile ratove i bitke.[8]

Ono što nam historija bilježi je da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, uzeo prisegu od žena koje su tom prilikom bile prisutne, da su neke žene sa ashabima izlazile u vojne pohode da bi pomogle vojsci u previjanju ranjenih i opsluživanju vojske vodom i hranom. Međutim, ni jedan od ovih slučajeva ne ukazuje da je žena aktivno učestvovala u politici, nego govori o doprinosu žene muslimanskoj zajednici u iznimnim prilikama i o njenom uključivanju u reformu društva.[9]

Jedan od spornih primjera koji kao argument uzimaju zagovornici političkog angažmana žene je slučaj Aiše, radijallahu anha, koja je učestvovala u sukobu poznatom kao « Bitka kod deve», gdje je ona lično iza zastora vodila bitku. Prije svega, treba znati da su mnogi ashabi osudili taj Aišin postupak, i da se ona, nakon što je uvidjela da je pogriješila, pokajala za taj svoj istup, jer je shvatila da Poslanikovoj ženi ne dolikuje izlazak iz kuće na takav način.[10]

U svakom slučaju, ni ovaj primjer se ne može uzeti kao argument za odobravanje aktivnog učešća žene u politici. Zbog toga protivnici političkog angažmana žene zaključuju da žena muslimanka nije bila aktivni sudionik i učesnik u politici i političkim dešavanjima muslimanske zajednice tokom njene historije.[11]

Žena nikada nije bila halifa niti na čelu islamske države osim uslučaju Šežderetu-d-Duri, koji je izniman slučaj. Međutim, i u ovome slučaju ona se, kako historija bilježi, mješala u poslove svoga muža. Bilo je slučajeva gdje su neke žene imale direktnog uticaja na vladavinu svojih muževa, poput Zubejde, supruge Haruna Er-Rešida, ali i ovdje se radi o mješanju u politiku svojih muževa, a ne o nekoj ustaljenoj praksi koja bi se mogla uzeti kao argument.

Ovo su argumaneti onih koji ženi ne odobravaju aktivno učešće u politici. Ovdje se svakako nameće jedno osjetljivo pitanje: Znači li, prema onome što je prethodno spomenuto, da je žena obespravljena i da ima podređen status u islamu? Zastupnici ovoga stava se s time ne slažu i kažu da «islam ne može biti kontraverzan. Islam je ženu izjednačio sa muškarcem u pravima posjedovanja imovine i njenim slobodnim raspolaganjem, kao i u drugim građanskim pravima.» Ono što je islam dao ženi, odnosno, ono što joj je njen Stvoritelj dodijelio je briga o kući i odgoju djece, jer je to bolje za samu ženu i više odgovara njenim prirodnim osobenostima, a korisnije je i za muslimansku zajednicu i društvo. Zbog toga ju je islam oslobodio svih drugih obaveza kao što je izdržavanje i zaštita porodice. Ako ovo znamo, onda ćemo lahko shvatiti i razumjeti zašto žena u historiji islama nije aktivno i direktno učestvovala u političkom životu muslimanske zajednice.[12]

Važno je napomenuti i to da po konsenzusu islamske uleme[13] žena ne može zauzimati poziciju halife ili vrhovnog poglavara islamske države, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: « Neće uspjeti narod koji upravljanje prepusti ženi.»[14]

Ako se objektivno razmotri aktivno učešće žene u politici, gledajući kroz prizmu općeg interesa, doći ćemo do zaključka da bi to donijelo mnogo više štete nego koristi. Bila bi ugrožena osnovna uloga i zadaća žene kao majke; odgoj djece i briga o unutrašnjim pitanjima porodice. Zbog toga je islam svojim univerzalnim propisima i načelima zaštitio čast i dostojanstvo žene, ne osporavajući joj njena temeljna ljudska prava i odredio za nju jednu plemenitu zadaću, a to je podizanje i odgoj novih generacija, što je mnogo važnije za zajednicu od pojedinačnih slučajeva političkog angažmana žene.

Bitno je zapažanje da žena i na Zapadu nema poseban uticaj u politici, a posebno u zastupničkim domovima. U Švicarskoj, jednoj od najrazvijenijih zemelja Evrope, 95 % žena odbija da upotrijebi svoje pravo na angažman u politici.[15]

Zaključci:

1. Islamska politička misao se rađa vrlo kasno u komplikovanom društveno-političkom ambijentu, u vrijeme međumuslimsnkih sukoba i borbe za vlast, i zbog toga u početku zauzima pogrešan smjer. Islamski učenjaci u vrijeme abasijskih halifa počinju znanstveno raspravljati o pojmu vlasti. Pod jakim utjecajem vladara na ulemu toga vremena nastaje definicija vlasti po kojoj vladari vlast direktno preuzimaju od Boga, pa je pokoravanje njima, ustvari, pokoravanje Bogu. Načela i principi islamskog političkog sistema su primjenjeni samo u vrijeme Četvorice halifa, a kasnije je zamijenjen monarhijskim oblikom vladavine.

2. Islam nudi vlastiti politički sistem utemeljen na principima i načelima zasnovanim na učenjima Kur’ana i Sunneta. On ne ulazi u detalje i pojedinosti političkih pitanja, nego daje opća načela, principe i generalna pravila, dok su pojedinosti prepuštene ljudskom idžtihadu.

3. Većina demokratskih principa je kompatibilna sa islamskim političkim načelima i temeljima. Šejh Gannuši smatra « da je islamizacija demokratije najbliža primjeni šure» te « da najviše koristi od demokratije mogu imati sami muslimani.»

4. Jedno do temeljnih političkih prava je pravo glasa. S obzirom da suverenitet počiva na narodu, njegovo je i neosporno pravo da bira vlast. Međutim, tradicionalni način izbora šefa države nije tehnički izvodljiv u uvjetima savremenog doba kada je islamski svijet podijeljen na desetine država i kada broj stanovnika jedne države prelazi desetine miliona. Zbog toga islam nije naložio detaljan i precizan način izbora vlasti koji bi važio za sva vremena i prilike, nego je pojedinosti toga procesa ostavio muslimanskoj zajednici da ih uskladi sa uvjetima, običajima i potrebama vremena.

5. Šura ili konsultiranje je jedan od temelja islamske vlasti. Prema tome, konsultiranje ili šura je obaveza vođe ili predsjednika države. Ona može imati različite forme u zavisnosti od okolnosti i prilika. U ovom vremenu, najbolji i najefikasniji način izbora članova šure i njenog funkcioniranja je da narod na slobodnim izborima izabere  članove toga tijela koje će vođa države biti obavezan konsultirati u upravljanju državom.

6. Narod ima i pravo da direktno ili indirektno nadzire rad predsjednika džave radi spriječavanja nepravde, samovolje i nerazumnog upravljanja zajedničkim interesima.

7. Od političkih prava u islamu je i pravo naroda da raskine ugovor sa vladarom i da ga smijeni, ali pod uvjetom da se za to ispune određeni uvjeti. Islamski pravnici smatraju da vođa treba biti smijenjen ako je direktni uzrok pogoršanja stanja muslimana i njihove vjere. U slučaju da vođa ne želi prihvatiti volju naroda i odluku njihovih predstavnika, muslimanska zajednica ima pravo da upotrijebi silu. Međutim, u obzir se mora uzeti snaga i moć koju narod posjeduje i sagledati da li će takav postupak izazvati veću štetu nego korist, kao i da li će prouzrokovati nered, smutnju i krvoproliće među muslimanima. Jedan od razloga kada vođa u svakom slučaju mora biti svrgnut je njegovo nevjerstvo.

8. Na osnovu temeljnih islamskih principa, pojedinac u islamu nema pravo da se samokandidira za političke pozicije, jer je Poslanik zabranjivao da se pozicije traže za sebe i takvima vlast nije davao. Međutim, postoje situacije kada je pojedincu dozvoljeno da se samokandidira, kao, naprimjer, ako postoji nužda ili opća korist, i u ovome slučaju samokandidiranje je ukazivanje drugima na ono što je dobro ili bolje. Samokandidiranje je posebno aktuelno u ovim vremenima političkog pluralizma gdje se svi i svakakvi ljudi kandidiraju za pozicije u vlasti.

9. Pitanje političkih prava žene je jedno vrlo osjetljivo pitanje koje se aktueliziralo u prošlom stoljeću. Među islamskim učenjacima ne postoji jedinstveno mišljenje po pitanju političkih prava žene. Jedni smatraju da se ženi, kao ravnopravnom članu muslimanske zajednice, ne može osporiti pravo glasa. Međutim, i ova tvrdnja je sporna, jer je pobijaju historijske činjenice i praksa muslimanske zajednice kroz historiju. Zbog historijskih činjenica posebno je sporno aktivno učešće žene u politici, jer općepoznato je da žena kroz historiju islama nikada nije bila aktivni sudionik politike i političkih zbivanja, osim u iznimnim slučajevima koji se ne mogu uzeti kao  argument. Ako smo na stanovištu da žena ne može i ne treba biti aktivno uključena u politička zbivanja muslimanske zajednice, to ne znači da ženu obespravljujemo i da joj dajemo podređen status u islamu. Naprotiv, žena je u osnovnim ljudskim pravima ravnopravna sa muškarcem i ona je određena za jednu veoma kompleksnu i važnu zadaću za Ummet, a to je odgoj i podizanje novih generacija muslimana.

Literatura

1. El-Albani, Nasiruddin,  Sahihu-l-džami’i-s-sagir ve zijadetuhu, El-Mektebul-islamijj, Bejrut, 1988.
2. El-Albani, Nasiruddin, Silsiletu-l-ehadisi-s-sahih, Mektebetu-l-me’arif, Rijad, 1996.
3. Asad, Muhammed, Principi islamske države i vlasti, Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Zagreb, 2005.
4. El-Bejhani, Muhammed ibn Salim, Ustazul-mer’eh, Daru-l-kutubi-l-‘ilmijje, Bejrut, bez godine izdanja.
5. Buharija, Sahih, Daru-s-selam, Rijad, 2000.
6. Buljina, Halid, Islamska država, Rijaset Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 1997.
7. El-Hamid, Abdullah, Hukuku-l-insan bejne ‘adli-l-islam ve dževri-l-hukkam, The Committee for the Defence of Legitimate Rights in Saudi Arabia, London, 1995.
8. Ibn Kudame, El-Mugni, Muessesetu-r-risale, Bejrut, 1988.
9. Ibn Sa’d, Et-Tabekatu-l-kubra, Daru-l-kutubi-l-‘ilmijje, Bejrut, 1986.
10. Ibn Sulejman, Muhammed ibn Abdullah, Hukuku-l-mer’eti fi-l-islam, El-Mektebu-l-islamijj, 1980.
11. Ibn Tejmijje, Es-Sijasetu-š-šer’ijje, Džem’ijjetu ihjai-t-turas el-islamijj, Kuvajt, 1998.
12. Karčić, Fikret i Karić, Enes, Šerijatsko pravo u savremenim društvima, Sarajevo, 1998.
13. Korkut, Besim, Prevod Kur’ana, Zenica, 1993.
14. El-Maverdi, El-Akamu-s-sulatijje, El-Matbe’atu-l-mahmudijje, Egipat. (bez godine izdanja)
15. El-Mubarekfuri, Safijju-r-Rahman, Zapečačeni džennetski napitak, Visoki saudijski komitet za pomoć BiH, Sarajevo, 2001.
16. Muslim, Sahih, Mektebetu-l-me’arif, Rijad, 1996.
17. Er-Razi, Fahru-d-din, Et-Tefsiru-l-kebir, El-Matbe’atu-l-behijje, Egipat.
18. Er-Rejjis, Dijau’-d-din,  En-Nezarijat es-sijasijje el-islamijje, Daru-t-turas. (bez godine izdanja)
19. Es-Siba’i, Mustafa, Žena između šerijatskog i svjetovnog prava, Kuća mudrosti, Zenica, 2004. (prijevod sa arapskog)
20. El-‘Umeri, Dija’, Es-Siretu-n-nebevijjetu-s-sahiha, Mektebetu-l-‘ubejkan, Rijad, 1998.
21. Zejdan, Abdu-l-Kerim, Hukuku-l-efrad fi dari-l-islam, Muessesetu-r-risale, Bejrut, 1988.

Ostali izvori:

1. Fethi Osman, Ugovor o postavljenju šefa islamske države, www. wikipedia.org. 08.01.2007. godine
2. Murad Wilfried Hofmann, Vlast u islamu i islamski politički sistem, www. alibasic.ba, 02.12.2006. g. (prijevod s engleskog; A.Alibašić.)
3. Muhammed Asad, Principi države i vlasti u islamu, Glasnik Rijaseta Iz BiH, br. 11-12/2004. (prijevod sa engleskog; Džemaludin Latić)

Bilješke

[1] Vidi; Abdu-l-Kerim Zejdan, Hukuku-l-efrad fi dari-l-islam, str.27

[2] Buhari i Muslim.

[3] Vidi; Muhammed Asad, Principi islamske države i vlasti, str.73.

[4] Vidi; Muhammed ibn Abdullah ibn Sulejman, Hukuku-l-mer’eti fi-l-islam, str. 159 i Mustafa Es-Siba’i, Žena između šerijatskog i svjetovnog prava, str. 138. ( prijevod sa arapakog jezika)

[5] El-Ahkamu-s-sultanijje, str. 6

[6] Vidi; Muhammed ibn Abdullah ibn Sulejman, Hukuku-l-mer’eti fi-l-islam, str. 161.

[7] Prethodni izvor. Str. 145.

[8] Vidi; Muhammed ibn Abdullah ibn Sulejman, Hukuku-l-mer’eti fi-l-islam, str. 161.

[9] Vidi; Mustafa Es-Sibai’, Žena između šerijatskog i svijetovnog prava, str. 138.

[10] Prethodni izvor, str. 135.

[11] Prethodni izvor, str. 134.

[12] Prethodni izvor, str. 134-136.

[13] Vidi; Muhammed ibn Salim El-Bejhani, Ustazul-mer’eh, str.66.

[14] Hadis su zabilježili: Buharija, Tirmizija, Hakim, Ahmed, Nesaija i drugi. Vidi; El-Albani, Sahihu-l-džami’i-s-sagir ve zijadetuhu, (2/5225) i Silsiletu-l-ehadisi-s-sahiha, (1/436)

[15] Vidi; Mustafa Es-Sibai’, Žena između šerijatskog i svijetovnog prava, str. 143.

 Saff, br. 313.